I izbori u znanstveno-nastavna, znanstvena I suradnička zvanja
NEOSTILSKA SAKRALNA SKULPTURA I OLTARNA ARHITEKTURA U
Yüklə 1,94 Mb.
|
- Bu səhifədəki naviqasiya:
- Ljube Dabo-Denegri
- Ljuba Dabo-Denegri
- Ljuba Dabo-Denegri ispunjava uvjete za pristupanje izradi i obrani disertacije izvan doktorskog studija
- Predmet: Izvješće za pristupanje izradi i obrani disertacije izvan doktorskog studija pristupnice mr. sc. Nikice Mihaljević
NEOSTILSKA SAKRALNA SKULPTURA I OLTARNA ARHITEKTURA U SJEVEROZAPADNOJ HRVATSKOJ Znanstevno područje: humanističke znanosti Polje: povijest umjetnosti Grana: povijest i teorija umjetnosti, arhitekture, urbanizma i vizualnih komuniakcija Sakralna skulptura 19. stoljeća u sjeverozapadnoj Hrvatskoj značajan je, ali nedovoljno istražen i neadekvatno vrednovan segment umjetničke i kulturne baštine, koja nas neposredno vezuje uz srednjoeuropsko povijesnoumjetničko okruženje historicističkoga stilskog razdoblja. Dugogodišnje negativno stajalište struke prema neostilovima doprinijelo je priličnome zanemarivanju toga dijela baštine, premda u drugoj polovici 19. stoljeća uspostavom Zagrebačke nadbiskupije (1852), obnovom Zagrebačke katedrale, te restauracijom i podizanjem mnogobrojnih crkava nakon potresa (1880) dolazi do velike crkvene odnove i opremanja sakralnih objekata. Radovi na Katedrali dali su bitan podstrek osnivanju Obrtne škole na čelu s Hermanom Bolléom čija je dugogodišnja plodna aktivnost zahvatila odnovu mnogobrojnih sakralnih objekata u Zagrebu i njegovoj široj okolici, a djelovanje Odjela za bogoštovlje i nastavu s Izidorom Kršnjavim također je potaknulo veliku crkvenu obnovu. Kroz to će se djelovanje ponajbolje i profilirati produkcija Obrtne škole. Pojave u Hrvatskoj u skladu su s procesima u Srednjoj Europi, odnosno njezinim katoličkim susjednim zemljama. Revalorizacija historicizma, koja je uslijedila proteklih desetljeća, to je stilsko razdoblje priključila povijesnoumjetničkome lancu ostalih velikih stilskih epoha. Dosadašnja istraživanja historicizma u Hrvatskoj uglavnom su obuhvaćala arhitekturu i urbanizam (I. Maroević, Ž. Čorak, S. Knežević, Z. Jurić, J. Galjer i dr.), dok se skulpturom, posebice sakralnom na području kontinentalne Hrvatske bavio malen broj povjesničara umjetnosti (O. Maruševski, N. Tarbuk). Cilj istraživanja vezanog uz ovu disertaciju jest obrada opusa sakralne skulpture i pripadajuće joj oltarne arhitekture na području sjeverozapadne Hrvatske, njezina sistematizacija, analiza, kategorizacija te vrednovanje u okviru srednjoeuropskoga kulturnoga kruga. Terenskim radom bit će obuhvaćene crkve na području katedralnog, kalničkog, zagorskog, vrbovečkog, varaždinskog, komarničkog i bekšinskog dekanata Zagrebačke nadbiskupije u 19. st., jer je na tome području bila najprisutnija aktivnost Obrtne škole, a blizina Slovenije i Austrije omogućila je neposredan import iz slovenskih i tirolskih radionica. Obradit će se dosad nedovoljno poznati izvori (Arhiv Obrtne škole u Arhivu grada Zagreba, Dokumentacija Muzeja za umjetnost i obrt, Hrvatski državni arhiv, Nadbiskupski arhiv, Nacionalna i sveučilišna knjižnica), a komparativna i referentna građa (stručni boravak u Centralnom institutu za povijest umjetnosti u Münchenu i Institutu za povijest umjetnosti u Innsbrucku) omogućit će što bolju usporedbu, te konačnu valorizaciju i doprinos hrvatske umjetnosti razdoblju historicizma. U uvodnom dijelu definirale bi se karakteristike i specifičnosti sakralne skulpture 19. st., dao povijesni presjek razdoblja, teritorijalni obuhvat istraživanja, te postignuća prethodnih istraživanja i nove spoznaje. Zasebno poglavlje obuhvatilo bi estetiku i teoriju umjetnosti u razdoblju historicizma, kriterij stila i kvalitete u interpretaciji neostilova, problem valorizacije historicizma te pojavu nove