Tajni zivot doktora Dulitla

DOKTOR DULITL I EUKALIPTUS

Prljava stara rijeka ljeska se na mjesečini i polako valja prema tami na istoku. Ni pri najvećoj osjetljivosti i povećanju ne mogu otkriti ništa iza granice tame. Možda bi mi pomogao infracrveni objektiv, ali njega nemam. Morat će mi biti dovoljne moje oči pojačane pažljivo brušenim japanskim lećama.

Sjećam se noći kad sam ih prvi put ugledao. Svjetla automobila, iskrenje tramvajskih žica i natpisi na taksijima sijali su, unatoč jakoj mjesečini koja bi je morala prikriti, jače nego obično i svako svjetlo bilo je posve jasno. A oni su stajali na mostu i svijetlili sami od sebe. Nikoga drugoga nije bilo blizu, u ovom gradu ljudi izbjegavaju rijeku.

Sve je bilo gotovo kao i večeras. Mnoštvo malih mrlja kreće se u svim smjerovima, pulsira, i pri svakom pokušaju da neko od tih malih svjetala pratim zavrti mi se u glavi. Ali to nije važno. Dovoljna mi je jedna tramvajska stanica, Terry, Julie i ništa više.

Svakoga petka navečer Terry i Julie sreću se na tramvajskoj stanici. Točno u devet sati. Ponekad ih mogu vidjeti u drugo vrijeme i na drugim mjestima do kojih mi pogled može doprijeti, nikada jedno bez drugog. Ili ih možda ne mogu prepoznati ako nisu zajedno?

Ne mogu se oslanjati na slučajnost i stoga je važno to što na petak navečer uvijek mogu računati. Njihova prava imena ne znam i ona nisu važna. Zovem ih Terry i Julie. To su njihova imena.

Svaki petak navečer provodim kod kuće, kao uostalom i svaku drugu večer i svaki drugi dan. Svakoga dana promatram svijet sa svoga prozora. To je mali dio svijeta, ali potpuno dovoljan da se u njemu vidi ponešto od svega što postoji. Mrak neke stvari skriva, a druge otkriva. Po noći svako, pa i najmanje svjetlo ima svoju važnost. Čekam da se razdani i jedva vidljive mrlje na dnevnoj svjetlosti koja je svima ostalima samorazumljiva, pretvore se u ljude koji bezglavo jure u svim smjerovima, sudaraju se, padaju i podižu, glumeći kako znaju kamo i zašto idu.

Svakoga dana sve ih je više. Ulice se polako pune, oni dolaze polako, ali ravnomjerno i neumoljivo. Ni ne primjećuju kako se svakoga dana sve više sudaraju, kako svakoga dana za njih ostaje pokoje zrno manje, ali oni dolaze i dalje, zovu svoje rođake da dođu iz malih mjesta i povećaju gužvu, sudaraju se glavama, sve dok se ne počnu žderati međusobno, a tada više ne mogu prestati.

Štalska mišica pričala je doktoru Dolittleu o svojem mužu koji se stalno zalijetao u zob i jurio oko konjskih kopita. Jednog dana, rekla je ona, konj će ga progutati ili zgnječiti kopitom. - Znate, on nikada nije postao zreo miš - rekla je trepćući sitnim očicama. - Bio je Korki divne naravi, ali najlakomislenije stvorenje koje ste ikada vidjeli.

Lakomislena stvorenja množe se i žderu mrvice. Jedu više nego što im je potrebno, onda trče kako bi smanjile svoje trbuhe. Sve više žderu i sve više trče, sve dok jednom njihove sitne nožice, milijuni njih, ne postigne rezonanciju koja će probuditi Zemlju koja ispod njih spava dubokim snom. Zdravo za gotovo prihvaćaju činjenicu da ih ona hrani, a ne znaju kako ih nije svjesna, da je samo zaspala i spava dovoljno duboko da ne osjeti parazite koji plaze po njenoj koži. Kad se probudi, pretvorit će se u neman koja će ih jednim lijenim pokretom zgnječiti, sve do jednog. Ona bi se probudila u svakom slučaju, ali loše je volje kad je probude na silu. Tako su nestale sve dosadašnje civilizacije. Zabijene u nižim slojevima Zemlje, probavljene snažnim sokovima njene utrobe. Majka bi se povremeno podrignula i izbacila neprobavljive ostatke koji su bili zameci novih civilizacija i predmet proučavanja kratkovidnih profesora. I još nešto – otkud im ideja da su sve civilizacije bile ljudskog porijekla? Vulkanski Štakor, odani član Kluba štakora i miševa, jednom je doktoru ispričao svoju priču:

- Kad sam jednom bježao od pasa, pobjegao sam im na kraju u krater vulkana. Tamo sam sreo štakora koji je živio u vulkanu kako bi bio siguran od ljudi, pasa i mačaka. Taj stari parcov, zvat ću ga tako, iako se to nekima ovdje možda neće svidjeti, ali mi štakori tako se međusobno nazivamo, živio je u vulkanu toliko dugo da je naučio osluškivanjem otkrivati što se u njemu zbiva.

- Prije Potopa - nastavio je Vulkanski Štakor - mi smo živjeli jednostavnim poljskim životom. Kad su se pojavili ljudski gradovi s njihovom gnjusnom prenaseljenošću, došli smo u njih privučeni veselim životom po podrumima i smočnicama. Na početku, mi smo bili rasa poljoprivrednika koja je živjela na žiru i voću, dakle plodovima zemlje. Dizali smo se rano i vrijedno skupljali hranu da bismo preživjeli zimu. Bio je to naporan život, ali bili smo vrijedna i ponosna rasa. Tad se pojavio čovjek i počeo nam otimati polja, tjerati nas i tamaniti. Pokvarili smo se. Namamljeni dokolicom i udobnošću, postali smo bijedna hrpa grabljivaca mrva i kradljivaca sira.

- Kad su nedugo nakon mog posjeta vulkanu ljudi doveli mnogo mačaka u naš grad, izginuo je veliki broj štakora i preživjeli su se pod mojim vodstvom uputili prema spasu. Čini se da sam oduvijek bio predodređen za vođu, iako to nikada nisam želio biti. Živjeli smo u vulkanu, skromno, ali sretno, ali mnogi mladi štakori, koji su sebe smatrali pametnijima nego što su bili, smatrali su da smo došli na mjesto lošije od onoga s kojeg su krenuli. Bili su sve bezobrazniji i bezobrazniji, te je na kraju došlo do otvorene pobune.

- Baš dok sam tog dana govorio u svoju obranu, stari štakor šapnuo mi je da se sprema erupcija vulkana i ja sam po drugi put poveo svoj narod. Nekoliko godina živjeli smo van grada. Vratili smo se starim navikama – skupljali smo sitne plodove i nije nam bilo loše. Tada se ponovno umiješao čovjek i sve nam pokvario. Lovio je životinje bez reda i poremetio ravnotežu među vrstama, tako da su se jedne godine lasice pojavile u ogromnom broju i počele progoniti moj narod. Ja sam pošao na put vidjeti kako stoje stvari u gradu iz kojeg smo otišli. Bio je prekriven lavom. Pronašao sam rupu u njoj i spustio se. Lava se već bila ohladila, a ispod nje nalazio se mrtav grad, nijem i miran, i gotovo sve u njemu bilo je sačuvano kao što je bilo prije nego što ga je vatrena kiša sakrila od živoga svijeta. Vratio sam se i poveo svoj narod u treću seobu.

