Ursula Legvin………………………………………….…..Leva
ruka tame
156
stvorilo privid da smo ponovo u {atoru na Ledu, samo sada bez zaklona, bez hrane, bez
po~inka: ni{ta drugo nije preostalo do na{e drugovanje, a i njega je uskoro ~ekao kraj.
Nebo se prevuklo skramom izmaglice tokom popodneva i temperatura je po~ela
da pada. ^ak i u zavetrini udubljenja postalo je odve} hladno da bi se nepomi~no sedelo.
Morali smo da se razmrdavamo, ali i pored toga mene je u sumrak po~ela da obuzima
drhtavica, sli~na onoj koju sam iskusio u zatvorskom kamionu na putu kroz Orgorein.
Izgledalo je da }e pro}i ve~nost pre no {to padne no}. U pozni plavi~asti suton napustili
smo dol u kome smo se krili i uspuzali se izme|u stabala i grmlja uz brda{ce, odakle smo
mogli da razaberemo liniju grani~ne ograde, nekoliko tamnih ta~kica spram bledog
snega. Nije
bilo nikakvog svetla, ni{ta se nije micalo, ni{ta se nije ~ulo. U daljini, prema
jugozapadu, sjajilo je `u}kasto treperenje neke varo{ice, odnosno nekog malog
satrpezni~kog sela Orgoreina, gde je Estraven mogao da ode sa svojim neupotrebljivim
ispravama i da ra~una u najmanju ruku na obezbe|eno preno}i{te u satrpezni~kom
zatvoru ili mo`da na najbli`em satrpezni~kom dobrovolja~kom dobru. A onda,
odjednom - tek tog poslednjeg ~asa, ne ranije - ja shvatih ono {to su moja sebi~nost i
Estravenovo }utanje tajili od mene, kuda on to zapravo ide i u {ta se upu{ta. "Tereme...
~ekaj..." rekoh.
Ali on je ve} krenuo niz brda{ce: veli~anstveno brz skija{ koji vi{e nije morao
da usporava zbog mene. Stu{tio se u duga~kom, strmom, zavojitom spustu me|u
senkama poleglim po snegu. Odjurio je od mene, ali pravo pred pu{ke grani~ara. Mislim
da su mu doviknuli ne{to u znak upozorenja, mo`da nare|enje da stane, i odnekud
blesnu svetlost,
ali nisam siguran u to; no, on se nije zaustavio, ve} je nastavio da
strelovito hita prema ogradi. Oborili su ga pre no {to je stigao do nje. Nisu upotrebili
soni~ni o{amu}iva~ ve} napada~ke pu{ke, starisnko oru`je, koje ispaljuju snop metalnih
komadi}a u jednom plotunu. Pucali su da bi ga ubili. Bio je na izdisaju kada sam do{ao
do njega; le`ao je opru`en i ~udno izvijen, a skije su mu malo dalje {tr~ale iz snega.
Paljba mu je raznela polovinu grudnog ko{a. Uzeo sam mu glavu u naru~je i pozvao ga,
ali mi on nije odgovorio; jedino je na izvestan na~in uzvratio na moju ljubav prema
njemu, procvilev{i kroz be{umno slamanje i rastakanje svog uma, dok mu se svest
gasila,
samo jednom, jasno, na bezglasnom jeziku: "Are~e!" Ni~eg vi{e nije bilo. Dr`ao
sam ga, ~u~e}i u snegu, dok nije izdahnuo. Dopustili su da to u~inim. A onda su me
pridigli i poveli - mene na jednu stranu, a njega na drugu, mene u zatvor, a njega u tamu.
20. UZALUDNI POHOD
Negde u svojim zabele{kama Estraven je napisao, tokom na{eg pohoda preko
Gobrinskog leda, da se ~udi za{to se njegov sadrug stidi da pla~e. Jo{ onda sam mogao
da mu ka`em da tu nije toliko bio u pitanju stid koliko strah. Sada sam i{ao kroz
Sinotsku dolinu, kroz ve~e njegove smrti, u hladnu zemlju koja se pru`a s one strane
straha. Tu sam shvatio da se mo`e plakati do mile volje, ali
da nema nikakve koristi od
toga.