sakralne umjetnosti. U poglavlju o umjetnicima i umjetničko-obrtnim radionicama osvijetlila bi se ličnost i djelovanje Hermana Bolléa te osnutak Obrtne škole, njezino djelovanje na području opremanja sakralnih objekata i poticanje nacionalnog umjetničkog obrta. Uz Obrtnu školu (osim Hermana Bolléa važan doprinos dali su kipari i drvorezbari Ivan Budicki, Ignjat Franz, Dragutin Morak, Jakov Pešek, Vilim Pichler, August Posilović i dr.), bitan segment sakralne plastike predstavlja tirolski import rasprostranjen diljem Europe. Razlučile bi se pojedine radionice i vrsni majstori koji već ulaze u sastavni dio austrijske povijesti umjetnosti. Uz veliku produkciju Obrtne škole i tirolskog importa bilježimo i nekoliko individualnih pojava domaćih majstora koji djeluju na području sjeverozapadne Hrvatske, a ističu se kvalitetom i originalnošću (na pr. Jakov Bizjak). Obradila bi se osnovna tipološka i stilska podjela oltara, a interpretacija skulpture obuhvatila sve osnovne karakteristike i specifičnosti, dok bi zasebna poglavlja bila posvećena ornamentu i ikonografiji. Pojava i djelatnost Obrtne škole u Zagrebu u kratkom je vremenu stvorila od periferne sredine jako središte umjetničkoga obrta i omogućila formiranje mnogih značajnih hrvatskih umjetnika u razdoblju moderne (R. Frangeš Mihanović, R. Valdec). Obrada i analiza pojedinačnih opusa relativizirala bi, ukoliko ne i sasvim izmijenila uvriježeno mišljenje o uniformiranosti i jednoličnosti sakralne skulpture 19. stoljeća. Prvi puta objedinjena sakralna plastika 19. st. u sjeverozapadnoj Hrvatskoj nadovezala bi se na već obrađene i objavljene radove iste tematike na području bavarske, Tirola, Gornje i Donje Austrije, Koruške i Štajerske. Tipološka podjela oltara i stilske karakteristike u kontekstu umjentičkog razvoja i stremljenja 19. st. pokazala bi visoku razinu domaćih majstora koji su mogli konkurirati stranome importu. U posdljenjem bi se poglavlju prišlo sintezi koja bi trebala donijeti zaključke o istraženoj građi. Kataloški dio sadržavat će biografije autora i muzeološki obrađena djela koja se navode u glavnoj građi disertacije. Zaključno bi se navela sva korištena literatura s područja povijesti umjetnosti, likovne kritike ili pak drugih područja koja pobliže osvjetljavaju umjetničko stanje u razmatranom vremenskome rasponu. Zagreb, 27. lipnja 2002. Mentor: Voditelj studija: Kandidat:
Dr. sc. Zvonko Maković Prof. dr. sc. Ivo Maroević Irena Kraševac Stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta gđe Ljube Dabo-Denegri za pristupanje izradi i obrani disertacije izvan doktorskog studija FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu imenovalo nas je, na svojoj sjednici održanoj 19. siječnja 2004., u Stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o tome ispunjava li gđa Ljuba Dabo-Denegri uvjete propisane člankom 51, stavak 1 Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradi i obrani disertacije izvan doktorskog studija te može li se prihvatiti tema disertacije pod naslovom Francusko-hrvatski jezični dodiri. Na temelju uvida u dokumentaciju priloženu molbi, odnosimo Fakultetskom vijeću ovo
1. Gospođa Ljuba Dabo-Denegri stekla je 1989. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu stupanj magistra društveno-humanističkih znanosti iz područja filologije. 2. Objavila je više znanstvenih radova iz uže i šire tematike disertacije u časopisima izjednačenima po vrsnoći s časopisima s međunarodno priznatom recenzijom. Ovdje je dovoljno spomenuti članak «Semantic Adaptation of Anglicisms in French», SRAZ XLIII(1998), 27-41. Sudjelovala je u dva istraživačka projekta MTZ Republike Hrvatske (Jezični dodiri u neposrednom i posrednom posuđivanju, 1988.-1997. i Hrvatski u dodiru s europskim jezicima, 1997.-2001. 