Tajni zivot doktora Dulitla

DOKTOR DULITL I TEORIJA BROJEVA

Ne znam zašto sam očekivao da će se Roko opet pojaviti. Nije dolazio i posumnjao sam da sam sve umislio. On je možda došao slučajno, nemajući pojma da sam ovdje. Moja sjećanja na naš razgovor u krčmi mogla su biti iskrivljena pijanstvom. Mogao se zabuniti kad je pozvonio. On se možda nije igrao sa mnom, ali moj nepoznati domaćin sigurno je to činio.

Polako sam upoznavao njegovu kuću pretražujući je sobu po sobu. Počeo sam sa spavaćom sobom. Nisam je koristio jer sam i dalje spavao na tepihu. Krevet je bio čist i uredno složen. Nije imao mnogo odjeće. Zanimljivo je bilo to što u cijeloj kući nije bilo slika. Nije bilo fotografija obitelji na ormariću, svi zidovi bili su goli.

Kao što se moglo i očekivati, sljedeći dio dnevnika opet sam pronašao slučajno. Morao sam na zahod i odlučio sam po prvi put iskoristiti veliku kupaonicu. U njoj nije bilo ogledala. Čavao na kojem je trebalo biti obješeno bio je debelo premazan bijelom bojom. Pomislio sam da je ogledalo sklonjeno za vrijeme krečenja. Sagnuo sam se da povirim iza stroja za pranje rublja i pronašao ogledalo, ali ono je bilo neupotrebljivo, u okviru nije bilo stakla. U bubnju sam ugledao nešto za što se pokazalo da je smotak papira ispisan rukom, sitnijim, ali još uvijek prepoznatljivim rukopisom. Potezi nalivpera odavali su nervozu, ili mi se to samo učinilo. Sjeo sam na zahodsku školjku, udobno se namjestio i počeo s čitanjem.

Čini mi se da je Mjesec pun već više od deset dana, iako znam da je to nemoguće. Sa strane kuće koja gleda na rijeku on je uvjerljivo najjači izvor svjetlosti. Čini mi se da su se neonske reklame i svjetla automobila primirili otkako je Mjesec postao natprirodno sjajan. Njegova svjetlost toliko je jaka da mi drugo svjetlo gotovo i ne treba. Možda se i moj vid već privikao na polumrak. Neometan jakim svjetlom i lažnim odrazima koje ono stvara, vid postaje oštriji i prema van i prema unutra. Ako razmaknem zavjesu, mogu vidjeti zvijezde koje su inače skrivene. Svjetlost Mjeseca skriva ih puno nježnije od bilo koje umjetne svjetlosti i one se otkrivaju onome tko ima dovoljno strpljenja za pažljivu potragu.

Neometan, mogu vidjeti i ono što ljudi ne vide, ili se stide priznati da vide. Sjene koje prolaze ispred zvijezda, lelujaju oko njih, jedva primjetno mijenjajući njihov sjaj, te sjene mogu biti bilo što. Mogu biti duhovi ili vanzemaljci. Njima možda odgovara mir koji im daje zbrka koju stvaramo mi dolje, sprečavajući nas da ih ugledamo. Možda je tako i bolje. Ja ću ih samo gledati, bez ikakva ometanja.

Mislim da oni cijene to što čuvam njihovu tajnu. Zauzvrat mi odaju ponešto. Evo što su mi noćas šapnuli. Američki astronauti nisu bili na Mjesecu. Sagradili su kulise u pustinji i odglumili spuštanje, sve njihove male i velike korake. Nijedan čovjek za kojeg se to tvrdi nije bio na Mjesecu. Radi se o vrhunski režiranoj prijevari. Jedini je čovjek koji je bio i koji će ikada biti na Mjesecu doktor John Dolittle. Da, i njegov Tommy, kao i Otto Bludge, čovjek s Mjeseca, o kojem ću još morati pisati. Mjesec nije pust svijet, to je još jedna laž. On ima atmosferu, svoga kralja, plemenitog divljaka Otta, a sve legende o letovima u svemir nastale su da bi ljude držale u neznanju koje rađa pokornost. Kada bi ljudi upoznali kralja Mjeseca i život koji tamo postoji, srušilo bi to sve vlade na našem planetu. Dolittle je rekao:

- S čovjekom na Mjesecu morao sam se sporazumijevati životinjskim jezicima. Kako je mnoge godine promatrao, zbrajao, uhodio i ispitivao druge oblike života tamo gore, on je vidio da se životinje međusobno sporazumijevaju. A zatim je stao, malo-pomalo, shvaćati različite načine razgovora – znakove, zvuke, kretnje i slično. Koliko mu je za to trebalo vremena, nisam mogao dokučiti. U tome sam uvijek i imao najvećih poteškoća. Kad bih ga ispitivao, bio je tako nejasan, maglovit kad bi se radilo o vremenskim razmacima, količinama, zapravo o bilo čemu što je imalo veze s brojevima. To je čudno jer je vještina toga čovjeka u svemu drugom bila izvanredna.

- Ali doktore - rekla je sova Tu Tu – nije li to bilo zato što je tako dugo živio?

- Točno – potvrdi John Dolittle. Ušmrkao je malo mješavine koju je donio s Mjeseca. Bili su to raznovrsni listovi istrgnuti uz dozvolu samih biljki, Mjesečevih biljki koje govore, potom su listovi isjeckani, osušeni i pomiješani u omjeru koji je doktoru odao sam Otto Bludge, čovjek s Mjeseca. Ta mješavina pričinjala je doktoru veliko zadovoljstvo. Iako je gotovo uvijek bio dobre volje, te biljke činile su ga osobito veselim. Sve su životinje primijetile kako su njegove priče o putovanjima postajale sve zanimljivije i maštovitije. Doktor je protrljao nos i nastavio:

- Proživio je mnogo stotina naših života. Pa je tako nekako i njegov duh, njegovo iskustvo, no da, bilo je to kao da netko stotine života pretvori u jednog čovjeka. Osim toga, svraćao je pozornost na samo nekoliko predmeta. Život na Mjesecu vrlo je jednostavan. Kao što bi bio i svagdje drugdje da ga ne zamršuju ljudska bića… ovaj… vi znate, ona, ona ga čine bučnim, teškim i zbrkanim. Ali još mi je teško shvatiti njegovo slabo vladanje brojevima. Znate, postoji i jedno pleme u Africi, to su vrlo pametni ljudi, ali oni uopće ne znaju za brojeve. Sve iznad dva njima je jednostavno nemoguće prebrojati. Ne može se reći da oni zbog toga trpe. Imaju izvjestan osjećaj za količinu i dobro procjenjuju ima li nečega više ili manje, slično kao kad mi procjenjujemo veličinu predmeta. Pretpostavljam da im brojevi jednostavno nisu potrebni jer, kao ni Otto Bludge, ne osjećaju strah da im nečega neće biti dovoljno. Oni imaju sve što im treba.
Pustio sam vodu i ponio papire. Nisam više znao kako slagati bilješke. U početku je išao po redu, ali njegova je uviđajnost prestala. Moja olovka zastala je iznad donjeg desnog ruba stranice. Nisam znao koji broj upisati.

Oduvijek sam volio brojeve. Računanje mi je išlo vrlo dobro. Jedino slabo pamtim neparne brojeve. Ili su to bili parni... Ne, definitivno neparne, siguran sam. Parne pamtim odlično. Noćas sam se sjetio nekog broja telefona, skoro me probudio taj broj. Nisam se mogao sjetiti čiji je, ali nije mi bilo ugodno, djelovao je kao da je dio neke loše uspomene. Probudio sam se obliven znojem i shvatio da je svijeća pri kraju. Sad ga se više ne mogu sjetiti, ali tu je negdje. Znam da ima nekoliko osmica...

To mi se u posljednje vrijeme događalo sve češće. Dugo pamtim telefonske brojeve, godinama nakon što su mi posljednji put zatrebali. Pamtim ih brzo i lako, jedino me ometa previše neparnih znamenki. Neparna znamenka može biti na prvom mjestu, u broju možda može biti još jedna i to je najviše što mogu podnijeti. Volim i kada prve tri i zadnje tri imaju isti zbroj. Ako nemaju, pokušam rasporediti znamenke tako da ih uravnotežim. Otkad su uveli sedmeroznamenkaste brojeve, to je postalo znatno teže. Istu stvar radim i s automobilskim tablicama. To je navodno jedan od simptoma shizofrenije. Neko me vrijeme brinula ta navika, ali me to što sam opasnosti svjestan, kao i to što nisam primjećivao nikakve druge simptome, a stari se nisu pogoršavali, donekle smirilo.