- Ta odvojenost od vanjskoga svijeta dala nam je priliku da stvorimo svoju civilizaciju. Puno smo radili da sve dovedemo u red. Trebalo je ukloniti tone pepela s trotoara i napraviti još tisuću stvari kako bismo stvorili uvjete za život. Tada je počelo naše novo doba. Zlatno doba. Spavali smo u mekanim posteljama na jastucima ispunjenim perjem, kupali se u mramornom bazenu koji su izgradili stari Rimljani, imali smo brijačnice snabdjevene svim zamislivim mirisima, pomadama i uljima za kosu. Pomodne gospođe štakorice dva su puta tjedno odlazile na manikiranje i uljepšavanje. Imali smo atletske klubove u kojima su priređivane utakmice u hrvanju, plivanju, boksu i trčanju. Svugdje se osjećala obrazovana i kulturna atmosfera.

- U našem udobnom gradu nisu nas uznemirivali nikakvi neprijatelji i naš je broj, prema popisima stanovništva koje smo redovno vršili, sve više rastao. Odlučili smo odbaciti općinsko uređenje i formirati gradsku republiku s ministarstvima i narodnom skupštinom. Kasnije, kad smo prerasli i to uređenje, sproveli smo reorganizaciju i osnovali Republiku Sjedinjenih Štakorskih Država.

- Stupanj tjelesnog razvoja došao je do dotad neviđene razine. Nikada u povijesti nije bilo većih ni ljepših štakora od onih u našoj državi. Zgrade i arhitekturu također smo doveli na zavidnu visinu. Na mnogo ulica i trgova podigli smo krovove kako bismo spriječili da po nama padaju prašina i lava. No, ima štakora koji uvijek vole rupu, makar im dali palaču da žive u njoj. Mnogi od nas bili su pristalice tog načina stanovanja.

- Jednog jutra, baš kad mi je vrlo poznati kopač i konstruktor uzimao mjeru za rupu, moj drugi sobar uletio je, uzbuđeno mašući spravom za kovrčanje mojih zalizaka. Došli su ljudi i počeli kopati po lavi. Sastali smo se kako bismo odlučili što nam je činiti. Ratoborni štakori htjeli su ih otjerati. Mogli smo to učiniti, ali poslije bi se vratilo još ljudi i dovelo mačke i pse. Dok sam se vraćao kući, ugledao sam neke ljude koji su se spremali odnijeti moju statuu koju je izradio jedan od naših najboljih kipara. Stanovnici grada podigli su je u znak zahvalnosti za sve što sam za njih učinio. Na njoj je pisalo: Spasiocu našeg naroda – najvećem od svih vođa. Ljudi nikako nisu mogli dešifrirati taj tekst. Poslije su ga valjda stavili u muzej kao ostatak od Rimljana ili nekog drugog naroda. Bilo je to divno umjetničko djelo, iako mi je kipar napravio vrlo veliki trbuh.

Vulkanski štakor tužno je dovršio priču.

- Činilo se da će ratoborni ipak prevladati i stoga sam odlučio prepustiti vođenje naroda nekome drugom. Četvrta seoba obavit će se bez mene. Poslije sam čuo da seobe nije ni bilo i da su u prvom okršaju s ljudima štakori pobijedili. Poslije se sve odigralo kako sam im rekao: ljudi su se vratili i uništili moj narod i tu divnu civilizaciju, a preživjeli štakori skrivali su se i živjeli od mrvica.

Dolje, na ulicama, mali šareni ljudi i dalje se kaotično kreću. Sudaraju se, podižu, otresaju prašinu i trče dalje. Trebalo bi im napraviti kotače poput onih za hrčke. Bili bi sretni jer bi mogli trčati do mile volje, a nikome ne bi smetali. Ionako ne znaju kamo idu. Pokušavao sam odrediti pravilnost u njihovu kretanju, ali to je nemoguće. Ona ne postoji, bar se tako zasad čini. Svejedno, neću odustati. Volim nemoguće zadatke.

Ne želim imati ništa s malenim šarenim ljudima. Ni Terry i Julie ne žele imati ništa s njima. Oni su nešto drugo. Svakoga dana, držeći se za ruke, polako prelaze veliku prljavu rijeku, u kojoj su se još prije generaciju ili dvije ljudi kupali. Oni ne trebaju nikoga osim njih samih.

Međutim, njih dvoje ne znaju sve. Odavde ipak imam neusporedivo bolji pogled od njih. Na drugoj strani sve je posve isto i oni kao da to ne znaju ili svaki put iznova zaborave. Misle da su na drugoj strani potpuno sigurni. Slika te strane do mojih očiju putuje duže nego do njihovih, ali ona je pouzdana i dobro pročitana. Moj je pogled bolji, kao što sam rekao. Njihova je prednost samo u jednom: oni mogu vidjeti odraz neba u prljavoj staroj rijeci koji ja odavde mogu jedva nazrijeti. Vjerujem da je to jedini razlog zbog kojega se njih dvoje spuštaju do rijeke.

Odraz neba koji oni vide ja mogu samo pretpostaviti, budući da ga ne vidim i time je za mene svejedno postoji li uopće. Ono što postoji, to je njen pogled usmjeren na njega, pogled čije zrake ogibom povremeno dolaze i do mene, slučajnog prolaznika ili žrtve, i taj pogled grije i mene. Nju to ništa ne košta, njoj je svejedno. Nije svjesna da Julie, Terryja ni njihovih pogleda ne bi bilo da djelići njenog pogleda ne dolaze do mene. Ne zna da postoje samo zato što ih ja vidim. Malo je vjerojatno da su oni svjesni moga postojanja. Opet, čudno bi bilo da ne znaju za nekog tko omogućuje njihovo postojanje. Kroz dalekozor ne mogu vidjeti što znaju. Postoje dvije mogućnosti – svjesni su me ili nisu, nema sredine i ta me neizvjesnost boli. Ne mogu sad misliti o tome. Treba gledati.

