NO 38
PAGE 258
At the time of his visiting me, at first I showed him Zemunik. Every man, who wishes to open to the
world and become a part of it, must start from his own spring; the place that hides our soul, our
dreams and our goodwill, our vision of the world; and if you like even our narrow mindedness, exclu-
sivism, our wrong conceptions, everything we take as good and evil,honest and wrongful. Behind Li-
brazhd I see the mountain Shebenik (Šibenik – name of a town in Croatia), thinking it is not only na-
ture ready to fill the emptiness in the area wherein we move, the emptinesses are even better filled
with language giving us the power of imagination so we can, of our own will think of and name all
given by nature.
For
a moment I think
I'm not far away from home
Looking at the sky.
We travel towards Drač: as soon as I lay my eyes on the Adriatic sea, I remmebered my
trip to Casablanca. I was gazing at Drač in yearning; at its antique, Byzantinian and
Venetian walls which were visible along the edge of the coast which we were forbidden to visit. It
was
that kind of times, the time of Enver Hoxhe. And today, in Drač, I'm buying the
newspaper
Albani; on its first there's a photography of me and Enver Hoxha. The most interesting is
the part is our photograph announcing our texts, my poetry and his letters to the Americans. Strange,
Enver wrote why Albanians do not like Americans, and today, America is the only mainstay to every
Albanian. The recent past
has been covered with the sea, I can imagine what happened to the histori-
cal times here.
The Adriatic sea
Stretched from the sky
All the way to the Earth.
http://
farm2.static.flickr.com/1047/1397644518_e41e660c2f_o.jpg
Before my returning home, to Croatia, I was a guest of a beautiful interviewer on TV,
the actress Juli Xhokaxhi on the Albanian television 'Arbria' in the morning show 'Cappucino'. I'm
looking at her more than
listening while she, with the voice of an Ilyrian fairy recites haiku from my
collection
Velebit. Only one moment, only several words and her voice brings the whole of Velebit
into the studio.
NO 38
PAGE 259
Here too, the fairies
Bring the apples to me
From Velebit.
While we drive towards the Albanian border in the evening, ready for a whole night's trip,
we listen to
Radio Tirana, the first channel. During an announcement I recognize the well known voice of the
radio anouncer of the show 'In the beginning there was a word', the Albanian poet Demir Gjergja.
Driving, for an hour Viktor and I did not say a word at all, we were listening to Demir's interview with
me and Viktor's translation. Gjergj lead this interview very nicely and highly professionally and in-
deed, this man whose guests were well known Albanian, European and world poets. This interview I
owe to Gazmend Agaj,
a young and popular journalist, and the poet, story-teller and radio journalist
Jaho Margjek. I listen to his correct pronounciation of my name and his reading of haiku about
Zoranić.
Five hundred years
Zoranić travels the ways
Carrying Velebit.
Ivica Smolec, Velika Gorica, Hrvatska
KARPATSKA VODOPIJA
http://www.ivica.info/haiku.html
Moram propješačiti tim putem da se čim prije vratim. Preda mnom je barem sat vožnje preko Karpata
a zatim još nekoliko sati do madžarske granice, po lošim cestama. Zanijela me ljepota ovih planina,
predaleko sam odlutao. A ovaj put je prašan i neravan. Sjedam u travu sa strane da odmorim bolne
noge i vadim cigaretu. Pored mene vižljast grmić korova, nekoliko plavih cvjetova gleda me.
Plavi, beskrajno nebesko svijetloplavi, cvjetovi gledaju me nježno! Jesam li dobio sunčanicu? Kažu da
je sunce u planinama jako.
NO 38
PAGE 260
Kraj ceste biser -
vodopija u cvatu.
Sestrica moja!
Vjetrić diže prašinu s puta i lijepi je na moje znojno lice. Dim rumunjske cigarete i prašina ulaze
mi u oči. Brišem oči, skidam poklopac s objektiva, hvatam biljku u tražilo. Ne valja, sunce je s krive
strane. Dižem se i obilazim ju, pazim da na nju ne padne moja sjena. Sad je sve u redu, slika bi bila
savršena – kad bi na filmu bilo još mjesta! Imam rezervni film u autu ali auto je u Sinaiji a ja sam na
planini. Žao mi je, malena, samo ja ću te pamtiti. Pričat ću o tebi.
Prolazi traktor, nizbrdo. Vuče prikolicu punu drva. Nasmiješeno, tamnoputo lice, pozdrav i neko-
liko toplih riječi koje nisam razumio pa odgovaram osmijehom. Oblak prašine prekriva mene i
vodopiju.
Prašina se razišla, vodopija i ja opet dišemo. Toliko sam prašan da ću se morati dobro umiti i
promijeniti majicu čim se vratim do auta. I biljka je prašna, stabalce, grančice, lišće – sve osim cvje-
tova koji me i dalje gledaju i, čini mi se, smiješe se, još čišći, još neviniji, još ljepši!
Hej, vodopijo,
najskromniji cvijete,
plavi dragulju!
Pozdravljam ju, na hrvatskom, i odlazim. Dugi put me čeka, bit ću kod kuće poslije ponoći. Sunce
me prži dok silazim u civilizaciju.
U Madžarskoj vozim kroz pljusak, počela me boljeti glava. Na hrvatskom autoputu, kod Kutine,
kroz maglu vidim rotirajuća plava svjetla. Začudo, prva asocijacija u mom mozgu je grmić vodopije
kraj prašnog puta u Karpatima.
Bila je to najduža i najnapornija vožnja u mom životu. Više od tisuću dvjesto kilometara, u devet-
naest sati, kroz tri države. Ulazim u stan, ljubim obitelj, odjeven padam potrbuške na krevet. Ludi mo-
zak još je budan…
U Karpatima
jedna vodopija
sanja o meni.
Nediljko Boban, Hrvatska
BANAUE (PHILIPPINES)
Kao prozor u drugi dio Svijesti putujem starim automobilom prema sjeveru, i sve sjevernije i sjev-
ernije. Vidim dječicu sa njihovim velikim očima kako se smiješe i mašu, kako bježe, kako se igraju u
ovom svijetu gdje su se zatekli. Toliko djece. Kao nigdje na svijetu. Tu gdje ih zakonski ne ubijaju.
Toliko puno nasmiješene djece. I još sjevernije ...
Brat i sestrica.
Ponad trošne kolibe
svjetluca zvijezda.
A u svitanje, dolje u kotlini filipinski gradić Banaue proširio se po terasastim rižinim poljima.