3. Izučavanje jezičnih dodira, u ovom slučaju hrvatskog i francuskog, kao fenomena koji neizostavno prati povijesne, kulturne gospodarstvene i političke odnose dobrodošao je pa i nužan doprinos znanstvenom bavljenju hrvatskim, odnosno francuskim jezikom (i jezikom uopće), a današnji uvjeti, u kojima su spomenuti dodiri sve intenzivniji pa i neizbježni, čine ga još zanimljivijim. Predloženi specifičan pristup temi (ovdje u prvom redu mislimo na do sada relativno slabo izučen fenomen neizravnog posuđivanja) i revalorizacija pojedinih dosadašnjih spoznaja primjenom recentnih teorijskih postavki mogao bi dati značajan znanstveni doprinos. 4. Filozofski fakultet u Zagrebu ovlašten je, s obzirom na područje, odnosno znanstveno polje, za provođenje postupka stjecanja doktorata znanosti na temelju predložene disertacije. 5. Za mentoricu je predložena dr. sc. Vesna Muhvić-Dimanovski, a za komentora akademik August Kovačec. Na temelju svega što smo iznijeli zaključujemo da gđa Ljuba Dabo-Denegri ispunjava uvjete za pristupanje izradi i obrani disertacije izvan doktorskog studija te predlažemo Fakultetsko vijeću da joj odobri pokretanje postupka izrade i obrane disertacije pod naslovom Francusko-hrvatski jezični dodiri. Stručno povjerenstvo: dr. sc. Dražen Varga, doc., Filozofski fakultet u Zagrebu dr. sc. Sanja Grahek, doc., Filozofski fakultet u Zagrebu dr. sc. Vladimir Skračić, doc., Filozofski fakultet u Zadru
Zagreb, 03. 03. 2004. Izvještaj je prihvaćen na sjednici Vijeća Odsjeka za romanistiku, održanoj 11.03.2004. Sveučilište u Zagrebu Filozofski fakultet Odsjek za talijanistiku
Mr. sc. Nikica Mihaljević rodila se u 30. svibnja 1972. u Splitu, gdje je završila osnovnu i Ekonomsku školu. Studij talijanskog jezika i književnosti i engleskog jezika i književnosti upisala je na Filozofskom fakultetu u Zadru 1989, a diplomirala 1994. Tijekom studija boravila je na stipendiji za usavršavanje znanja talijanskog jezika u Školi talijanskog jezika za strance u Pisi. Nakon diplome položila je ispit za stalnog sudskog tumača i prevoditelja za engleski i talijanski jezik. Prevela je veći broj znanstvenih i stručnih radova iz područja ekonomije, prava, građevinarstva i pomorstva, a bavi se i simultanim prevođenjem. Od 1994. radi kao nastavnica engleskog i talijanskog jezika u srednjoj školi i u nekoliko škola za strane jezike u Splitu. U svojstvu vanjskog suradnika u akademskoj godini 2001/2002. predavala je engleski jezik na Ekonomskom fakultetu u Splitu, a od 2002. vodi i lektorske vježbe vježbe te kolegije «Talijanska književnost 1» i «Talijanska književnost 2» na Odjelu za humanističke znanosti Sveučilišta u Splitu. Član je Hrvatskog udruženja profesora engleskog jezika i društva «Dante Alighieri» u Splitu. Pristupnica je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu magistarski rad pod naslovom Pirandellova poezija obranila u rujnu 2003. te time stekla akademski stupanj magistra znanosti znanstvenoga polja znanost o književnosti. Iz područja tematike disertacije objavila je jedan znanstveni rad na talijanskome jeziku u časopisu La Battana u Rijeci i dva stručna rada, također na talijanskome, od kojih jedan u elektronskom časopisu Sophia, a drugi u talijanskom časopisu Penna d'Autore u Torinu. Na temelju uvida u priložene radove zaključujemo da pristupnica udovoljava uvjetima propisanima člankom 51. stavkom 1. Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradbi i obrani disertacije izvan doktorskog studija. Premda se časopis La Battana ne nalazi na popisu časopisa po vrsnoći izjednačenih s časopisima s međunarodno priznatom recenzijom, smatramo da rad što ga je pristupnica u njemu objavila kakvoćom udovoljava propisanim uvjetima. Naslov teme disertacije koju mr. sc. Nikica Mihaljević predlaže glasi «Dijalog s Arturom Grafom: intertekstualnost u djelu Luigija Pirandella». Pristupnica predlaže da joj mentorica bude dr. sc. Morana Čale s Odsjeka za talijanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U sinopsisu disertacije pristupnica naznačuje da je riječ o temi koja se dosad nije potanje istraživala u okviru talijanistike te uvjerljivo obrazlaže svoju namjeru da prouči intertekstualne i citatne veze između književnih opusa dvojice značajnih talijanskih pisaca brojnim podudarnostima na razinama tematsko-motivskih sklopova, narativne strukture i diskursa, na kojima pristupnica uočava dvojici autora zajedničku problematiku identiteta i dvojništva. Na temelju proučavanja spomenutih svojstava dvaju tekstualnih opusa te tumačenja odnosa koji se među njima uspostavljaju, mr. sc. Nikica Mihaljević nastojat će na nov način osvijetliti ne samo intertekstualne veze između književnog djela Artura Grafa i Luigija Pirandella, nego i pridonijeti razmatranju njihovog mjesta u talijanskom i europskom kontekstu. Smatramo da je mr. sc. Nikica Mihaljević dobro potkrijepila prijedlog teme, kao i da je predloženo istraživanje relevantan prilog proučavanju modernističkih poetika u talijanskoj književnosti, s izgledima da ponudi uvid u dosad neobrađene aspekte djela talijanskoga nobelovca Luigija Pirandella. Stoga predlažemo Fakultetskom vijeću da prihvati naslov radnje i prijedlog mentora te pristupnici mr. sc. Nikici Mihaljević odobri provedbu daljnjeg postupka za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija. U Zagrebu, 31. ožujka 2004.
predsjednica povjerenstva Prof. dr. Mladen Machiedo, red. prof. član povjerenstva Dr. sc. Tatjana Peruško, viši asistent članica povjerenstva Stručno povjerenstvo za ocjenu pristupanja izradi i obrani doktorske disertacije mr. Roberte Matković Imenovani na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu održanoj 8. prosinca 2003.g. u stručno povjerenstvo koje će podnijeti izvještaj o tome zadovoljava li mr. Roberta Matković uvjete propisane člankom 51.St.1. Zakona o visokim uličištima, za pristupanje izradi i obrani disertacije izvan doktorskog studija te može li se prihvatiti tema disertacije, podnosimo sljedeći IZVJEŠTAJ
01. ožujka 2001.g. magistrirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s radnjom Retrospezione letteraria e portata critica del postumo Calvino. Od 2001. g. surađuje na znanstveno-istraživačkom projektu dr. Nelide Milani-Kruljac, pod naslovom Žensko književno pisanje. Sudjelovala je u radu više međunarodnih znanstvenih skupova, u čije su zbornike u pripremi, uključeni i njezini radovi. Za temu svoje doktorske disertacije kandidatkinja predlaže: Moralizam, humor i fantastika u opusima braće Carla i Gaspara Gozzia. Znanstveno zanimanje za pripovjednu vrstu bajke, kandidatkinja je pokazala već u radu o Calvinovoj znamenitoj zbirci talijanskih narodnih bajki. U razvoju bajke kao pripovjedne i kazališne vrste u talijanskoj književnoj tradiciji, književni opus Carla Gozzija predstavlja nezaobilaznu točku. Osobito su poznate i rado izvođene njegove kazališne bajke L'amore delle tre melarance, Turandot, La donna serpente i dr., a osim bajki i satiričko-moralističke poeme Marfisa bizzara, pisao je novele, autobiografske zapise i pisma. Gasparo Gozzi je pak talijansku kulturu osamnaestog stoljeća zadužio prvenstveno novinarskim radom ( utemeljitelj je dnevnog lista «Gazzeta veneta»), zatim književno-kritičkom polemikom Giudizio degli antichi poeti sopra la moderna censura di Dante attribuita a Virgilio) i autobiografskim zapisima u jedanaestercima (Sermona). Došavši do zaključka da u talijanističkoj znanstvenoj bibliografiji nema sveobuhvatnih studija koje bi obuhvatile različite aspekte djelovanja braće Gozzi, uključujući njihov javni angažman u kulturnom i političkom životu Venecije u razdoblju prosvjetiteljstva, kandidatkinja