Milan Uzelac
Estetika
www.uzelac.eu
460
Čitava metafizička tradicija nastoji na tome da
pokaže kako je svako osmišljeno znanje koje pretenduje na
istinu - saznanje neke suštine. U savremenom filozofskom
diskursu, a u ovo naše postmoderno vreme, koje "izgrađuje"
realni svet i istovremeno prosuđuje valjanost svojih
tvorevina -simulakruma – kao i validnost dekonstruktivne
tehnike, tj. u vreme kad se stilistika usmerava na
samoizražavanje, a mnogo manje na dostizanje racionalne i
konstruktivne jasnosti – rasprava o problemu suštine i
bivstvovanja bivstvujućeg može mnogima izgledati
staromodnom do te mere da će većina biti sklona tome da
kaže kako osnovna pitanja metafizike filozofski više ne
domašuju duh našeg vremena.
Tako nešto pogrešno je isto toliko koliko je i
neodgovorno promišljeno; sve dotle dok filozofska misao
uspeva da sačuva kvalitet misli, tj. sve dotle dok uspeva da
bude predmetna i jasna i pritom ostaje neprikosnovena u
sagledanju suština na način kako je to detaljno fiksirala
deskriptivna fenomenologija još prve decenije XX stoleća –
tema suštine i suštastvenosti ima duboku opravdanost za
danađnje i svako boduće filozofiranje i metafizika, videli
neku nju kao nauku, a drugi kao umetnost – ostaje, kako je
to još Kant istakao, čovekova prirodna sklonost, njegovo
bitno svojstvo po kom je on to što jeste. Ovde nema prostora
da se ova teza temeljnije razvija; dovoljno je da se već po ko
zna koji put podseti da u istoriji flozofije postoji veoma širok
spektar tumačenja pojma suštine a da se o njoj može
govoriti na različite načine, na to ukazuje već Aristotel
(Met., 1003a) od kog nam metafizika dolazi u svom
predmetnom iako ne u terminološkom smislu. Svim
pristupuma onom što se vidi kao bitno, zajedničko je da se
suština može razumeti kao korelativan pojam: ona izražava
jedno postojano stanje naspram stalno promenljivih pojava;
to znači da suština ukazuje na ukupnost invarijantnih
Milan Uzelac
Estetika
www.uzelac.eu
461
svojstava u nekoj stvari (na jedinstvenu unutrašnju veza u
njoj) koja se suprotstavlja mnoštvu slučajnih fakata.
Naspram ovog, po svojoj prirodi ontološkog aspekta, suština
ima takođe i aksiološku dimenziju: možemo je razumeti kao
određen zakon razvoja stvari, kao postojanu normu
postojanja, odnosno, kao sistem neophodnih aspekata i veza
među objektima uzetih u njihovoj prirodnoj povezanosti.
Sve to vodi zaključku da suštinu, pre svega, odlikuje
(a) niz invarijantnih, uvek prisutnih, konstantnih svojstava
stvari kojima se suština fiksira, izražava i pokazuje kao
jedinstvena celina; u isto vreme (b) pomenuta svojstva koja
čine suštinu, istupaju kao nezavisna od drugih svojstava
koja bi mogla određivati neku stvar.
Ova dva momenta – invarijantnost i nezavisnost -
obično se ističu kao neophodni i dovoljni uslovi (kriterijumi)
pri razmatranju svojstava prisutnih u nekoj stvari.
Zadovoljenjem oba pomenuta uslova određuje se sadržaj
konkretnih metoda saznanja – i to, kako apstraktno-
teorijskog, tako i iskustvenog.
Zašto sve ovo ističemo? Tradicionalno shvatanje
racionalnosti polazi od ideje „pravljenja“ neke stvari ili
pojave, od njihovog „skrivenog mehanizma“ i svima je
poznato da takvo shvatanje nalazimo već kod Frensisa
Bekona koji pod racionalnošću podrazumeva efektivnost i
konstruktivnost određene svrhovite delatnosti; njom se
određuje ono što je razumno i racionalno, ono što omogućuje
da se dospe do određenog cilja a uz pomoć što optimalnijih
sredstava.
To podrazumeva jedan drugačiji tip znanja no što je
onaj koji se sretao u vreme antike, te je stoga za nastanak
evropske ideje racionalnosti, koja je odlučujuća i za
nastanak deizma, u čijem se svetlu tada razvijaju nauka,
prosveta, naučno-tehnički progres, poslovne delatnosti - od
presudnog značaja sinteza uspostavljena više vekova ranije
Milan Uzelac
Estetika
www.uzelac.eu
462
i to između antičke téchne (kao veštačkog preoblikovanja
stvarnosti) i ideje monoteizma. U svetlu takvog uvida svet
se vidi kao konstrukcija (i nije nimalo slučajno što je sva
perspektiva visoke renesanse samo posledica geometrijskih
proračuna – čista konstrukcija) a put saznanja pokazuje se
kao put saznanja ranije ugrađenog shematizma na kome
počiva svet. Bezgranično se u tom slučaju svodi na
ograničeno, i posve je razumljivo što deisti boga-tvorca
redukuju na boga-inženjera; to je put novovekovne evropske
civilizacije, ili, preciznije rečeno, put uspona zapadne,
germano-romanske civilizacije. Na mesto naučnika-erudite
na početku novog veka stupa istraživač i u tome se po
mišljenju M. Hajdegera nazire i bitan simptom novog doba.
Tu nalazimo potpuno novi tip istraživača: njemu više nije
potrebna biblioteka i njega ne nalazimo više zamišljenog
nad tekstovima, čak, mnogo više od toga: on nije uopšte
zamišljen; on je uvek u prolazu: dok raspravlja na
konferencijama, kao i dok skuplja na kongresima
informacije koje mehanički potom ugrađuje u svoje "spise";
on je vezan ugovorima za izdavače koji određuju kakve će
biti knjige koje oni očekuju da dobiju za objavljivanje.
Nije nimalo slučajno što naručioce projekata uopšte
ne interesuju njihovi rezultati; rezultati su već
predodređeni samim formulisanjem projekata; u velikom
broju slučajeva nauka je samo ventil koji omogućuje
preraspodelu društvenih dobara: finansira se ono nikom
potrebno od onih kojima je samo to "finansiranje" jedino
opravdanje krajnje besmislene egzistencije. Svi se pozivaju
na nauku a nauke tu ponajmanje ima.
Nauka se sve neposrednije preobraća u praktično
istraživanje a ovo, sa svoje strane, ima uspeha ako
bivstvujuće može predvideti u njegovom budućem razvoju ili
ako može da ga osmisli kao nešto prošlo; na taj način
priroda i istorija nastoje da nađu svoj smisao; istinski
Dostları ilə paylaş: |