13) Ontološko razdoblje Aristotel slide 2



Yüklə 57,25 Kb.
tarix23.11.2017
ölçüsü57,25 Kb.
#12055

(12)(13) Ontološko razdoblje - Aristotel
SLIDE 2

Rođen 384. na sjeveru Grčke u gradu Stagiri, Aristotel sa 17 godina dolazi u Atenu, gdje narednih 20 godina provodi u Akademiji kao Platonov učenik. Napušta Akademiju nakon Platonove smrti 347. godine, neko vrijeme živi u Maloj Aziji, da bi 342. godine prihvatio poziv Filipa Makedonskog da postane učiteljem Aleksandru. Makedonski je dvor Aristotelu bio poznat, budući mu je otac Nikomah bio dvorski liječnik Filipova oca.

Kao nekad učitelj mu Platon na sirakuškom dvoru, Aristotel se zanosio idejom da bi mogao pridobiti mladog Aleksandra za filozofiju, odnosno od njega stvoriti filozofa-vladara. To mu nije uspjelo (Aristotelu je, za razliku od Aleksandra, ideal države bio polis – mala, homogena i harmonična politička zajednica), ali je Aristotelov humanistički odgoj umnogome formirao Aleksandra Velikog i time odredio mnoge njegove vladarske postupke.

Nakon što je Aleksandar stupio na prestolje i krenuo u osvajačke pohode na istok (grčki gradovi države tada su već tri godine bili pod vlašću Makedonije), Aristotel se vraća u Atenu i osniva svoju filozofsku školu nazvanu Likej. Aristotel je, navodno, volio predavati šetajući (grč. peripatein – šetati), pa je škola poznata i pod imenom peripatetička.

Tih posljednjih 13 godina života i rada u školi njegovo je filozofski najplodnije razdoblje iz kojeg su i njegova sačuvana djela. Aristotel je držao dvije vrste predavanja (ezoterična, jutarnja za učenike, i egzoterična, popodnevna za široku publiku), a sačuvana djela su najvjerojatnije bilješke za ili s jutarnjih predavanja, često samo nabačenih problema i nedorađene za objavljivanje.

Aristotel je, za razliku od Platona koji također sažimlje dotadašnja filozofska iskustva, sistematičan mislilac. Njegovi spisi (za razliku od Platonovih dijaloga u kojima se filozofska tematika isprepliće) obrađuju svaki svoje područje filozofije.*

Iako priznaje razložnost podjele filozofije na logiku, fiziku i etiku kakva je postojala u Akademiji (i kakva će uskoro opet postati aktualnom u razdoblju helenističko-rimske filozofije), Aristotel filozofiju dijeli s obzirom na tri različita područja ljudske duhovnosti: teorijsko (fizika, matematika, ontologija);

praktično (etika, ekonomika, politika);

pojetično (tehnika, umjetnost).

Iz navedene podjele vidi se da Aristotel u filozofiju ne ubraja logiku, smatrajući je pripremom, odnosno njeno poznavanje uvijetom svakog filozofiranja.


Aristotelova su djela dva stoljeća bila zagubljena. U 1. st. prije Krista sakupio je ono što je od njih sačuvano i pod različitim nazivima sredio Andronik s Rodosa.

Aristotelovi su logički spisi sabrani pod nazivom Organon (grč. organon – oruđe).

Spisi koji se bave filozofijom prirode skupljeni su pod nazivom Fizika (grč. fysis – priroda, jedinstvo promjenjivog).

Spisi koji obrađuju ontološku problematiku (Aristotelova «prva filozofija») skupljeni su pod nazivom Metafizika (grč. ta meta ta fizika – ono što je iza fizike).**

Od ostalih Aristotelovih filozofskih djela valja izdvojiti Nikomahovu etiku (etička problematika), O duši (antropologija), Politiku (politička filozofija) i Poetiku ili Nauk o pjesničkom umijeću (estetika).
*Stoga je Andronik i imao relativno lagan posao svrstavajući ih u homogene zbirke.

**»Biti iza fizike» tumačit ćemo dvojako. S jedne strane, tu je riječ o redoslijedu čitanja, odnosno poučavanja. Slijedeći metodički zdravi razum, ono teže se poučava iza onog lakšeg. S druge strane, riječ je o predmetu poučavanja, naime o najopćenitijim, nepromjenjivim principima. Kao takvi, oni su «iza» posebnih fizičkih principa, kao ono što im stoji u osnovi. «Iza», u ovom ontološkom značenju, zapravo znači «prije» - ono što je prvotno, na čemu se ostalo temelji i iz čega se izvodi.


