Aristotel o diobi duše
Yüklə 193,12 Kb. Pdf görüntüsü
|
139 P. GREGORIĆ: Aristotel o diobi duše sposobnost duše, te na koncu u poglavljima 9−11 izlaže o sposobnosti duše koja omogućuje želju i kretanje. Ovdje valja primijetiti da Aristotel u spisu O duši izlaže jednu po jednu glavnu sposobnost duše, i to po njihovom ontološkom redoslijedu. jedino što narušava taj redoslijed jest rasprava o pokretajnoj sposobnosti duše koja je ontološki prvotnija u odnosu na misaonu sposobnost duše, jer postoje mnoge vrste životinja koje imaju pokretajnu sposobnost bez one misaone, dok vrsta životinja koja ima misaonu sposobnost ima i onu po kretajnu . Aristotel je mogao imati dva dobra razloga da naruši spomenuti redoslijed. Prvo, rasprava o misaonoj sposobnosti duše prirodno se nado vezuje na raspravu o opažanju i predočavanju. Naime, Aristotel mišljenje shvaća u analogiji s opažanjem i k tome smatra da su predodžbe nužne za mišljenje . Osim toga, sukcesivnim raspravama o sposobnostima opa žanja, predočavanja i mišljenja Aristotel je zapravo obradio kognitivnu sposobnost duše, o čemu će više riječi biti kasnije. Drugo, tek nakon što je obradio i neracionalne i racionalne kognitivne sposobnosti duše, Aristotel može prijeći na cjelovitu raspravu o onome što inicira kretanje u životinja, kako neracionalnih tako i racionalnih. 12 Iz svega što je do sada rečeno jasno je da Aristotel obrađuje dušu raščlambom njenih sposobnosti. Duša je, dakle, podijeljena na sposob nosti, odnosno sposobnosti su nekakvi dijelovi duše. Međutim, Aristotel odlučno naglašava da sposobnosti na koje je duša podijeljena nisu njezini dijelovi u strogom smislu. Valja objasniti što to točno znači i zašto Aristo tel na tome insistira . Riječ “dio” u strogom smislu odnosi se na stvari koje imaju kvanti tetu, to jest stvari koje se mogu brojati ili mjeriti. “Na jedan način ‘dio’ se zove ono u što se na bilo koji način može podijeliti neka kvantitativna stvar .” 13 Ono što je karakteristično za dijelove kvantitativnih stvari jest to što oni mogu postojati mimo cjeline i neovisno jedni od drugih. Na primjer, ako razdijelimo neki skup od deset jabuka na dva dijela, pri mjerice na skup od tri i skup od sedam jabuka, svaki od tih skupova nastavlja postojati neovisno od drugoga. Isto tako, ako crtu ili glinenu kuglu razdijelimo na tri dijela, svaki dio nastavlja postojati neovisno od ostalih. Aristotel napominje da postoji i drugačiji smisao riječi “dio”, naime kada se govori o stvarima koje nemaju kvantitetu: “Nadalje, ono u što se može podijeliti forma bez kvantitete, i to se naziva njenim ‘di jelovima’.” 14 Ono što je karakteristično za dijelove forme jest to što oni 12 Postoji još jedan primjer Aristotelova odustajanja od ontološkog redoslijeda spo sobnosti u spisu O duši, o čemu će biti više riječi u drugom dijelu teksta. 13
Metaphysica V .25 1023 b 12–13 . 14 Metaphysica V .25 1023 b 17–18 . 140 Prolegomena 7 (2) 2008 ne mogu postojati mimo cjeline. Da se poslužimo Aristotelovim primje rom dijelova forme u V . knjizi Metafizike, vrste ne mogu postojati mimo roda. Pas, konj i čovjek ne mogu postojati mimo roda životinje, jer ništa ne može biti pas, konj ili čovjek a da ne bude životinja. Iako dijelovi roda − vrste − mogu postojati neovisno jedni od drugih, čini se da po stoje forme čiji dijelovi ne mogu postojati neovisno jedni od drugih, a jedna takva forma je duša . Vidjeli smo da se viša sposobnost duše ne može naći odvojeno od nižih sposobnosti. To ima dvije važne implikacije. Prvo, sposobnosti duše nisu dijelovi u koje se duša može odista razdijeliti. Neki fizički predmet, na primjer gruda od gline, može se razdijeliti u komade i nakon toga svaki komad nastavlja postojati neovisno od ostalih komada. Za razliku od gli nene grude, duša je forma, te kao takva ona nije vrsta stvari koja se može raskomadati, podijeliti tako da njezini dijelovi nastave postojati odvojeno od ostatka. Naime, teoretski je nemoguće izdvojiti iz neke pojedine duše njenu osjetilnu sposobnost, na primjer, tako da s jedne strane dobijemo krnju dušu bez osjetilne sposobnosti i s druge strane samobitnu osjetilnu sposobnost. Drugo, duša nije puki skup ili hrpa duševnih sposobnosti. Dok komade gline možemo zajedno umijesiti i na taj način dobiti grudu gline, teoretski je nemoguće združivanjem duševnih sposobnosti dobiti dušu. Hrpa, kao što je gruda gline, predstavlja vrlo slabu vrstu jedinstva koja proizlazi jednostavno iz spajanja ili miješanja njenih dijelova. Duša je pak najsnažnija vrsta jedinstva koja ne proizlazi iz spajanja ili miješanja nekakvih njenih dijelova, baš kao što se i ne raspada ni u kakve dijelove. Zbog toga se ne može niti govoriti o “dijelovima” duše u strogom smislu, ili o “podjeli” duše u strogom smislu . Dakako, dušu je moguće raščlaniti u različite sposobnosti od kojih svaka omogućuje različitu životnu aktivnost ili skup usko povezanih ži votnih aktivnosti. Aristotel bi rekao da se sposobnosti duše razlikuju “određenjem” ( lo/g%
) ili “onime biti” ( t%= ei)=nai ) . Naime, biti ova spo sobnost duše nije isto što i biti ona sposobnost duše, jer biti ova sposob nost duše znači živom biću omogućiti jednu životnu aktivnost, a biti ona sposobnost znači živom biću omogućiti drugu životnu aktivnost. I budući da određenje svake pojedine sposobnosti mora navesti životnu aktivnost koju ta sposobnost omogućuje, sposobnosti će se međusobno razlikovati u svojim određenjima. Aristotel to napominje zbog toga što bi netko možda mogao pomisliti da njegov način obrade duše − sukcesivnim razradama svake pojedine sposobnosti duše − implicira da je duša podijeljena u stro gom smislu i da su sposobnosti duše njezini dijelovi onako kao što su komadi dijelovi glinene grude . Ali duša nije podijeljena u strogom smislu, naglašava Aristotel. Ona je podijeljena samo pojmovno, u svrhu analize. Shodno tome, sposobnosti duše njezini su pojmovni ili logički dijelovi,
Yüklə 193,12 Kb. Dostları ilə paylaş:
|