Za dobar vid nije nužno imati oštre oči. Moje su oči, na primjer, kratkovidne. Potrebno je nešto dara i mnogo vježbe. Ni moj izvježbani pogled nije svemoćan. Moguće je da postoje ljudi koji mogu primijetiti mnogo toga što ja ne mogu, iako nikada nisam upoznao nikoga tko bi se tome približio. To što ne poznajem nikoga tko vidi bolje od mene netko bi mogao pokušati objasniti činjenicom da ja ne poznajem mnogo ljudi i to bi bio lijep odgovor, ali potpuno pogrešan. Osobno, ja ne poznajem nikoga ili gotovo nikoga, ali promatranjem sam mnoge ljude upoznao bolje nego njihovi muževi i žene, roditelji ili djeca, znam ih bolje nego oni sebe same. Čovjekov um iskorištava samo maleni dio slike koju oko može vidjeti. Ogromna većina ljudi do krajnjih granica koristi činjenicu da za ono što zovu normalnim životom čovjek nema potrebu koristiti najveći dio sposobnosti svoga mozga. Tu je moja prednost. Potrebno mi je nešto vremena da fokusiram pogled. Tada mogu prepoznavati riječi s njihovih usana i najsitnije nijanse njihovih pokreta, sve skrivene izraze lica.

Nakon još malo vremena, ja mogu sve. Mogu zatvoriti oči bez da izgubim i najmanji djelić onoga što je važno. Njihov razgovor, način na koji Terry okreće glavu i ukočenost njenih ramena kada se sprema svađa, sve to zatvorenih očiju znam bolje od njih samih.

Znam kako su izgledali prije nego što sam ih upoznao i kako će izgledati za deset ili dvadeset godina. Sve je dano, samo treba znati čitati. I njenu ljepotu treba znati pročitati. Da je Julie savršena, ne bi mi toliko prirasla srcu.
Uzeo sam olovku i nastavio pisati na istom papiru.

Na početku, ni Marija nije bila savršena. Nije savršena ni sada, ali se savršenstvu sve više približava. Savršena ljepota udara i opčinjava, ali nakon određenog vremena postaje samorazumljiva i dosadna. Nesavršena ljepota u početku privlači slabije, ali je zato podmuklija. Ona zahtijeva veliki trud. Na početku se privikavam na nesavršenosti. One nemaju kraja. Prvo primjećujem one krupne, potom, kao rezultat pažljivog proučavanja, pronalazim sve sitnije i sitnije greške. Svaka zahtijeva rad na popravljanju. Ispravljam ih, stvarajući polako novi ideal ljepote u kojem su upravo one savršenstvo. Taj posao nikada nema kraja i uvijek postoji neki kut svjetlosti ili izraz lica koji zahtijeva ispravke. Vrijeme čini svoje. Čak i dani mijenjaju stvari i ljude, a godine ih mogu potpuno izbrisati i stvoriti nove ljude koji s prethodnim nositeljima istoga imena nemaju ništa zajedničko. Zato je potrebno ispraviti i preokrenuti nešto što je u početku, kojeg se mogu sjetiti jedino gledajući slike, bilo upravo ono najbolje.

Što je uloženi rad veći, to je dublja bol.

Odložio sam olovku. Nisam mogao doći do daha, morao sam se što prije vratiti Mariji. Čovjek je bio lud. Nisam bio siguran ni koliko sam ja sam pri sebi. Treba otići, sve što se događalo uvjeravalo me da trebam otići što prije, prije nego što sasvim izgubim razum. Posegnuo sam za knjigom, otvorio prozor i zatvorio oči, duboko dišući. Morao sam se pripremiti za bijeg. Gotovo svi bjegunci imaju nekog tko im pomaže. Sofiji je, na primjer, pomogao doktor Dolittle.

Sofija bijaše metar i pol dugačka tuljanica s Aljaske, glatke kože i pametnih očiju i u trenutku kad je doktor ušao u njen kavez, nemirno se praćakala u bazenu. Kad je doktor progovorio tuljanskim jezikom i ona shvatila tko ju je to došao obići, Sofija se odmah gorko rasplače.

- Zašto plačeš? - upitao ju je doktor.

- Plačem od radosti – odvrati Sofija. – Kad si ulazio, upravo sam mislila na to kako je John Dolittle jedini čovjek na svijetu koji bi mi u mojoj nevolji mogao pomoći. Razumije se da sam putem Poštanskog ureda i iz Novina za životinje doznala sve o tebi. I stvarno, ja sam ti i pisala. Ja sam napisala one članke o plivanju pod vodom, sjećaš se? Ti moji dopisi tiskani su u tvojem mjesečniku, i to u broju od kolovoza. Bilo nam je svima žao kad si morao obustaviti tiskanje tog časopisa, koji je među nama tuljanima stekao silnu popularnost.

Njen suprug bio je tuljanski predvodnik. Sofija je čula da je počeo kopnjeti od tuge za njom, nije bio u stanju brinuti za ostale tuljane i stoga su se svi oni našli u velikoj opasnosti.

- Jadni moj, ubogi Sklisko.

Doktor se oprostio sa Sofijom i vratio u svoja kola da nanovo napiše završni dio svoje nove knjige Kako životinje plivaju. Sofija mu je, naime, dala mnogo korisnih uputa o raznim načinima dobrog plivanja, pa se pokazalo potrebnim da doktor napiše još tri nova poglavlja.

Tada je počeo smišljati plan Sofijina bijega. Najvažnije je bilo da nekako dođe do mora ili rijeke kojom bi ona do mora mogla brzo stići. Doktor je naposljetku pomogao Sofiji da pobjegne tako što ju je preobukao u žensku odjeću i stavio joj veo kako bi prekrio njenu dugu njušku. Dolittle je pritom doživio nekoliko neprilika, čak je nakratko završio u zatvoru, ali Sofija je naposljetku stigla do otvorenog mora.

Dok se vraćao u cirkus, doktor je sreo majku lisicu s tri mlada lisičića i spasio ih pred lovačkom potjerom. Tada je smislio nešto što je zauvijek prekinulo lov na lisice u tom dijelu Engleske. Svim lisicama poslao je bočice s eukaliptusovim uljem i kamforom. Životinje su samo trebale razbiti bočicu i povaljati se po krpama koje im je doktor također poslao. Lovački psi mrzili su oštre mirise i počeli bi bježati od lisica, umjesto da ih love, i barbarski običaj obustavljen je u cijeloj pokrajini. Majka lisica bila je silno zahvalna doktoru.

- Sad mogu svoju mladunčad namirisati kamforom, a sebe euka… euka…

- Eukaliptusom - doreče Doktor.

• 
  To je vrlo lijepo ime – reče majka-lisica. Nikad mi nije uspjelo naći neko lijepo ime svojem najmlađem lisičiću. Odsad ću svoje mlade zvati: Maslačak, Poriluk i Eukaliptus.
  

Ja nisam imao pomagača i bijeg sam morao izvesti sam. Sjetio sam se da je Marija ipak negdje iza telefonske žice. Ona će mi pomoći.

- Ja sam.

- Ritnuo se.

- Ritnuo? Znači da je muško.

- Ne znam. Nadam se da je žensko.

- Jesi li razmišljala o imenu?

- Ako bude žensko, Julija. A ako bude muško…

- Eukaliptus.

- Eukaliptus?

- Eukaliptus. Sviđa li ti se?

Nasmijala se.

- Nadam se da će biti žensko.

- I ja se nadam. Dolazim sutra.

- Čekam te.