namjerava svojom disertacijom obuhvatiti sljedeće točke: 1. Poimanje morala u Veneciji druge polovice 18.st.; etika i društveni zahtjevi aristokratskoga društvenog sloja; naslijeđene vrijednosti društvene klase i njihova tematizacija u djelima braće Gozzi 1.1. Konzervativni moral kao cilj u djelima braće Gozzi 1.2. Aristokratska etika i promišljanje morala u praksi kao osnovne odrednice u pronalaženju napretka u djelima Gaspara Gozzija 2. Pojmovi humora i zabave te funkcija ironija u djelima Carla Gozzija 2.1. Humor kao medij izražavanja osobnih stavova u javnosti 2.2. Književna funkcija humora i posljedice pisane ironije u javnom životu Carla Gozzija 3. Funkcija i cilj fantastike u venecijanskom kazalištu; karakteristike i učinak «fantastičnih» djela Carla Gozzija 3.1. Žanr fantastike kao medij slobode izražavanja, jasnoća iznesenih poruka, odnos publike i venecijanske javnosti prema djelima i autoru C. Gozziju 3.2. Uzroci i razlozi aktualnosti i prisutnosti «kazališnih bajki» Carla Gozzija na svjetskoj sceni današnjice 4. Književna stremljenja usklađena s novim težnjama i metodama promišljanja kulture i književnosti, te poimanje klasicističke retorike s naslijeđenim vrijednostima karakterističnim za venecijansku aristokraciju u djelima braće Gozzi; komparativne sličnosti i razlike Stručno povjerenstvo utvrdilo je da mr. Roberta Matković zadovoljava uvjete članka 51.St.1. Zakona o visokim učilištima, odnosno da ima akademski stupanj magistra znanosti znanstvenog polja znanosti o književnosti, da ima više godina istraživačkoga rada na Filozofskom fakultetu u Puli, te nekoliko znanstvenih članaka u međunarodnim zbornicima u tisku. Stručno povjerenstvo smatra temu opravdanom i predlaže naslov disertacije Moralizam – humor – fantastika u opusima braće Gozzi. S obzirom na potvrđenu dvojezičnost (diplomska radnja i magisterij napisani na talijanskom), predlažemo da se kandidatkinji omogući pisanje disertacije na talijanskom jeziku, pod naslovom Moralismo-umorismo-fantastico nell'opera omnia dei fratelli Gozzi. Za mentora disertacije predlažemo prof. dr. Mladena Machieda. 1. ................................................. Dr. Tatjana Peruško, viši asistent predsjednik povjerenstva 2. ................................................. Dr. Sanja Roić, red.prof. član povjerenstva 3. .................................................. Dr. Mladen Machiedo, red. prof. član povjerenstva FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU Imenovani na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu održanoj 9. veljače 2004. u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada mr.sc. Davora Piskača pod naslovom Književnoteorijski pogledi praškog strukturalizma, podnosimo ovo IZVJEŠĆE Doktorski rad mr.sc. Davora Piskača Književnoteorijski pogledi praškog strukturalizma ima ukupno 318 stranica kompjutorskog ispisa, a podijeljen je na uvod, jedanaest zasebno naslovljenih glava, od kojih su neke podijeljene i na zasebno naslovljena poglavlja, zaključak i literaturu. Posvećen je genezi i opisu književnoteorijskih shvaćanja takozvane praške škole i kritičkoj analizi književnoteorijskih pogleda nekoliko glasovitih teoretičara koje ujedinjuje zajednička orijentacija poznata u teoriji književnosti kao «praški strukturalizam». Rad počinje kratkim neformalnim uvodom koji priziva razumijevanje «duha vremena» u kojem je praški strukturalizam nastao i u kojem se razvijao, a zatim slijedi oveća glava Opći pojam strukturalizma. (str. 9 . – 49.), koja je podijeljena na 11 poglavlja. U njoj autor nastoji odrediti pojmove strukture i strukturalizma u najširem obzoru, oslanjajući se na Piageta, kako bi dobio uporište za pokušaj ocrtavanja mjesta i značenja češkog strukturalizma u okvirima pojedinih znanosti, filozofije i, dakako, književnih