Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
90
Isto tako činjenica je da Platon u nizu važnih pitanja nije
želeo dati svoj krajnji odgovor i tako ostavljao učenicima da
ih rešavaju samostalno; to je u saglasju s njegovim shva-
tanjem filozofije. Dijalozima je svojstveno da se u njima
izlaže neka teorija, potom se izlažu posledice a da oni pri
tom ostaju otvoreni za više mogućih rešenja. Platon nikad
ne daje krajnje rešenje i nikada se u dijalozima ne javlja
kao neki od učesnika. Ako se tako ponašao i na
predavanjima, jasno je da su učenici mogli imati krajnje
različita mišljenja o istim problemima, a da ne govorimo o
Platonovom autentičnom učenju.
Do nas su, osim Odbrane Sokratove, došla 23 autentična
dijaloga, 11 sumnjivih u različitom stepenu, 8 čija je
autentičnost osporavana još u antičko doba kao i 13 pisama
od kojih je veći deo autentičan; Platonovo autorstvo nad
ovih 35 osnovnih dela kao i nad pismima, istoričarima
filozofije i filolozima čini predmet vekovnih rasprava koje i
danas traju. Može se samo zaključiti da su do nas došli
najverovatnije svi njegovi dijalozi, ali s njima i neki njemu
pripisani.
Uobičajeno je da se u autentične dijaloge (koje pominje i
Aristotel) ubrajaju: Odbrana Sokratova, Kriton, Protagora,
Gorgija, Teetet, Fedar, Gozba, Država, Timaj, Fileb i
Zakoni, a u dijaloge koji podležu sumnji: Parmenid, Sofist i
Državnik. Koliko je važno pitanje o autentičnosti dijaloga,
toliko je važno i pitanje njihovog vremenskog nastanka.
Postoji jedno sistematsko shvatanje, po kome se svi dijalozi
mogu razvrstati na osnovu već ranije zamišljenog plana a s
obzirom na ideju celine, kao i jedno drugo, genetsko, a po
kome svaki dijalog treba posmatrati kao izraz određenog
shvatanju u razvoju Platona. Ovo drugo shvatanje ima više
pristalica iako smo daleko od toga da kažemo kako po pi-
tanju klasifikacije Platonovih dijaloga postoji i minimalno
saglasje.
Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
91
Platonova dela je u najstarija vremena priredio
Aristofan iz Vizantije (podelivši ih u trilogije) a potom
Trasil (koji ih je svrstao u tetralogije); u vreme renesanse
preveo ih je Marsilio Fičino (1433-1499) i objavio na
latinskom jeziku (1462-68) dok su na grčkom objavljena
1513. u Veneciji. Kasnije je Platona izdao u Parizu
Stefanius (1578) i po tom izdanju se Platon danas i citira.
Imajući u vidu sve pokušaje klasifikacije Platonovih
dijaloga, njih je moguće podeliti u nekoliko grupa:
1. Mladalačka dela. Ona su nastala pod najvećim
uticajem Sokrata, delimično i za njegova života, ali
najvećim delo neposredno nakon njegove smrti; tu ubrajamo
dijaloge: Lisid, Lahet, Harmid, Hipija manji, Alkibijad I,
kao i Odbrana Sokratova, Kriton i Eutifron. Lisid i Lahet
imaju čisto sokratovski sadržaj kao i Hipija manji čiju
verodostojnost potvrđuje i Aristotel; sumnjive autentičnosti
je Harmid kao i neumetnički sastavljen Alkibijad I;
Odbrana Sokratova, Kriton i Eutifron imaju apologetski
karakter i nastali su verovatno sredinom devedesetih
godina IV stoleća pre n. e. u Atini kao odgovor na, u to
vreme obnovljene napade na uspomenu o Sokratu.
2. Dela protiv sofista (u kojima se pored kritike sofista
javljaju i Platonovi samostalni stavovi). Ovi dijalozi su
nastali u Atini, verovatno između Platonovih putovanja u
Egipat i na Siciliju: Protagora, Gorgija, Eutidem, Kratil, M-
enon, Teetet; tu verovatno pripada i prva knjiga Države
(Trasimah). Svi ovi dijalozi (osim Menona) imaju polemički
karakter i ne sadrže pozitivne zaključke. U njima je izložen
napad na sofistiku, na njenu lažnost i nedovoljnost; u Prota-
gori to se postiže kritikom mogućnosti izučavanja vrline, u
Gorgiji kritikom sofističke retorike kojoj se suprotstavlja
pravo filozofsko obrazovanje kao neophodni uslov ispravne
političke delatnosti; u Eutidemu se ismeva eristika, u
Kratilu pokušaj stvaranja reči od strane savremenih sofista,
Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
92
dok je Teetet kritika teorije saznanja raznih sofističkih
škola. Ovde bi se mogao dodati i dijalog Hipija veći, ali
postoji niz indicija da je taj dijalog napisao neko od
Platonovih slušalaca upoznat s opštim njegovim učenjem.
Kritka sofistike i njene naturalističke teorije države sadržaj
je sada prve knjige Države nastale u ovom periodu; po duhu
knjiga je nalik dijalozima iz ovog perioda a malo je vezana
za ostale knjige Države. U Menonu se po prvi put nalazi
pozitivno Platonovo učenje o saznanju; tu se sreću odjeci
pitagorejskog učenja (kao i u Gorgiji), ali ovi ne ukazuju da
je taj dijalog bio napisan nakon Platonovog prvog puta na
Siciliju.
3. Dela Platonovog zrelog perioda. Ovde se ubrajaju
Platonova najpoznatija dela: Fedar, Gozba, Država. Neki
autori smatraju da u to vreme nastaju i dijalozi Parmenid,
Sofist i Državnik, najverovatnije napisani u Platonovom
krugu. Dijalog Fedar bi trebalo razumeti kao Platonov
program na početku rada Akademije (386); u filozofskom
smislu tu nalazimo mitski izloženu osnovnu misao tog
perioda: teorije o dva sveta i o trojnoj prirodi duše. U sporu
Lisije i Isokrata on staje na stranu ovog drugog, ali kako
pretpostavlja izgovorenu reč napisanoj, on se u narednih
dvadesetak godina posvećuje usmenim predavanjima i u na-
rednom periodu nije objavio nijedno delo. Dijalog Gozba čini
vrhunac Platonovog stvaralaštva; tu izlaže svoj pogled na
svet ukazujući na ljubav (eros) kao momenat koji povezuje
sve njegovo stvaraslaštvo te bi ovaj dijalog, kao svojevrsna
erotologija mogao biti i istinski uvod u Platonovu ali i svaku
drugu filozofiju; dijalog Meneksen napisan u ovom maniru
teško da pripada Platonu i pre će biti da je reč o nekom
učeničkom radu.
Nakon Gozbe, u vreme "književnog ćutanja" Platon je,
najverovatnije, pisao Državu. Ovaj dijalog je došao do nas
lišen umetničkog i logičkog jedinstva i grubo podeljen u dva
Dostları ilə paylaş: |