I da, mrzim broj trinaest. Ali, dosta o brojevima.

Odlučio sam obaviti još malo istraživanja. Dnevna soba djelovala je posve obično, osim što u njoj nije bilo televizora. U ladicama komode bili su računi i upute za upotrebu kućanskih aparata. Među njima pronašao sam knjižicu na ruskom. Moj domaćin imao je fotoaparat marke Zenit. Pažljivo sam proučio sadržaj ladica i pronašao desetak garantnih listova i uputa za optičku opremu – nekoliko fotoaparata, objektiva i jedan teleskop. Sve se to moralo nalaziti negdje u kući.

Osjetio sam potrebu za pićem. Nisu mi se pili voda ni vino, htio sam popiti nešto žestoko. Otvorio sam vrata pretinca za pića i u njemu se nalazila oprema koju sam tražio. Unutra je bila i kartonska kutija. Bila je teška. Spustio sam je na pod i otvorio. Bila je puna fotografija. Pregledavao sam slike, na njima su bile slike noćnog neba, uvećane slike Mjeseca i veliki broj slika ulice i zgrade preko puta.

Taj je čovjek, sudeći po njegovoj kolekciji fotografija, morao biti špijun koji se amaterski bavio astronomijom. Smiješna kombinacija. Uzeo sam kutiju sa slikama i odnio je na moj omiljeni tepih kako bih sve to proučio na miru.

Sadržale su samo nekoliko motiva. Astronomske slike bile su napravljene vješto, ali nisu mi otkrile ništa nova. Ne znam zašto bih i očekivao nešto novo. Na zemaljskim slikama, shvatio sam, bili su samo kadrovi koje je mogao snimiti s prozora. Većina kadrova ponavljala se, a mijenjalo se jedino doba dana. Slike s prozora dnevne sobe, koji je gledao na ulicu, prikazivale su jutarnju gužvu, djecu koja idu ili se vraćaju iz škole, dva-tri prolaznika u doba poslijepodnevnog odmora, a bilo je i noćnih slika. Ljudi na njima uglavnom su bili mutni, žarište slike bilo je na odsjaju Mjeseca ili neke sjajne zvijezde na nekom izlogu, lokvi ili prozoru.

Slike snimljene s prozora spavaće sobe koja se nalazila na suprotnoj strani kuće prikazivale su rijeku, svjetla grada iza nje, most, nasip i livadu ispred njega. Na njima su se pojavljivali i ljudi, koji su na noćnim slikama ponovno bili izvan žarišta. Tada sam izdvojio rijetke slike na kojima su ljudi izoštreni i primijetio jedan mladi par. Bili su u zagrljaju. On se smijao, a ona je nabrala nos. Znači to ste vi, Terry i Julie.

Bio sam siguran da negdje u kući ima još slika. Sumnjam da bi se on zadovoljio slikama izdaleka, s obzirom na to da je imao opremu koja je sigurno mogla dati znatno jače povećanje. Ove slike koje sam vidio vjerojatno su samo ostaci. Ono pravo negdje je pored mene, nadohvat ruke. Nisam htio ići u potragu. Bližio se mrak, a sve što sam pronašao ionako sam pronašao slučajno. Kad bi odlučile da je trenutak za to, stvari su dolazile meni. Izdvojio sam nekoliko slika, upalio svijeću i legao. Julie je bila lijepa. Iako je imala tamnu kosu, pomalo me je podsjećala na Mariju.

Ni sam ne znam zašto sam prebrojao slike. Bilo ih je trinaest. Nekoliko trenutaka razmišljao sam da li da uzmem još jednu iz kutije, ili da jednu vratim. Nijedno ne bi bilo pošteno, pa sam ih sve vratio u kutiju. I promiješao, za svaki slučaj.

Zaspao sam i još jednom sanjao isti san. Ponovno sam bio negdje iznad svoga kreveta. Pored mene sjedili su neki ljudi koje nisam mogao prepoznati. San je trajao dugo i u njemu se ništa nije događalo. Kad je u sobu ušla medicinska sestra, ti su ljudi izašli. Podigla je pokrivač i otkrila moje tijelo koje se nalazilo na krevetu, potom je pogledala prema gore, točno u mene koji sam bio na stropu, ali ničim nije pokazala da me je opazila. Izgledala je kao Marija. Spustio sam se u svoje tijelo i probudio.

Bila je zora. Ležao sam na leđima i skupljao snagu da ustanem, osluškujući ptice i rijetke automobile koji su prolazili ulicom. Duboko sam udahnuo i krenuo u novi dan. Umivanje me je potpuno razbudilo, a nakon nekoliko minuta vježbanja na tepihu osjećao sam se sjajno. Savršeno za promatranje. Za početak sam odabrao dalekozor, teleskop ću koristiti navečer. Dok sam pored prozora namještao jastuke za sjedenje, iza radijatora sam ugledao papire. Izvadio sam ih i stavio na stol. Bit će vremena za njih.

Odškrinuo sam zavjesu i pogledao. Na balkonu zgrade preko puta sjedila je starica u stolici za ljuljanje i čitala novine. Pas mješanac prelazio je cestu. Bio je pametan i čekao je da automobili prođu. Djevojka u bijelom izašla je iz zgrade i ušla u dućan.

Marija voli bijelu boju. Ima plavu kosu, plave oči, stavlja čak i svijetli ruž, one nijanse koje su bile popularne u sedamdesetim. Volio sam njene bijele lanene, gotovo providne hlače. Koristi i bijeli lak za nokte, naravno. Uvijek je bježala od sunca, a kad ne bi bilo hlada, mazala se debelim slojevima kreme za sunčanje. Nije bio problem u osjetljivosti njene kože. Jednostavno, Marija je voljela bijelu boju.

Ispratio sam pogledom djevojku u bijelom koja je izašla iz dućana, spremila vrećicu s pecivom u torbicu i žurno otišla niz ulicu. Nakon toga, neko vrijeme ništa se ne događa, osim što starica preko puta i dalje čita novine ne okrećući listove. Ako mi nije promaklo, u četrdesetak minuta ni jedan jedini put nije okrenula list. Ili stalno čita jedno te isto, ili joj čitanje ide jako sporo.

Otvaraju se vrata zgrade, ali nekoliko sekundi nitko se ne pojavljuje. Onda neka žena izlazi i pridržava vrata dok iz zgrade izlazi mladić ili dječak u invalidskim kolicima. Noge su mu prekrivene dekom. Krenuli su u šetnju. Ona ga polako gura i svako malo saginje glavu, budući da on vjerojatno govori tiho. Čini mi se da i ona teško hoda. Ostavljam ih da šeću na miru i vraćam se starici. Ona i dalje čita novine u stolici za ljuljanje. Zanimljivo je to što se uopće ne ljulja. Što će joj onda stolica za ljuljanje? Novine drži nisko. Primjećujem da, iako položaj glave odgovara onom za čitanje, njene oči gledaju preko novina, polako kružeći ulicom. Znači, ona je na sličnom zadatku kao i ja. U jednom trenutku pogledi nam se sreću i primjećujem da su joj za nekoga te dobi oči nevjerojatno bistre.

Zgrada preko puta ima prljavu fasadu. Gradnja je nova, ali djeluje zapušteno. Ima četiri kata i na krovu mogu vidjeti nekoliko golubova. Čujem i vrapce, ali ne mogu ih vidjeti, sakrili su se. Buka se pojačava i ptice se čuju sve slabije, budući da ih nadglasava odjek koraka, graja djece koja idu u školu i automobili. Dječak trči ulicom i baca male petarde. Jedna eksplodira pred nogama žene koja se upravo vraća gurajući sinovljeva kolica. Dječak prilazi i ispričava se pognute glave, a onda trči dalje.