Kao univerzalan mislilac, Aristotel je za sobom ostavio i niz prirodoznanstvenih djela utemeljujući gotovo sva prirodoznanstvena područja. Time je pripremio teren za osamostaljivanje i razvoj znanosti u razdoblju helenizma.**


**U uvodnom smo dijelu vidjeli da je osamostaljivanje znanosti od filozofije (i teologije) preduvjet razvitka znanost. Znanost se, ponovimo to još jednom, nesmetano može razvijati tek u svojoj tematskoj i metodičkoj redukciji. Dakle, tek onda kada se suzdržava od postavljanja temeljnih pitanja (o svom predmetu, metodi i svrsi). Sudbina Aristotelovih znanstvenih djela zorno pokazuje, također ranije spomenutu, razliku u načinu «starenja» filozofije i znanosti. Filozofske ideje, naime, za razliku od znanstvenih spoznaja ne «zastarijevaju» pokazujući se neistinitima.

SLIDE 3

Kategorije (grč. kategoria - tužba, iskaz, oznaka) su najviši pojmovi (rodovi) koje iskazujemo o stvarima. Kategorije, međutim, nisu samo načini iskaza (ili mišljenja), nego i načini bitka (načini na koji stvari jesu). Reći (ili misliti) «Sokrat je na trgu» znači preslikati mišlju ili govorom stvarno stanje stvari u kojem se jedan pojedinac nalazi na određenom mjestu. Pri tome se uvijek supstanciji (individualnom) pridaju neka svojstva (kakav?, koliki?, kada?...)


SLIDE 4

Platon, vidjeli smo ranije, prvotnim smatra ideju, hipostazirajući ono opće na nivo bića. Istovremeno ono pojedinačno srozava na nivo sjene (pojava). Platonov dualizam, na taj način, pretpostavlja postojanje dvaju ontološki različitih realnosti. Istinsku zbilju čine vječne i nepromjenjive ideje. Prvotno je ono idealno – opće.

Pogledajmo kako stvari stoje kod Aristotela. Mudrost je svojstvo Sokrata; ona je supstanciji akcidencija (lat. accidens - prigodak, slučajno obilježje) i ne postoji neovisno o Sokratu, kao što je bjelina svojstvo nekog zida, zbiljna samo ako postoji bijeli zid. Akcidencije ne postoje neovisno od pojedinačnih bića kojih su to svojstva. Svojstva su uvijek svojstva nečega pojedinačnoga (mudrost Sokrata, a bjelina zida).

No, jesu li mudrost ili bjelina nešto opće ili pojedinačno. Govorimo li mi ovdje o mudrosti specifično Sokratovoj ili mudrosti općenito. Nema dvojbe da se nekoj individui može pripisati (o njoj izreći) njoj specifično svojstvo (recimo Sokratu se može prireći sokratovski tip mudrosti). No, jednako je nedvojbeno da se u rečenici «Sokrat je mudar» Sokratu pripisuje svojstvo koje on dijeli s čitavim nizom individua (Tales, Paremenid, Pitagora...), dakle svima njima zajedničko, općenito svojstvo. Iz navedenog proizlazi da su akcidentalna svojstva opća svojstva, a kako je ranije utvrđeno da su svojstva uvijek svojstva nečeg pojedinačnog možemo zajedno s Aristotelom zaključiti i time eksplicirati sukus Aristotelove kritike Platona – opće je uvijek opće nekog pojedinačnog, nema općeg izvan pojedinačnog.


SLIDE 5

Za Aristotela su pojedinačne stvari (Sokrat, ova stolica, Dubrovnik) prvotne. Prvotne su jer su individualne (lat. individuum = grč. atomon, nedjeljiv), tj. ne mogu se dijeliti a da pri tome ne prestanu biti. Rastavimo li Sokrata ili neku stolicu na dijelove, oboje će prestati biti to što jesu – Sokrat i ova stolica. Individualno biće, ousia (što zbiljski jest), nije dakle puki zbroj svojih djelova nego jedinstvo. Upravo to jedinstvo je bitno svojstvo supstancije. Samo supstancije (individualna bića) postoje po sebi, a ne u drugome.*



Upravo zato što su jedinstva u sebi, supstancije (lat. substantia – ono što stoji ispod, u temelju) odoljijevaju promjenama, primajući uvijek nova svojstva. Sokrat je, naime, Sokrat, a neki zid je neki zid i kada im se promijene akcidentalna svojstva.**

Opće stvari (čovjek, stolica, grad), kao uostalom niti opća svojstva (mudrost, ljepota, pravednost), nisu individualne, jer su djeljive i to na pojedinačne stvari ili svojstva kojih su vrste i rodovi. Opće stvari, Aristotel ih naziva sekundarnim supstancijama, nisu prvotne. Na primjer, filozof (opća stvar) postoji samo ako postoje Sokrat, Platon, Aristotel i drugi filozofi. Opće su stvari prvenstveno predikati, rodovi i vrste što se pririću pojedinačnim stvarima. Opće su stvari (druga supstancija), dakle, bit pojedinačnog (prve supstancije). Kao što kaže Aristotel, puno ćemo više doznati o nekome ako kažemo da je čovjek, nego ako kažemo da trči. Opće stvari mogu, međutim, iako samo posredno, biti i subjekti. tj. nositelji svojstava. Tako filozof općenito može biti nositelj svojstva mudrosti samo posredno preko svakog pojedinog filozofa.

