Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
96
Platona samo predmet polemike već i sastavni deo njegovog
sistema; čisto logička i metodološka istraživanja Platon nije
izvodio, premda u njegovim dijalozima, na raznim mestima,
nalazimo sporadične primedbe, pri čemu je metod
definisanja daleko češći no metod analize.
Pojmovi do kojih se na ovaj način dolazi, kako po svom
sadržaju tako i po svom poreklu, po mišljenju Platona, čine
sasvim drugačije saznanje od onog do kog se dolazi čulnim
opažanjem; dok se ovim poslednjim saznaju samo relativne,
promenljive pojave bića, u prvom slučaju mi saznajemo
neprolaznu bit stvari - njeno bivstvo (ousía). Taj objektivni
sadržaj saznanja koji se sastoji iz pojmova Platon određuje
izrazom ideja. Ako se u pojmovima nalazi istinsko saznanje,
tada je ono saznanje bivstvujućeg. Tako, relativna istina
čulnog opažanja jeste u stvaranju prolaznih i promenljivih
odnosa u procesu postojanja, a apsolutna istina saznanja
posredstvom pojmova (dijalektika) jeste u tome da mi u ide-
jama dospevamo do istinskog bivstvujućeg (óntos ón),
nezavisnog od bilo kakvih promena. Tim dvama različitim
načinima saznanja odgovaraju i dva različita sveta: svet
prave stvarnosti, svet ideja do kog se dospeva pomoću pojmo-
va i svet relativne stvarnosti nastajućih i propadajućih
stvari, svet čulnog opažanja.
Ideji kao predmetu istinskog sazanja pripadaju
predikati elejskog bića: ona je sama po sebi, jednaka sebi,
jednorodna, večno postojeća; ona je nepromenljiva, nije ni u
kakvom odnosu i ne trpi nikakve promene. Naspram toga,
čulni predmeti su u večitoj promeni, u stalnom nastajanju i
nestajanju, podvrgnuti heraklitovskom toku svih stvari.
Gnoseološko-metafizički temelj platonovske filozofije bio
bi u sledećem: treba razlikovati dva sveta: svet onog što
uvek jeste i što se ne menja, i svet onog što se uvek menja a
nikad nije; jedan svet je svet umnog mišljenja (noésis) a
drugi svet je svet čulnog saznanja (aísthesis). Kao što
Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
97
postoje dva različita načina saznanja, tako postoje i dve
različite oblasti predmeta saznanja: s jedne strane su tela
koja se čulno opažaju, a s druge ideje, bestelesne forme (asó-
mata eîde) koje se ne mogu naći u prostoru ili u telesnom
svetu; ideje postoje same po sebi i do njih se ne dospeva
čulima već mišljenjem; one čine samo umom dokučiv svet
(tópos nóetos).
Sve ovo ima za posledicu da se racionalističko učenje o
saznanju može tematizovati unutar imaterijalističke
metafizike; imaterijalizam je novina koju uvodi Platon; u
svim ranijim sistemima, uključujući i Anaksagorin gde se
govorilo o duhovnom, uvek je duhovno bilo deo materijalnog
sveta, pa tek Platon otkriva duhovni svet. Na taj način
učenje o idejama je jedan sasvim novi način izmirenja
heraklitovske i elejske metafizike i to na osnovu
protivrečnosti sokratovskog i protagorovskog učenja o
saznanju; to je razlog što je Platon više približio sofističko
učenje o opažanju heraklitovskom stavu da se sve menja, no
što bi to učinio Protagora; s druge strane, tesnu vezu
Sokratovog učenja o saznanju i elejske filozofije o biću već
su uočili megarani. To sve omogućuje da se pozitivna
metafizika Platona okarakteriše kao imaterijalističko
elejstvo i u tome je njen ontološki karakter: ona u idejama
saznaje biće a istraživanje o promenama prepušta nižim
vrstama znanja. Ovo nisu do kraja razumeli neoplatoničari
već su smatrali da ideje nemaju samostalno postojanje te
mogu biti samo forme mišljenja i postojati isključivo u
božjem duhu.
Teorijom o dva sveta uslovljen je i način na koji Platon
opisuje saznanje ideja. U početku pojmovi imaju logički
karakter rodnih pojmova i označavaju ono opšte kod
različitih pojedinačnih predmeta koji se podvode pod ono što
je još opštije i zato su oni, po rečima Aristotela, bit jednoga
u mnogom (hén epì pollôn) (Met., 990b). Međutim, Platon ne
Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
98
misli kako je do tog saznanja opšteg došlo analitičkim
putem, ili putem apstrahovanja, već da je to pravo saznanje
neposredno posmatranje (theoría, contemplatio) suštine
koja se razotkriva u pojedinačnim stvarima. Sama ideja nije
sadržana u svojim čulnim pojavama; ona je nešto različito
od njih, što se u njima ne može naći. Telesni predmeti dos-
tupni opažanju ne sadrže u sebi ideje već su samo njihova
kopija, njihov prozračni lik. Zato opažaji ne mogu u sebi
sadržati ideje kao svoje samostalne delove, već samo
omogućuju da se spoznaju ideje. Kako ideja ne može biti
stvorena mišljenjem, ona se može razumeti kao nešto što od
samog početka pripada duši i duša se priseća ideje kad vidi
njenu kopiju u čulnom svetu. Saznanje ideja je sećanje
(anámnesis) i zato Platon uz pomoć mita u dijalogu Fedar
govori o tome kako duša pre no što dospe u zemno telo
posmatra ideje svojim natčulnim delom koji pripada svetu
ideja pa stoga pri opažanju i može da se seća ideja. Iz
bolnog čuđenja pred razlikom između ideje i njene pojave
javlja se filozofska težnja, strasna ljubav ka natčulnoj ideji,
eros koji od prolazne biti čulnog vodi nazad k besmrtnom
sadržaju sveta ideja.
Intuitivni karakter koji ima platonovsko saznanje ideja
(pri čemu veliku ulogu igra analogija saznanja ideja i
čulnog saznanja) čini interesantnu paralelu s čulnim
saznanjem kod Demokrita; u oba slučaja reč je o
neposrednom posmatranju (theoría) čistih formi (idéai)
apsolutne realnosti, ali se posmatranje ne dopušta čulnom
opažanju. Dijalektičko tumačenje nije moguće tamo gde je
reč o prolaznom procesu saznanja večnog o nastajanju
posmatranja apsolutnog bića.
Kako su ideje hipostazirani rodni pojmovi, kod ranog
Platona nalazimo toliko ideja koliko ima rodnih pojmova ili
opštih naziva za različite predmete opažanja; stoga on
govori o ideji sveg zamislivog, o ideji stvari, svojstava, odno-
Dostları ilə paylaş: |