D. Gaćeša, M. Komorčec, N. S. Montel: kompjutorska daktilografija 2

METODE U SOCIOLOGIJI

društvena znanost, istraživanja, opservacija, etnologija, također

teorijski, sociologija, psihologija, sociološke metode, jedanputni

individualan, socijalna psihologija, intervencija, konstitucija

neponovljiv, praktičko-proizvodnom djelatnošću, čimbenik, zamišljeno
Obično se kaže da se jedna znanost razlikuje od druge po tome što ima svoj predmet izučavanja i svoje metode ili metodu istraživanja. No, to ne mora uvijek biti tako. Postoje znanosti koje se razlikuju po predmetu istraživanja, ali čije su metode jednake. Naravno, svaki znanstveni postupak istraživanja
prilagođuje se posebnim osobinama koje se istražuju. Tako se, na primjer, danas kemija i fizika uglavnom služe istim metodama. U društvenim znanostima služe se metodom promatranja ili opservacije i etnologija i psihologija i sociologija. U udžbeniku socijalne psihologije navode se iste metode istraživanja kao i u
sociologiji. Ono po čemu se razlikuje jedna društvena znanost od druge često je samo u tome što ona daje veće značenje u svojim istraživanjima jednoj od metoda kojima se služe i druge znanosti. Da bismo shvatili što je svojstveno metodama istraživanja u sociologiji, moramo odgovoriti na dva pitanja: prvo, po čemu se
društvene znanosti razlikuju od prirodnih i, drugo, po čemu se sociološke metode istraživanja razlikuju od metoda drugih društvenih znanosti. Ono po čemu se društvene znanosti razlikuju od prirodnih proizlazi iz prirode ljudskog ponašanja. Čovjek živi u društvu, životinja također može živjeti u društvu. Međutim,
životinja ne mijenja svoju društvenu organizaciju, ona joj je dana

zajedno s njenom biološkom konstitucijom. Nasuprot životinji, čovjek mijenja svoju društvenu organizaciju i svoje društvene odnose u skladu s ciljevima koje sebi postavlja i u skladu sa svojom praktičko-proizvodnom djelatnošću. Za razliku od životinje,

čovjek ima povijest čiji je on aktivni i stvaralački nosilac. A to znači istovremeno da čovjek stvara društvene situacije i odnose koji su samo njemu svojstveni, koji su jedinstveni, vremenski neponovljivi. Dok se prirodni procesi beskonačno puta, teorijski zamišljeno, mogu ponavljati, društveni su procesi jedinstveni,
neponovljivi, iako ih teorijski možemo u nekim slučajevima promatrati kao da se neprestano ponavljaju. A to znači da, izučavajući društvene odnose, ne možemo doći do zakona koji bi vrijedili zauvijek, kao u prirodnim znanostima, nego dolazimo do zakonitosti koje vrijede samo relativno, a utječu na organizaciju društva.

statistika, individualnog čimbenika, evoluiranju, deducirati

zakonitosti, neodređenije, obilježja, cjelovitost, situacija

svojevrsnost, intervencija, znanostima, prirodnim procesima

struktura, struktura, društvene, očitovati, važnost, između
To je zbog toga što je čimbenik slučajnosti koji proizlazi iz ljudske volje i intervencije pojedinaca u društvene i povijesne tijekove mnogo veći nego u prirodnim procesima, gdje također postoje raznovrsna odstupanja od pravilnih kretanja. Zato u društvenim znanostima govorimo često o značenju individualnog
čimbenika, koji u prirodnim znanostima ne postoji. Istina je da u sociologiji posebno promatramo masovne pojave, pojave koje se odigravaju u velikom broju, kao što je redovito slučaj u prirodnim znanostima. Tada se uloga individualnog čimbenika ili pojedinačnih postupaka često poništava zbog djelovanja velikog broja sličnog
ponašanja, i u tom slučaju za društveno ponašanje vrijede one iste statističke zakonitosti koje nalazimo u biologiji ili fizici. Ali te statističke zakonitosti ne poništavaju ulogu individualnog čimbenika, koji u izvjesnim situacijama ima odlučno značenje i može dati novi smjer kretanja čitavoj masi ljudi. A to je
svojstveno svakoj društvenoj akciji kojom se mijenja neko postojeće stanje. Takvih društvenih akcija kao svjesnog napora za promjenom nekog danog stanja nemamo u ponašanju životinja ili u prirodnim procesima uopće. Moramo naglasiti još jednu jako važnu razliku između društvenih i prirodnih znanosti, a odnosi se na
prirodu razvitka ili evoluciju. U svezi s prirodnim procesima koji se razvijaju, evoluiraju kroz neke faze razvitka ili čine određeni niz različitih stanja mogu se predvidjeti buduća stanja na osnovi poznavanja početnog ili prošlog stanja. I obrnuto, poznajemo li sadašnje stanje, možemo deducirati prošlo stanje. U društvenim
znanostima to nije moguće. Zato kažemo da se procesi u prirodnim znanostima i onda kada je u pitanju nešto što se razvija, mogu odvijati ili očitavati u oba smjera, dok u društvenim procesima, kad smo dosegli određeni stupanj povijesnog razvitka, ne postoji nikakva vjerojatnost da bismo se vratili na prijašnje stanje.
Barem je vjerojatnost da bi se takvo nešto moglo dogoditi vrlo malena. Sve to govori o tome da su društvene pojave, za razliku od prirodnih, mnogo složenije po svojoj strukturi. Izložene su većoj individualizaciji u svom vremenskom i prostornom postojanju i neodređenije su u svojim zakonitostima. One su čak izložene raznim
vrstama zakonitosti u svojem razvitku. Imajući na umu ova obilježja društvenih znanosti, sociologija se razlikuje od drugih po tome što stavlja težište na društvo u njegovoj cjelovitosti i svojevrsnosti.
Ivan Aralica:

