Ursula Legvin………………………………………….…..Leva
ruka tame
150
Za ove ribare-seljane, koji `ive na rubu ruba, na krajnjoj nastanjivoj me|i
jednog gotovo nenastanjivog kontinenta, po{tenje je od isto tako su{tinske va`nosti kao i
hrana. Oni moraju da budu po{teni jedni prema drugima; ni izdaleka nema dovoljno da
bi se varalo. Estraven je to znao i zato je, kada su dan ili dva kasnije oni stali da se
raspituju, okoli{no i posredno, uz du`an obzir prema {ifgretoru, zbog ~ega
smo izabrali
da provedemo zimu u tumaranju po Gobrinskom ledu, smesta odgovorio: "]utanje nije
ono za {ta mi valja da se opredelim, ali mi ipak vi{e pogoduje od la`i."
"Dobro je poznato da se mo`e dogoditi da ~asni ljudi budu stavljeni izvan
zakona, ali im se zato senka ne smanjuje", re~e kuvar iz kr~me, koji je po va`nosti bio
odmah iza stare{ine sela i ~ije je svrati{te zimi predstavljalo svojevrsnu dnevnu sobu cele
pokrajine.
"Jedna osoba mo`e biti stavljena izvan zakona u Karhidi, a druga u Orgoreinu",
re~e Estraven.
"Tako je; a i jedna od strane sopstvenog klana, a druga od strane kralja u
Erenrangu."
"Kralj ne skra}uje ni~iju senku, premda mo`e da poku{a", primeti Estraven;
kuvar je ovim bio zadovoljan. Da je Estravena
prognao njegov vlastiti klan, on bi onda
bio ~ovek koji izaziva podozrenje, ali kraljeva strogost nije bila va`na. [to se mene ti~e,
ja sam o~igledno bio stranac, {to zna~i i osoba stavljena van zakona u Orgoreinu, a to mi
je samo i{lo u korist.
Doma}inima u Kurkurastu nikada nismo otkrili kako se zovemo. Estraven je
bio veoma nevoljan da se koristi tu|im imenima, a na{a sopstvena nismo smeli
pominjati.
Uostalom, zlo~in je bio i samo razgovarati sa Estravenom, a pogotovo
nahraniti ga, obu}i ga i dati mu krov nad glavom, kao {to su to oni u~inili. ^ak i
najzabitnije selo guten{kog priobalja ima radio, tako da nisu mogli da se brane
neupu}eno{}u i neobave{teno{}u o naredbi o izgnanstvu, izvesno opravdanje moglo je
da im pru`i jedino potpuno nepoznavanje identiteta njihovih gostiju. Pre no {to je meni
to uop{te
palo na um, Estraven je ve} po~eo da vodi ra~una o opasnosti kojoj su oni bili
izlo`eni. Tre}e no}i on je do{ao u moju sobu da razmotrimo na{ slede}i korak.
Karhidsko selo li~i na stari zemaljski zamak po tome {to ima tek poneku (ili
uop{te nema) zasebnu, izdvojenu nastambu. Pa ipak, po visokim, tro{nim, starim
zdanjima ognji{ta, trgovine, potpokrajine (nije postojao lord Kurkurasta) i spoljne ku}e
svaki od pet stotina seljana mogao je da na|e zasebnu, ~ak usamljeni~ku izdvojenost u
nekoj od prostorija du` drevnih hodnika, ~iji su zidovi bili debeli ~itave tri stope. Sedeo
sam u jednoj od takvih soba, uz kamin u kome je pucketala mala, topla vatra, te{kog
mirisa, podlo`ena tresetom iz [en{ejskih mo~vara, kada je Estraven u{ao. On re~e:
"Moramo {to
pre odavde, D`enri."
