Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
451
Veber će upravo u duhu protestantizma videti i prave
korene kapitalizma.
Međutim, šta se na kraju dogodilo? Postavši i sama
crkvom reformacija je dobijenu vlast usmerila protiv svog
sopstvenog izvora fanatično se boreći protiv onih ideja na
kojima je sama ponikla, a koje sama nije htela da razvije do
kraja. Tako se i moglo dogoditi da u okviru protestantizma
nastavi da živi i mistička tradicija i to u delima ljudi kao što
su Kaspar fon Švenkfeld (1490-1561), Sebastijan Frank
(1499-1542), Valentin Vajgel (1533-1588) i Jakob Beme
(1575-1624).
Kaspar fon Švenkfeld beše među prvima oduševljeni
Luterov sledbenik; no nakon što je po pitanju pričešća 1527.
izložio sopstveno stanovište nezavisno od luterovaca,
reformatora i anabaptista, bio je prognan i do kraja života
skrivao se po raznim gradovima da bi umro u Ulmu.
Napadajući racionalizam i simbolički metod tumačenja
reformatora Švenkfeld svoju kritiku luteranstva usmerava
na bukvalno i tvrdoglavo pridržavanje reči Pisma i u tome
vidi više izraz spoljne delatnosti koja može da zaguši
istinsko unutrašnje otkrovenje koje bog daruje svakom
verujućem čoveku. Istovremeno, on ustaje protiv toga da sa-
mo pastiri nove crkve imaju pravo da saopštavaju božiju reč
što može da nanese štetu slavi božijoj. Sve to vodi tome da
na mesto spoljašnje crkve treba da stupi unutrašnja i da
spoljni oblici religioznog života treba da budu napušteni.
Tako misao o čisto unutrašnjoj veri biva nespojiva sa
osnivanjem crkve koja već po definiciji treba da sprovodi i
održavao dređen kult, a posledica toga je suprotnost između
mistike i protestantske crkve pri čemu je originalnost filo-
zofskog mišljenja bila na strani mistika. Što se više širio
mistički pokret, on se sve više udaljavao od crkvenog
protestantizma da se i jedan od njegovih najboljih
Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
452
predstavnika, Sebastijan Frank, toliko udaljio od njega, da
ga se čak i Švenkfeld morao odreći.
Sebastijan Frank, čuven po delu Paradoksi (1534),
rodio se 1500. u Nirnbergu; ne imajući neko filozofsko
obrazovanje pod uticajem Švenkfelda se zainteresovao za
nemačke mističare, posebno Taulera; u početku je bio kato-
lički a potom protestantski sveštenik koji je vodio nemiran,
lutalački život da bi umro u Bazelu 1545. Možda i pod
uticajem ličnog iskustva, tek, njegova mistika ima
pesimistički karakter i nalazi se u patetičnom protivstavu
spram sveta koji svuda prihvata za svoje sve što protivreči
istini i razumu.
Bio je neprijateljski raspoložen ne samo prema
katolicizmu već i prema zvaničnom protestantizmu.
Propovedao je da je bog večna dobrota i ljubav koje su
prisutne u svim ljudima, a istinska crkva je duhovna
zajednica svih onih koji dopuštaju da bog deluje u njima.
Uticaj mistike ogledao bi se u tome što je Frank smatrao da
je bog nesaznatljiv i neodrediv, da je svuda i nigde, da je u
stvarima i van njih, da ne može imati ni ime ni lik. Tako
Frank nastoji da uzdrma antropomorfne predstave boga.
Bog se otkriva samo onima koji su spremni da mu priđu bez
dogmatskih predrasuda i koji Bibliju ne shvataju bukvalno,
već je vide kao alegoriju koja se ne može nikad definitivno
razrešiti.
Već su ranija mistička učenja ukazivala na večnost
božanskog stvaranja, i na to da sve stvari večno postoje u
bogu; to po Franku opovrgava sva ona shvatanja koja
otkrovenje tumače kao jednokratno istorijsku činjenicu.
Crkva govori o aktu stvaranja sveta a ne uviđa da je svet
večan kao i bog koji bi bez sveta bio ništa. Istorija Adama i
istorija Hrista samo su večna istorija čitavog ljudskog roda;
zato iskupljenje nije pojedinačan ljudski čin već večna
pojava koja se sastoji u unutrašnjem samoiskupljenju svih
Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
453
ljudi i u večnom delovanju božije dobrote. Najdublji
karakter čovekov ne čine mišljenje i znanje već vera.
Mistika nije bila filozofija obrazovanih, te je to bio
pokret koji je i posle reformacije nastavio da živi u narodu
gde je i ponikao; vremenom je mistika počela da se
interesuje za spoljni svet kako bi saznanje prirode uvela u
okvire svog učenja o veri. Tako je došlo do zbližavanja
religiozno-filozofske stare mistike i filozofije prirode
Paracelzusa za što posebna zasluga pripada Valentinu
Vajgelu koji je, vraćajući se tradiciji srednjega veka,
pokušao da spoji metafiziku Nikole Kuzanskog i
Paracelzusovu filozofiju prirode sa religioznim misticizmom
koji je bio u duhu Majstera Ekharta; ono što ovde treba
istaći jeste da je taj spoj određen individualističkom,
antiekleziastičkom protestantskom pobožnošću i da se
približava panteizmu pa time Vajgelova filozofija i podseća
na neke teme nemačkog spekulativnog idealizma.
Valentin Vajgel se rodio 1533. u Ganu, učio u Lajpcigu
i Vitenbergu a potom do kraja života bio sveštenik. Svoje
spise je objavljivao diskretno, bez potpisa, što je imalo za
posledicu da su mu nakon smrti pripisivani mnogi spisi dru-
gih autora. Mistika i filozofija prirode se po ovom autoru
dodiruju u dve tačke: obe imaju teozofski karakter i obe
imaju isti gnoseološki princip budući da polaze od čoveka
kao od mikrokosmosa. Moguće je znati i razumeti samo ono
što se nalazi u čoveku; viđenje i saznavanje nije
odražavanje objekta, već potiče iznutra, iz oka u kome je
probuđeno od strane sveta. Čovek saznaje boga ukoliko je
on bog; saznaje svet ukoliko je on svet. Čovek u samome
sebi nosi čitav svet i ako sebe razume tada je postigao sve.
To je subjektivni idealizam koji će činiti osnovnu crtu sve
nemačke filozofije. On je u temelju monadologije koja će
posredstvom Lajbnica gospodariti u XVIII stoleću. On je
Dostları ilə paylaş: |