Opća svojstva se ili pririću supstancijama (mudrost Sokratu ili filozofu) ili se u njima nalaze (toplina u nekom plamenu ili vatri općenito). To su predikati – akcidencijalna svojstva koja se u supstanciji mijenjaju i koja nemaju samostalan bitak.***

Pojedinačna svojstva su u pojedinačnim predmetima (specifična Sokratova mudrost)
*Kod Aristotela to ne znači da su, kao u novom vijeku, causa sui – uzrok samima sebi, nego da su nositelji svojstava. Postojati po sebi znači da se ne nalaze u drugim stvarima (kao što se bjelina nalazi kao svojstvo u nekom zidu) i da se ne pririču drugim stvarima (kao što se mudrost pririće Sokratu).
**Problem supstancije, kako ga tumači Aristotel, kao nositelja svojstava prilično je kontroverzan. Pojedinačna nam se stvar uvijek pojavljuje zajedno sa svojim svojstvima. Ogolimo li to pojedinačno što vidimo od svih njegovih svojstava (koja također iskustveno spoznajemo), ne bi li tako došli do supstancije, što će nam ostati? Ili ništa (negacija supstancije) ili nešto što ne znamo što je jer iskustveno nedostupno (skepticizam). Možda stvari uopće nisu nešto supstancijalno, nego skup svojstava, štoviše možda su samo skup naših predodžbi o svojstvima. Ako je tako, ako su stvari samo skup svojstava, što se s njima događa kad se ta svojstva promijene. Ne znači li to da sa svakom novom promjenom svojstva imamo zapravo novu stvar? Možda ne postoji ništa postojano (Heraklit). Unatoč ovim opravdanim prigovorima, postoji gotovo opće slaganje u razmišljanju da stvari zadržavaju svoj identitet tijekom vremena i promjena koje trpe. Upitnim, međutim, uvijek ostaje što je nositelj identiteta. Promislite o tome što bi mogao biti nositelj identiteta nekog uporabnog predmeta. A živog bića, kao što je neka biljka? A čovjeka?
*** Kasnije će Toma Akvinski razlikovati slučajne (vanjske) akcidencije, koje su za bit neke stvari (Sokrat) vanjske (biti na trgu), od proprijeteta (lat. proprium – svojstven) koji slijede iz biti stvari (pisati). Upravo prvoj supstanciji (nekoj pojedinačnoj stvari) svojstvena obilježja (proprijeteti) ukazuju na njenu bit. Drukčije rečeno, supstancija (Sokrat) se pokazuje u svojim akcidencijama (trči, na trgu, podučava, sumnja, spava...), a reći što Sokrat uistinu jest (što mu je bit) znači odvojiti proprijetete od slučajnih obilježja i međusobno ih povezati.

SLIDE 6

Pokušaj da se promjeniva zbilja tumači razlikovanjem supstancije (nositelj svojstava, ono nepromjenjivo u promjenama) i akcidencija (svojstva) kakav je Aristotel izveo u svom ranom spisu «Kategorije» (dio «Organona») otvara čitav niz daljnih pitanja. Svjestan toga, Aristotel, u kasnijim spisima (objedinjeni pod imenom «Fizika» i «Metafizika») nudi drugačije rješenje.

Zbilja se sastoji od pojedinačnih stvari koje su sve od nečega građene - materija (tvar). No, stvar se ne može svesti samo na svoju građu. Sve su stvari složene, pa kada bi ih se svelo samo na materiju (grč. hyle; lat. materia), to bi značilo da su sve stvari zbroj svojih dijelova (kao recimo kod Demokrita). To otvara nepremostive probleme. Svaka se, naime, promjena, u tom slučaju, mora tumačiti kao supstancijalna. Promjena i najmanjeg dijela tako zamišljene stvari značila bi promjenu te stvari u cjelini – dodavanjem ili oduzimanjem i najmanjeg dijela nastala bi nova stvar. No, već je ranije rečeno da je samo supstancija zbiljska stvar (ousia) - jedinstvo koje se ne može svesti na zbroj dijelova. Supstancija je, unatoč tome što je složena oblik jedinstva, stoga se i promjene moraju pokušati tumačiti na razini supstancije (a ne njenih dijelova).

