svetlost i da je u početku bio samo Bog, nešto od prve svetlosne energije
moralo je da se pretvori iz energije u masu. Nakon toga, Bog je mogao da
egzistira u dve dimenzije, duhovnoj (energija) i fizičkoj (fizički univerzum).
U toj fazi procesa, originalna energija je manja nego što je bila na početku,
zato što se deo energije pretvorio u masu.
(II) Teorija učestalog duhovnog spasenja; kako duša dospeva na
nebo?
Drugi model, „Teorija učestalog duhovnog spasenja", objašnjava kako
je svet nastao i kako je život evoluirao, počevši od „Teorije božanskog
pomirenja".
Na samom početku, Bog (otac), čista elektromagnetna energija, odbacio
je deo sebe (slika 88). Ovo se dogodilo kroz događaj, u savremenom svetu
poznat kao „veliki prasak". Energija je postala masa, i fizički univerzum
je počeo. Planete, stene, drveće, okeani, planine, cveće i sve ostalo u
fizičkom univerzumu bilo je stvoreno. Ovo je trenutak kada je počelo
„vreme". Pre njega, ništa se nije događalo; ništa se nije dogodilo pre bilo
čega drugog, i ništa se nije događalo posle bilo čega; sve što je postojalo bila
je elektromagnetna energija (svetlost), samo Bog. Kada je stvoren fizički
univerzum, počeli su da se dešavaju događaji; neki pre a neki posle ostalih
događaja. Vreme je otpočelo sa stvaranjem fizičkog univerzuma; ono ne
postoji u duhovnoj dimenziji. Eto zašto telo stari, dok duša, unutra, ne
stari. Oseća se isto i u osamdesetoj i u osmoj godini života.
Sada, stvar preuzimaju priroda i evolucija.
Prva livena masa od praha i solarnih gena počela je da se hladi pre
otprilike četiri biliona godina. Teži elementi kao što su gvožđe i nikal tonuli
su u koru. Tanka kora počela je da se formira na površini Zemlje, i oblaci
od metana, amonijaka i vodene pare pravili su atmosferu sa hladenjem i
kondezacijom, povećavajući dalje stopu hladenja. Ultravioletna Sunčeva
svetlost bombardovala je gasove u atmosferi, razbijajući ih u vodonik,
ugljenik i azot. Veći deo lakših gasova, kao vodonik, iščezao je, ostavljajući
za sobom azot i ugljen-dioksid.
Zivot je počeo sa prostim jednoćelijskim algama, praćen biljkama koje
su apsorbovale ugljen-dioksid i oslobadale kiseonik, omogućujući razvijanje
beskičmenjaka, sundera, morskih zvezda, algi, školjki i mekušaca. Njih je
pratila oklopna riba - ona sa školjkama i Ijuskama - oko 440 miliona godina
unazad.
Vulkanska aktivnost i zemljotresi izdigli su planine sa morskog
dna; morski život izmileo je na zemlju i pridružio se već ustanovljenim
gigantskim vilinim konjicima. Reptili su se razvili iz amfibija, a dinosaurusi
su dominirali na zemlji pre otprilike 250 do 80 miliona godina.
Biolog Carls Darvin bio je jedan od prvih koji je opisao evolutivni
proces kao prirodnu selekciju gde su najsposobniji napredovali na štetu
149
slabijih. Kasnije je utvrđeno da je genetska mutacija, izazvana selektivnim
množenjem, bila očaravajući pokretač u procesu selekcije, iako je takode
poznato da genetske mutacije nastaju procesom jonskog zračenja, X-
zračenja i gama zračenja, bilo da su proizvod ljudskog stvaralaštva, bilo da
dolaze sa Sunca. (Kada zraci prođu kroz materiju, atomi na svom putu
postaju uzrujani težeći ka frekvenciji zračenja. Elektroni u atomima mogu
da budu toliko poremećeni da iskaču iz obično stabilne orbite, ostavljajući
za sobom atom jona. Ovo je poznato kao hemijski visoko reaktivno,
izazivajući povećanje enzimske aktivnosti koja može da preseče delove
DNA, koja izgrađuje život, i na taj način izazove genetske mutacije. Slično
tome, poznato je da magnetna polja izazivaju mutacije u ljudskim ćelijama,
zvane fibroblasti, utičući na izgradnju razvojnog DNA tkiva.)
Jonsko i magnetno zračenje sa solarnog požara na površini Sunca i
drugih izvora uticalo je na razvoj rodova izazivajući „mutacijske skokove"
među vrstama. Ovo se odnosi na kvantne mutacije od žirafe do konja i
druge kvantne mutacione anomalije koje je Darvin nonšalantno prevideo.
Lokalizovanje jonskog zračenja, možda usled sudara dve radioaktivne
komete iznad određenih geografskih tačaka na Zemiji, objašnjava zašto su
neki majmuni, na prostorima pojačane radijacije, mutirali u čoveka, dok
drugi nisu, i zašto je čovečanstvo mutiralo u varijante erne, bele i žute rase,
što je Darvin takode prevideo.
Kako je rasla kompleksnost živih organizama, električna aktivnost
unutar uma dobijala je razmere višeg napona. Na odredenom stepenu
evolutivnog procesa, napon uma verovatno je porastao i prekoračio
unutrašnja magnetna polja na Zemlji (kao što električna aktivnost izaziva
interakciju solarnog vetra sa Zemljom). Izgleda da je ovaj mali ali sve veći
napon počeo da privlači električnu energiju jednaku i suprotnu sebi, sa mesta
iznad Zemljine atmosfere (nebesa). Napon u porastu unutar čovečjeg uma
razvio je skonost ka „otkidanju" samog dela „božje" energije (koji je ostao
u svom izvornom energetskom obliku), prateći veliki prasak, tek toliko da
bi neutralizovao promene izmedu fizičkog tela i vanzemaljskog energetskog
tela. U ovoj fazi može se r e d da je čovek stekao „dušu", deo božje energije.
Ovo takode može da objasni zašto neki smatraju da niža bića, sa manjirn
naponom uma, nemaju dušu.
Ovde je potrebno da naglasimo razliku izmedu fizičkih i metafizičkih
svetova. Pravila fizičkog sveta su jednostavna: ako ja imam 1 funtu, i ti imaš
1 funtu, i ako ih razmenimo, onda ću ja imati 1 funtu i ti 1 funtu. Izgleda
da ovo objašnjava činjenicu da u fizičkom svetu ne možemo da dobijemo
nešto za ništa. Metafizički svet, doduše, nije isti: ako ja imam jednu ideju,
i ti imaš jednu ideju; ja mogu da ti dam moju ideju i ti meni možeš da
daš svoju ideju. Ja sada imam dve ideje i ti takođe imaš dve ideje. Dakle,
možemo da udvostručimo svoje kreativno blago bez troškova.
Prenoseći ovo korak dalje, individualci mogu da uvećaju svoje
„emotivno i duhovno" bogatstvo bez ikakvih troškova. Svi mesijanski
151