Bilo je dovoljno samo otvoriti vrata i otići. Nije važno ako me netko vidi, nije važno što namjerava Roko. On mi ne može ništa. Trebalo mi je još samo malo pomoći. Otvorio sam knjigu.

Zatvorski parcov živio je prije zatvora u ateljeima umjetnika:

- To nisu bila loša mjesta za život. Umjetnici u pravilu nisu kao običan svijet i, što je najvažnije, njima štakori ne smetaju. Osim toga, oni sami pripremaju hranu i rijetko peru suđe, pa uvijek ostane dosta za jelo. Živio sam s jednim slikarom. U posjet mu je često dolazio filozof. Jednom ga je prilikom pitao zašto ne nabavi mačku. Moj slikar rekao je: - Kog će mi vraga mačka – i to mi je bilo milo čuti. Jednom sam se poskliznuo i pao u lavor. Slikar me tada spasio i poslije me njegovao sve dok se nisam oporavio. Tako smo postali prijatelji. Nazvao me je Macchiavelli. Nikada nisam doznao zašto. Macchiavelli, rekao mi je, ti si prijatelj kakvog treba imati. Ništa ne smetaš mojoj slobodi. Kad odem iz ateljea, ne moram brinuti o tebi. Ti se sam brineš o sebi. Tada bi pio pivo u moje zdravlje iz čaše koju je upotrebljavao i za brijanje. Jednom sam otišao na izlet s tri štakora koji su živjeli ispod poda ateljea. Bilo je to istraživačko putovanje u cilju upoznavanja načina na koji ljudi u proljeće provode slobodno vrijeme. Jedan jazavčar krenuo je za mojim tragom i mi smo se štakori razdvojili. Dugo me je progonio i kući sam se vratio tek za tri dana. Mog prijatelja više nije bilo. Čuo sam da ga je odvela policija. Odlučio sam pronaći svog prijatelja i tako sam postao zatvorski parcov. Parcov, a ne štakor, tako je.

- Otkrio sam da se ljudi tek kad odu u zatvor počnu družiti sa štakorima. Moj umjetnik družio se sa mnom dok je bio na slobodi i stoga sam ga još čvršće odlučio pronaći. U svom zatvorskom životu upoznao sam mnogo drugih zatvorskih parcova. Raspitivao sam se kod njih, ali nitko nije znao ništa o mojem prijatelju. Tada mi je palo na pamet da se vratim u naš stari dom. Upalilo je. Jednog dana tamo je došao njegov prijatelj filozof, skupio je neke stvari, odijela i knjige, spakirao ih i otišao pješke. Pratio sam ga, trepereći od sreće što ću pronaći svog prijatelja. Tad se dogodila nesreća: neki uplašeni konj pregazio je filozofa na kraju ulice. Mislio sam da je poginuo, ali poslije se ispostavilo da je bio samo teško ozlijeđen.

- Nakon što je taj pokušaj propao, nastavio sam obilaziti zatvore, još odlučniji da nađem svog umjetnika. U jednom zatvoru uspio sam vidjeti sve zatvorenike osim jednog. Taj je bio dobro zatvoren i nikad ga nisu puštali u šetnju. Proveo sam neko vrijeme pokušavajući, ali nikako nisam mogao do njega. Kad sam već pomišljao da odustanem i odem u sljedeći zatvor, začuo sam ariju koju je moj prijatelj uvijek pjevao dok je slikao. To je bio on! Napokon sam uspio ući u njegovu ćeliju i on me je prepoznao po šepanju. Naime, prilikom onog pada u lavor ozlijedio sam nogu koja me i dan danas pomalo muči.

Raspitao sam se kod starijih kolega što je potrebno za bijeg. Iz radionice sam uzeo malu turpiju, kakvu sam mogao ponijeti, i odnio je prijatelju. Trebale su mu dvije noći da prepili rešetke. Morao sam mu donijeti drugu turpiju, jer se prva istupila. Na kraju je izašao kroz prozor i napustio zemlju prije nego to su mu ušli u trag. Nikada ga više nisam vidio.

Turpija mi neće biti potrebna. Bilo mi je potrebno samo malo odmora. Zaspao sam duboko i ne sjećam se jesam li što sanjao. Ako i jesam, to sigurno nije bio san o bolesničkoj sobi. Ujutro sam papire pospremio u torbu koju sam pronašao u ormaru. Sve ostale stvari vratio sam na mjesto. Kuća je izgledala kao kad sam došao. Pojeo sam dio hrane, uzeo nešto papira i jednu torbu, ali to nikome neće nedostajati. Bio sam spreman za bijeg.

3. 
   DOKTOR DULITL NA MJESECU
   

I tu je trebao biti kraj. Još sam se jednom osvrnuo po kući, pokušavajući pronaći nešto što bi mi moglo pomoći u pronalasku čovjeka koji je nestao. Hodnici i predvorje bili su u savršenom redu, djelovali su kao da je stanar otišao po novine i vratit će se za koji trenutak. Možda se to i dogodi, pomislio sam i odustao od traženja, od Roka, od cijele priče. Jedino je bilo važno vratiti se Mariji. Nije više bilo razloga za čekanje.

Duboko sam udahnuo i otvorio vrata. Sunce me udarilo u oči i prije nego što sam potpuno izgubio vid stigao sam vidjeti kako se pretvara u crvenog diva koji se munjevito širi, prijeteći da za nekoliko trenutaka proguta cijelu Zemlju. Zakoračio sam unatrag, osjećajući kako mi lice gori. Zalupio sam vrata i naslonio se na njih s unutrašnje strane. Znači, opasnost se krila u Suncu, a ne u Mjesecu. Sve sam shvatio pogrešno. Spustio sam se u čučanj i slušao požar koji je bjesnio ulicama i pucketanje vrata na koja sam naslonio tjeme. Čekao sam da drvo postane vrelo, počne pržiti moja leđa i naposljetku se raspadne i izgori, prepuštajući me vatri. Ispred mene sve je bilo u mrkloj tami, a iza vrata bješnjelo je svjetlo.

Ne znam koliko je vremena prošlo prije nego što mi se vratio vid. Lice me peklo na dodir, ali na njegovom odrazu u prozorskom staklu nije bilo nikakvih tragova. Ulica je izgledala kao i prije, bez ikakvih tragova vatre, a Sunce je zalazilo, gubeći snagu. Bilo je crveno i čisto, najavljujući lijep novi dan. Izvadio sam sve papire iz torbe. Na dnu se nalazilo nekoliko novih listova. Raširio sam ih po podu. Bili su pisani raznim bojama. Bio sam siguran da je torba bila prazna kad sam je izvadio iz ormara. Netko je ulazio u kuću za vrijeme moje sljepoće ili sam počeo gubiti razum.

Čini mi se da gubim vid. Teško vidim slova i ako se ovo nastavi, neću moći dalje pisati. Na daljinu vidim dobro. Neće mi nedostajati sitne stvari koje ću izgubiti. Vidio sam dovoljno. Pogled na Mjesec bit će mi dovoljan, bez njega ne bih mogao izdržati. Umjesto da pišem, pamtit ću. A Mjesec će biti tu. Ne mogu vjerovati da je postojalo vrijeme kada ga nije bilo i da će možda doći čas kad će zauvijek nestati.