Što, dakle, neku stvar čini jedinstvenom – individualnom? Aristotel se ovdje služi pojmom forme (oblik), odnosno načinom na koji je složena stvar organizirana. Međutim, ovdje ne može biti riječi o bilo kakvoj formi. Određena stvar zadobiva upravo onu formu (grč. morphe; lat.forma) kojom može najefikasnije ostvariti za sebe specifične ciljeve. Stoga Aristotel uvodi i pojam svrhe.

Ilustrirajmo rečeno jednim primjerom. Unatoč svim promjenama koje se na njoj događaju od trenutka kada smo ju kupili i prvi put obukli, naša cipela je cipela dok god kombinacijom svoje građe i oblika ispunjava svoju svrhu. Kada više u njoj nije moguće hodati (što može biti i iz estetskih razloga, ako su oni uključeni u njenu svrhu), cipela prestaje biti cipelom. U Dodatku (na kraju) se navedeno opširnije izlaže.

Napokon, pored tvari od koje je izgrađena i oblika koji poprima obzirom na svhu zbog koje postoji, neka stvar za Aristotela kao razlog svog postojanja mora imati i uzrok koji svojim djelovanjem uzrokuje da nešto jest. To je tzv. djelatni uzrok ili pokretač. U gornjem je primjeru, naravno, riječ o postolaru.


Drugim riječima, želimo li postaviti najopćenitije filozofsko pitanje o nekoj stvari, postavit ćemo pitanje «Zašto?» To je pitanje o razlogu (grč. aition – ono što je odgovorno za) te stvari, a u skladu s tradicijom koristit ćemo termin uzrok* Obzirom da pitanje o uzroku provocira različite vrste odgovora, jasno je da sve što jest ima različite vrste uzroka. Aristotel smatra da ih je četiri: materija, forma, djelatni uzrok (uzrok kretanja) i svrha.

Tvar (građa, materija) je odgovor na pitanje «Od čega?»** i u bićima je princip individuacije. Zbog toga što su materijalna, bića su (i unutar iste vrste) različita, individualna.

Oblik (forma) je odgovor na pitanje «Što?»*** i određujući je princip koji čini da neka individua bude individua neke vrste. Sa «Što?» se određuje «štostvo», bit nekog bića. Materija i forma su tzv. unutarnji uzroci.

Djelatni uzrok je ono/onaj što/koji je svojim djelovanjem dovelo do nastanka (promjena, kretanje) nečega. To je odgovor na pitanje «Tko ili što je za to djelatno odgovoran?»**** Djelatni uzrok prethodi promjeni.

Napokon, svršni uzrok je odgovor na pitanje «Zašto nešto postoji?»***** Riječ je o svrsi (grč. telos – svrha), odnosno cilju kojem je djelatno biće usmjereno, o razlogu zbog kojeg dolazi do formalne promjene u materiji. Svršni uzrok se često naziva i finalnim (lat. finis – konac). Promjena se događa radi svršnog uzroka, on joj slijedi. Djelatni uzrok i svršni uzrok su tzv. vanjski uzroci.

Pojam svrhe, odnosno teleološko (svrhovito) objašnjenje događanja ključno je za Aristotelovu ontologiju. Svrha je univerzalni princip i jednako vrijedi za prirodne procese i stvari (iako možda nije uvijek transparentna) kao i za umjetne (ljudske) procese i stvari. Objašnjenje (što je, inače pravi smisao Aristotelovog pojma «uzroka») umjetnih stvari je objašnjenje njihova nastanka i načina upotrebe. To je narav umjetnih stvari. Narav prirodnih stvari je njihovo samostvaranje i karakteristčno ponašanje (ono što čine bez prisile i vanjskog upletanja). Za time ide objašnjenje prirodnih stvari.

Ništa važnije nije svršno od djelatnog «Zašto?» umjetnih tvorevina (npr.hrama) nego prirodnih pojava (npr. kiše ili vjetra). Tek će razvoj prirodnih znanosti u novom vijeku ukinuti važnost svršnog uzroka u području prirode na račun djelatnog, postupno reducirajući Aristotelov pojam uzroka (kao cjelokupnog objašnjenja) na djelatni uzrok (kauzalnost).

Što je važnije za razumijevanje prirodnih pojava kao što je kiša – kako nastaju ili čemu služe? Nedvojbeno, u duhu novovjekovnog scijentizma, kako nastaju. Do prve suše!


*Vidjet ćemo da se u svakodnevnom govoru pojam «uzrok» uzima u užem značenju (uzrok i svrha), dok je u znanstvenom govoru riječ o daljnjem sužavanju tog pojma kako se razumije kroz uzročno-posljedični odnos (uzrok).

