Ursula Legvin………………………………………….…..Leva
ruka tame
22
"Pa, kao {to znate, ser, ja nisam prvi tu|in koji je do{ao na Geten. Prethodio mi
je tim istra`iva~a, koji nisu obznanili svoje prisustvo, ve} su se, {to su bolje umeli,
izdavali za Getenjane, iskoristiv{i to da godinu dana putuju po Karhidi, Orgoreinu i
Arhipelagu. Zatim su se vratili i podneli izve{taj ve}ima Ekumena, pre vi{e od ~etrdeset
godina, za vreme vladavine va{eg dede. Izve{taj im je bio izuzetno povoljan. Onda sam
se ja latio prou~avanja podataka koje su oni prikupili, kao i jezika koje su zabele`ili, da
bih potom i sam do{ao ovde. Da li biste `eleli da vidite kako ure|aj radi, ser?"
"Ne volim opsenarstvo, gospodine Ai."
"Ovo nije opsena, ser. Napravu su ispitali va{i nau~nici..."
"Ja nisam nau~nik."
"Vi ste vladar, moj gospodaru. Ljudi jednaki vama na
Prvom svetu Ekumena
~ekaju da im se obratite."
Uputio mi je divlja~ki pogled. Hotev{i da mu polaskam i da mu pobudim
zanimanje, saterao sam ga u stupicu presti`a. Sve je krenulo naopako.
"Vrlo dobro. Upitajte tu va{u ma{inu {ta je to {to ~oveka ~ini izdajnikom."
Polako sam po~eo da kucam po dirkama koje su bile pode{ene za karhidska
slova. "Karhidski kralj Argaven pita stabile na Hainu {ta je to {to ~oveka ~ini
izdajnikom." Slova zasja{e na malom ekranu, a potom nestado{e. Argaven stade da
posmatra, za trenutak prekinuv{i svoje neumorno njihanje.
Usledila je pauza, duga pauza. Na udaljenosti od sedamdeset dve svetlosne
godine neko je nesumnjivo grozni~avo prebirao po programu za karhidski na jezi~kom
ra~unaru, ako ve} ne i na ra~unaru sa filosofskim podacima. Kona~no, sjajna slova
blesnu{e na ekranu, zadr`a{e se malo, a zatim polako utuli{e: "Karhidskom kralju
Argavenu na Getenu, pozdravi. Ne znam {ta je to {to ~oveka ~ini izdajnikom. Nijedan
~ovek ne smatra sebe izdajnikom; ova okolnost ote`ava da se do|e do odgovora. S
po{tovanjem, Spimole G. F. za stabile, u Saireu na Hainu, 93/1491/45."
Po{to je traka snimljena, izvadio sam je i dao Argavenu. On ju je odlo`io na sto,
ponovo oti{ao do sredi{njeg kamina, gotovo u{ao u njega, po~eo da d`ara nogama
u`arena trupla i da rasteruje {akama varnice koje su skakale na sve strane. "Takav
odgovor mogao sam da dobijem od svakog proroka.
Odgovori nisu dovoljni, gospodine
Ai. Ba{ kao ni ta kutija, ta va{a ma{ina. Ni va{e vozilo, va{ brod. Gomila opsena i jedan
opsenar. @elite da vam verujem, da poverujem u va{e pri~e i poruke. Ali za{to bi trebalo
da vam verujem ili da vas slu{am? Ako i postoji osamdeset hiljada svetova punih
~udovi{ta tamo gore me|u zvezdama, {ta s tim? Mi ne}emo ni{ta od njih. Izabrali smo
vlastiti na~in `ivota i dr`imo ga se ve} dugo. Karhida se nalazi na pragu nove epohe,
novog velikog doba. Nastavi}emo da idemo svojim putem." Zastao je za~as, kao da mu
se
prekinula nit misli; ili to mo`da uop{te nisu bile njegove misli. Ako Estraven i nije
vi{e Kraljevo uho, neko drugi jeste. "Ukoliko i postoji ne{to {to ti Ekumenjani `ele od
nas, oni vas ne bi poslali samog. Posredi je neka smicalica, obmana. Tu|ina bi ovde bilo
na hiljade."
"Ali za otvaranje jednih vrata nije potrebno hiljadu ljudi, moj gospodaru."
"Mo`da i jeste, da bi ona ostala otvorena."
