Aristotel o diobi duše
Yüklə 193,12 Kb. Pdf görüntüsü
|
141 P. GREGORIĆ: Aristotel o diobi duše odnosno članovi analize. 15 Iako Aristotel na više mjesta o sposobnostima duše govori kao o dijelovima duše, 16 on time ne želi sugerirati da su spo sobnosti duše dijelovi u strogom smislu . Aristotelovo poimanje duše kao forme živoga bića samo po sebi priječi mogućnost cijepanja duše u pro storno odvojive dijelove . Ovo razlikovanje između dijelova i sposobnosti duše, ovisno o tome kako se dušu poima, imat će istaknuto mjesto u kasnijim antičkim teorijama duše . Na primjer, rani stoici su smatrali da je duša tjelesna i da ima osam prostorno izdiferenciranih dijelova: “Od dijelova duše koji su raspoređeni u pojedinim dijelovima tijela, onaj koji se prostire do dušnika nazivamo glas, onaj do očiju vid, onaj do ušiju sluh, onaj do nosa njuh, onaj do jezika okus, onaj do cjelokupnog mesa opip, onaj koji se prostire do spolovila i ima jedan drugačiji princip nazivamo sjemenim, a onaj u kojemu se svi ti dijelovi susreću i koji se nalazi u srcu jest upravljački dio duše.” 17 Najvaž
niji filozof srednje Stoe, Posidonije iz Apameje, odlučno se protivio go voru o dijelovima duše, o čemu svjedoči Galen: “Aristotel i Posidonije nisu govorili o vrstama ili dijelovima duše, već su tvrdili da su to sposobnosti jedne supstancije koja potječe iz srca.” 18 Plutarh je napisao spis u kojemu istražuje je li princip emotivnog života dio ili sposobnost ljudske duše ( Ei)
me/roj to\ paqhtiko\n th=j a)nqrw/pou yuxh=j h)\ du/namij ), a Porfirije u jednom fragmentu svog izgubljenog spisa O sposobnostima duše kritički je primijetio: “Stari filozofi razilazili su se (…) i oko dijelova duše i op ćenito oko toga što je to dio a što sposobnost, i u čemu se sastoji njihova razlika .” 19 U ostatku ovoga teksta razmotrio bih tri posljedice Aristotelova sta jališta da je duša samo pojmovno djeljiva, što bi trebalo dodatno rasvije tliti njegovo razumijevanje duše i način na koji je on obrađuje u svojim spisima . (1) Spomenutim stajalištem Aristotel može izbjeći probleme koje je uočio u Platonovoj obradi duše. U četvrtoj knjizi Države Platon raščlanjuje dušu u tri dijela − racionalni ( to\ logistiko/n ), srčani ( to\ qumoeide/j ) i
požudni ( to\ e)piqumhtiko/n ) − od kojih svaki predstavlja zasebni izvor motivacije . U Timeju (69d6 i d.), i jedino ondje, Platon tvrdi da je racio nalni dio duše smješten u glavi, srčani u grudima, a požudni u trbuhu. Ako 15 Usp . Ethica Nicomachea I.13 1102 a 28–32; Ethica Eudemia II.1 1219 b 32–35 .
16 Npr . De anima I.5 410 b 25, II.2 413 b 27–32, III.9 432 a 19–32, 10 433 b 1; De juventute et senectute 1 467 b 17 . 17 Galenov citat Krizipa u De Hippocratis et Platonis placita III.1.10–12 = SVF 885 . Vidi također SVF 824 . 18
Posidonius fr. 146 (EdelsteinKidd); vidi također frs. 142, 143, 145 (Edelstein Kidd) .
19 Stobej, Anthologium I.49.25a = Porphyrius fr. 253 (Smith). 142 Prolegomena 7 (2) 2008 je duša odista podijeljena u tri dijela od kojih se svaki nalazi na različitom mjestu u tijelu, Aristotel prigovara, što dušu drži na okupu? To zacijelo ne može biti tijelo, jer duša drži tijelo na okupu, a ne obratno, budući da se tijelo raspada kad ga duša napusti . 20 Nadalje, čini se da podjela duše u strogom smislu povlači da bi tri dijela tijela od kojih svaki sadrži jedan dio duše mogli postojati odvojeno jedan od drugoga, što bi značilo da tijelo predstavlja slabu vrstu jedinstva, nešto poput hrpe. Na primjer, iz Platono vog opisa glave u Timeju 44d3–45a3 doznajemo da je ostatak tijela pripo jen glavi kako bi joj služio kao prijevozno sredstvo preko neravnog terena koji karakterizira površinu Zemlje. Prema tome, da je površina Zemlje ravna, bez ikakvih udubina i izbočina, glava zapravo ne bi imala potrebe za ostatkom tijela, što znači da bi, bar u načelu, mogla postojati odvojeno od ostatka tijela. Štoviše, glavi bi bilo i bolje bez ostatka tijela, jer onda ne bi bilo nikakve opasnosti od kontaminacije božanskog dijela duše iracio nalnim kretanjima smrtnog dijela duše, kao što bi se moglo zaključiti iz Platonova opisa vrata u 69d6–e3. Ove poteškoće ne javljaju se za Aristotela. Pojmovna podjela duše ne dovodi u pitanje niti (i) jedinstvo duše, niti (ii) jedinstvo tijela . (i) Svaka pojedina duša za Aristotela je jedna forma odgovorna za sve aktivnosti konkretnog živog bića čija je to forma. To što dušu možemo analizirati prema različitim sposobnostima, tako da je svaka pojedina spo sobnost odgovorna za jednu aktivnost ili skup usko povezanih aktivnosti, nipošto ne ugrožava jedinstvo duše. Kazati da životinja opaža zahvaljujući osjetilnoj sposobnosti svoje duše i da se kreće zahvaljujući pokretajnoj sposobnosti svoje duše ne povlači da je duša nekakva hrpa sastavljena od tih sposobnosti ili nešto što se može raskomadati u te sposobnosti. Ari stotel to dokazuje eksperimentom . Ako se stonogu raspolovi, oba dijela neko vrijeme reagiraju na dodir pojačanim migoljenjem, što znači da je u svakoj polovici prisutna osjetilna i pokretajna sposobnost; “a ako ima opažanje”, Aristotel dalje zaključuje, “ima i predodžbu i želju, jer gdje je opažanje, ondje su i neugoda i ugoda, a gdje su one, nužno je i žudnja”. 21
Iako niti jedan dio raspolovljene životinje ne živi dulje od par minuta, Ari stotel smatra da svaki zadržava sve dijelove duše, što pokazuje da je duša jedinstvo i da su sposobnosti pojedine duše međusobno nerazdružive. 20
De anima I.5 411 b 5–10. Čini se da je Posidonije preuzeo ovaj argument i usmjerio ga protiv mišljenja epikurovaca da dušu na okupu drži tijelo u kojemu se ona nalazi; vidi Posidonius fr. 149 (EdelsteinKidd) i Kiddov komentar. 21
b 16–24; usp . De juventute et senectute 2 468 a 28–
b 12 i De incessu animalium 7 707 b 1–3. Poopćeno govoreći, što je neko živo biće više u prirodnoj hijerarhiji (scala naturae), to ima veći stupanj jedinstva, i stoga je to manje sposobno živjeti nakon što se razdijeli; vidi Sprague (1989) . Yüklə 193,12 Kb. Dostları ilə paylaş:
|