** Pitanje o tvari (građi) možemo formulirati i sa «Zašto?», pitajući, na primjer, «Zašto je kip težak?» (Jer je od kamena.) ili «Zašto je Platon smrtan?» (Jer je je stanične građe.)

***Pitanje o obliku (formi) se također može formulirati sa «Zašto», pitajući «Zašto je ovo kip Zeusa?» (Jer prikazuje Zeusa.), odnosno «Zašto je Platon čovjek?» (Jer ima dušu – specifičnu organizaciju tijela.)

**** Pitanje o djelatnom uzroku formuliramo pomoću «Zašto?» na sljedeći način: «Zašto postoji kip Zeusa?»(Jer ga je napravio Fidija.), odnosno «Zašto postoji Platon?» (Jer je začet od roditelja.)

***** Zašto svršnog (finalnog) uzroka u slučaju kipa traži odgovor tipa «Jer mora prehraniti obitelj», a u slučaju Platona «Jer je netko morao zabilježiti Sokratovo učenje.»


UZROCI

KIP ZEUSA

PLATON

Materijalni uzrok

kamen

stanična građa

Formalni uzrok

lik Zeusa

duša (čovječnost)

Djelatni uzrok

Fidija/Periklova narudžba

Platonovi roditelji

Svršni uzrok

prehraniti obitelj/pokazati štovanje

obnoviti vrstu/»zapisati» Sokrata


SLIDE 7

Biće, ono individualno, što uistinu jest (ousia) uvijek je jedinstvo materije i forme. Otud naziv Aristotelovom ontološkom koceptu – hilemorfizam (grč. hyle - tvar + morphe – oblik). Biće (prva supstancija, pojedinačno) je promjenjivo, a promjena se tumači kao promjena oblika materije. No, pored takve, tzv. akcidentalne promjene, postoji i supstancijalna promjena. Bića su, naime, nastala i nestat će. Supstancijalna promjena (nastajanje i nestajanje), kao i akcidentalna, zahtjeva nešto što se tijekom promjene održava, što ostaje samom sebi jednako. Riječ mora biti o nečemu posve lišenom forme, budući na sebe tek treba primiti svrhom zadan oblik.

Tako dolazimo do jednog graničnog pojma kojeg Aristotel naziva materija i razumije ga kao ono neodređeno,* potencijalno odredivo. Materija i u određenoj supstanciji - biću (dakle, u svom jedinstvu s oblikom) ostaje i dalje odrediva, ona omogućuje daljne promjene bića. Ona je princip različitosti.

Čista materija, kao granični pojam, međutim, zahtjeva svoj kontrapunkt. To je onda čista forma, određujući princip koji aktualizira određeno biće kao biće određene vrste (dakle, određenog oblika u skladu s određenom svrhom). Forma čini neko biće baš tim bićem. Ona je princip identiteta.

Čista materija i čista forma nisu za Aristotela (bar ne u ovom trenutku) bića. Nisu empirijski zbiljni, što za Aristotela znači da ne postoje. No, to ni u kom slučaju ne znači da su imaginarni, plod mašte ili vjerovanja. Riječ je o racionalno utemeljenim pojmovima, o ontološkom principima svega što jest, neempirijskim temeljima zbilje, odnosno bitku.

*(prisjetimo se miletskog apeirona – bezgraničnog)


SLIDE 8

U prethodnom smo odjeljku natuknuli da je materija potencijalno odrediva. Kao ono neodređeno ona je ništa, ali potencijalno je sve. Forma, s druge strane, kao ono određujuće aktualizira bića. Sve što jest, kao što je uostalom davno utvrdio Heraklit, je u pokretu, u nastajanju i nestajanju i u stalnoj promjeni (fysis). Sad nam je i jasno zašto. Biće je jedinstvo dvaju momenata bitka – aktualnog (oblika) i potencijalnog (tvari). Biće je rezultat te razlike. Kretanje (promjena) je prelaz iz potencijalnog u aktualno stanje, odnosno promjena jednog aktualnog stanja drugim koje je do tada bilo potencijalno. Biće je istovremeno i jedinstvo i razlika.