teorija. Ponešto i odveć opširno izlaganje pojma strukture u pojedinim znanostima može se pri tome opravdati nastojanjem da se i u kasnijoj analizi upozorava na određene «paralele» i odnose književnoznanstvenih teorija s drugim znanostima i s filozofijom. Nakon toga slijedi kraća glava koja je posvećena ključnom odnosu književnosti i jezika, budući da je praški strukturalizam bitno vezan s lingvistikom, a zatim dvije za genezu i opis najvažnije glave: Preduvjeti praškog strukturalizma (str. 58 – 88.) i Češki preduvjeti praške škole (str. 89. – 140.). Obje su te glave podijeljene na poglavlja, a nastoje iscrpno opisati intelektualne prilike u Češkoj i u Europi, osobito dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća, međusobne odnose i utjecaje između čeških, ruskih i njemačkih teoretičara te nastajanje određene, prema nekim teoretičarima nove paradigme u proučavanju književnosti i jezika. Najviše se pozornosti posvećuje – s pravom – ulozi Jacobsona i Mathesiusa, od kojih je prvi najutjecajniji lingvist i teoretičar književnosti, a drugi uz sličan ugled i uspješan organizator, koji je uspio okupiti čitav niz suradnika i «pridobiti» ih za nove ideje i nove načine proučavanja književnosti i jezika. Metoda izlaganja u tim glavama nastoji povezati povijesne prilike i okolnosti s genezom novih ideja, pa su tako pojedina poglavlja posvećena – i naslovljena – prema ključnim događajima, osobama, djelima ili pak intencijama, kao npr. OPOJAZ, Moskovski lingvistički krug, Lingvisti i revolucija, Afirmacija znanosti, Jakobson i Mathesius, Novo shvaćanje jezika, Fonologija i struktura. Pri tome su navedeni mnogi relativno malo poznati podaci i činjenice koje tek u suvremenom obzoru, nakon nastavljanja i svojevrsne obnove praške škole, dobivaju nešto drugačije značenje i važnost za razumijevanje procesa nastajanja kako pokreta tako i cjelokupne književnoznanstvene orijentacije. Nakon toga slijedi kraća glava o Trubeckom (143 – 153), u kojoj se analiziraju temelji cjelokupnog strukturalizma u fonologiji, te dvije glave kojima je svrha da se upozori najprije na odnose tadašnje znanosti o književnosti u Češkoj i češke književne avangarde. Iduće dvije glave, Književnoteorijska pretpovijest praške škole i Praški književni strukturalizam (173 – 278), čine zatim drugi središnji dio cijelog rada, jer su posvećena nastanku orijentacije i doprinosu praškog strukturalizma isključivo s aspekta teorije književnosti i umjetnosti. Najprije se zato analiziraju dva ključna «izvora» književnoznanstvenog strukturalizma u De Saussureovoj lingvistici i ruskom formalizmu, a zatim je u središtu pozornosti Jan Mukařovsky, najutjecajniji, najvažniji i najpoznatiji predstavnik cjelokupne škole. U desetak poglavlja nastoji se pratiti razvitak temeljnih pojmova, od donekle «proširenog» pojma strukture, preko performativnosti i autoreferencijalnosti do analize estetske funkcije, norme i vrijednosti. Na kraju tog dijela rada autor zaključuje da je praški strukturalizam jasno zacrtao proučavanje umjetnosti kao «semiologijske činjenice», jer prema njegovom mišljenju «obje semiologijske funkcije, autonomna i komunikacijska, paralelno supostoje u sižejnim umjetnostima te se zbog dijalektičkih antinomija njihov dualitet razvija u opći pojam umjetnosti s obzirom na njihov odnos prema stvarnosti. Najkraće rečeno: obje izgrađuju nove svjetove!» (str. 268.) Posebna glava posvećena je zatim Felixu Vodički, jer autor drži da je on pokušao teorijski model praškog strukturalizma primijeniti u praktičnom književnopovijesnom proučavanju i u izlaganju povijesti književnosti. Što bi pak takav «praktički model» mogao i danas značiti, autor obrazlaže u posljednjoj glavi, pozivajući se na Doležala i druge suvremene teoretičare. Nastoji utvrditi kako Doležalov «stratifikacijski model» - za