Ursula Legvin………………………………………….…..Leva ruka tame
23
"Ekumen }e ~ekati dok ih vi ne otvorite, ser. Ni na {ta vas ne}e siliti. Uputili su
me
samog i ja sam ostao ovde sam, kako me se nipo{to ne biste bojali."
"Vas da se bojim?" re~e kralj, okrenuv{i lice izbrazdano senkom, cere}i se,
govore}i glasno i visokim tonom. "Ali ja vas se bojim, izaslani~e. Bojim se onih koji su
vas uputili. Bojim se la`ljivaca, bojim se opsenara, a najvi{e se bojim gorke istine. I tako
valjano vladam svojom zemljom. Jer jedino strah vlada ljudima. Ni{ta drugo nije
delotvorno. Ni{ta drugo ne traje dovoljno dugo. Vi jeste ono {to ka`ete da ste, ali ste i
smicalica, obmana. Nema ni~eg me|u zvezdama osim praznine, u`asa i tmine, a vi ste
do{li odatle sasvim sami, poku{avaju}i da me upla{ite. Ali ja sam ve} upla{en i
ja sam
kralj. Strah je kralj. A sada pokupite svoje zamke i opsene i odlazite, nema {ta vi{e da se
ka`e. Naredio sam da vam se da sloboda u Karhidi."
I tako sam napustio kraljevo dru{tvo - ek, ek, ek, celim, duga~kim crvenim
podom u crvenoj polutami dvorane, sve dok me kona~no dvostruka vrata nisu odvojila
od njega.
Nisam uspeo. Ni u ~emu nisam uspeo. Ono, me|utim, {to je po~elo da me brine
dok sam napu{tao kraljevu ku}u i zapu}ivao se kroz dvorac nije bio taj neuspeh, ve}
Estravenov udeo u njemu. Kako to da ga je kralj izgnao zbog zauzimanja za ekumensku
stvar ({to je proisticalo iz proglasa saop{tenog preko radija), ako je (prema tvr|enju
samog kralja) on ~inio upravo suprotno? Kada je to po~eo da savetuje kralja da me se
kloni i za{to? Zbog ~ega je on izgnan, a ja pu{ten na slobodu? Ko je od njih vi{e lagao i
zbog kog su vraga lagali?
Estraven da spase svoju ko`u, zaklju~io sam, a kralj da spase obraz.
Obja{njenje je bilo jasno kao suza. Ali da li me je Estraven uop{te lagao? Ustanovio sam
da to ne znam.
Prolazio sam pored Ugaone crvene nastambe. Kapije vrta stajale su otvorene.
Bacio sam pogled prema kro{njama serena koje su
se nadvijale nad tamni bazen, dok su
staze poplo~ane ru`i~astom opekom le`ale puste u vedrom, sivom svetlu popodneva.
Malo snega i dalje je stajalo u senci kamene gromade kraj bazena. Prisetio sam se
Estravena kako me tu ~eka, dok je sneg padao pro{le no}i, i ne{to mi se ste`e u grudima,
osetih iskrenu tugu prema ~oveku koga sam na ju~era{njoj paradi video kako se znoji i
kako nadmo}no nosi svoju sve~anu odoru i mo} koja je prati, ~oveka na vrhuncu uspona,
silnog i veli~anstvenog - ali sada ve} biv{eg, sru{enog, nestalog. ^oveka koji hita ka
granici, sa smr}u koja mu je tri dana za petama, a niko ne sme da mu se obrati. Osuda na
smrt retka je u Karhidi. @ivot je te`ak na Zimi i ljudi tu radije prepu{taju
smrt prirodi ili
gnevu, a ne zakonu. Pitao sam se kako je Estraven izabrao da ide, sa tom presudom koja
ga progoni. Nije mogao da uzme auto, budu}i da su ovde svi pripadali dvorcu; da li }e
mu uspeti da se preveze brodom ili kopnenim ~amcem? Ili je mo`da po{ao na put pe{ice,
ponev{i sa sobom samo najnu`nije? Karhi|ani poglavito putuju pe{ice; oni nemaju
tegle}u marvu ni letelice, a vremenski uslovi u prete`nom delu godine znatno usporavaju
motorni saobra}aj, premda ni oni sami nisu narod koji je sklon `urbi. Zamislio sam tog
ponosnog ~oveka kako odlazi
u izgnanstvo korak po korak, mala prilika koja naporno
pe{a~i dugim putem na zapad, prema Zalivu. Sve mi je to pro{lo kroz glavu dok sam