TAJNA SARMATSKOG ORLA
nasuprot Aniki Lovrin, nametljivošću, starinskih komina, maslinika

pješčanoga žala, do gležnjeva, džemper, pled, zaobiđeš, tajništvom Radoševa znanca, u bunkeru je, kotlovnica, klesarskim, izložbenoga crtaonica, konzervatori, Kapucinska ulica, arhitektica, ravnateljica restauratorstvo, fotolaboratorij, češljati, kamenoresci, dužnošću Mornarska vrata, ciborij, mljevilica, “pržun”, plazma, zapjenjenog

Kad su oni otišli, a on sjeo nasuprot Aniki Lovrin, osjetio je olakšanje kakvo bi osjetio da je, dolazeći s tržnice gdje su mu prodavači probili uši svojom nametljivošću, ušao u sobu s mekim sagom čiji intimni polumrak potječe od voštane svijeće što gori u mjedenom svijećnjaku. Anika Lovrin je zračila intimu starinskih
komina, maslinika, pješčanog žala i vinograda pri strani. Odijevala se kao mlade otočanke prije pedeset godina - cipele s niskim potpeticama, crna suknja do gležnjeva, sivi vuneni džemper i preko ramena pled s dugačkim resama. Tako odjevene žene još se mogu vidjeti samo na razglednicama staroga Zadra. I svoju je crnu
kosu češljala kao te žene što su nestale s ovoga svijeta, sprijeda zalizanu uz tjeme, a straga vezanu u bujnu punđu. Kao te žene, i ona je mirisala na žuto smilje, kadulju, vrijesak i majčinu dušicu, trave što rastu na sunčanim zaravncima i u škrapama kamenja. Anika je bila arhitektica koja je restauratorstvo
odabrala za svoj posao, ali je Anika i sama bila restaurirani primjerak otočanke, odjećom, mirisom, ophođenjem i nadasve samozatajnom dušom, koja je krila strast, koja se trudila mnogo da postigne malo, i to malo cijenila kao što drugdje cijene veliko bogatstvo. Na svoj način nastavila je razgovor o sadržaju iz spora
dvojice članova savjeta, s pritajenom žalošću što je tako kako je, i s jednom koja se nije iskazivala ni u smislu riječi ni u povišenom glasu, nego u smirenom jadikovanju koje je teklo u valovima i nalikovalo na jugo u maslinovu granju. Tužila se da mnogi odgovorni ljudi mrze starine i slijepo obožavaju sve što je
novo, da primitivni oblik revolucionarnosti drži svojom dužnošću uništavanje svega što je staro, da jedna vrsta borbenih ateista u konzervatorima i restauratorima koji po naravi svoga posla obnavljaju i crkve i slike svetaca, vide restauratore i konzervatore religije, za koju misle da treba nestati s lica
zemlje.

Bez udjela Zavoda obnovljen je zidni plašt gradskih bedema na potezu od autobusnog kolodvora do Mornarskih vrata. Obnovljen je nestručno, betonom, a trasa je bedema izmijenjena da bi se dobio prostor za kolodvorsku zgradu i dvije trake puta koji će je obilaziti sa svih strana. Na mjestu gdje je nekad bila crkva