Majmun Či-Či govorio je doktoru Dolittleu o takvim vremenima, starim vremenima:

- Sjećam se kako je baka pričala da je u ono vrijeme, kad na nebu još nije bilo Mjeseca, svuda na Zemlji živjelo bezbroj ogromnih bića, pa je čovjek preživljavao s najvećim naporom. Stanje je bilo najteže u razdobljima kad su se razne vrste, poput dinosaura i nekih još opasnijih životinja, razmnožavale takvom brzinom da ih se moglo svugdje naći, osim u nekim veoma rijetkim predjelima. Nisu otežavali život čovjeku samo tako što su ga hvatale i uništavale. Jer kad, na primjer, krdo golemih guštera dođe na farmu gdje čovjek gaji žito, oni pojedu usjeve i sve ostalo u širokom krugu za samo nekoliko minuta, pa za čovjeka i njegove koze ne ostane apsolutno ništa.

Baka je voljela pričati priče o vremenu prije nego što je postojao Mjesec. Pričala je kako je u nekoj zaboravljenoj dolini živjela rasa ogromnih leptira. Naravno, bilo je to milijunima godina prije njenog rođenja, tako da ih nikada nije vidjela, ali rekla je da se još vjeruje kako su krila tih leptira bila toliko velika da su potpuno raširena bila duga stotinu koraka od jednog do drugog kraja. Majmuni su, kao i ljudi, tada bili niži nego sad, budući da u to doba hrane nije bilo dovoljno. Stoga nije sigurno koliko je tada iznosio jedan korak, ni koliko su ti divovski leptiri doista bili veliki.

Baš dok je Či-Či pričao svoju priču, u doktorovo dvorište sletio je najveći kukac kojeg je družina ikada vidjela. Bio je to moljac s Mjeseca. Bilo je to veliko otkriće. Doktor je uskoro opazio kako se Mjesečevo cvijeće koje je donio golemi moljac kreće s jednog na drugi kraj sobe. U početku se činilo da se kotrlja slučajno, no poslije je doktor shvatio kako svaki cvijet ostavljen blizu vrata preko noći osvane u suprotnom kutu. - Bit će da im smeta propuh - zaključio je Dolittle.

Doktor i sova Tu-Tu primijetili su dimne znakove na Mjesecu i shvatili kako je to poziv. John Dolittle nikada nije gubio vrijeme na sentimentalne pozdrave. Odlučio je otići bez mene. Krišom sam se popeo na velikog moljca i krenuo s doktorom na naše najveće putovanje.

Za vrijeme približavanja Mjesecu, doktor i ja shvatili smo da Mjesec ima cijelu skalu vlastitih boja kakve nikada nismo vidjeli na Zemlji. Nisam ih u stanju opisati zato što ih ljudsko oko, naviklo na zemaljske boje, nema s čime usporediti, te ih tako moje oči nisu mogle valjano osjetiti. Mogao bih samo reći kako je predio na koji smo se spustili nalikovao slici večernjeg krajolika u pastelnim bojama s ogromnim varijacijama mekih i potpuno nepoznatih tonova koji su postajali uočljivijima što smo im se više približavali. Posve blagi skok bio je dovoljan da odletimo s leptirovih leđa u zrak i s visine od petnaestak metara blago se prizemljimo na Mjesec.

- Prizemljiti se na Mjesec - rekao je doktor - ne bi li bilo bolje reći primjesečiti se?

Promatrao sam krajolik i bio iznenađen slikom obzora. Mjesečeva kugla mnogo je manja od Zemljine, te su prema tome znatno kraće i udaljenosti do kojih pogled može doprijeti. Neusporedivo je lakše bilo uočiti zakrivljenost novoga svijeta nego onoga što smo ga bili ostavili. Ugledali smo neobično stablo i krenuli prema njemu. Pretpostavili smo da je Mjesečev zrak, unatoč mekanom osvjetljenju, utjecao na to što su se Mjesečevi predmeti činili bližima nego što su to doista bili. Međutim, kad smo stigli do stabla, otkrili smo da smo se prevarili i da je stablo uistinu bilo nezamislivo veliko. Beznadno lutanje po Mjesecu bio je događaj u kojem sam, mislim, upoznao Johna Dolittlea u njegovoj pravoj slici. Znao sam, premda ga nisam pitao, da je bio pun briga već na prvim koracima našeg puta. Ali nije u to vrijeme htio o tome govoriti, nego tek mnogo kasnije. Štoviše, što su uvjeti postajali gorim, doktor se činio veselijim, i što nam je glad sve više mučila crijeva, a žeđ sve više pržila grlo, to je on sve više nastojao cijelo društvo održati u dobru raspoloženju.

Tada smo začuli neobičan zvuk. Bila je to pjesma, vrlo lijepa, ali nismo mogli vidjeti nikoga tko bi je pjevao. Napokon smo shvatili da su to pjevala stabla, i to hotimice i svjesno. Onako kako svira eolska harfa kad je pod određenim kutom okrenemo prema vjetru, tako su i stabla proizvodili neke muzičke tonove. Izbili smo na malu čistinu oko koje su u krugu stajala divovska stabla. Tako mi cijelog svijeta, bio je to pravi orkestar. Očarani, stajali smo i buljili u njih. Jedno po jedno, naizmjence, okretala su grane prema vjetru, a zvuci su jasno i umilno odjekivali u noći. Zatim bi nekoliko njih, troje ili četvero, istovremeno svilo grane pa bi se izvio skladan akord koji bi se titrajući širio kroz šumu.

John Dolittle pokušavao je utvrditi u kojoj ljestvici sviraju. Meni je, rado priznajem, zvuk bio blag i prijatan. Ništa drugo! Ali, osjećao sam da postoji ritam. Bilo je pojedinih fraza koje su se ponavljale, ali ne često. Uglavnom, melodija je bila jednostavna, tužna i neobična, ali i moje skromno glazbeno obrazovanje osjetilo je da drveće teži usklađivanju različitih tonova.

- Hej, Stubbinse, rekao mi je doktor – shvaćaš li što to znači? To je izvanredno! Ako ta stabla mogu pjevati, ako im je poznato zborno pjevanje, kao i sve ostalo, onda ona moraju imati svoj jezik. Ona govore! Jezik biljnog carstva! Jezik koji bismo mogli razumjeti. Tko zna! Možda ću ga i ja svladati. Stubbinse, ovo je veliki dan.

I nije ostao na tome. Naučio je i posebnu vrstu jezika u kojem se sporazumijevanje vrši pomoću određenih dugih i kratkih mirisnih valova, što je sličilo Morseovu kodu; zatim pomoću zvuka što ga donosi vjetar, točnije raznih melodičkih tonova koje izvode grane kada se prema vjetru nalaze pod stanovitim kutom; a isto tako i pomoću još nekih neobičnih i osebujnih načina.