Odveli su me natrag u Sasinot i bacili u tamnicu zato {to sam bio u dru{tvu
osobe koja je stavljena izvan zakona, a mo`da i stoga {to naprosto nisu znali {ta bi
Ursula Legvin………………………………………….…..Leva ruka tame
157
u~inili sa mnom. Jo{ od samog po~etka, ~ak i pre no {to im je to zvani~no nrare|eno iz
Erenranga, postupali su prema meni dobro. Moj karhidski zatvor predstavljao je
name{tenu sobu u kuli izbornih lordova u Sasinotu; tu sam imao kamin, radio, pet
obilnih obroka dnevno. Nedostajala je, dodu{e, udobnost. Postelja je bila tvrda, pokriva~i
tanki, pod nezastrt, vazduh studen... kao i u svakoj drugog prostoriji u Karhidi. Ali
poslali su mi lekara, u ~ijim je rukama i glasu po~ivala
znatno postojanija, znatno
probita~nija udobnost od svih koje sam dobio u Orgoreinu. Od kada je on do{ao, mislim
da su vrata ostavljena nezaklju~ana. Se}am se kako su jednom stajala otvorena, a ja silno
`eleo da se zatvore, zato {to je iz predvorja dopirala prohladna promaja. Ali nedostajalo
mi je snage, hrabrosti, da ustanem iz postelje i zatvorim svoja zatvorska vrata.
Lekar, ozbiljna, materinski blaga,
mlada osoba, obratio mi se sa izrazom
spokojne pouzdanosti: "Pet ili {est meseci sasvim ste se nedovoljno hranili, a u isto
vreme veoma naporno radili. Premnogo ste se istro{ili. A sad vi{e nemate {ta da tro{ite.
Lezite tu i okrepljujte se. Lezite, kao {to le`e zamrznute reke po dolinama preko zime.
Mirujte i ~ekajte."
Ali kada bih usnio, uvek bih se nalazio u kamionu, na gomili sa ostalima, koji
su, kao i ja, zaudarali, drhtali,
bili nagi, sasvim pripijeni, da bi se zagrejali, svi osim
jednoga. Taj jedan je sam le`ao uz vrata sa re{etkama, ve} ohla|en, sa ustima punim
zgru{ane krvi. On je bio izdajnik. Hteo je da bude sm, napustio je nas, napustio je mene.
Probudio bih se ispunjen besom, nemo}nim, drhtavim besom, koji bi se pretvarao u
nemo}ne suze.
Mora da sam bio prili~no bolestan, budu}i da se se}am
nekih znakova visoke
groznice, a i lekar je proveo pored mene jednu no} ili mo`da vi{e. Ne mogu da prizovem
u se}anje te no}i, ali pamtim da sam mu jednom kazao svadljivim, srditim glasom:
"Mogao je da se zaustavi. Video je ~uvare. Jurnuo je pravo na cev pu{aka."
Mladi lekar je }utao neko vreme. "Ho}ete li da ka`ete da se on to namerno
izlo`io plotunu?"
"Mo`da..."
"Tu`no je to re}i za prijatelja. I ja to ne}u da poverujem o Hartu remi ir
Estravenu."
Kada sam ono kazao, izgubio sam iz vida da ovi ljudi ose}aju prezir prema
samoubistvu. Za njih to nije, kao {to je za nas, stvar slobodnog izbora. To je, naprotiv,
odustajanje od slobodnog izbora, ~in vlastitog izneveravanja. Ako bi neki Karhi|anin
pro~itao na{u svetu knjigu, on bi Judin zlo~in video ne u izdajstvu Hrista, ve} u ~inu
koji, predstavljaju}i krajnji izraz o~ajanja, odri~e mogu}nost iskupljenja, promene,
`ivota: ~inu samoubistva.
"Onda on za vas nije Estraven Izdajnik?"
"Nije nikada ni bio. Mnogo je onih koji se nikada nisu obazirali na optu`be
protiv njega, gospodine Ai."
Ali ja nisam bio kadar da
u tome vidim bilo kakvu utehu, ve} sam samo
uzviknuo, pone{en pre|a{njim razdiranjima: "A za{to su ga onda ubili? Za{to je sad
mrtav?"