Svetog Tome, građevinari su našli predivan ciborij, ali je poslovođa, prije nego će konzervatori doći na gradilište, zapovjedio radnicima da ga bace u mljevilicu, kako se radovi na otvorenom ne bi zavukli u zimu. U Ninu su na župnoj crkvi radnici našli freske i dogovorili se da ih otuku. Kad su se nakon pet
godina međusobno posvađali, jedan od njih došao je tužiti drugoga da je to sam učinio, da će na sudu svjedočiti i da njegova druga treba strpati u „pržun“. Ali, što se tu može! Živimo u moru zapjenjenog primitivizma koji proizvodi plazmu od koje nam se lijepe prsti, prlja tijelo i blati duša. Činimo što možemo, i to
će biti najbolje što smo mogli učiniti. Treba početi odabirom vrsnog kamenoresca, upućivala ga je Anika. U gradu ih ima nekoliko, neki posjeduju svoje radionice, a neki su zaposleni u građevinskim poduzećima, koja će ih, uz njihov pristanak, ustupiti dok radovi budu trajali. Luka Radoš poznaje jednoga, radionica mu
je u bunkeru što je za vrijeme rata podignut u dvorištu starog kaštela. Hvali ga da je dobar majstor, a kudi da je dosadan čovjek, umišljen kako je učen i kako zna više od ijednog povjesničara. Njemu je gradio vanjsko i unutarnje stubište, vrlo ukusno i solidno. Neka se Križanić prošeta gradom, neka upozna sve
kamenoresce, neka s njima porazgovara o poslu i cijeni, pa neka ne zaobiđe ni tog Radoševa znanca, u bunkeru je, neće ga biti teško naći. Nakon obilaska i upoznavanja, njih će dvoje sjesti i odlučiti kojeg će majstora pozvati na suradnju. Pošli su u razgledanje kuće. U prizemlju mu je pokazala kotlovnicu i
klesarsku radionicu, koje su u pogonu, te izložbenu dvoranu i dvorište, koje će on graditi - na prvom katu, osim tajništva i ravnateljstva, gdje je bio, prostranu biblioteku i laboratorij, crtaonicu i dvije sobe za smještaj konzervatora. U jednoj od njih, u onoj na uglu iznad ravnateljičine sobe, ispred prozora što gleda
na Kapucinsku ulicu, pokazala mu je njegov radni stol i tu ga ostavila, neka se sam upozna s dvojicom kolega i neka sredi ladice koje su, kao i stol, bile Anikine prije nego je izabrana za ravnateljicu.


PRETJERANA DOBROTA ŠTETI VAŠOJ KREATIVNOSTI

(dr. Paul Hauck: KAKO SE ZAUZETI ZA SEBE)
Jedan od glavnih nedostataka pretjerane dobrote je pretjerana spremnost da se složimo s tuđim mišljenjem. Želi li čovjek doista biti stvaralačka ličnost, treba slijediti vlastite sklonosti. Umjetnost, literatura, nove ideje ne mogu se ostvariti nemate li hrabrosti da budete različiti. Većina talentiranih uspjela je
dovršiti svoje djelo usprkos kritikama. To znači da morate biti spremni da kažete drugima da ste vi u pravu, a oni u krivu. To možda zvuči uobraženo, ali nadarene osobe se moraju tako ponašati žele li ostvariti svoje zamisli. Što bi se desilo da je Edison slušao one koji su ismijavali njegovu ideju o rasvjeti pomoću
žarulje. A što s Fordom? Oni koji su ga zadirkivali govoreći da si nabavi radije konja, vozili su se kasnije njegovim modelom T. Ako želite ostaviti svoj pečat, ne slušajte malodušne. Umjesto toga prihvatite ohrabrenje onih ljudi koji su puni nadanja i optimizma, ljudi koji sanjare. Odbacivanje novih ideja najsigurniji je način
da pogriješite. Kada stupite na novo područje, izloženi ste ruganju i ismijavanju. Upravo zato oni koji se ne žele izložiti riziku zaklanjaju se iza svojih stavova. Svi mi znamo da su za napredak zaslužni smjeli mislioci koji su radili stvari na nov način. Ali što je sa svakodnevnim aktivnostima? Je li važno da u
svakodnevnom životu budemo različiti? Tvrdim da je. Ne dajte se odgovoriti od vlastitih ideja. Budite malo uobraženi. Ustrajte u tome da je možda dvadeset milijuna drugih u krivu. Borite se za svoj stil, svoju melodiju, svoju boju, svoj okus hrane, svoje ideje, pa zatim pogledajte što će se dogoditi. Ako se ništa
posebno ne dogodi, niste ništa izgubili. Ali pretpostavite da ste učinili nešto što još nitko nije uradio na taj način i da vam se to sviđa. Ne shvaćate li što ste učinili? Stvorili ste nešto novo. Nešto novo se pojavilo pod suncem – vi se niste uplašili tuđeg neraspoloženja. Odlučili ste dati oduška svojim unutarnjim
prohtjevima i pogledajte što se događa. Dopustite li drugima da vas odgovore od vaše namjere, dopuštate im da upravljaju vama. Izabirat će umjesto vas gdje ćete stanovati, kako ćete obojiti stan i razmjestiti namještaj. Iskušavat će svoje sklonosti na vaš račun i smanjit mogućnosti da iskušate svoje sposobnosti.


