~ 514 ~
prostoru, Arapi nikako nisu hteli da prihvate novu hrišćansku crkvu sa sedištem u Vatikanu, a ni Konstantinopolj nije
hteo da prizna prvenstvo Rima. Razni katolički emisari pohodili su arapska plemena šireći veru, ali bez uspeha. Arapi
su toliko mrzeli Rimljane u kojima su valjda videli razvratne i bahate okupatore koji su ih pljačkali i terorisali, da nisu
želeli da sa njima dele istu veru. Tako su mnoga plemena i dalje opstajala kao paganska, medjusobno često ratujući.
Bilo ih je nemoguće kontrolisti. Ovaj problem je Rimljanima, vremenom, rešio jedan veoma učen i pisanju sklon
čovek koji se rodio u Alžiru 354. godine od majke katolkinje i nazvan je Avgustin. Postao je vladika (biskup) rimske
Afrike i kasnije dobio zvanje sveca. Njegov posao bio je da prevede što više Arapa pod okrilje rimokatoličke crkve.
U tome je bio veoma uspešan. Njegovo učenje upravo je zasnivano na ideji da će bog biti milostiv samo prema
onima kod kojih ljubav prema carstvu nebeskom nadjača ljubav prema carstvu zemaljskom. O Svetom Augustinu
Alberto Rivera kaže da je još tada predviđao da će rimski biskup da bude vladar svetskih religija, i da to piše u
originalnoj knjizi „Božja država” a da je iz svih javnih izdanja izbačeno.
Tako, dok su Rimljani orgijali i uživali u carstvu zemaljskom, narod je strpljivo učen da je grešan i da mora svoje
grehe strpljivo iskajavati da bi tek na nebu uživao. Upravo ovi Arapi koje je Avgustin preveo u katoličanstvo, zaključili
su da je arapskom narodu potreban živ čovek od krvi i mesa, kao Isus, koji će biti arapskog porekla i postati njihov
živi prorok. Dakle, trebalo je osmisliti neku ideologiju, neku veru koja bi njima bila prihvatljiva i koja bi ih sve
povezala, dok bi ih istovremeno konfrontirala sa Jevrejima i istočnim delom carstva koje je sve više išlo na svoju
stranu. Pisanje ove religije trajalo je preko dvesta godina, baš kao i traženje pogodnog živog proroka. Pronađen je
u 6 veku kada je u Meki rođen dečak po imenu Muhamed. Muhamed je odmah poslat u pustinju da ga doje
pustinjske žene i podižu kako tradicija nalaže kako bi očvrsnuo i izbegao boleštine koje su vladale u Meki. Tu su,
kaže dalje islamska priča, naišla dva čoveka u belim haljinama, položila Muhameda na zemlju i iz njegovih grudi
izvadili srce, i iz srca izvadili greh u obliku crnog grumena, a zatim scre dobro oprali u bunaru. Nakon izbacivanja
greha, njegovo srce je napunjeno verom. Na njegovom telu nije od toga ostao nikakav ožiljak, a na ledjima je od
rodjenja imao mali okruglasi beleg. Šta je ovo trebalo da predstavlja? Alberto Rivera skreće pažnju na reči samog
Muhameda koji je pomenuti dogadjaj ovako opisao: „Šejtan (đavo) dodiruje svakog Adamovog sina, onog dana kada
ga majka rodi, spasava samo Mariju (Merjemu) i njenog sina Isaa.” Nije li ovo tipično učenje rimokatoličke crkve?
Odakle ovakvo tumačenje Muhamedu, ako nije bio katolik? Muhamed je imao 25 godina kada se oženio udovicom
od 40 godina Kadidžom, Hatidžom (Kadijom) . Imali su dva sina, koji su rano umrli i četiri ćerke. Najpoznatija je
svakako Fatima. Kadidža je poticala iz bogate arapske porodice koja je prihvatila rimokatoličku veru. Ona je svu
svoju imovinu zaveštala crkvi i postala kaludjerica kada je dobila od crkve specijalni zadatak - trebalo je da nadje
podobnog mladog čoveka koji bi širio novu veru medju Arapima. Oko 610. Muhamed je počeo da tvrdi kako ima
vizije od boga (koga je nazvao Allah, što i jeste ime Boga El – Ohim na arapskom), preko njegovog glavnog anđela,
meleka Džibrila (Gavrila). Sam se tada prozvao prorokom. Kadidžin rodjak Vorakva, veoma blizak rimokatoličkoj
crkvi, postao je Muhamedov savetnik i pomoćnik u tumačenju božijih prikazivanja. Islamsko predanje dalje kaže da
je Muhamed imao devet godina kada je sa svojim ujakom išao sa karavanom kroz pustinju (njegova majka i deda su
već bili umrli), kada ih je presreo jedan rimokatolički monah i videvši dečaka počeo da se raspituje za njega. Odmah
je tražio da vidi njegov beleg na leđima i tada je ushićen uzviknuo: „To je pečat proroštva!”
Muhamed je ustoličio kao predmet obožavanja samo jednog boga - Alaha, a sebe je predstavio kao njegovog
jedinog proroka na Zemlji. U tumačenju Alahovih javljanja Muhamedu je pomagao Vorakva pažljivo ih zapisjući. Iz
ovih pisanja nastao je Kuran. Alberto Rivera tvrdi da postoji još dosta toga u Kuranu što nije do sada objavljeno i to
je tajna. Ovu tajnu čuvaju ajatolasi, eventualno objavljivanje ovih tajni pokazalo bi veliku upetljanost rimokatoličkog
sistema u formiranje islama. Zato obe crkve ovo veoma pažljivo prikrivaju i medjusobno moraju da sardjuju i tako
jedna drugu štite od skandala.” („Vatikanske ubice” – Alberto Rivera)
Rivera je dobro poznavao sistem kome je dugo služio, i tom sistemu nije stalo do ljudi, čak ni do rimokatolika.
Papa Pije XII, iako je bio „dobar” sa Hitlerom se nije pobrinuo da se zaštite Poljaci od nacističkih pogroma, kao ni
nemačke predaje polovine teritorije Poljske Staljinu 1939 godine. Papa nije ni pokušao da zaštiti nemačku manjinu
u Jugoslaviji, Mađarskoj, Rumuniji i Čehoslovačkoj nakon II svetskog rata, nad kojom je izvršen genocid, iako je to
mogao, preko saveznika. Papa se nije potrudio da se zaštite stanovnici Latinske Amerike od svojih diktatora u
Argentini, Čileu, Meksiku, Dominikanskoj Republici…Tako ne treba čuditi ni činjenica da su u Bosanskom ratu 1991
– 1995, kao i u II svetskom ratu Hrvati i bosanski muslimani ratovali zajedno protiv Srba, kao što su latini i Turci
zajedno komadali Vizantiju. Diskutabilno je kako je 1453 carigrad osvojen. Stiven Ransiman („Pad carigrada”) tvrdi
da su Turci ušli kroz mala vrata nazvana Cirkuska vrata ili Kerkoporta. Ko im je otvorio može samo da se nagađa, a
zna se da su Venecijanci i Đenovljani imali svoje posade u gradu. U Španiji je papa žrtvovao narod dopuštajući da
Frankovi fašisti pobede i pomažući im, uz znanje da uzima plaćenike muslimane iz Magreba, kao i fašiste iz Italije,
Nemačke i Mađarske koji su činili zločine protiv civila. Papu i kler nije bilo briga za civile i običan narod rimokatolike,
isto koliko i za pripadnike drugih vera. U ratovima su jednako stradali svi dok je Vatikan ostvarivao svoje političke
ambicije.