Približava se podne i ja tonem u san. Zvuk zvona pretvara se u otkucavanje aparata za održavanje života. Ponovno sam negdje na stropu sobe i gledam u svoje tijelo. Ono se ne miče, osim trepavica i rijetkih, jedva primjetnih pokreta prstiju na rukama i nogama. Ovaj put nitko ne ulazi u sobu. San traje dugo. Pokušavam se pomaknuti, ali ne mogu se više spustiti do svoga tijela. Hoću izaći iz sobe, iscuriti kroz rešetku koja se nalazi između vrata i stropa kako bih izašao u hodnik i vidio gdje su me smjestili, ali ne mogu se pomaknuti, kao prikovan na stropu, točno iznad sebe.

Budi me škripa kočnica u kasno popodne. Razmičem zavjesu, starica više nije na balkonu, ali mogu je vidjeti kako sjedi iza prozora. Sada promatra ulicu ne skrivajući se iza novina. Možda joj prozorsko staklo pruža osjećaj zaštićenosti od pogleda. Možda sve umišljam. Promatram ulicu i križanje dokle god to vidljivost dopušta i nadam se da će ponovno proći djevojka u bijelom. Ona se ne pojavljuje, ali ipak sam ugledao nekoga poznatog. Dječak koji je bacio petardu hoda ulicom i liže sladoled.

Zrak je težak i sparno je. Počelo se smrkavati i tek u tom trenutku shvatio sam da cijeli dan ništa nisam jeo. Uzeo sam malo mesa i dvopeka, natočio čašu vina, zapalio svijeću i legao. Prelistavao sam bilješke pronađene iza stroja za pranje rublja. Kiša je napokon počela. Padala je cijelu noć, postupno pojačavajući, a ja sam čitao.

3. 
   DOKTOR DULITL TIHO PLAČE
   

- Ova prokleta kiša nikada neće prestati – rekao je Hugh Lofting.

Kiša koja je počela padati prije sat vremena upravo je prestajala.

Lofting je nervozno šetao po dnevnoj sobi i svaki čas pogledavao kroz prozor, odlažući čas kad će se popeti do Florine sobe, sjesti uz njeno uzglavlje i pored svoje bolesne žene provesti cijelu noć. Flora nije bila dobro i svi su u kući to znali, premda jedno drugom nisu mogli izgovoriti riječ koja im je bila na vrh jezika. Kiša je stoga bila još bolja tema za razgovor nego inače.

Kiše u Connecticutu padale su mnogo rjeđe nego u Engleskoj. I trajale su kraće. Prokleta kiša, ponavljao je. Nije se mogao sjetiti boljeg izraza koji ne bi bio suviše prost da bi ga izgovorio pred djecom koja su se motala oko njega, svako se malo penjući na kat kako bi odškrinula vrata i bacila brzi pogled na svoju majku. Cijeli dan i cijelu večer Betty i Colin penjali su se i spuštali, tumarajući po kući i prelazeći jedno drugom, kao i svome ocu, preko puta.

Jedna jedina prokleta riječ za kišu. Doktor Dolittle jednom je rekao:

- Vidite, Eskimi koriste dvadeset i sedam izraza za snijeg. Moglo bi se zamisliti ljude koji bi o stvarima mislili mnogo preciznije nego mi, te koji bi tamo gdje mi primjenjujemo jednu riječ primjenjivali više različitih.

Nije bio problem u kiši, nego u smrti. Flora nikad neće ostarjeti. Ja hoću, rekao je svom odrazu u ogledalu pisac knjige Karavan doktora Dolittlea. Vidim svoje pretke, vidim kako me polako stiže sve što mi je kod njih smetalo. Već znam: jest ću pohlepno, glasno, slabo ću čuti, što je dobra obrana od onoga što čovjek ne želi slušati, bezbroj puta pričat ću svojoj djeci i unucima iste priče, hrkat ću, sve glasnije što budem stariji. Pomirit ću se s tim da te više nema, Flora. Radi se o ironiji. U tim knjižicama, za koje odgovorni tvrde da su namijenjene djeci, a ja se nemam namjeru s njima prepirati, radi se o ironiji i ne shvaćam kako to njima nije jasno. Problem nastaje kad ona postane dvostruka. Još ju je teže pratiti kad postane trostruka. Ni tu ne prestaje, nastavlja se kretati, ona pleše oko istine, značeći nešto suprotno, zatim upravo ono što kaže, i sa svakim novim preokretom titra bliže onom što želi, a ne može reći. Poznat je pojam ironijski odmak, a ja govorim o ironijskom primaku. Ironija liže istinu sve brže i brže, sve bliže i bliže, sve dok ne izgubi sebe i pronađe… Ne znam što pronađe. Znam samo da je putem gubim. Kiša pada, ja ne znam kamo idem, a ti umireš. Smiješno je to. Dođe mi da puknem od smijeha. Umrijet ćeš možda već noćas, a ja neću moći zaustaviti smijeh.

Smiješno je, smiješno je to.

U trenutku kad je to rekao, shvatio je da se nesvjesno popeo do Florine sobe. Njegova žena bila je budna i nijemo je gledala svojeg muža koji je zastao pred vratima. Te riječi nisu smjele stići do nje. Svom snagom ispružio je udove koji su ga odbacili u životinjski skok. Zaplovio je zrakom, a vrijeme se usporilo i on je mogao vidjeti titranje zraka koje je nosilo njegove riječi, valove koje će udarcem šake zamrsiti i skrenuti s puta, ako ih prije ne uspije uhvatiti između dlanova. Prislonit će ih na usta i usrkati taj zvuk, zatvoriti ga u sebe, razgraditi i probaviti, da ga ona nikada ne čuje. Približavao se zvuku koji više nije čuo, nego vidio kao blijedo lelujanje zraka. U trenutku u kojem je osjetio da će ga uspjeti sustići prije nego što stigne do njenih ušiju, uočio je grč užasa na Florinom licu. Let je u času presječen tupim udarom i crnilom. Kad se probudio, bio je ošamućen i dezorijentiran, nesiguran u to što se dogodilo prije njegova pada.
Jedino što sam mogao pomaknuti bile su oči. Kad sam ih otvorio, vidio sam samo zeleno-bijeli prijelaz između zida i stropa. Njen miris miješao se s oštrim mirisom antiseptika. Nisam nimalo sumnjao da je to Marijin miris, a njen zabrinuti smiješak, kad joj se lice nadvilo nad moje i duga plava kosa zagolicala me po ramenu i vratu, dao mi je do znanja da sam strašne riječi ipak uspio vratiti. Osjetivši zdravi umor, u dubokom sam spokoju zatvorio oči…

Otvorio sam oči, ne znajući kako sam uopće zaspao. Čudan san. Protegnuo sam se i nastavio s čitanjem.

Sve će biti u redu, rekla je Flora svom mužu i zvuk tih riječi ponavljao se i vraćao, sve dok mu se nije učinilo da je to pjesma koju pjevaju tisuće anđela.

Kad je Lofting otvorio oči, otkrio je da leži na podu pored kreveta svoje žene. Opipao je udove natučene od pada. Ništa nije bilo slomljeno. Pogledao je iznad sebe i vidio anđele koji su nosili njegovu Floru. Njena duša polako se podizala prema nebu. Nije bio siguran je li mu stigla oprostiti prije nego što su došli po nju. Anđeli su stigli do stropa i tamo zapeli. Zar duše ne prolaze kroz stvari, začudio se Lofting. Anđeli su pokušavali uznijeti Florinu dušu, čiji se gotovo proziran trag, slabašno svjetlucajući, protezao do njenih otvorenih usta, ali bucmaste glave anđela izgubljeno su udarale u solidnu gradnju kuće Loftingovih. Lofting je ustao i otvorio prozor. Anđeli su se neko vrijeme bezuspješno zalijetali u staklo, pokušavajući proći kroz prozor s krive strane, poput bumbara koji zalutaju u sobu i zuje čovjeku oko glave, ne znajući pronaći put do slobode. Lofting je širom otvorio sve prozore i oni su napokon pronašli put. Pisac knjiga o doktoru Dolittleu nagnuo se kroz prozor kako bi ispratio svoju ženu. Anđeli su se mnogo bolje snalazili na otvorenom prostoru. Uspinjali su se sve brže i izgubio ih je još prije nego što su stigli do oblaka. Pomolio se da, zbunjeni i nespretni kakvi su bili, njegovu voljenu Floru odvedu tamo gdje treba. Osjećao je ljutnju, nesiguran prema kome je usmjerena. Bili su to anđeli niže kategorije, možda neki anđeli pripravnici, koji posao nisu znali obaviti kako treba. A Flora je zaslužila samo najbolje.