STRAH OD POVREDE TUĐIH OSJEĆAJA

(dr. Paul Hauck: KAKO SE ZAUZETI ZA SEBE)
Uspijem li kod vas stvoriti osjećaj da ste loši, krivi i bezvrijedni svaki put kada mi ne želite učiniti uslugu, imat ću nad vama moć kao kakav zatvorski stražar. Pripadali biste mi dušom i tijelom. Druge najlakše kontroliramo pomoću osjećaja krivnje. Ova je tehnika uspješna jer duboko pogađa naše samopoštovanje, a
uz to budi u nama osjećaj manje vrijednosti. To je odlično oružje. Čuvajte ga se! Očevi i majke upravljaju svojom djecom s udaljenosti od više tisuća kilometara time što djeci kažu da im svojim postupcima nanose bol. Osjećate li se kao prebijeni pas kad vas voljena osoba uvjerava da ste krivi, borite se protiv toga
svom snagom. Razmislite o razlozima zbog kojih to treba uraditi. Ljudsko ste biće i griješite. Što žele ljudi od vas? Savršenost? Ni oni nisu savršeni. Odakle im ideja da vi to morate biti? Oni koji na vas svaljuju krivnju nisu tako bezgrešni kao što bi htjeli da izgledaju pred vama. Žele vas uvjeriti u to da su bolji i
uzvišeniji od vas. Nikako se nemojte dati prevariti. Kako može biti uzvišen i dobar onaj tko od vas traži da se osjećate ništavnim? Je li to za njih superiorno ponašanje? Kada vam prijete da će se uzrujati ili čak počiniti samoubojstvo ne bi li vas pokorili, znajte da je tu riječ o ucjeni, i to emocionalnoj
ucjeni. To je jedan od najgorih načina nametanja vlasti nad drugima. Poznato je da neki roditelji drže djecu u vlasti plašeći ih srčanim napadom, depresijom i samoubojstvom, ako ih djeca ne poslušaju. Mnogo sam puta u svom radu imao prilike savjetovati mladog muškarca ili ženu koji su htjeli prekinuti ljubavnu vezu,
ali se zbog osjećaja krivnje nisu usudili. U jednom od posljednjih primjera bavio sam se mladićem čija je djevojka zaprijetila da će se ubiti ako je napusti. Zbog toga nije ostvario svoju namjeru. Očito nije mogao prekinuti vezu, jer se osjećao odgovornim za njenu nesreću. No, kako se on može optuživati za nešto što je ona
sebi učinila? Ako joj on prisloni revolversku cijev na čelo i povuče obarač, bio bi odgovoran za njezinu smrt. Ako ona stavi revolver i povuče obarač, odgovorna je ona. Shvaćate li? Zvuči užasno nemilosrdno? Da, tako je. No, mnogo je okrutnije dopustiti joj da prijeti mladiću samoubojstvom i tako ga drži u šaci. To ju
ohrabruje da sljedeći put upotrijebi još ozbiljnije prijetnje. Ne počne li on njene manipulacije prihvaćati ravnodušno, možda će se jednog dana doista pokušati ubiti kako bi ga impresionirala. Nije li to okrutno? Osjećaj krivice znači da ste osobno ništavni, zli, pokvareni, jer niste savršeni.
Biti kriv naprosto znači da ste shvatili vlastitu pogrešku. Upozoravajući samo na vaše pogreške, ljudi bi teško mogli steći vlast nad vašim tijelom i dušom. No, mogu vas uništiti ako im dopustite da vam ispiru mozak uvjeravajući vas da ste zbog neke pogreške obavijeni nevidljivom sramotom. Pretpostavimo, na
primjer, da ste zametnuli veću svotu novca. Tada bi stvarno bili krivi zbog nepažljivosti. Rekli bi vam da ste nemarni, da ni na što ne pazite, da previše sanjarite. Sve te tvrdnje mogu biti sasvim točne. Međutim, krivo biste zaključili ako biste pomislili da se zbog toga morate osjećati krivi i zli. Kad bi to bila
istina, svi mi bismo se gotovo stalno osjećali nevrijedni jer smo puni mana. Odvojite svoje ponašanje od svoje ličnosti i tako vam se neće dogoditi da drugi vama zavladaju. Nikome ne smijete usaditi osjećaj krivice zbog onoga što jeste ili niste učinili. To je možda najvažnije što morate shvatiti, ako ne želite da vama
upravljaju pomoću osjećaja krivice. Nikada niste vi kod svog oca, majke, žene ili muža stvorili osjećaj krivnje, niti ćete to ikada učiniti. Ni oni to ne mogu vama uraditi, osim ako im sami ne dopustite. Jedino vi sami sebe možete uvjeriti da ste krivi. Vaši se roditelji ili bračni partneri sami uvjeravaju da su uznemireni
zbog vašeg lošeg ponašanja, a vi u sebi razvijate osjećaj krivice zato što oni zbog vas pate. Neiskusna i bespomoćna djeca također se mogu uznemiriti, ali ništa više od toga. Što se odraslih tiče, njihova krivica dolazi iz njihove glave, a ne iz tuđih mišljenja. Prihvatite li tu ideju, netko će upravljati vama. Ako nekome
namećete osjećaj krivice, to je kao da stojite nad njim s uperenom puškom. Većina ljudi vrlo teško podnosi osjećaj krivice i stoga radije popušta kako bi ublažili nelagodu. Muči li to i vas, naučite o tome misliti tako da smanjite kontrolu nametnutim osjećajem krivice. Najprije valja shvatiti da imate pravo na
vlastito mišljenje kao i svi drugi. Zašto biste se trebali osjećati krivi samo zato jer mislite i osjećate različito od drugih kojima se to ne sviđa? Npr., savjetujem vam da se vjenčate s kim želite. Brine li to vaše roditelje i prijatelje, pošaljite ih nekome da riješe svoje probleme. Nemojte se dati uvjeriti da
ste dužni rješavati njihove poteškoće. Pobijedite li osjećaj krivice tako da se naučite zauzimati za sebe, onemogućit ćete da s vama manipuliraju. Naravno, koristite zdrav razum pri prosuđivanju najboljeg načina ponašanja, jer biste u protivnom mogli i sami ispasti prilično bezobzirni, ako oprezno ne koristite te spoznaje.

