Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 199
razlike načina bivstvovanja vidi Hajdeger kao primat
preddatog (odnosno: postojanja (Vorhandenheit), pa stoga
početak filozofije leži u osvešćenju nehajnog opstanka koji je
zatvoren spram razlike bivstvovanja i bivstvujućeg
176
koja
je istovremeno najizvornija i najtamnija. Tako je početak
filozofije za Hajdegera u refleksiji o ravnodušnosti opstanka
koji se drži zatvorenim spram razlike bivstvovanja i
bivstvujućeg. Naivnost je u ignorisanju te razlike.
Bivstvovanje je, pak, ono što je najrazumljivije, što nije
potrebno ni za kakvo drugo dalje izlaganje, ono je
najprazniji i najopštiji pojam, ono ne može biti definisano
jer ga svaka definicija već pretpostavlja. Ono se definicijski
ne može izvesti iz viših pojmova. Bivstvovanje, kao ono
samorazumljivo, već je pretpostavljeno tamo gde se čudimo
nad samorazumljivošću samorazumljivoga. Naivnost
niveliranog razumevanja guši svako pitanje. Potreban je
napor da se iz čuđenja nad bivstvovanjem dospe do pitanja
šta ono jeste
177
.
Nakon svega što je dosad izloženo preostaje mi da
ukažem na neke tradicionalne i nove kritičke pristupe
metafizici; smatram da će njen opstanak biti izvesniji u
susretu sa primedbama no sa pohvalama. Samo na taj
način moguće je otvaranje novih perspektiva prve filozofije.
176
Heidegger, M.: Sein und Zeit, M. Niemeyer, Tübingen 1984, S. 120.
177
Put kojim se kreće Hajdeger, a koji mi ovde pratimo, jeste put
ontologije, put nove ontologije, put koji se razlikuje od onog kojim ide
metafizika. U ovome su razlozi svih nesporazuma koje bi moglo izazvati
ovo poglavlje, budući da se u njemu susreću dve različite stvari.
Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 200
7. Mogućnost i sudbina metafizike
Živimo u vreme koje nema mnogo razumevanja za
filozofiju, i to ne samo stoga što se ljudi ne bave njom kako
treba, niti stoga što za nju više nemaju iskonskog interesa
već prevashodno zato što u vreme posle Hegela postoji
široko rašireno uverenje da metafizika više nije moguća, da
su njena pitanja besmislena, ili, ako se ne ide tako daleko,
kaže se da je jedini zadatak filozofije da se ostvari, da njen
smisao više nije teorijski već praktički, a pritom se često
navodi Hegelovo upozorenje kako je metafizika u njenom
tradicionalnom smislu ugrožena iz sebe same, te se dovodi u
pitanje njena pretenzija da prelazi preko neposredno datog;
zaboravlja se da Hegel, kritikujući metafiziku onostranog,
samo dovršava jedan vid tradicionalne metafizike i
istovremeno otvara horizonte nove filozofije.
Sve ovo nagoni Mihajla Đurića, još pre više decenija
da konstatuje kako je «filozofija jedna izrazito nesavremena
pojava», da su «presahli poslednji izvori filozofskog
nadahnuća i da je filozofija istrošila svoju snagu», te da se
ona nalazi u krizi «budući da je iscrpla sve mogućnosti
razumevanja i tumačenja sveta»
178
.
Naklonost ili nenaklonost, prihvatanje ili
neprihvatanje filozofije, još ništa ne kazuje definitivno o
samoj filozofiji, već pruža samo nagoveštaje o duhu
vremena. Postalo je veoma moderno da se govori o kraju
svega, o kraju istorije, ekonomije, filozofije, pa tako i
metafizike. O kraju metafizike slušamo vesti već dva
stoleća no, kako dobro primećuje R. Vil (R. Wiehl)
179
178
Đurić, M.: Stihija savremenosti, Beograd 1997, str. 12. Treba
imati u vidu da je prvo izdanje ovog spisa objavljeno 1972. godine.
179
Wiehl, R.: Metaphysische Enwürfe im 20. Jahrhundert, in: Metaphysik
nach Kant? (Hrsg D. Henrich u. R.-P. Horstmann) Klett-Cotta 1988, S.
275.
Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 201
"pokazalo se da metafizika mnogo sporije umire no što su to
najavljivali vesnici njene smrti"; vesti o smrti metafizike
dolaze s raznih strana (pozitivisti, neopozitivisti, M.
Hajdeger
180
); tlo za tako nešto pripremala je još školska
filozofija s kraja XIX stoleća neokantovske orijentacije koja
je svu tadašnju i buduću filozofiju videla samo kao nasleđe
Kantove filozofije koja je pred sobom imala jedini zadatak
da kritički promisli temelje modernih naukâ. Ako
metafizika u XX stoleću nailazi na otpore, oni su posledica
slepog srljanja za Kantom koje vodi u zamku formalizacije
(zbog čega je sam Kant osuđivao svoje prethodnike).
Ranije kritike metafizike obično su isticale njen
nenaučni karakter, previđajući da metafizika nikad nije ni
pretendovala na status posebne nauke, budući da je bila pre
svake nauke. A ako je sebe smatrala istinskom naukom,
onda je tu po sredi pojam nauke bio u jednom posve
drugačijem smislu; posledica tog nesporazuma se ogleda u
stalnom isticanju nemogućnosti metafizke da odgovori na
neka od pitanja unutar realnog sveta u čemu se pozitivne,
posebne, regionalne nauke pokazuju uspešnim. Međutim,
mera metafizike niti je uspešnost niti je njen zadatak da
odgovara na pitanja posebnih nauka budući da ona sama
nije posebna nauka i da se ne nalazi u ravni s njima.
Sama istorija kritike metafizike jednako je stara
koliko i sama metafizika; čini se da čak ima više kritičara
180
O samom "kraju"metafizike Hajdeger se izjašnjava dvosmisleno:
metafizika nije mrtva ali se mora prevladati, no dotle mi delimo njenu
sudbinu; dovršenje, piše Hajdeger, ne znači i savršenost. Poslednja
filozofija nije savršenija od prethodne: Platonovo mišljenje nije savršenije
od Parmenidovog, Hegelova filozofija nije savršenija od Kantove, jer
svaka epoha filozofije ima svoju nužnost. Prevladavanje metafizike stoga
ne znači njeno potiskivanje, već njeno "prebolevanje", mogućnost da se
dospe do "izvornijeg mišljenja što se od metafizike ne odvraća nego se
samo i jedino u promišljanju toga kraja stavlja pod svoja vlastita pitanja"
(Schulz, 1982, 285).
Dostları ilə paylaş: |