Jo{ ga i sad vidim kako stoji u senkama plamenom obasjane sobe, bosonog i
bez i~eg drugog na sebi osim raspojasanih krznenih ~ak{ira, koje je dobio od stare{ine. U
okrilju vlastitog doma, odnosno pri temperaturi na kojoj su oni smatrali da je toplo,
Karhi|ani su ~esto i{li poluodeveni ili nagi. Tokom na{eg putovanja Estraven je izgubio
svu onu gipku, nabijenu ~vrstinu koja predstavlja obele`je fizi~kog ustrojstva Getenjana;
Ursula Legvin………………………………………….…..Leva ruka tame
151
bio je usukan, pun o`iljaka, a hladno}a mu je opalila lice gotovo isto tako kao i vatra.
Njegova tamna, ~vrsta prilika izgledala je nedoku~iva pri brzom, neumornom svetlu.
"Kuda?"
"Na jug ili na zapad, mislim. Prema granici. Sada je nejpre~e prona}i
dovoljno
sna`an radio-oda{ilja~ kojim mo`e{ da stupi{ u vezu sa brodom. Posle toga, preostaje mi
da na|em neko skrovi{te ili da se nakratko vratim u Orgorein, kako ne bih natovario
nevolju na vrat onima koji su nam ovde pomogli."
"Kako }e{ se vratiti u Orgorein?"
"Kao {to sam i ranije u~inio: pre}i }u preko granice. Orgote nemaju ni{ta protiv
mene."
"Gde }emo na}i oda{ilja~?"
"Najbli`i je u Sasinotu."
Zatreptao sam. On se kiselo osmehnu.
"Zar nema nijedan bli`i?"
"Nema. Donde nas deli oko sto pedeset milja; prevaljivali smo i ve}e razdaljine
po lo{ijem terenu; ovde nas ~ekaju drumovi celim putem; ljudi }e
nas prihvatiti; mo`da
}emo ~ak na}i nekoga da nas preveze na motornim sankama."
Pristao sam, ali me je onespokojila ~injenica da nam predstoji jo{ jedna deonica
na{eg zimskog pute{estvija, i to takva koja ne vodi prema uto~i{tu, ve} natrag ka onoj
prokletoj granici, gde bi Estraven mogao da se vrati u izgnanstvo i da me ostavi samog.
Razmi{ljao sam neko vreme o tome i kona~no rekoh: "Postoja}e jedan uslov
koji }e Karhida morati da ispuni ako `eli da pristupi Ekumenu. Argaven }e morati da
opozove tvoje progonstvo."
On ni{ta nije odgovorio, ve} je samo zurio u plamen.
"Ozbiljno mislim", nastavio sam. "To pre svega drugog."
"Zahvaljujem ti, D`enri", re~e on. Kada bi govorio veoma tiho kao sada, boja
glasa bi mu postajala `enska, mukla i nezvu~na. Pogledao me je blago, ne sme{e}i se.
"Ali ve} dugo ne o~ekujem da ponovo vidim svoj dom. Odande sam izgnan jo{ pre
dvadeset godina, zna{. Sada{nje progonstvo ne razlikuje se mnogo od toga. Vodi}u
ra~una o sebi; a ti se brini za sebe i za svoj Ekumen. Bi}e{ prepu{ten samom sebi. Ali o
tom potom. Nalo`i brodu da se spusti! Kada to bude obavljeno, bi}e vremena da
porazmislim o onome posle."
Zadr`ali smo se jo{
dva dana u Kurkurastu, obilato se hrane}i i odmaraju}i, u
o~ekivanju nabija~a puteva koji je trebalo da do|e sa juga i da nas poveze u povratku.
Na{i doma}ini nagovorili su Estravena da im izlo`i celu pri~u o tome kako smo pre{li
preko Leda. On ju je ispri~ao onako kako bi to u~inio samo jedan prenosilac usmenog
predanja, tako da je ona postala saga, puna tradicionalnih op{tih mesta, pa ~ak i umetaka,
ali ipak u osnovi verodostojna i `iva, po~ev od sumpornih ognjeva i tame prolaza izme|u
Drumnera i Dremegolea, pa sve do urlaju}ih naleta orkana iz planinskog klanca koji
bri{e Guten{kim zalivom; Estraven nije propustio da je za~ini komi~nim
me|uzbivanjima, kao {to je njegov pad u raspuklinu, odnosno misti~nim, kao {to su