VOĆE - NAJZDRAVIJA HRANA

(Harvey i Marilyn Diamond: FIT FOR LIFE - ŽIVJETI ZDRAVO)
Koliko poznajete ljudi koji uistinu ne vole voće? Većina će ljudi spremno izraziti svoje oduševljenje prema voću. Razlog ovog oduševljenja jest to što ga naša tijela nagonski trebaju. Sa svojim slatkim mješavinama rijetkih okusa, zanosnih aroma i oku ugodnih boja, voće pruža jelu zadovoljstvo. Voće je bez sumnje
energijom najbogatija hrana kojom se hranimo, no samo ako se pravilno uzima. Razlog zbog kojeg tražimo voće jest što je ono bez dvojbe najvažnija hrana koju možemo ponuditi svom tijelu. To je hrana na koju je ljudska vrsta biološki prilagođena. Zato je mnogo važnije misliti koliko ćemo pojesti voća nego koliko ćemo pojesti
hrane bogate bjelančevinama, tj. mesa. Teško ćemo naići na osobu koja bi pokazala nedostatak bjelančevina. Naprotiv, srest ćemo stotine otrovanih bjelančevinama od kojih većina nije uzimala dovoljnu količinu voća. Preveliko uzimanje bjelančevina povezano je s rakom grudi, jetre i mjehura i obolijevanju od leukemije. Na
rak želuca otpada jedna trećina svih bolesti raka ljudskog tijela. Ako se hrana od mesa potpuno ne razloži dolazi do njezinog raspadanja i nastajanja aktivnih otrova koje apsorbiraju organi neprilagođeni njihovom primitku. Imperativ sustava - organizma je njegovo neprestano čišćenje od otrovnih tvari koje se nakupljaju u
tijelu. Najdjelotvorniji način čišćenja organizma je uzimanje hrane s visokim udjelom vode. Voće ima najveći udio vode u sebi od bilo koje druge hrane. Voće je zapravo osamdeset do devedeset posto voda. Uz vodu tu su: svi vitamini, minerali, ugljikohidrati, aminokiseline i masne kiseline koje organizam treba. Životnu snagu
vode iz voća ne dosiže ni jedna druga vrsta hrane. Kad se voće pravilno uzima, ništa se ne može usporediti s njegovim dobivenim koristima. Po svojoj prirodi voće je takvo da daje tijelu mogućnost uklanjanja nakupljenih otrovnih tvari. Time se svaki vid života još više potiče i vaše tijelo postaje sposobno
funkcionirati optimalnom učinkovitošću. Kao oruđe za mršavljenje, pravilno uzimanje voća neusporedivo je u svojoj učinkovitosti. Utvrđena je činjenica da osobe koje uzimaju fruktozu, tj. voćni šećer na tašte, u svom slijedećem obroku prosječno uzmu 480 kalorija manje od onih koje su uzimale saharozu. Utvrđeno je da
jedan sastojak iz mnogih vrsta voća može smanjiti rizik od bolesti srca i srčanog udara. Taj sastojak štiti srce sprječavajući krv da postane masna i tako začepi žile, jer voće ne začepljuje. U našem organizmu probava troši najviše energije od svih drugih aktivnosti, a voće za to zahtijeva manje energije od bilo koje

druge hrane. Zapravo, probava voća gotovo i ne zahtijeva energiju.