Biće mora imati mogućnost upravo određene razlike (promjene). Ta mu je mogućnost data njegovom svrhom* ali sam prelazak iz nekog potencijalnog u aktualno stanje (aktualizacija) neće se zbiti samo po sebi. Svrha nema moć pokretanja. Neophodan je tzv. djelatni uzrok (u našem slučaju vjetar ili ptica koji će oboriti žir na tlo, kiša koja će ga natapati i sunce koje će ga grijati). On uzrokuje aktualizaciju potencijalnog. Time pokazuje da ima mogućnost to napraviti, dakle da je i on, osim što je nešto aktualno, istovremeno i nešto potencijalno.**
*Postavši hranom za svinje, određenom se žiru upravo to što je postao (naknadno) otkriva svrha (biti hrana svinjama), kao što se onom žiru što se razvio u hrast otkriva svrha produljenja vrste. Oboje (i biti hrana svinjama i postati hrast) sadržano je potencijalno u žiru. Niti jedno biće nikada neće aktualno postati nešto što potencijalno nije. Aktualizrati se može samo ono moguće. No, to naravno, ne znači da se sve potencijalno aktualizira.
**Potencijalnost žira da postane hrast i potencijalnost vjetra da aktualizira potencijalnost žira različite su. Prva je pasivna potencija primanja akta, a druga aktivna potencija uzrokovanja akta.

SLIDE 9

Zbilja nam se pokazuje kao dijelektičko jedinstvo svojih momenata. U dijalektičkom se jedinstvu ukida razlika. Ona je prisutna latentno, jer bi se u suprotnom zbilji oduzela njena dinamičnost, ali su razlike dovedene do jedinstva. Začetak dijalektičke misli nalazimo još kod Heraklita. Kod njega je cjelokupna stvarnost harmonija u kojoj se putem logosa ukidaju suprotnosti prisutne u svakom biću. Kod Heraklita su suprotnosti pojmljene kao akcidencije bića; kod Aristotela, međutim, riječ je o momentima bitka. Sami za sebe nisu zbiljski, jer, kao što bi Hegel rekao, “zbilja je cjelina”. Momenti zbilje sami nisu zbiljski, ali njihovo razlikovanje nije puka misaona apstrakcija. Oni svoj realitet imaju upravo kao momenti zbiljskog. No, to ne znači da ih se može “opaziti” ili “predočiti”. Ne postoji ništa što je čista materija ili forma, nešto što je čista supstancija bez akcidencija ili obrnuto, ništa što je posve aktualno ili posve potencijalno. Momenti zbilje su neiskustveni (dakle, istinski ontološki, a ne znanstveni) temelji iskustvenog.

Sada se možemo vratiti i na ranije učenje o supstanciji i protumačiti ga u svjetlu razlikovanja aktualnog i potencijalnog. Biće je, kao individualna supstancija uvijek akcidentalno određeno, što ga čini zbiljskim (aktualnim). Ono je, s druge strane, budući je uvijek u mogućnosti primiti neku drugu akcidentalnu odredbu, potencijalno u odnosu na akcidenciju. Pri tome svoju zbiljnost međusobno dijalektički uvjetuju; supstancija je zbiljna samo kao aktualno određena, a akcidencije su zbiljne samo u supstanciji.
Primjena ontološke razlike aktualno-potencijalno (ništa ne može istovremeno i u istom smislu biti i aktualno i potencijalno) na nauk o uzrocima svako biće čini uzrokovanim, kako u njegovoj akcidentalnoj, tako i u supstancijalnoj promjeni. U trenutnoj akcidentalnoj određenosti (sada i ovdje) svaka je supstancija rezultat djelovanja inih uzročnih čimbenika. Nijedna supstancija nije uzrok same sebe. Nijedno biće nije nužno. Svaka je supstancija konačna i slučajna. Svaka je supstancija jedinstvo materije i forme.
SLIDE 10

Dok nas je pitanje o zadnjem materijalnom uzroku i zadnjem formalnom uzroku dovelo pred granične ontološke pojmove materije i forme, pitanje o zadnjem (finalnom, svrhovitom) uzroku vodi nas pojmu zadnje svrhe. Svako je biće svojom formom usmjereno nekoj svrsi; ukupnost bića je kozmos (ne kaos); dakle, među svrhama (pa tako i bićima) postoji red (hijerarhija), a cjelina je također određena s-vrhom. Teleologija (grč. telos – svrha), tako, neizbježno vodi teologiji (grč. theos – bog + logos – riječ, govorenje, nauk). Uostalom, i sam Aristotel za svoju ontologiju, pored naziva «prva filozofija», koristi i naziv «teologija».

Primjenom teleološkog načela na ontološku razliku materija-forma moguće je uspostaviti hijerarhiju bića po kojoj se na vrhu (s-vrha) nalazi savršeno biće bez imalo udjela materije – čista forma.

Primjenom teleološkog načela na ontološku razliku potencijalno-aktualno moguće je uspostaviti hijerarhiju bića na vrhu koje se nalazi biće bez imalo potencijalnog u sebi, biće kojemu ništa ne nedostaje budući je savršeno – čista zbiljnost.

Što smo na koncu dobili. Biće koje je idealno i savršeno, posve zbiljno i koje ostalim bićima (s udjelom materije, stoga i nesavršenosti u sebi) predstavlja uzor, odnosno jest svemu svrha kojoj su ova, u svojoj težnji za savršenošću, usmjerena. Ukratko, dobili smo Platonovu ideju Dobra.