Sjeo je na krevet pored tijela svoje žene koje se, dok je trajao put njene duše prema nebu, počelo hladiti, i nježno zatvorio njena usta. U tijelu više nije bilo ničega. Naslonio je glavu na jastuk, stavivši na lice drugi jastuk koji je trebao upiti njegove suze i prigušiti plač, što nije bilo potrebno, budući da je Hugh Lofting plakao vrlo tiho.

Nakon buđenja, dugo je ležao skupljajući snagu prije nego što se protegnuo i počeo ustajati. Na pola puta prema stojećem položaju njegovo tijelo naglo je počelo pucati i razdvojilo se na dva dijela, gornji i donji. U sljedećem trenutku, i te su se polovice raspolovile, ovaj puta na lijevu i desnu. Prije nego što je postao svjestan što se događa, raspolovio se još jednom. Osjećajući mamurluk gori od onoga što ga je osjetio jednoga jutra kasne 1917. u Francuskoj, on nije primijetio svoje dijelove, sve manje i manje, koji su se udaljavali od njega, niti se, dok mu se svijest gasila, stigao uplašiti onoga za što bi možda pomislio da je smrt, ili ponadati da bi svoje ostatke ipak mogao pohvatati i s njima zadržati djeliće svijesti koji su se, sve manji i manji, razilazili od njega u svim smjerovima.

Na dan Florina pogreba na nebu nije bilo ni najmanjeg oblačka. Lofting je zagrlio oboje svoje zaplakane djece, osjećajući kako se tek u tom trenutku, tri dana nakon Florine smrti, uistinu probudio. Hugh Lofting nije bio previše religiozan čovjek. Iako je bio zahvalan jezuitima koji su mu u djetinjstvu pružili klasično obrazovanje, u to doba nije bio previše oduševljen školom. Jezuiti su bili jedan od glavnih razloga što je odlučio postati inženjer. Mladi Lofting htio se maknuti od obitelji i dušobrižnika i putovati svijetom. Počeo je sumnjati da je Florin život cijena koju je morao platiti zbog svoje nezahvalnosti i odlučio redovno ići u crkvu.

Lofting je bio čovjek koji je vidio puno od svijeta i u crkvi mu nije bilo nimalo zanimljivo, ali odlučio je biti strpljiv. Svećenik, mlad, pjegav i priglup, govorio je polako, naglašavajući, po Loftingovu mišljenju, uglavnom pogrešne stvari. Sve što je mogao čuti s propovjedaonice znao je bolje od samog propovjednika, a gostoprimstvo i pažnja, koji su mu pripadali kao uvaženom članu zajednice, išli su mu na živce. Lofting je pribjegao triku – zatvorio je oči, pretvarajući se da je u religioznom zanosu, i usporavao disanje sve dok se nije odvojio od vanjskog svijeta, polako postajući Tommy Stubbins.
S najvećim sam se uživanjem sjećao vremena koje sam proveo kao pomoćnik direktora Zoološkog vrta. Najveća se teškoća sastojala u tome da se zadrži nekontrolirani rast članstva u klubovima i raznim ustanovama životinjskog grada. Dvoje dabrova koji su živjeli kod doktora bili su vrlo lošega zdravlja jer im nije odgovarala engleska klima. No, oni su toliko voljeli doktora da su se suprotstavljali njegovu prijedlogu da ih pošalje natrag u Kanadu. Stanje im je postalo toliko loše da doktor više nije imao izbora. Natjerao ih je da se vrate u Kanadu, u suhu i hladnu klimu koja će im popraviti zdravlje. Dabrovi su gorko zaplakali, smirivši se tek kad im je doktor obećao da će se, ako tada to još budu željeli, moći vratiti za dvije godine. Za razliku od njih, oposum je bio nesretan. Volio se penjati po drveća po mjesečini. U Engleskoj nije bilo pravog drveća, a niti mjesečina nije bila dovoljno zelena, te ga je doktor odlučio poslati natrag u Ameriku.

Jedna od ustanova bio je i Muzej pasa na čijem je čelu bio pas kojeg su zvali Profesor Quetch. Neobičnost njegova karaktera ogledala se u želji za skupljanjem predmeta. Koštice šljiva, drške kišobrana, loptaste drške vrata – raznolikosti njegove zbirke nije bilo kraja. Quetch je tvrdio da posjeduje najveću zbirku šljivinih koštica u Engleskoj. Muzej je, uz prirodnjačke, sadržavao i arheološke eksponate. Ponajveći odjel bio je odjel za kosti. Bilo je tu i ribljih kostiju, pa čak i jedna cijela riba, za koju sam, po Quetchovom nalogu, ispisao natpis Najstarija riba na svijetu. Kad se počela raspadati i njen je miris došao do Gostionice jazavaca, više od stotinu metara udaljene od Doma pasa mješanaca, u kojem se nalazio muzej, nešto se moralo poduzeti. Quetch je poručio jazavcima da su prilično ograničene pameti, pa ne znaju cijeniti znanost. Na kraju, mrtva riba ipak je završila na otpadu.

Pseća navika rovanja i iskopavanja obogatila je muzej poklopcima tava, savijenim žlicama, cilindrima, potkovicama, limenkama, željeznim cijevima i brojnim drugim eksponatima. Najdraži i najvažniji eksponat Muzeja bila je bivša Dolittleova čarapa, pocijepana na bezbroj mjesta.

Psi su čuli da su stari Rimljani imali logor na mjestu današnjeg Puddlebyja. Među mjestima na kojima su tražili ostatke logora bila je i aleja tulipana pukovnika Bellowsa. Iskopali su jednu glavicu, a tada ih je pukovnik spazio i krenuo u potjeru. Oni su uspjeli pobjeći i tako je osnovan Botanički odjel muzeja. Ispod glavice stajao je natpis:

Ovaj primjerak darovao je slavni prirodnjak i istraživač Džip. Neustrašivog sakupljača uznemirili su pri radu divlji domoroci i progonili ga nekoliko kilometara. On je uspio zavarati svoje progonitelje i donijeti Muzeju pasa ovaj dragocjeni primjerak.
Džip je jednom prilikom postao i tragač za zlatom. Bilo je to ovako: Jedan jazavac slomio je zub i obratio se doktoru za pomoć. Doktor Dolittle je u njegovu zubu pronašao komadić čistoga zlata. Doktorovi životinjski prijatelji tada su, kako bi ga spasili od stalnih financijskih neprilika, krenuli u grozničavu potragu za zlatom. Džip je rovao šapama, a Gic-Gic njuškom. Pronašli su dovoljno zlata da riješe financiranje zoološkog vrta za nekoliko mjeseci. Zlatna groznica proširila se cijelim Puddlebyem, ali nitko drugi nije pronašao nimalo zlata.

Muzej je narastao toliko da psi više nisu imali prostora za tjelovježbu. Tada je odlučeno da će ostati samo najvažniji eksponati: Džipova zlatna ogrlica, nekoliko kostiju koje su svojevremeno glodali veliki psi povijesti, poput teleće kosti koja je bila najranija igračka pudlice kraljice Josefine, i još nekoliko znamenitih predmeta.

Quetch je bio pas vrlo zanimljiva životopisa. Jednom je doktorovoj družini ispričao svoju životnu priču kojoj je dao ime Priča o psu koji je krenuo u potragu za srećom.

Quetch je otišao od kuće u ranoj dobi zato što nije želio dopustiti škotskom farmeru da kao gospodar njegove obitelji odluči koga će od njegove braće i sestara zadržati, a koga pokloniti nekom prijatelju.

- Odlučio sam da me nitko neće moći odbaciti poput para starih cipela. Ja sam jedinka jednako kao i farmer. Trebam uvjeriti svijet da prizna tu činjenicu. Ili saznati razlog zašto to neće.