Čovjek, dječak, majmun i papiga bili su osoblje ekspedicije koja je istražila čitav jedan svijet. Od trenutka kad smo se uputili od položaja na kojem smo pristali na Mjesecu, nikome od nas nije bilo ni na kraj pameti da ćemo izvesti kružno putovanje oko tog svijeta.

Pronašli smo i vrlo posebno cvijeće, Mjesečeve ljiljane. Niti dva dana nisu bila potrebna doktoru da izučavajući jezik tog cvijeća ovlada njegovim najtananijim nijansama. Kako je rekao, bila je to više zasluga izuzetne inteligencije ove vrste cvijeća, kao i njihove volje da mu pomognu, nego njegovih napora. Naravno, da već prije nije mnogo radio odgonetajući jezik stabala i grmlja, teško da bi uspostavio kontakt s ljiljanima tako brzo kao što je to bilo u ovom slučaju.

Gledani u velikim grupama, ljiljani su predstavljali blistav i veličanstven prizor. Promjer njihovih cvjetova iznosio je oko pola metra. Nalik na trube, divno obojeni, imali su na toploj žutoj podlozi ljubičaste i narančaste mrlje, iz sredine im je izbijao tučak crn poput ahata, a lišće im je bilo tamnomaslinaste boje.

Ti ljiljani mogli su hotimice ispuštati različite mirise. Neki su bili toliko jaki da su mogli ošamutiti ili čak i ubiti one koji im se suviše približe i ljiljani su to mogli koristiti za samoobranu. Ali ono što vas je kod njih najviše moglo zapanjiti, bila je ipak njihova živa inteligencija koju ste mogli opaziti na prvi pogled. Razgovor s njima izgledao je kao najprirodnija stvar na svijetu. Kao što nam je doktor objasnio, ljiljani su bili vrsta biljaka koja je u svakom pogledu dosegla viši stupanj razvoja od bilo koje druge vrste, na Mjesecu ili na Zemlji. Bića na Mjesecu, općenito gledano, bila su sretnija od zemaljskih bića. Či-Či nam je ispričao još jednu priču:

Kad se Mjesec, nakon što se u velikoj kataklizmi odvojio od Zemlje, prvi put pojavio na nebu, majmunski Či-Čijevi preci spazili su skupinu ljudi na vrhu brda. Bili su to prvi obožavatelji Mjeseca. Dotad su oni bili poklonici Sunca, ali otad su se molili i Mjesecu, tvrdeći da je Sunčeva žena.

A sve je počelo sa strašnom pometnjom. Tama je prekrila Zemlju, odjeknuo je prasak strašne eksplozije i mnogo je života izgubljeno. U prazninu koju je Mjesec ostavio iza sebe nahrupilo je more i nanovo je razaralo i stvaralo metež. Ljudi i životinje ili su se povukli u špilje da bi se zaštitili, ili su bezglavo jurili u planine, ili su naprosto ostali ležati na tlu, zatvorenih očiju kako ne bi vidjeli te užasne slike.

U to vrijeme, pričala je Či-Čijeva baka, ljudi su se razmnožili, svugdje su stali nicati veliki gradovi, a rat je buknuo oko pitanja je li Mjesec božanstvo ili nije. Obožavatelji Sunca tvrdili su da mu je Mjesec žena ili kći, te prema tome ima puno pravo na obredne svečanosti. Oni koji su tvrdili da se Mjesec odvojio od Zemlje prestali su obožavati Sunce. Ako Zemlja može, govorili su oni, iz svojih njedara izbaciti na nebo takvo tijelo, onda je Majka Zemlja božanstvo od kojega sve potječe, a nije Sunce. Bilo je onih koji su tvrdili da i Sunce i novo nebesko tijelo zaslužuju da ih se obožava kao bogove, a i onih koji su tražili da sva tri tijela – Sunce, Zemlja i Mjesec čine trojstvo svemoćnih sila. Rat koji je izbio između predstavnika tih različitih mišljenja bio je strašan. Na veliko čuđenje majmunskog svijeta, ljudi su se ubijali na tisuće, što se majmunima činilo potpuno besmislenim jer ni jedna od zaraćenih grupa nije zasigurno znala je li u pravu ili nije.

- Kako smo bijedni, kako smo bijedni! – mrmljao je doktor pošto je Či-Či završio. – Bio je to prvi vjerski rat, prvi od tolikih koji su slijedili. Kakve li gluposti! Kao da nije svejedno u što susjed vjeruje dok god živi korisno, istinito i sretno!

Doktor je na Mjesecu razgovarao i s lozama koje šapću. I one su čule za doktora Dolittlea.

- Pogledaj! One me razumiju i onda kad govorim onako kao što govorim kad se obraćam ljudima... Kažu da se vesele što nas vide.

Od jedne loze koja šapće doznali smo kako na Mjesecu nitko nikoga ne jede. Rekao sam doktoru:

- U usporedbi s našom Zemljom ovdje ne postoji životinjski svijet, bar ga mi nismo vidjeli. Postoje samo kukci i ptice. Nigdje nema lavova i tigrova koji mogu opstati samo ako love jelene i divlje koze.

- Tako je – odgovorio je - ali ne zaboravi da se rat vrste protiv vrste, jednako kao među mesožderima, vodi i u svijetu kukaca. Za milijun godina možda će neki znanstvenik dokazati da je rat između čovjeka i kućne muhe najvažnija pojava današnjice. Osim toga, tko danas može reći kakav je bio tigar u doba dok još nije okusio meso?

Dolittle se napokon susreo s Otom Bludgeom, čovjekom s Mjeseca. Oto je bio ogroman, ali se svejedno plašio nas Zemljana i približio nam se tek kad se uvjerio da ne želimo nikakvo zlo. Doktor se s njim pokušavao sporazumjeti svim živim i mrtvim jezicima, ali bez ikakva rezultata. Kad je prešao na jezik životinja, Oto ga je razumio nešto bolje, ali znao je samo pokoju riječ. Tek kad su prešli na jezik kukaca i biljnog carstva, počelo se uspostavljati pravo razumijevanje.

Došlo je vrijeme kad bih vam morao štogod reći o licu Čovjeka s Mjeseca. U sivom svjetlu Mjesečeva praskozorja njegovo lice odavalo je dovoljno bistrine i mudrosti, premda nipošto nije bilo tako staro kao što bi se to moglo očekivati. Zapravo je teško opisati njegovo lice. Možda je tome razlog to što je dugo bio odvojen od ljudskih bića. Na tom licu bio je izraz životinje, ali nijedna njegova crta nije djelovala okrutno.

Doktorov dolazak pročuo se na cijelom Mjesecu. U slabom svjetlu stajale su oko nas stotine, možda i tisuće golemih kukaca, i buljile u sitnu figuru liječnika koji je došao izliječiti njihove boljke. Neka od tih stvorenja dosad nismo vidjeli, a nismo ni mogli pretpostaviti da bi se mogla naći na Mjesecu: gusjenice duge poput gradske ulice s udlagama na tucetima nogu, golemi stršljeni koji su patili od neke bolne bolesti, skakavci visoki poput trokatnice s grubim zavojima ovijenim oko zglobova, divovske ptice s bolesnim i slomljenim krilima. Svi su se hromi i sakati stanovnici Mjeseca našli pred doktorovim vratima.