koji drži da je i empirijski provjeren – zapravo na određeni način izvodi konzekvencije na temelju zamisli Mukařovskoga i Vodičke, pa znači nešto poput barem jednog konačno dovršenog modela suvremene književne semiotike. Time je prema njegovu mišljenju i dat načelni odgovor na pitanje o značenju i važnosti praškog strukturalizma u suvremenoj znanosti o književnosti. Ta se teza nastoji potkrijepiti i vlastitim analizama primjera te vlastitim zamislima o mogućim apstraktnim modelima i njihovim primjenama u književnoznanstvenom istraživanju. Zaključak rada naslovljen je Konotacije umjesto zaključka (283-291), jer u njemu autor samo najkraće ponavlja ključne teze svoga rada, a zatim želi upozoriti na određenu «otvorenost» praškog strukturalizma. Pri tome se poziva na Luhmana i novije češke teoretičare, držeći da će upravo razvijanje sustava mogućih konotacija, na koje su već praški strukturalisti upozoravali, otvoriti i neke dalje i novije putove književnoznanstvenog istraživanja. Gledan u cjelini doktorski rad mr.sc. Davora Piskača odlikuje se prije svega iscrpnim podacima i vrlo dobrim poznavanjem kako geneze praškog strukturalizma tako i suvremene književnoteorijske literature. Autor prati razvitak praške škole od njezinih preteča i osnivača sve do njezinih najnovijih nastavljača, pa je tako obuhvaćena cjelina sa suvremenog pogleda na cjelokupnu problematiku. Zato se i može upozoriti na mnoge ranije manje poznate i gotovo zanemarene utjecaje, recimo Masaryka, Husserla ili Bečkog neopozitivizma i razabrati kontinuitet unutarnjeg razvitka, ometanog vanjskim okolnostima. U tom smislu i sam pregled nastajanja i razvitka praškog strukturalizma nesumnjivo je prilog povijesti znanosti o književnosti, jer praški strukturalizam nije samo «karika» u «lancu» nastajanja književnoznanstvenog strukturalizma – kako se najčešće shvaća i tumači u pregledima povijesti suvremenih književnih teorija – nego je samosvjesno teorijsko dostignuće, koje je otvoreno i upravo prema najnovijim istraživanjima uloge i značenja čitatelja i društvenog konteksta književnosti. Rad je s pravom ograničen na samo književnoteorijske poglede praškog strukturalizma, jer bi cjelokupna monografija pokreta i orijentacije morala obuhvatiti i strogo lingvističku problematiku, što bi zahtijevalo i nešto drugačiji aspekt pristupa i podjednako opširno, ako ne i opširnije izlaganje. Dakako, u radu se ne može odijeliti shvaćanje jezika od shvaćanja književnosti, pa je i to često razrađivano i analizirano, ali je u središtu pozornosti jasno zacrtana književnoznanstvena problematika, što omogućuje relativnu cjelovitost. Možemo doduše primijetiti da je autor ponekad sklon digresijama i redundantnosti, no kako on dobro poznaje opsežno recentnu književnoteorijsku literaturu, to ne šteti cjelokupnom izlaganju. Unatoč možda i pretjeranim brojem glava i poglavlja, cijeli je rad ipak jasan i pregledan: uspijeva povezati mozaik činjenica i zapažanja s jasno opisanim temeljnim zamislima, a uspijeva i zacrtati temeljne okvire doprinosa praškog strukturalizma suvremenoj znanosti o književnosti. Držimo zato da je mr.sc. Piskač ovladao znanstvenom metodologijom i da je njegov rad nesumnjivi doprinos kako povijesti znanosti o književnosti tako i njezinim suvremenim intencijama. A budući da je praški strukturalizam imao ne samo odjeka nego i nipošto zanemarivanog utjecaja na razvitak znanosti o književnosti u Hrvatskoj, on je i s tog aspekta doprinos hrvatskoj znanosti o književnosti. Zbog svega toga predlažemo Fakultetskom vijeću da doktorski rad mr.sc. Davora Piskača PRIHVATI i time omogući dalji postupak za stjecanje naslova doktora znanosti. U Zagrebu, 25.3. 2004.
Sveučilište u Zagrebu Filozofski fakultet Fakultetsko vijeće Ivana Lučića 3 10000 Zagreb Yüklə 1,94 Mb. Dostları ilə paylaş:
|