NAČELO PRAVILNE PREHRANE VOĆEM

(Harvey i Marilyn Diamond: FIT FOR LIFE - ŽIVJETI ZDRAVO)
asimilacija, glukoza, fruktoza, glicerin, fermentirati, datula, voće, detoksikacija, koncentrirana, energija, konzumirati, aminokiseline, razgrađuju, funkcionirati, kombinirana, želudac, trošenje, žgaravica,
U širokom predmetu zdravlja ne postoji područje koje se tako pogrešno tumači kao prehrana voćem. Pravilno uzimanje voća je u uskoj vezi s pravilnim kombiniranjem hrane. Sve što ljudsko tijelo konzumira mora se razgraditi i pretvoriti u glukozu, fruktozu, glicerin, aminokiseline i masne kiseline. Mozak bez glukoze, tj.
šećera ne može funkcionirati. Voće je glukoza u tijelu. Njegova probava, apsorpcija i asimilacija zahtijeva najmanju potrebnu količinu energije. Druga hrana provodi od jednog i pol do četiri sata u želucu - pod uvjetom da je bila pravilno kombinirana. Manje koncentrirana i bolje kombinirana hrana manje vremena provodi u
želucu. To je mjesto u kojem počinje trošenje energije. Voće se ne probavlja u želucu. Sve voće, osim banana, datula i sušenog voća se u želucu zadržava vrlo kratko. Ono prolazi kroz želudac kroz dvadeset do trideset minuta, kao da prolazi tunelom. Razgrađuje se u crijevima i oslobađa svoje visokohranjive tvari. Količina
energije koju voće štedi je vrlo velika jer se ne mora razgrađivati u želucu. Ta se energija automatski usmjerava na čišćenje organizma od otrovnih tvari i tako smanjuje težinu. Sve je ovo uistinu tako samo ako se voće pravilno uzima. Što je pravilna prehrana voćem? Kako se voće ne zadržava dugo u želucu,
njegovo pravilno uzimanje znači da se voće ne smije jesti s nekom drugom hranom ili neposredno poslije nje. Bitno je da voće jedete na prazan želudac. Ovo je, bez dvojbe, najvažnije pri uzimanju voća. Jedete li voće pravilno, ono će odigrati veliku ulogu u osposobljavanju tijela za detoksikaciju jer ima puno vode i
zahtijeva malo energije za probavu. Voće je najvažnija hrana koju možete jesti, ali jedete li ga nakon druge hrane, nastat će mnogi problemi. Pretpostavimo da jedete sendvič i nakon njega uzmete komad nekog voća, npr. dinje. Taj komad dinje je spreman samo proći kroz želudac u crijeva, ali ga sendvič u tome sprječava. U
međuvremenu, cjelokupni obrok počinje trunuti i fermentirati, što dovodi do nastanka kiseline. Istom kad voće dođe u dodir s hranom i probavnim sokovima u želucu, cjelokupna se masa hrane počinje kvariti. Sve se pretvara u kiselinu i mi jurimo po lijekove. To se lako može dokazati, a možda ste vi i sami to doživjeli. Možda ste
nakon jela uzeli komad voća ili čašu soka i osjetili oštru bol jer je voće trebalo samo proći kroz želudac u crijeva, ali ga je ostala hrana u tome spriječila.


IZGLADNJIVANJE KAO OPSESIJA

ANOREKSIJA I BULIMIJA

Biti mršava, znači imati sve, biti zadovoljna svojim tijelom, osjećati spokoj. ''Ničega se ne bojim, mršavost me štiti od svega. Ako želim mogu jesti, ali trebam pripaziti da ne narušim taj prekrasni sklad koji sam postigla. Ne osjećam vrućinu, ne znojim se, nemam trbuha ni sala, osjećam samo svoje kosti.'' To je tek

jedina iz dugog niza ispovijesti djevojaka oboljelih od nervozne ili živčane anoreksije, bolesti od koje obolijeva sve veći broj mladih, a više od devedeset posto su pripadnice ženskog spola. Anoreksija je riječ grčkog porijekla koja, doslovce prevedeno, znači pomanjkanje teka ili gađenje pred jelom. Oboljele od ove
bolesti nisu pošteđene grčeva u trbuhu zbog gladi, ali se protiv njih bore snagom volje. Anoreksične osobe misle kako upornim odbijanjem hrane na kušnju stavljaju svoju izdržljivost i hrabrost. Za njih odbijati hranu znači voljeti sebe, a kad

podlegnu i prejedu se, zapadaju u depresivna stanja koja nastoje

riješiti izazivanjem povraćanja. Izazivanje povraćanja nakon prejedanja znak je druge vrste ozbiljno poremećenih prehrambenih navika, bolesti nazvane živčana bulimija. Zbog sličnosti nekih karakterističnih simptoma i ponašanja, bulimija i anoreksija

donedavno su smatrane jednom bolešću. Danas se smatra da su to

dvije bolesti, a svakoj se od njih različito pristupa u liječenju. Anoreksija je najčešći ozbiljni poremećaj prehrambenih navika. Oboljenje od te bolesti u stalnom je porastu, što zbog stvarnog povećanja broja anoreksičara, što zbog velike zasluge moderne

dijagnostike te nove spoznaje o tom poremećaju i njegovim, gdjekad

i po život, pogibeljnim posljedicama. Danas se, naime, bolest lakše otkriva, a i sve se više bolesnika zbog nje javlja liječniku. Prema nekim najnovijim podacima čak oko jedan posto ukupne europske populacije boluje od anoreksije, dok dva do pet

posto boluje od bulimije. U oba slučaja žene su znatno ugroženije

– od deset oboljelih devet pripada ženskom spolu. Razdoblje povećanog rizika za anoreksiju je između dvanaeste i dvadesete godine, premda ima i djevojaka od dvadeset ili dvadeset pet godina koje obolijevaju od anoreksije. U toj kasnijoj životnoj dobi češće