Skupio je nekoliko starih kostiju i krenuo u svijet, kako je rekao, stvoriti sebi budućnost. Putujući svijetom, upoznao je mnogo zanimljivih ljudi i životinja. Družio se sa čovjekom koji je živio kao lutalica i uvijek je znao pronaći dobro mjesto za spavanje. Dijelom svoga starog kaputa pokrivao je i Quetcha. Tako je stekao povjerenje psa, sve dok ga jednog dana čovjek nije pokušao prodati. Tada je pas krenuo dalje. Neko vrijeme živio je ciganskim životom i u tom vremenu zainteresirao se za čitanje sudbine iz linija na dlanovima njegovih šapa. Ciganin s čijim je karavanom Quetch putovao isprva nije obraćao pažnju na psa. Kad se nekoj staroj gospođi taj mješanac silno svidio, Quetch je ponovno morao bježati prije nego što ga Ciganin proda.

Njegove su se avanture nastavile. Vidjevši akrobata kako izvodi svoju točku na ulici, srčani pas odlučio je napraviti isto. Ukrao je šešir nekom gospodinu, postavio ga na cestu i počeo gimnasticirati. Stajao je na prednjim rukama i prebacivao se preko glave, pa se uskoro skupila poveća skupina gledatelja. Misleći da ima gospodara, u šešir su bacali novac, sve dok nisu shvatili da je taj pas sam svoj gospodar. Tada su u šešir počele pljuštati kobasice, komadi mesa i kosti, a nije samo jedna gospođa poželjela tog pametnog psa povesti kući. Međutim, njega je nešto tjeralo dalje. Jednoga dana našao se pred ulazom u neki samostan. Quetch priča:

- Znate, ja nikad nisam bio ono što biste mogli nazvati religioznim psom. S druge strane, nitko me ne može smatrati zatucanim i netrpeljivim. Među mojim prijateljima na škotskoj farmi bilo ih je koji su pripadali episkopalcima, prezbiterijancima, metodistima i baptistima. Jedan od mojih najprisnijih prijateljima bio je iz pokrajine Airdale i pripadao je jednom rabinu.

Quetch se pridružio povorci i pokušao ući:

- Neki redovnici izgleda nisu bili slobodoumni po pitanju religije poput mene. Pretpostavljam da su mislili kako ja nisam rimokatolik, pa mi zato tamo nije bilo mjesto. Čim sam nekako uspio pronaći praznu stolicu koja nije bila na propuhu, da se u njoj udobno namjestim i pratim službu, zgrabio me jedan od braće laika i izbacio van. To me užasno porazilo. Oduvijek sam smatrao da su samostani čuveni po gostoprimstvu. Dok sam razmišljao što ću, redovnici su počeli pjevati psalme. Kakvi glasovi, blagi bože! I ja bih bolje pjevao. Naslonio sam se na vrata kapele i pridružio pjevanju zbora. Naravno, nisam mogao izgovarati riječi, ali nisam imao teškoća biti u općem tonu i na istoj glazbenoj visini kao i oni. Odjednom je u kapeli nastala tišina. Potom se začuo šapat:

- Možda je to đavo, brate Franjo, koji nas pokušava uznemirivati u našoj molitvi. Nipošto ne otvaraj vrata!

Starješina je ipak otvorio vrata. Kad me je opazio, reče:

- Uđi, stranče, i skloni se od vjetra i hladnoće.

Tako sam nekoliko mjeseci živio samostanskim životom. Nije bio loš. Kada ih malo bolje upoznaš, redovnici su vrlo zgodna skupina ljudi. Nekako baš u to vrijeme počeo sam skupljati stvari. Starješina je bio geolog pa je skupljao rijetko kamenje i komadiće stijena. Pomagao sam mu u otkopavanju.

Quetch se zamislio:

- Da, imao sam vrlo miran život dok sam bio i pas i redovnik. Da nisam htio vidjeti još svijeta, ostao bih tamo i duže. Na kraju sam se konačno odlučio oprostiti od samostana i njihovog divnog starješine i ponovno sam se vratio lutanju.

Nakon toga, Quetch je pomogao pastiru i njegovom ne odviše pametnome psu. Uspio je tog dobrodušnog, ali pomalo sporomislećeg ovčara naučiti gotovo sve što je potrebno za čuvanje ovaca. Pastir je bio jednostavan i neobrazovan čovjek, ali, osim crkvenog starješine, bio je jedino ljudsko biće koje ga nije pokušalo iskoristiti.

Potom je živio u gradu sve dok ga nisu uhvatili živoderi, a spasila neka stara gospođa, da bi na kraju otišao u šumu živjeti pustinjačkim životom. Tada je shvatio da je život s čovjekom ipak ono što najviše želi. Ali ne pod bilo kojim uvjetima i s bilo kojim čovjekom. Čuo je za doktora Dolittlea i shvatio da je upravo on čovjek s kojim želi živjeti.

Stubbinsove zabilješke, koje su doista, kako je Lofting priznao samome sebi, pripadale Dolittleovom sekretaru, a ne njemu, Lofting je pamtio i zapisivao svake večeri. Kad je baš na putu s mise upoznao ženu koja se zvala Katherine Harrower Peters, povjerovao je da će crkva ipak spasiti njegovu dušu. Viđao se s Katherine i razmišljao o novoj knjizi. Redovno je slao milodare kako bi se iskupio zbog toga što za crkvu više nije imao vremena. Ponovno se oženio 1928. godine. Iste godine Katherine je oboljela od upale pluća i umrla. Lofting nakon toga nikad više nije otišao u crkvu i prestao je davati milodare. Stubbinsove bilješke u to doba glasile su ovako:

Doktor je sve više napredovao u proučavanju jezika kukaca. Vrlo sam teško pratio njegova izlaganja o broju vibracija u sekundi, zvučnim valovima i sličnim tehničkim detaljima. Donosio je kukce u kantama, konzervama za biskvite i šalicama za čaj. Siroti Gic-Gic stalno je patio od osinjih ugriza. Jedan od prvih Doktorovih sugovornika bila je osa Tangerine. Ona se vrlo brzo sprijateljila s njim i doktorov ovratnik postao joj je najdražim mjestom. Osa je nekada živjela na polju Bunkerloo. Bilo je to prijatno mjesto između brda pokrivenih vinogradima i maslinjacima. Međutim, bilo je to i bojno polje na kojem su se odigrale brojne bitke. Ose su mrzile bitke. Tangerine je i sama sudjelovala u jednoj od bitaka na Bunkerloou, ali nije mogla reći u kojoj:

- Bilo je to ovako: spremala se bitka i general jedne od vojski popeo se na brdo. Bilo je jasno da je došao na vrh brda kako bi mogao dobro vidjeti razvoj bitke, a bez sumnje, i zato da bi bio na sigurnom mjestu. Po načinu na koji je neprestano puhao u svoje brkove, bilo je očigledno da očekuje dobru bitku – jednu od onih s najvećim metežom. Prije nego što upropasti i sebe i našu divnu dolinu - pričala je Tangerine - stvorit će se pustoš od slomljenih stabala, mrtvih i ranjenih ljudi, osakaćenih konja. Glavni cilj te bitke bilo je zavladati cijelom dolinom. Međutim, nijedna od te dvije vojske, po mojem mišljenju, nije znala što će raditi s njom nakon što je osvoji.

- Dosjetila sam se kako spriječiti bitku. Ubola sam generalova konja u bok i on je odjurio. Držala sam se jadnom konju uz bok i ubadala ga čim bih primijetila da gubi brzinu. Za generalom se u bijeg dala cijela vojska. Htjela sam se ispričati konju, budući da je to bio prljav trik, ali on je, nakon što je sve završilo, bio previše daleko. Zapovjednik suprotne strane sigurno je dobio neko odlikovanje za tu pobjedu, ali kako vidite, tu bitku dobila sam zapravo ja.

U to doba Hugh Lofting bio je jako loše volje. Kad se stari svećenik pojavio na njegovim vratima kako bi blagoslovio kuću i ubrao milodare, Lofting mu je bez riječi zalupio vrata pred nosom i vratio se u svoju radnu sobu. U to doba pisao je nastavak Vrta doktora Dolittlea. Nakon Florine smrti poslao je svog junaka na put prema nebesima, gdje su se već nalazile dvije njegove žene, i ostavio ga na Mjesecu. Nakon Katherinine smrti, Hugh Lofting odlučio je da će Doktor Dolittle na Mjesecu biti njegova posljednja knjiga i da se doktor nikada neće vratiti s Mjeseca.
Priča je tu završila, bar do daljnjeg. Odložio sam papire i ugasio svijeću, ali osvjetljenje je ostalo nepromijenjeno. Puni Mjesec davao je gotovo dnevno svjetlo. Odškrinuo sam zavjesu i uperio teleskop prema njemu. Ugledao sam izborano lice. Bilo je smrknuto, Mjesec mi je prijetio. Okrenuo sam teleskop prema zvijezdama. Pronašao sam Velikog i Malog medvjeda i Sjevernjaču. Kružio sam teleskopom po nebu izbjegavajući pogledati Mjesec. Osjećao sam se kao kukac koji gmiže po površini Zemlje, kao sićušni stvor koji mora disati tiho i kretati se po zaklonima da ne bi probudio golemu zvijer. Ako je naljutim, zgnječit će me, ili će neka od ovih zvijezda pasti na glavu.