Ideja o knjizi o doktoru Dolittleu rodila se za punog Mjeseca. Prva osoba koja ju je izgovorila, natjeravši naposljetku Loftinga da od priča o doktoru napravi knjigu, bila je njegova žena. Za vrijeme punog Mjeseca Flora nije mogla zaspati. Njen muž liječio je ranjeno bedro, krateći vrijeme smišljanjem novih priča za svoju djecu. Nije razmišljao o tome kako polako ostaju bez novca. Od knjige za djecu moglo bi se dobro zaraditi. Ako samo dio djece bude zavolio priče o doktoru Dolittleu onako kako su ih zavoljeli Betty i Colin, svi njihovi problemi bili bi riješeni. Lofting je oklijevao. Uživao je pišući priče, ali pomisao da prestane pisati za odrasle i posveti se dječjoj književnosti prestala mu se sviđati kad je otišao iz Normandije. Pregledavao je tekstove i ispravljao sitne pogreške. Napisanim nije bio nezadovoljan. Količina teksta bila je dovoljna za knjigu, ali odluku o objavljivanju ipak je odgodio do povratka u Ameriku. Sve bolje stanje njegove noge davalo mu je do znanja da mu za odluku nije ostalo previše vremena.

Cecil Roberts putovao je brodom koji je Loftingovu obitelj vraćao u Ameriku. Roberts i Lofting upoznali su se na palubi. U to doba Roberts je bio znatno poznatiji pisac od Loftinga. Ja sam za njega prvi put čuo tražeći podatke o Loftingovu životu. Svake večeri u šest sati budući autor knjiga o dobrom doktoru prekidao je razgovor i odlazio kako bi doktoru Dolittleu pročitao priču za spavanje. Robertsa je zanimalo tko je taj doktor. Sljedeći dan Loftingova žena dovela je na palubu maloga dječaka kojemu je neprestano curio nos i Roberts je napokon upoznao Dolittlea. Nije potpuno sigurno je li se radilo o dosadi prekooceanskog putovanja ili su Robertsa doista zanimale Loftingove priče, ali izvjesno je to da je pročitao rukopis koji mu se veoma svidio. Preporučio je Loftinga svojem izdavaču, izvjesnom gospodinu Stokesu. Nikada više nije sreo Loftinga, ali je, kad je izašla prva knjiga o doktoru Dolittleu, poštom dobio primjerak s, kako je mnogo kasnije izjavio, vrlo šarmantnom posvetom.

Knjiga o doktoru Dolittleu odmah je doživjela ogroman uspjeh s obje strane oceana i Hugh Lofting postao je veoma poznat čovjek. U svojem prvom intervjuu izjavio je:

- Moja djeca htjela su da im pišem. Htjela su pisma sa slikama. Vijesti s bojišta bile su ili previše dosadne ili previše užasne. Sve je bilo cenzurirano, a ja sam morao nešto napisati.

Rekao je još: - Ako želimo da životinje preuzimaju isti rizik kao mi, zašto im ne damo sličnu pažnju kad su ranjene? A razvijanje kirurgije za konje dobre kao što je ona za ljude podrazumijevalo bi razumijevanje jezika konja.

Lofting nije očekivao da će napisati toliko knjiga o Dolittleu. Očekivao je da će jedna biti dovoljna, nakon čega se mislio vratiti pisanju za odrasle. Međutim, čitatelji iz Amerike i Engleske, a potom i iz ostalih, sve brojnijih zemalja u kojim je knjiga bila prevedena, tražili su nove avanture, a djeca su mu slala prijedloge za priče. Lofting se pomirio s tim da je pronašao svoj poziv, ili da je poziv pronašao njega, i bacio se na posao. Loftingovi su se preselili u Connecticut, gdje je od 1922. do 1928. Hugh svake godine napisao po jednu knjigu o doktoru Dolittleu. Djeca su Loftingu pisala sve više i mnogo njih vjerovalo je da doktor uistinu postoji. Ni ne znaju koliko su u pravu, pomislio je Lofting. Bio je dovoljno pametan da nikome ne spomene kako je doktora koji je znao razgovarati sa životinjama doista upoznao. Još je uvijek osjećao žaljenje zbog davnog gubitka tek stečenog prijatelja.

Cijenio je dječja pisma. Najdraža su mu bila ona puna pogrešaka koje su dokazivale da su ih djeca pisala sama. U mnogo pisama mogao je osjetiti ruku učitelja i roditelja koja je pismima davala neprirodan starmali ton. Loftinga je počelo smetati to što je svoje knjige pronalazio isključivo u odjeljcima za djecu. Ako je tako, smatrao je, trebali bi postojati i odjeljci za stare i senilne.

Obitelj Lofting imala je mnogo ljubimaca. Jedan od njihova četiri psa kupljen je u londonskoj prodavaonici kućnih ljubimaca u kojoj je mali Hugh za posjeta Londonu provodio najviše vremena. Lofting je volio sve životinje osim mačaka. Prema njima osjećao je izvjesno nepovjerenje.

Pipinella, kanarinka koja je napisala, skladala i izvela prvu operu za ptice ispričala je doktoru:

- Psi su u lovu prave šeprtlje kad se usporede s mačkama. Dobri su kad slijede i pronalaze tragove, u tome su bolji od mačaka. No kad se trebate domoći plijena služeći se lukavstvom, nikakve koristi od vas - okrenula se Pipinella Džipu.

- Jesi li ikad vidio psa da satima i satima sjedi i promatra rupu u zemlji? Tih i skamenjen čeka i čeka da iz nje izađe neki siroti mišić ili nekakvo drugo stvorenje. Ne, kad pas pronađe rupu, on laje, zavije i grebe oko nje, i dakako, štakor ili tko već bio u rupi ni u snu ne bi izašao. Ovo govorim kao ptica: radije bih bila u sobi prepunoj pasa nego da je u kući i jedna jedina mačka. Živjela sam u kući s jednim papagajem. Jednog je dana naša gospodarica nabavila krasnu, svilenkastu bijelu perzijsku mačku. Bilo je to prelijepo stvorenje – za oko. Papagaj Pol mislio je da je to sasvim pristojno stvorenje, sve dok se mačka jednoga dana nije pokušala popeti po stalku i ščepati ga. No, papagaj je prilično dobar borac kad je riječ o poštenoj borbi, pa se mačka povukla s komadićem odgrizena uha. Papagaj je, unatoč mački, nastavio s običajem poslijepodnevnog drijemeža. Često mislim kako je u neovisnosti tog papagaja bilo nečega profinjenog. Imao je svoja načela koja ništa nije moglo promijeniti. U međuvremenu, ona odvratna mačka čekala je svoju priliku. A naša gospodarica, nikada njoj u toj njenoj praznoj glavi nije sinulo koliko je ta mačka opasno stvorenje. Stara gospođa jednom je otišla u posjet prijateljima na selu i dala služavki slobodan dan. Vrata dnevne sobe gdje nas je uvijek držala bila su zatvorena i ja sam zahvaljivala zvijezdama što je moj prijatelj bar toga dana bio siguran.