Aristotel se tu zaustavlja, konzekventno izvevši posljedicu svoje pretpostavke o teleološkom uređenju zbilje. Bog, nepromjenjiv, vječan i idealan svršni je uzrok svijeta.*


Pitanje je, međutim, vrijedi li teleološko objašnjenje podjednako kao objašnjenje prirode i kulture. Za Aristotela u tom pogledu nema nikakve dvojbe. Štoviše, prirodne su stvari (supstancije) osnovnije od umjetnih jer one svoju svrhu imaju u sebi, a forma im je unutarnja. Umjetnim stvarima (proizvodi kulture) svrhu, a time i oblik, daje njihov djelatni uzrok (i svrha i oblik su im izvanjski).

Danas bismo bili skloniji teleološki objašnjavati kulturu (tvorevinu ljudskog duha) koju razumijemo kao nastalu na principu slobode, dok bismo prirodu radije objasnili kauzalno, ukazujući na nužnost njenih principa. No, nije li upravo to gubljenje iz vida unutarnje prirode prirodnih stvari (njihove unutarnje svrhe, po kojoj stablo svrhovito spušta korijenje u tlo i rastvara lišće prema suncu) uzrokom našeg pogrešnog odnosa prema prirodnim stvarima (živim i neživim) kojima namećemo vanjske, njima strane svrhe?

*I pitanje o zadnjem djelatnom uzroku, što ga u srednjem vijeku naročito izvodi Toma Akvinski nastavljajući na Aristotela, vodi u istom smijeru – prema dokazivanju Božje egzistencije. To su čuveni Tomini «putevi» k Bogu.

Već smo vidjeli da svrha nema moć pokretanja. Promjena potencijalnog u aktualno neće se dogoditi bez vanjskog djelatnog uzroka koji je i sam aktualan. Nastaviti možemo u nekoliko smijerova.



  1. Svaka je promjena uvjetovana prethodnom promjenom, odnosno utjecajem djelatnog uzroka. Međutim, i prethodna je promjena uvjetovana nekim prethodnim djelatnim uzrokom. Beskonačni uzročno-posljedični niz možemo prekinuti jedino pretpostavkom o postojanju prvog pokretača promjena, djelatnom uzroku koji sam nije uzrokovan (lat. causa sui – uzrok samoga sebe).

  2. U nizu uvjetovanog (bića), svaki je djelatni uzrok (biće) dijalektičko jedinstvo aktualnog i potencijalnog. Djelatni je uzrok pokretač neke promjene temeljem svoje aktualnost (neki kipar se u odnosu na neki kip pojavljuje kao njegov djelatni uzrok temeljem toga što je aktualno kipar). Djelatni uzrok koji je uzrok samoga sebe nema ništa potencijalno što već nije aktualno. Posve je određen. On je čista zbiljnost.

  3. Budući je materija princip mogućnost (neodređena formom je ništa), onda je ono određujuće - forma - princip zbiljnosti (aktualnosti). Djelatni uzrok koji je posve određen (time i posve zbiljan), nije više ništa odredivo. Stoga nije ništa materijalno. On je čisti oblik, nešto idealno.

  4. Svako je biće kao uvjetovano slučajno. Međutim, iz neuvjetovanosti prvog pokretača i njegove apsolutne zbiljnost slijedi i njegova nužnost.



Dodatak

Nazovimo neku stvar «složena stvar 1 2 3 4». Zamislimo da je riječ o drvenoj barci.
A) Složenoj stvari 1 2 3 4 oduzimamo dijelove (s lijeva na desno).
I. 1 2 3 4 1 2 3 1 2 1 -
Je li složena stvar 1 2 3 4 identična sa složenom stvari 1 2 3 ?

Zastupamo li mišljenje da su složene stvari konglomerati svojih dijelova (građe), moramo priznati da nakon promjene jednog svog dijela složena stvar gubi svoj identitet i postaje nešto drugo. Dakle, barka prestaje biti barkom čim joj oduzmemo jedan dio (recimo, škaram). Takvo je stanovište neodrživo.


B) Dijelove složene stvari koje smo joj prethodno oduzeli možemo, međutim, istovremeno na drugom mjestu slagati neobaveznim redom.
I. 1 2 3 4 1 2 3 1 2 1 -

II. 4

III, 4 3

IV. 2 4 3

V. 2 4 3 1
Je li složena stvar (drvena barka) 1 2 3 4 iz prvog reda identična složenoj stvari 2 4 3 1 iz petog reda?

Teško je obraniti tvrdnju da jest. Izvorna je građa sačuvana, ali jasno je da to nije ista stvar. Dakle, složene su stvari nešto drugo, a ne puke nakupine svojih dijelova. Stvari se ne mogu svesti na svoju građu. Stvari su to što jesu zbog svoje forme.