Nadam se da su milostive, i zvijezde i Zemlja. Ja bih na njihovom mjestu to sigurno bio. Lako je biti milostiv kad si tako savršeno moćan. Pokušavam uzeti u obzir sve zbog čega bi me trebala peći savjest i na pamet mi pada samo jedan događaj. Bio je to svečani ručak, čudno da mi je to palo na pamet. Jeli smo janjetinu. Mrvili smo i gutali slatko-slano meso i glodali kosti životinje kojoj je Mjesec pao na glavu. Marija nije voljela meso. Gledao sam je ispod oka. Jela je polako. Dok joj se činilo da je nitko ne gleda, skrivala bi komade mesa ispod hrpe salate koju je natrpala na svoj tanjur. Promatrao sam što radi i to mi je tada bilo smiješno. Sada više nije.

Pokušavao sam u sebi sročiti ispriku svim kukcima koje sam ubio i svim životinjama koje sam pojeo. Obećao sam sebi i Mjesecu da ću odsad svako janje zamoliti za oprost. Ti si, svinjo, umrla kako bih ja živio. Da sam to rekao krčmaru iz tog restorana, ismijao bi me. Pogledavao sam ga za vrijeme tog ručka, pažljivo sam ga proučavao. Obilazio je stolove i šarmirao goste. Sjeo je pored nas i moj otac natočio mu je vino. Smiješio se. Primijetio sam da mu osmijeh obuhvaća samo donju stranu lica. Kad bi čašom zaklonio usta, opažao sam kako mu se oči ne smiju. Te su oči vrebale plijen.

Prenuo sam se. Prisjećanje na krčmara uznemirilo me, a nisam se mogao sjetiti razloga. Podsjetilo me na nešto što mi je bilo na vrh jezika. Pospremio sam teleskop i legao. Nisam mogao zaspati sve dok se nisam sjetio zašto mi je sjećanje na tog krčmara toliko smetalo.

Roko. Dok mi je govorio o slučaju nestalog čovjeka, pio je vino. U trenutku u kojem je hvalio moju vještinu pisanja, nasmiješio se i prinio čašu ustima. Njegov pogled došao mi je do mozga tek sad, bio je to pogled kojim se promatraju zamorci u laboratoriju. To je vjerojatno trajalo prekratko da bih odmah opazio, jer je u sljedećem trenutku spustio čašu i njegovim licem ponovno je zavladao široki osmijeh. Nešto nije bilo u redu. Možda nije on taj koji je lud. Prije bih rekao da dobro zna što radi. Kad se ponovno sretnemo, a u to sam bio siguran, neću se skrivati iza vrata. Roko mi je bio dužan mnogo objašnjenja.

Nisam mogao odoljeti da još jednom ne uzmem teleskop i pogledam Mjesec koji je blijedio s približavanjem svitanja. Nadao sam se da mi je oprostio. Iskreno sam se kajao, iako nisam bio siguran u razloge svoje krivnje. Pogledao sam ga bojažljivo. Nije više bio namršten. Smiješio se, ali nisam bio nimalo spokojan. Odjednom mi je prošlo glavom da cijeli dan nisam nazvao Mariju. Morat ću smisliti što ću joj reći. Ona će prozreti svaku ispriku. Mogao sam čekati jutro i nazvati je čim se probudi, ali ja sam zaspao, ni sam ne znam kako. Znam samo da sam prije nego što sam pao u san bez snova još jednom pogledao Mjesec koji je nestajao. Smiješio se, ali bio je to ciničan osmijeh.

3. 
   KUĆA DOKTORA DULITLA
   

Probudio sam se u kasno popodne. Prvo što sam morao učiniti bilo je podignuti slušalicu. Tonski signal još se uvijek čuo. Prvi put pomislio sam da bi moglo dogoditi da signala nestane, a ja još uvijek budem ovdje. Nisam imao ideju što reći Mariji, pa sam spustio slušalicu. Vratio sam se poslu i složio listove pročitane prethodne noći. Bilo ih je trinaest.

Broj trinaest skriven je na svakom koraku. Kad sam dolazio u ovu kuću, uočio sam da ulaz preko puta nosi broj trinaest. Ja sam, srećom, na pravoj, parnoj strani. Broj je četiri, ime sam ulice zaboravio.

Kad čitam knjigu, pazim da je ne ostavim na trinaestoj stranici. Knjige obično počinju od sedme stranice. U tom slučaju devetnaesta stranica ona je prava trinaesta. Izbjegavam i jednu i drugu, kao i sve stranice koje se nalaze između njih. Ne ostavljam knjigu otvorenu na devetnaestoj, a ni na dvadeset i prvoj, jer to bi značilo da sam trinaestu pročitao posljednju - okretanje stranice samo po sebi ne rješava problem. Zato moram pročitati i dvadeset i prvu, te okrenuti sljedeću. Pazim se i osamdeset i sedme, jer ona je trinaesta ispred stote, kao i devedeset i treće, koja je prava osamdeset i sedma. To vrijedi i svakih stranica dalje, a trinaest stanica prije kraja nalazi se najteži dio. Dakle, čitanje knjige opasan je posao.

Brojevi su me oduvijek privlačili. Volim dijeliti i rastavljati. Neprestano računam koliki sam dio prešao, a koliko mi je još ostalo - pročitao sam desetinu knjige ili prohodao devetinu puta. Onda osmina, sedmina. Od trećine do polovice razmak je najveći, a nakon toga i čitanje i hodanje idu znatno lakše i brže. Trebam samo preći polovicu, popeti se na vrh brda, zastati na trenutak da udahnem svježi zrak i onda se spustiti, ubrzavajući prema dnu. Ostatak se istapa, nestaje - polovica, trećina, četvrtina (blizu smo), osmina, petnaestina, još trinaest stranica do kraja koje moram pročitati brzo, posljednja, kraj.

Ali, trinaest. Taj broj počinje svoj opaki posao nakon kraja i tjera me da bezbroj puta iščitavam posljednjih trinaest stranica, ne dozvoljavajući mi da shvatim kako knjiga doista završava. Svako čitanje daje mi drugi odgovor. Nakon nekog vremena počinjem u tim posljednjim stranicama zamjećivati sitne detalje, riječi i dijelove rečenica, oni me upućuju na druga mjesta u knjizi, na njima se pojavljuju riječi koje uopće ne pripadaju toj knjizi, i one me šalju dalje, na druga mjesta za koja sam siguran da ih nikada nisam vidio, sve se usitnjava do dijelova riječi, slogova, slova, praznog papira između njih, i tu se gubim. Čitanje prekidam na silu, svjestan da knjigu nisam pročitao. Bojim se, ne mogu ni zamisliti što bi se moglo dogoditi ako bih zastao usred knjige na nekoj od stranica koje u sebi nose broj trinaest.

Ne znam što se krije u tom broju. Trinaest je prim broj, djeljiv samo s jedan i samim sobom. Nije ni najmanji ni jedini takav broj. Možda bi se nešto moglo otkriti rastavljanjem na više pribrojnika ili istraživanjem odnosa njegovih znamenki. Previše sam sujevjeran za takav đavolski posao.

Zato mi ostaju razlomci kojima usitnjavam odlomke i riječi. Rastapam ih u otopinu i dodajem šećera. Tako postaju poznati, manje neprijateljski. Ne znam odakle mi ideja o računanju prijeđenog puta. Možda je to stoga što volim razbijati stvari. Još kao dječak volio sam rastavljati igračke. Brojevi mi dobro idu, a imena pamtim nešto slabije. Sve ih teže mogu spojiti s licima. Neka imena jednostavno ne idu s nekim licima. Lica me najviše muče, ona bježe čim pokušam odrediti kome pripadaju.

Ljude prepoznajem tako što ih pretvaram u riječi. Visok je i crn. Plavuša je. Ima dugu kosu, ali ne valovitu, nego ravnu i male grudi. Neka druga ima malo veći nos i manju stražnjicu. Onda, kada ih opet vidim, ili pretpostavim da bi to mogli biti oni, uspoređujem riječi koje sam zapamtio s onim što vidim. Ljudi ne izgledaju, oni zvuče. To može biti smiješno. Ponekad me moj odraz u ogledalu iznenadi jer ono što vidim nije ono što bih rekao kada bih se morao opisati. Zapamtio sam nekog drugog sebe i on je toliko različit od mene da prilikom brijanja sve češće osjećam strah. Ogledala valja izbjegavati. Jedina je slika za koju sam siguran da mi neće pobjeći Marijina slika, zajedno s njenim zvucima, mirisima i opipima. Zapravo, za mirise više nisam siguran. Onaj dio mirisa koji je zbog naše blizine prešao s jednog na drugo i postao zajednički nadjačao je nijanse koje nas razlikuju.

Ono što zapamtim, pamtim godinama, dok neke dosadne stvari stalno moram iznova pamtiti. Tako je bilo i u vrijeme dok sam morao učiti. Shvaćao sam da je sve to za moje dobro i nisam se bunio, iako sam osjećao nelagodu zbog svojega mozga koji mi je svako malo otkazivao poslušnost. Možda bi bilo bolje da sam se školovao kod Loftingovih jezuita. Oni bi me natjerali da pobjegnem i odem negdje daleko, negdje gdje bih živio neki drugi život. Tada ne bih upoznao Mariju i to je najveća žrtva koju mogu zamisliti. Opet, koliko god to boljelo, ne mogu ne misliti o tome da je moguće da ona ipak nije jedina…

Ali, pamćenje. Nevažne podatke, otkako znam za sebe, pamtio sam isprve, a oni koji su smatrani važnima bježali su mi i nakon bezbrojnih ponavljanja. Ne mogu pomoći sebi i imam samo jednu utjehu, ako to može biti utjeha, a to je da sam svjestan onoga što je jače od mene. Sada dosta o tome, čeka me posao.

Ne znam kako se moj domaćin snalazio s bilješkama koje nisu bile numerirane prije nego što sam ih ja uzeo u ruke. Možda je on njihove brojeve znao napamet. Ne znam koliko sam skrivenih trinaestih stranica već pročitao. Nakon početne nelagode polako se na to navikavam. Brojevi mi ne mogu ništa, to sam znao i prije, ali ovaj glupi posao pomaže mi da to uistinu shvatim.

Otkako sam prešao žutu vrpcu, nešto se dogodilo i ja se mijenjam. Nabolje, nadam se. Dobivam osobine prijašnjeg stanara. Smiren sam, uredniji, ali to sam još uvijek ja. Jesam li? Tko to može znati… Zanima me hoće li Marija primijetiti promjenu kad me ponovno vidi. Hoće, valjda. Sjetio sam se što moram reći Mariji.

Nazvao sam je da joj kažem da ne ubija pauke. U nevolji sam, ali ne brini. To je mala nevolja, proći će. Vratit ću se. Samo mi obećaj da nećeš ubijati pauke. Znao sam da ih ne voli, ali ne smije ih ubijati. To donosi nesreću. Iako sam bio siguran da je ona neuništiva, morala mi je obećati. Zašto me zoveš zbog pauka? Nije važno, obećaj. Obećaj i da ćeš mi vjerovati i da me nećeš ništa pitati. A ja obećavam da ću se brzo vratiti. Doći ću, možda već sutra. To ima veze s onim čovjekom koji je nestao. Je li ubijen? Šuti, rekao sam, šuti. Samo obećaj. Postigli smo dogovor i ja sam spustio slušalicu. Potom sam je ponovno podigao kako bih se uvjerio da se iz nje još uvijek čuje pozivni ton. Slušao sam taj ton sve dok se nije pretvorio u isprekidani signal zauzeća. Tada sam spustio slušalicu, najnježnije što sam mogao.

Marija će sada paziti gdje staje. I ja pazim kako hodam. Gledam ispod sebe kako ne bih ozlijedio neko sitno stvorenje. Možda je to zbog svih ovih bilježaka koje sam pročitao, ili je to zbog osjećaja da bi se neka golema noga mogla spustiti i zgnječiti ovu kuću zajedno sa mnom. Nikakvo skrivanje ne bi mi pomoglo.

Vratio sam se na posao. Notesi, blokovi i nesređeni papiri i dalje su se pojavljivali tamo gdje ih nisam tražio. Odavno su me prestali iznenađivati. To mi nije zadavalo probleme. Međutim, nisu više bili jasni kao u početku, bili su rascjepkani i zahtijevali su dešifriranje. Bilo ih je sve teže složiti po redu. Nalazio sam ih na mjestima za koja sam bio siguran da su pretražena do kraja. Stizali su ni iz čega. Kao da ih je netko i dalje pisao, iako je bilo potpuno jasno da je to potpuno nemoguće.

Kao što rekoh, volim rastavljati stvari. Tako ih je lakše shvatiti. Podijelio sam bilješke u tri grupe – one koje govore o dr. Dolittleu, dnevnik moga nestalog domaćina i ostalo. Sadržaj prvih, drugih i trećih ispreplitao se i teško je bilo odrediti u koju grupu koji tekst spada. Činilo mi se da se približavam kraju, ali nisam mogao uistinu znati koliko mi je posla još ostalo.

Mogao sam izrezati papire i čupati listove iz bilježnica i notesa, ali ni tako ne bih stigao daleko, budući da je većina listova koje sam pronalazio bila pisana s obje strane, a tema se često mijenjala na jednom papiru, čak i unutar jedne rečenice. Zato mi je ostalo samo prepisivanje koje se odvijalo očajno sporo.

Bilješke često gube smisao, ili ja ne mogu pratiti njihovu logiku. Ovim tempom trebalo bi mi nekoliko mjeseci da pošteno složim sve dotad pročitane listove (ne računajući one koje ću tek pronaći) i možda otkrijem što se dogodilo u ovoj kući. Radim gotovo bez prestanka i jedini su mi odmor telefonski razgovori s Marijom. Obećao sam joj da ću je zvati jednom dnevno, točno u pet sati. Ponekad kasnim, ponekad je zovem nekoliko puta za redom, ali ona ima razumijevanja, jasno joj je da imam posla i ne postavlja pitanja, iako joj nisam rekao gotovo ništa o prirodi svoga posla. Ona mene ne može zvati jer ne zna broj telefona kuće u kojoj se nalazim, a ne znam ga ni ja. Srećom, Marija ne postavlja previše pitanja. Ja ionako odgovaram na ona nepostavljena. Sve i da to ne tražim, znam da bi mi na kraju svakoga razgovora obećala da mi vjeruje i da će me čekati.

Nisam potpuno iskren prema njoj. U važnim stvarima iskren sam i ona to zna. Međutim, nisam siguran da joj mogu objasniti zašto je ovo što radim toliko važno. Ponekad treba lagati. Ne možeš uvijek govoriti istinu. Laž u dobroj namjeri može gurnuti silnice na stabilan tok, onaj kojim želim nastaviti, vratiti me s lošeg puta. Takva se laž oprašta, nadam se.