- Podigla se oluja i, nemarno zatvorena, vrata su se otvorila. Mačka se nije pojavljivala i papagaj i ja smo zaspali. Sanjala sam užasne snove, i kad sam se probudila, na podu je ležao Pol, a pored njega na tepihu je, zureći u mene i likujući s vražjim osmijehom na odvratnom licu, sjedila šćućurena bijela mačka. Pitala sam se hoće li pojesti moga prijatelja. Ali ništa od toga. Uopće ga nije htjela pojesti. Dobivala je od starice tri poštena obroka na dan, najslasnije zalogaje u kući. Jednostavno je željela ubijati – zbog ubijanja. Tri je mjeseca motrila, čekala i računala. I na kraju je pobijedila. Još mi se jednom nacerivši pobjedonosno, ostavila tijelo i krenula prema vratima. Tad sam se uvjerila da mačkama pomaže sam vrag. Čim je mačka izašla iz sobe, vjetar je zalupio vrata. Da je puhnuo trenutak ranije, zatočio bi mačku u sobi. Ovako, kad se gospođa vratila kući, ništa joj nije bilo jasno. Sve je pripisala nestašnoj djeci.

Ali mačke s Mjeseca, govorio je doktor, bile su drugačije od zemaljskih mačaka:

- Na komadu Zemlje koji se odvojio i postao Mjesec bilo je i nekoliko mački. Jezik im je točan i precizan, drugačiji nego kod mačaka na zemlji. Tako je sa svim Mjesečevim jezicima. Dakako da su svi proistekli iz jezika zemaljskih stvorenja. Ali, budući da su toliko vremena proveli gore, ptice i ostale životinje počele su govoriti posve drukčije. Riječi i fraze gotovo su se sve promijenile. Ostao je samo duh jezika.

Doktor Dolittle otišao je na Mjesec, odakle se nikada nije trebao vratiti, i tako su njegove pustolovine trebale završiti. Međutim, molbe čitatelja urodile su plodom i 1933. godine, ili stotinjak godina ranije, ako pratimo priču, doktor Dolittle vratio se na Zemlju na leđima ogromnog skakavca. Kad se vratio s Mjeseca, doktor je, uslijed osobite Mjesečeve ishrane, bio visok točno pet metara i pedeset sedam i pol centimetara, te je, da bi se vratio na svoju normalnu veličinu, morao proći dugu i tešku dijetu. Njegovi životinjski prijatelji nisu mu dali mira, tražeći da im priča o svojim dogodovštinama, kako su rekli, tamo gore. Stari šepavi konj iz štale također je htio čuti priču doktora Dolittlea. Čuo je larmu i shvatio da je to znak da se doktor vratio, pa se htio pridružiti ostalima. Na veliku žalost Pat-Pat, otvoren je krilni prozor prema vrtu i stari konj pozvan je da se pridruži društvu. Očistili su mu kopita od blata i tada mu je dozvoljeno da stupi na tepih. Krupna životinja ušla je u sobi ništa ne srušivši i zauzela mjesto između doktorove stolice i ormara za suđe, jer je, budući da nije čuo najbolje, htio biti blizu govornika.

Životinje su dolazile kako bi ih izliječio, ili su se pravile bolesnima da bi upoznale najslavnijega čovjeka na svijetu. Doktor je namjerno otišao u zatvor kako bi na miru mogao završiti svoju knjigu o Mjesečevoj flori i fauni, ali su ga protiv njegove volje spasili miševi i štakori, prokopavši tunele ispod zatvorske zgrade. Upravitelj ga je istjerao iz zatvora prije nego što se cijela podrovana zgrada uruši.

I to je trebala biti posljednja knjiga o doktoru Dolittleu.

1935. godine Hugh Lofting oženio se po treći put. S Jospehinom, Kanađankom njemačkog porijekla, počeli su njegovi bolji dani. 1936. godine rođen mu je sin i obitelj je preselila u Kaliforniju. Lofting je počeo raditi na trećoj posljednjoj knjizi o doktoru Dolittleu, knjizi o tajnom jezeru koja je objavljena tek nakon njegove smrti. Bila je to prava posljednja knjiga.

Nadao sam se i da je to posljednji spis neznanog autora. U biti, to mi više nije bilo važno. Shvatio sam da je sumrak najbolja prilika za bijeg iz kuće. Iskoristit ću sutrašnji sumrak. Ovu noć htio sam iskoristiti kao posljednju priliku da vidim Terryja i Julie. Osjećao sam da su negdje vani, blizu, dostupni mojem pogledu. Otvorio sam prozor. Puhao je jak vjetar koji mi je godio. Istegnuo sam se prema van i duboko udisao svježi noćni zrak. Nalet vjetra donio je smotuljak koji me pogodio u trbuh. Uhvatio sam ga i razmotao. Bile su to nove bilješke ispisane starim rukopisom. Bacio sam ih na pod i pogledao kroz dalekozor. Nije mi trebalo puno vremena da ih nađem. Bili su u automobilu, parkirani u sjeni uz nasip. Oni vole rijeku, nema što.

Koristio sam svjetla automobila koji su, povremeno prolazeći, bacali malo svjetlosti na njih dvoje. Julie je bila gola do pasa. Imala je grudi kao Marija, čvrste, uzdignutih bradavica okrenutih prema van. Terry se igrao njenim grudima, a ja sam zatvorio oči i prizvao Marijinu sliku. Spustio sam hlače.

Kad su ih automobilska svjetla osvijetlila sljedeći put, bili su goli. Julie se raširenih nogu naslanjala na volan. Sjela je na sirenu. Tada je nestalo svjetlosti. Čekao sam sljedeći prolazak automobila. Opet se začula sirena. Nekoliko dugih signala, potom su signali počeli ubrzavati. Nisam više čekao svjetlost.

Zatvorio sam prozor i legao. Sirena je i dalje radila, promjenjivim ritmom. Pokušao sam zaspati, ali oni nisu prestajali. Bili su neumorni. U jednom trenutku ritam je postao pravilan i ja sam počeo tonuti u san.

Sirena se čula i dalje. Čuo sam je u snu, gdje se pretvorila u otkucaje aparata koji je pratio moje znakove života. Vidio sam kako mi se na bolesničkom krevetu nožni prsti lagano grče, ali gore, na stropu, nisam osjećao ništa. Onda su strojevi počeli otkucavati sve brže, sve dok se njihovi otkucaji nisu pretvorili u jedan neprekinuti zvuk. Čuo sam glasove izvana koji su prelazili iz šapata u viku i odjek užurbanih koraka u hodniku koji su bili sve bliži. Netko je otvorio vrata i tada je nastupila tišina.

3.