C) Dijelove složene stvari koje smo joj prethodno oduzeli možemo, s druge strane, istovremeno na drugom mjestu slagati poštujući izvorni red.
I. 1 2 3 4 1 2 3 1 2 1 -

II. 4

III. 3 4

IV. 2 3 4

V. 1 2 3 4


Je li složena stvar (drvena barka) 1 2 3 4 iz prvog reda identična složenoj stvari (drvenoj barci) 1 2 3 4 iz petog reda? Ako jest, nije li takva istovremeno zbog građe (materije) i načina organizacije te građe (forme)?

Jest, odgovorit ćemo. To je ista građa, složena na isti način. Identitet je stvar materije i forme. Stvari su jedinstvo materije i forme.
Nameće se pitanje: Ako je barka na početku i ona na kraju ista barka, što se s njom događalo tijekom promjena u prvom stupcu?

Pa, neko vrijeme nije je bilo, pa se ponovnim uspostavljanjem jedinstvene građe i oblika, i sama stvar ponovno o-stvarila.
No, slijedi daljnje pitanje: Zar identitet ne bi trebao biti sačuvan tijekom vremena, kroz cjelokupni proces promjene. Ne smatramo, u skladu sAristotelovim razumijevanjem supstancije, neku stvar identičnu samoj sebi i onda kad se ona tijekom vremena mijenja?

Na koncu, što su ostale složene stvari nastale tijekom tih promjena u odnosu na stvar

1 2 3 4, ako su nešto različito od nje?

Čini se da se moramo prikloniti Aristotelovom razumijevanju supstancije. Unatoč promjenama što ih je pretrpjela, barka iz našeg primjera zadržala je vremensko-prostorni kontinuitet. To je ista barka. Stvari su jedinstvo u prostorno-vremenskom kontinuitetu.


D) Postoji još jedna mogućnost. Složenoj stvari 1 2 3 4 oduzimamo dijelove (s lijeva na desno). Istovremeno te dijelove slažemo prema dole poštujući izvorni redoslijed.

Istovremeno izvorne dijelove te stvari zamjenjujemo (s lijeva na desno) identičnim (recimo rezervnim) dijelovima (plavi brojevi).
I. 1 2 3 4 1 2 3 4 1 2 3 4 1 2 3 4 1 2 3 4

II. 4

III. 3 4

IV. 2 3 4

V. 1 2 3 4

Koliko identičnih složenih stvari 1 2 3 4 ima u ovoj priči?

U prvom retku postoji vremensko-prostorni kontinuitet i identičnost organizacije. Izvorna građa, međutim, nije ista, da bi u petom stupcu bila posve izmijenjena. U prvom stupcu sačuvana je izvornost građe i organizacije, ali nema vremensko prostornog kontinuiteta.

Nemoguće nam je jednoznačno odgovoriti na gornje pitanje.
IZ NEDOUMICE JE JEDINO MOGUĆE IZAĆI KVALITATIVNO NOVIM RJEŠENJEM. GRAĐA (MATERIJA) I ORGANIZACIJA (FORMA) OČIGLEDNO SU NEDOSTATNE ZA RJEŠENJE PROBLEMA. ARISTOTEL ĆE, STOGA, UVESTI NOVI POJAM – SVRHU, KOJIM ĆE OBJASNITI PRIVIDNU APORIJU.

NEKA STVAR OSTAJE TOM STVARI (TRPEĆI PROMJENE) SVE DOK MATERIJALNO-FORMALNA ORGANIZACIJA TE STVARI OMOGUĆUJE NJENO ISPUNJAVANJE SVRHE – BITNOG RAZLOGA (UZROKA) NJENOG NASTANKA. NEKA STVAR KAO OUSIA IMA ODREĐENU MATERIJALNO-FORMALNU ORGANIZACIJU SAMO I ISKLJUČIVO ZATO ŠTO BAŠ TAKVA MATERIJALNO-FORMALNA ORGANIZACIJA GARANTIRA OSTVARENJE SVRHE ZBOG KOJE TA STVAR UOPĆE POSTOJI. JE LI PRI TOME RIJEČ O BARCI, CIPELI, KIPU, BILJCI, ŽIVOTINJI, LJUDSKOM ORGANU ILI ČOVJEKU, POSVE JE SVEJEDNO.
OBJASNITE NA GORNJIM PRIMJERIMA KAKO POJAM SVRŠNOG UZROKA UKLANJA APORIJE.

Yüklə 57,25 Kb.

Dostları ilə paylaş:




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2022
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə