sedmice u godini. Ispod toga je veličanstveni zlatni orao sa raširenim krilima
i perjem preko celog naslona.
Sedište ima neobičnu i složenu dvostruku krivu, jednu na drugoj,
karakteristično se podudarajući sa geografskim prikazom ciklusa Sunčevih
pega (slika 13b).
Neobično je to što su na stolici zapisana dva imena dečaka-kralja, ranije
ime Tutankaten i kasnije, po Amarni, Tutankamon. Karter komentariše:
„... ovo je važan istorijski dokument koji se odnosi na političko-
religijsko kolebanje vlasti." Zaista, ranija i kasnija imena su važna, jer iz
različitih razloga, kao što pretpostavlja Karter, hoklica (ilustracija 23b) koja
ide uz stolicu pojašnjava celu igru.
Ovde se prikazuje povorka od 9 ljudi, 5 belih ljudi za bradom i 4
„nubijska roba". Na zidovima grobnice kralja Pakala takođe su se nalazile
slike koje su prikazivale povorku od „9 gospodara n o d " . Uporedite
„Nubijce" sa glavom Olmek (ilustracija 10a), a zatim uporedite gravure
„Nubijaca" izvan egipatskog muzeja u Kairu danas (ilustracija 23d).
Stolica sa osloncem za noge, koja nosi dva Tutankamonova imena
(perjane zmije), govori nam da je povorka belih ljudi sa bradom prožeta
„Nubijcima" na čelu sa Olmekom. Zapravo dva različita imena istog čoveka,
Tutankaten i kasnije Tutankamon, analogno ranijem Kecalkoatlu i kasnijem
Kecalkoatlu, kao što je predstavljeno u scenama rođenja Kecalokoatla i
kasnije dešifrovano sa Poklopca Palanke (ilustracije 12 i 13). Tutankamon
nam govori, kao što je to činio kralj Pakal, da se reinkarnira iz jednog doba u
drugo, svaki put u drugačijem obliku, što je, videćemo kasnije, način na koji
funkcioniše proces reinkarnacije (u sledećem životu „prvi postaje poslednji
a poslednji postaje prvi"; bogataš postaje siromah a siromah bogataš; crni se
reinkarniraju kao beli a beli kao crni). Eto zašto je to stolica na rasklapanje.
Može da se koristi (davanjem života) i može da se sklopi, zatim opet da se
upotrebi (ponovo živi) u mnogim situacijama.
Mudar posmatrač će takođe primetiti da devet likova na hoklici
veoma podsećaju na devet likova naslikanih ispod šakala na pečatu
kraljevske nekropole (slika 60a). Ortodoksni arheolozi insistiraju na tome
da simbol šakala iznad devet „vezanih zatvorenika" predstavlja metaforu za
„zadržavanje sila haosa, koje predstavljaju opasnost za kraljevsku grobnicu".
(Rečnik starog Egipta Britanskog muzeja str. 61). Ovi „zatvorenici" često
se provlače kroz egipatsku umetnost. Niko nije primetio da se krajevi
„vezivanja" završavaju sa cvetom lotosa, ili da su zatvorenici generalno beli
ljudi sa bradom, ili da „tip nubijskog roba" podseća na glavu Olmek.
Njihovo uključivanje u pečate grobnica mnogo više odražava meksičko
verovanje u to da se podzemni život (zagrobni život) sastoji od devet nivoa
kroz koja pokojnik mora da prođe pre nego što dostigne konačno mesto
počivanja. Prvi nivo je ispunjen brzom rekom. Da bi duša pokojnika preplivala
reku, morala bi da se drži za psa (šakala?) koji bi je preneo na sledeći nivo.
108
Iz tog razloga su slike pasa zastupljene u starim meksičkim grobnicama.
„Vezivanje" božanskim lotosom verovatno predstavlja činjenicu da nijedan
čovek ne može pobeći od smrti. Sve ide još jedan korak dalje ako kažemo
da se reinkarnacija na zemlji svodi na božansko zarobljeništvo.
Stolica i hoklica nam govore da je Tutankamon bio, kao i kralj Pakal,
beli čovek sa bradom i glava Olmek.
Pre nego što se odvojimo od Svešteničke stolice, zanimljivo je naglasiti
da ivična šara oko devet ljudi na hoklici podseća na ivičnu šaru (bez ivičnih
šifara) na Neverovatni Poklopac Palenke (ilustracija 6).
Pogrebna soba
Dana 17. februara 1923. godine, Karter je ušao u Pogrebnu sobu:
... kada sam, nakon otprilike desetominutnog rada, napravio dovoljno
veliku rupu da mogu sam kroz nju da prođem, ubacio sam električnu
baklju. Svetlost je otkrila neverovatan prizor; ispred mene, na jedan
metar od prolaza pa sve dokle je dopirao pogled i ovamo iza zaklonjenog
ulaza u sobu, stajao je po svoj prilici zid od čistog zlata... Bez svake
sumnje, stajali smo u Pogrebnoj sobi dok se iznad nas nadvijao jedan
od velikih pozlaćenih svetilišta ispod koga su polagani kraljevi. Tako
ogroman po svojoj strukturi... da je ostatak sobe izgledao nekako
umanjeno; prostor od samo pola metra odvajao ga je od zidova na sve
četiri strane, dok mu je krov koji je okruživala kupola dosezao skoro
do tavanice.
Karterova baterija je osvetlela pozlaćenu drvenu stranicu prvog
spoljašnjeg svetilišta koje je bilo sir oko 4 m, dugačko 6.4 m i visoko 2.7
m.
Dupla vrata na kraju kutije dozvolila su pristup unutrašnjosti,
gde je platneni pokrivač, obmotan oko tela, pokrivao drugu kutiju od
pozlaćenog zlata, malo manju od prve. Otvaranjem ovog nailazi se na treće,
slično svetilište unutar četvrtog. U ovom kovčegu nalazio se 2.7 metara
dug sarkofag od crvenog kvarcita koji je sadržao antropoidni kovčeg od
pozlaćenog drveta (slika 24). Četiri zaštitna božanstva -Izida, Neftida, Nit
i Selkis - ukrašavali su spoljašnjost sarkofaga.
Još dva antropoidna kovčega ležala su jedan u drugom ( slika 25b i e]
unutar spoljašnjeg kovčega. Onaj najbliži mumiji bio je od čistog zlata.
Cetiri sakrivene niše, usečene u zidove Pogrebne sobe, sadržale su ono
što bi arheolozi opisali kao „magične cigle". Jedna je otkrivena ukopana u
svakom zidu iza spoljašnjeg sloja gipsa. Svaka od cigli nosila je po jednog
boga; cigla locirana na istočnom zidu imala je malu figuru Ozirisa. Ona
u zapadnom zidu nosila je zavijenu verziju psa Anubisa. Sabti-tip figure
109