se javlja bulimija, koja se većinom pojavljuje upravo nakon

anoreksije. Promatranjem anoreksične djevojke, odnosno praćenjem njezina upornog odbijanja hrane, lako bi se moglo povjerovati da ona uopće ne osjeća glad i da nema teka. Istina je zapravo sasvim obrnuta.
Osoba oboljela od anoreksije osjeća glad, ali joj se suprostavlja svim snagama i voljom, jer strahuje od debljanja. Strah od debljanja prisutan je i kad je tjelesna težina daleko ispod normalne. Upravo ovaj karakteristični aspekt bolesti najteže otkrivaju ne samo članovi obitelji oboljele osobe već i liječnici.
Događa se ponekad da potreba tijela za jelom pobijedi snagu volje pa bolesnica popusti i prepusti se uživanju u prekomjernim količinama hrane. Budi se grižnja savjesti i dolazi do tjeskobe zbog spoznaje da je tijelo, tj. osjećaj gladi, pobijedilo razum, tj. snagu volje. Da bi ispravila, kako anoreksična osoba smatra,
pogrešku, izaziva povraćanje kako bi se što prije riješila progutane hrane. Ovakvo ponašanje je karakteristično i za bulimiju. Pri tome te bolesnice razvijaju nevjerojatnu lukavost, koja im pomaže da mjesecima uspješno skrivaju pred ukućanima da zapravo gotovo ništa ne jedu ili pak da pojedeno odmah odlaze
povratiti. Trajni motiv oboljelih od anoreksije je bolesni strah od debljanja koji je vezan uz iskrivljenu predodžbu o vlastitom tijelu. Anoreksične djevojke na svom tijelu uvijek vide višak kilograma i stoga su opsjednute željom da ih se riješe pa i u slučaju kad je tjelesna težina daleko ispod normalne, uključujući
i najteže slučajeve kada je zbog namjernog izgladnjivanja bolesnici ugrožen i život. Stoga se anoreksična djevojka koristi svim sredstvima koja joj mogu pomoći da smršavi. Uz uporno odbijanje hrane, često potajno uzima velike količine diuretika, tj. sredstva koja potiču mokrenje i laksative, tj. sredstva za
poticanje stolice. Usto je za anoreksičare karakteristična i svojevrsna hiperaktivnost, što se u početku čini pozitivnim znakom, ali u pravilu se pokaže da je to samo još jedan od načina da se smršavi. Hodanje i neprekidno kretanje također je tipično za anoreksične osobe. Ispitivanja su pokazala da osoba oboljela od
anoreksije prijeđe s lakoćom dvostruko veću udaljenost od zdrave osobe. U liječničkim statistikama zabilježen je slučaj trinaestogodišnje djevojčice oboljele od anoreksije. Kako bi je spriječili da izaziva povraćanje, djevojčica je poslije obroka bila pod nadzorom no i dalje je gubila na težini. Utvrdilo s da
je, čim bi ostala sama, neprestano hodala po sobi kako bi potrošila kalorije koje je u tijelo unijela hranom. Kada se govori o uzrocima anoreksije ne smije se zanemariti obiteljsko okruženje, no pritom treba izbjegavati uopćavanje. Istraživanja su pokazala da je u obiteljima anoreksičnih osoba često bilo problema i
neslaganja među članovima obitelji. Slijedom toga pokazalo se da obiteljska terapija daje pozitivne rezultate i pomaže u izlječenju velikog broja bolesnica. Obitelji oboljelih liječnici čvrsto opisuju kao sredine u kojima nedostaje dijaloga, a u takvoj atmosferi teško je mladoj osobi izraziti vlastitu individualnost.

U obiteljima gdje svatko nema svoj životni prostor, gdje je teško razlikovati generacije, roditelji djeci ne predstavljaju siguran oslonac. Upravo stoga neki liječnici anoreksiju nazivaju i štrajkom glađu čiji je cilj zapravo skretanje pozornosti na sebe, a time i borba za nadmoć u obitelji. Roditelji takve djece često