Ponekad je valjda dopušteno lagati. Budući da o dozvolama s višeg mjesta nema pouzdanih obavijesti, teško je izvoditi zaključke. Stoga mi za orijentaciju ostaje samo nelagoda koju sam osjećao uvijek kada bih morao lagati. U ovom slučaju, od nje je ostao samo slabašan trag. Prepuštam se svojoj slobodnoj procjeni i savjest mi je u ovom slučaju gotovo čista. I Mjesec me napokon pustio na miru. Shvatio sam da je moja briga za to kako koračam pretjerana. Sitnim životinjama ja sam ogroman i vibracije mojih koraka za njih predstavljaju potres. Mogu me opaziti prije nego ja njih. To im daje vremena da se sklone na sigurno. Neću ipak nazvati Mariju da joj kažem kako ubijanje pauka ipak ne donosi nesreću. Nisam u to još potpuno siguran. Neću je nazvati ni da joj ponovno kažem da ću se vratiti. To je potpuno jasno. Vratit ću se, a ona će me čekati. Vratit ću se i onda ostati zauvijek. Nije me više briga za glupe tajne. Ova kuća bila je otvorena i svatko je, usprkos žutoj vrpci, mogao ući u nju. To sam učinio samo ja. Sam nagovještaj zabrane ljudima je dovoljan da prestanu pokušavati. S druge strane, kad sam jednom ušao, bilo je teško izaći. Još nisam siguran zašto. U svakom trenutku mogu otvoriti vrata i krenuti ulicom koja me vodi Mariji. Čas za to sve je bliže. Mogao sam to učiniti odmah, ali ja sam otišao do police s knjigama i nasumice uzeo prvu knjigu koja mi je došla pod ruku. Bio je to Zoološki vrt doktora Dolittlea.
Po mišljenju Johna Dolittlea, zoološki vrt trebao je biti dom životinja, a ne njihov zatvor. Kvake su se nalazile samo s unutarnje stane. Postojala su i pravila kojima doktor nije bio previše oduševljen, ali ona su imala svrhu štititi životinju jednu od druge. Tako je na primjer, svatko tko je htio organizirati neku priredbu, trebao obavijestiti svog susjeda i nijedan stanovnik nije smio pjevati šaljive pjesme iza ponoći.

Na imanju doktora Dolittlea osnovani su Stambena zgrada kunića (veliki brijeg s bezbroj rupa za stanovanje i zajedničkim vrtom zasađenim salatom), Dom pasa mješanaca, Klub štakora i miševa, Gostionica jazavaca i Hotel vjeverica. Za te ustanove prijavljivalo se toliko kandidata da je broj članova morao biti ograničen.

Zoološki vrt doktora Dolittlea imao je i svoju Javnu knjižnicu životinja. Uz suradnju s Bijelim Mišem doktor je smislio abecedu štakora i miševa koja je imala točno deset znakova. Knjige za miševe morale su biti jako malene da bi ih oni uopće mogli čitati. Prva knjiga za njih, Mišja abeceda, bila je manja od poštanske marke. Potražnja za tom knjigom premašila je sva očekivanja. Zanimljivo je da je publika ponajviše bila zainteresirana za poeziju, osobito onu šaljiva sadržaja. Mnogi miševi i štakori koji ranije ništa nisu znali o svojoj poetičnosti odjednom su, zahvaljujući svojem novom obrazovanju, počeli govoriti u stihovima. Pjesnici štakori recitirali su svoje balade gostima restorana Stiltonov sir u mišjem gradu. Autori lijepa glasa često su svoje pjesme pjevali.

Želju za obrazovanjem potaklo je i objavljivanje časopisa Podrumski život, koji je izlazio svakog prvog u mjesecu. Bio je to polušaljivi mjesečnik koji je, pored novosti, donosio i tračeve iz Zoološkog vrta, viceve i smiješne slike.

Otvaranje kluba bio je veliki trenutak za sve miševe. Kako bi razgledao unutrašnjost Doma štakora i miševa, doktor Dolittle koristio je zubarsko ogledalo. Ta građevina imala je petnaest katova i nalikovala je velikoj košnici s bezbroj sićušnih vrata. Na najviši kat stizalo se, slično talijanskim kućama, preko vanjskih stepenica. U sredini zgrade nalazila se velika prostorija koju su stanovnici zvali skupštinskom sobom i koja se protezala od prizemlja do krova. Obično je upotrebljavana kao koncertna dvorana, kazalište ili zbornica u kojoj su se stanovnici sastajali da bi raspravljali ili da bi proslavljali rođendane i druge važne događaje.

Cijela građevina bila je neka vrsta šuplje debele kupole u kojoj su se nalazile dnevne sobe, namješteni apartmani, privatne trpezarije, službene prostorije Komiteta i slično. Sve je to, s izuzetkom nekoliko detalja koje smo napravili Bumpo i ja, bilo plod rada miševa i štakora. Miš koji je bio glavni arhitekt bavio se ujedno i zidarskim poslovima.

Pri prvoj posjeti tom domu Dolittle je otkrio i svoj nestali portret koji je dugo tražio po kući. Dok stroga domaćica Pat-Pat nije gledala, miševi su ga posudili da uveliča njihovu sobu Komiteta.

Budući da miševi žive kratko, umjesto godišnjica proslavljali su mjesečnice, a na prvoj mjesečnici njihova novog doma gosti smo bili doktor i ja. Ručali smo u prostoriji s pet tisuća štakora i miševa. Nakon što smo se nas dvojica smjestili, ispunivši gotovo sav prostor i nakon što je završila utrka za mjestima u blizini velikog čovjeka, članovi kluba ponašali su se vrlo pristojno.

Za vrijeme objeda svirao je čak i mali orkestar. Miševi su svirali na instrumentima koje su izmislili sami, a jedan miš svirao je na slamki onako kao što se inače svira flauta. Njihovo shvaćanje glazbe bilo je krajnje neobično, a sviranje jedva čujno, između ostalog i zbog cijukavih razgovora koji su se orili po cijeloj prostoriji. Nakon ručka, Bijeli Miš održao je govor:

- Ovo je prvi put u povijesti da je našoj vrsti pružena prilika da nešto stvori. (Bijeli Miš udari u stol svojom sićušnom šakom i posta još srčaniji i rječitiji) Što je dosad bio naš život? Progonili su nas, lovili su nas, bježali smo, krili smo se, eto, to je bila naša sudbina. Zahvaljujući doktorovoj dalekovidnosti, miševi i štakori imaju ovdje u Gradu životinja mogućnost razmisliti o svojim stvarima, sigurni od čeljusti pasa, mačaka i raznih mišolovnih naprava. Što smo sve postigli?

Začarana masa zanijemjela je u iščekivanju.

- Ovo, ova velika ustanova koju nazivamo Klub štakora i miševa, vaše obrazovanje, obrazovanje vaše djece, sve smo to postigli zahvaljujući pomoći Johna Dolittlea. I njegova pomoćnika, Tommyja Stubbinsa. Mislim da će doći vrijeme kada će postojati gradovi štakora i miševa širom svijeta, željeznica štakora i miševa, brodovi, univerziteti i škole. Predlažem da zbog svega izrazimo zahvalnost tom velikom čovjeku... (velika graja, cijukanje i toptanje nožicama)

Doktor Dolittle prisjetio se i jednog događaja koji je pokazao da su miševi bili spremni i za najveća herojstva. U vrijeme dok je osnivao poštu u Kraljevstvu Fantipa, strašne ratnice Amazonke napale su siromašno kraljevstvo dobroga kralja Njam-Njama, susjeda kralja Koka od Fantipa. Njegovi borci razbježali su se glavom bez obzira, ali stvar su spasili miševi. Mišja vojska skupila se i napala ratnice, ujedajući ih za noge. One su pobjegle vrišteći i nikada se nisu vratile u kraljevstvo Njam-Njama.

Miševi su dugo pljeskali doktorovu govoru.
Zaklopio sam knjigu i otišao u kuhinju. Sutra odlazim, pomislio sam, pa neka miševima ostane nešto po čemu će me se sjećati. Narezao sam nekoliko komadića sira i stavio ih na tanjurić koji sam spustio pored ormarića za cipele. Iza njega ugledao sam svezak papira. Preletio sam ga na brzinu i napokon otkrio nešto što bi mi moglo pomoći u potrazi. Vratio sam se u kuhinju, narezao sav sir koji sam mogao pronaći i rasporedio ga po kući. Kad se sljedećeg jutra probudim, sir će nestati. Ali, nije još bilo vrijeme za spavanje.

Bila je to posljednja večer koju ću provesti u njegovoj kući. Stoga sam obavio posebne pripreme. Sva svjetla u kući pogašena su. Zavjese navučene do kraja. Sve su sobe zaključane, ključ koji sam pronašao na ormariću s cipelama s unutarnje je strane brave ulaznih vrata. Osluškujem kako bih se uvjerio da je u kući sve mirno. Nakon toga odlazim u spavaću sobu, sjedam na pod i odmičem donji kraj zavjese tek toliko da mi pogled kroz dalekozor otkrije panoramu grada. Najvažnije mjesto u njoj zauzima rijeka. Pomažem se zapisima, na njima je vodič koji mi govori što ću vidjeti kroz prozor.

3.