Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
448
nastojanja ne mogu pomoći već samo božija milost; ovo se
shvatanje duboko razlikuje od onog Erazmovog koje ističe
veličinu čoveka i značaj ljudskog dostojanstva. Tako su
pitanja krivice i razrešenja crkvene krize postala goruća pi-
tanja tog vremena i predmet antipapske publicistike čiji
predstavnici behu Ulrih fon Huten i Erazmo Roterdamski.
Ali, dok je prvi svu krivicu video na strani rimskog klera
dokazujući da je reč o razbojnicima najgore vrste i da je
crkvena pljačka gora od drumskog razbojništva, drugi je
krivicu tražio u samim vernicima i konačan cilj crkvenih
reformi nije video u progonstvu klera već u hrišćanskom
prevaspitanju samih vernika.
Katolička crkva se pokazala ipak otpornija no što je to
Luter možda očekivao; ona je u sebi imala viševekovno
iskustvo susreta s filozofijom u kojoj je crkveno učenje bilo
obrađeno i izloženo kao sistem nučno razvijenih misli. Tome
je bilo neophodno suprotstaviti drugi, protestantski sistem.
I Martin Luter (1483-1546) je, a posebno Filip Melanhton
(1497-1560), humanista koji je potom pao pod Luterov
uticaj, uvideo da se tu bez filozofije ne može; mislilo se da ta
filozofija ne može biti ni sholastički aristotelizam, na koji se
pozivalo papstvo, a ni onaj koji su zagovarali filolozi a koji
beše izraz paganskog naturalizma. U nedostatku druge
filozofije, Melanhton se uz sve negodovanje Lutera priklonio
Aristotelu, konstatujući kako se "bez Aristotela ne može" te
se poduhvatio prilagođavanja Aristotela za nove potrebe
tumačeći ga u nominalističkom smislu, nastojeći da ga
uskladi sa otkrovenjem i dopuni hrišćanskim učenjem.
Kao mislilac Melanhton je bio eklektičar; njegov ideal je
bio moralni napredak kroz proučavanje klasičnih pisaca i
evanđelja; malo se zanimao za metafiziku a njegove ideje
iznete u udžbenicima logike pod uticajem su Rudolfa Agrikole.
Filip Melanhton je nastojao da iznađe neko
kompromisno rešenje između luterovske isključivosti i
Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
449
tradicionalne katoličke teologije, i premda je njegovo delo
Opšta mesta (Loci communes, 1521) doživelo niz izdanja,
njegovi planovi o izmirenju luterovaca, kalvinista i katolika
su 1541. u Ratisbornu doživeli očekivani neuspeh pošto su
se stvari nastavile razvijati drugim putem. Činjenica je da u
spisima Melanhtona, uprkos njegovom velikom
predavačkom daru spojenom s dijalektičkim i retoričkim
umećem, nema neke velike tvoračke moći i nigde on ne
nastupa proročki, kao istinski filozof, te stoga njegova dela i
odišu humanističkim eklekticizmom kakav se sreće kod
Cicerona i Galena.
Kako osnovni principi razuma i iskustvo nisu dovoljni
da bi se dospelo do istinskog znanja, Melanhton smatra da
je naše znanje neophodno dopuniti otkrovenjem Svetog
pisma. Međutim, svuda gde otkrovenje dospeva u
protivrečje s aristotelovskom filozofijom ili drugim
samostalnim istraživanjima – ova poslednja treba odbaciti.
U učenju o večnosti sveta, o božijim atributima i o proviđe-
nju, takođe, ne treba slušati Aristotela. Ubeđenje o
besmrtnosti ne počiva na dokazima već na otkrovenju dok
se Koperniku treba suprotstaviti autoritetom psalama.
Ishodište ove filozofije je učenje o božanskom. Njemu teži
kosmologija, kao lik sveta stvorenog od strane boga, i etika
čiji su temeljni stavovi izraz božije volje.
Ovaj protestantski aristotelizam brzo je zavladao svim
protestantskim nemačkim univerzitetima, no kako se nije
dalje razvijao, ubrzo je izgubio uticaj i postao druga
sholastika. Ta nova sholastika, netrpeljiva prema svim
drugim učenjima, zadržala se na nemačkim katedrama
tokom XVI i XVII stoleća. Među novim peripatetičkim
smerovima treba pomenuti samo filozofiju prava budući da
se u okviru nje razmatrao ključni crkveno-politički problem
tog vremena – odnos crkve i države. Jasno je da su
protestantski teolozi priznavali državi veći stepen
Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
450
nezavisnosti no njihove jezuitske kolege. Već je i Melanhton
nastojao da pozivanjem na otkrovenje državu tumači kao
nezavisnu ustanovu; to je za posledicu imalo težnju da se na
tlu filozofije prava misli identitet otkrovenja i razuma tako
što će se pokazati kako prirodno pravo nije ništa drugo do
pravo koje je hteo i sam bog i koje je on utvrdio kad je
stvarao čoveka.
Među različitim tipovima protestantizma
najdinamičniji je onaj nastao u Ženevi pod uticajem Žana
Kalvina, rođenog 1509. u Francuskoj a obrazovanog pod
uticajem humanista u Parizu u krugu Faber Stapulensisa
(1455-1536). Kalvinova delatnost vezana je za Ženevu gde
boravi od 1541. do 1564. i njemu je svojstven optimističniji
odnos spram boga. Ako je Luterov credo bio Oprostiće ti se
tvoji gresi (Mat., IX, 2), za Kalvina je smisao delatnosti u
stavu: Ako je bog s nama, ko je protiv nas? (Rim., VIII, 31).
Kalvinizam je vaspitavao duh heroizma, zalagao se za
stvaranje teokratije u kojoj bi svaki pojedinac imao samo
jednu misao: proslaviti boga; takvom ljudskom zajednicom
više ne upravlja crkva ili sveštenstvo u biblijskom smislu.
I Kalvin, poput Lutera, smatra da se do spasenja može
dospeti samo pomoću božije reči koja je otkrivena u Svetom
pismu. Svaka predstava o bogu koja nastaje mimo Biblije
plod je fantazije. Spasenje je moguće samo pomoću vere i
kad bi uopšte bila moguća ma kako mala delatnost kao
proizvod slobodne volje, bog ne bi bio naš Tvorac. Više od
Lutera Kalvin je insistirao na predestinaciji; stoički
determinizam u duhu naturalizma i panteizma on
zamenjuje teističkim transcendentalnim determinizmom.
Proviđenje i predodređenost su dva osnovna momenta
kalvinizma. Kako su se simptomi predoređenosti ogledali u
uvećanju bogatstva i u uspehu, a kako je već Luter
delatnost video kao posao (Beruf), kao poziv u
profesionalnom smislu (u zanatstvu i zemljoradnji), Maks
Dostları ilə paylaş: |