sebe prikazuju kao hranitelje. Da bi se suprostavile tim odnosima, djevojke počinju odbijati hranu. Anoreksično ponašanje pomaže im da se osjećaju superiornim u odnosu na roditelje i time pokušavaju istaknuti svoju ličnost za koju osjećaju da je ugrožena ponašanjem roditelja. Stoga je u liječenju od anoreksije uz lijekove i
psihoterapiju, dragocjena pomoć i članova obitelji. Uzroka anoreksiji ima više: obično postoji nekoliko čimbenika koji zajedno potiču problem i uzrokuju bolest. No, jedan se čimbenik nalazi u svim slučajevima anoreksije, a to je nedostatak osobnosti – identiteta. Obolijevaju uglavnom djevojke s nepotpunom
ličnošću, koje su unatoč inteligenciji i svim drugim pozitivnim osobinama vrlo nezrele. Stoga psihijatar i medicinski psiholog moraju najviše raditi na osobnosti bolesnika, jer je ona put u uspješno izlječenje. Jedan od apsurdnih aspekata bolesti jest taj da bolesnice izjavljuju da se dobro osjećaju i da nisu svjesne da
im je potrebna pomoć, one i ne primjećuju da su mršave i odbijaju svaki savjet o tome kako bi trebale jesti. Upravo zbog toga ove djevojke stižu k liječniku tek kada je bolest već uzela maha, a organizam potpuno onemoćao. Ponekad se doslovce vodi borba za bolesničin život – da bi preživjela, nužno je intenzivno bolničko
liječenje i umjetno hranjenje infuzijama ili na sondu. Tek kad bolesnica dosegne normalnu težinu počinje psihoterapija. Za anoreksičnu djevojku, koja ima negativan stav prema svom tijelu, sazrijevanje sekundarnih spolnih obilježja jedan je od osnovnih problema. U većini slučajeva bolest dovodi do potpune negacije
tijela, a time i spolnih potreba. Ipak, nekad se može dogoditi suprotno: neke se bolesnice odijevaju provokativno upravo da bi istaknule svoje tijelo. Njihova tijela lišena su svakih spolnih obilježja jer im mršavost oduzima ženske obline, no toga te djevojke nisu svjesne jer imaju krivu predodžbu o svom izgledu.
Kao posljedica izgladnjivanja vrlo često izostaje menstruacijsko krvarenje pa se nerijetko bolesnica prvo javlja ginekologu ili internisti endokrinologu, iako se zapravo radi o psihijatrijskom poremećaju. Kod nekih djevojaka pojavi se anoreksija nakon nesretne ljubavne veze, no u tom slučaju bolest je postojala i
prije samo je bila prikrivena. U slučaju anoreksije nije lako govoriti i o prevenciji. Treba neprestano upozoravati mlade djevojke da je korisno voditi brigu o svom izgledu i tijelu, ali da je pretjeravanje nepotrebno i da može biti opasno.

Mediji, ponajprije televizija i časopisi, često glorificiraju izrazito mršave glumice i manekenke. Ta moda može negativno utjecati na mlade djevojke, koje i bez takvih uzora često muči kompleks debljine. Od kompleksa debljine do anoreksije mali je korak, posebice ako postoje i problematični odnosi u obitelji. Dok

je anoreksija poznata već odavno, bulimija je otkrivena tek nedavno. Kod anoreksije pretjerano jelo ima drukčije značenje nego kod bulimije, kao što je potpuno različit i odnos prema hrani. Anoreksičari se prejedaju kad popusti snaga volje i kada više ne mogu izdržati glad. Njihovim ponašanjem upravlja prirodna potreba
za hranom, a čim shvatite što su napravili nastoje izazvati povraćanje. Kod oboljelih od bulimije prejedanje se javlja kao posljedica nelagode koju nastoje prevladati uz pomoć hrane i što je moguće brže. Međutim, razlog zbog kojeg izazivaju povraćanje je isti kao kod anoreksije. Oboljeli od bolesti nastoje ispraviti
pogrešku koju su počinili. Razlika je u tome što se anoreksičari na neki način ponose svojim ponašanjem, a oboljeli od bulimije skrivaju svoj odnos prema jelu i stide ga se. Od bulimije obolijevaju nešto starije osobe nego od anoreksije, tj. osobe od osamnaeste do dvadesete godine. I ovdje su devedeset posto
oboljelih žene, a od ove bolesti boluje otprilike dva do pet posto ukupnog pučanstva Europe. Karakterističan simptom te bolesti je gutanje golemih količina hrane. U vrlo kratkom vremenu, u samo jednom obroku, oboljela osoba proguta čak pet do dvadeset tisuća kalorija. Budući da odmah nakon takvog prejedanja namjerno
povraćaju, oboljeli od bulimije ne debljaju se razmjerno količini pojedene hrane, što znači da dugo mogu skrivati bolest. S vremenom se mogu javiti problemi s jednjakom, a može doći i do poremećaja funkcije jetre i gušterače. Promijenjen odnos prema hrani odraz je unutarnjeg nemira koji se tako iskazuje i nastoji prevladati
velikim količinama hrane. Hrana se guta da bi se ublažile vlastite emocije, a tako ponašanje dovodi do grižnje savjesti što samo povećava unutarnji nemir. To je svojevrstan zatvoreni krug: jede se da bi se zaboravilo, ali je upravo hrana ta koja otežava zaborav i to je jedan od najočitijih simptoma bolesti. I bulimiju
treba promatrati u obiteljskom kontekstu. I u tom slučaju obično je majka vrlo kruta, nadzire sve i svakoga u obitelji, ima loš odnos s drugim spolom, najčešće sa suprugom, koji je u većini slučajeva podčinjen. Kći traži savezništvo s ocem koji se, radi mira u kući, ne želi ili ne može usprotiviti majci, a upravo takvi
odnosi pogodno su tlo za razvitak bolesti. Otprilike trideset posto oboljelih od bulimije prethodno su bolovali od anoreksije. Oboljeli od bulimije imaju manje snažnu volju nego anoreksičari i ne mogu se oduprijeti želji za jelom.