Tajni zivot doktora Dulitla
Yüklə 495,18 Kb.
|
- Bu səhifədəki naviqasiya:
- DOKTOR DULITL U VIZITI
POŠTA DOKTORA DULITLA Na papiru koji je donio vjetar pisalo je: Gospođe koje rade u knjižnici nisu se čudile kada sam počeo posuđivati knjige o doktoru Dolittleu. Vjerojatno su mislili da ih posuđujem za svoju djecu, ali ja nikada neću imati djece. U svakoj knjižnici mogao sam posuditi tri knjige odjednom. Izlaženje iz kuće počelo mi je padati sve teže, ali izdržao sam dok se nisam učlanio u još tri knjižnice, u svakoj s lažnim imenom i adresom, i skupio svih dvanaest knjiga. Otada nisam izašao iz kuće. Pogledi su me smetali još od djetinjstva. Ljudi su me gledali, a ja sam se pomicao previše sporo da bih mogao pobjeći iz njihova vidnoga polja. Kada bih i uspio zaći za ugao ili skriti se u neku rupu, bilo bi to samo privremeno. Iako se više, bar naizgled, ne razlikujem od ostalih ljudi, njihovi pogledi još mi uvijek smetaju. Tih dvanaest knjiga bilo je ono što mi je nedostajalo da zauvijek završim sa svijetom. Kad nisi njegov dio, lakše je vidjeti što se u svijetu doista događa. Osjećam da postoji pravilnost u kretanju ljudi na ulici, drugačija od one koja se može zamijetiti na prvi pogled. Neka mjesta izbjegavaju, neka ih privlače, oko nekih kruže, kao da im ne mogu pobjeći, a boje im se prići. Treba napraviti shemu njihovih putanja i pronaći ključ koji nitko dosad nije uspio otkriti. Vrlo neobična krivulja privlači njihove pokušaje pronalaženja odgovora i okreće ih, bespomoćne. Vrti im se u glavi i oni zbog toga ne vide dobro. Ne znaju postaviti pitanje i stoga im se ne nude svi odgovori, nego samo oni koji su bespomoćnima dozvoljeni. Njima, a to su svi koji se nalaze izvan ove kuće, ostaju samo njihovi jadni pokušaji varanja. U ovoj kući pravila su različita. Sve što je dopušteno može se dogoditi, a sigurno i hoće. Je li sve dopušteno? Meni je dozvoljeno sve, osim da izađem iz kuće. Guram silnice, rastežem ih i gađam ona područja krivulje za koja se nadam da su poželjna. Prvo ću zabilježiti sve, baš sve, da ništa ne bude previđeno, a onda ću otkriti pravila. Uzimam fotoaparat i razmičem zavjesu. Zvono crkve koju odavde ne mogu vidjeti otkucava podne. Kroz prozor se ne može vidjeti ništa osobito. Ovaj dječak koji vozi bicikl mogao bi biti onaj iz policijskog izvještaja. Ima možda sedam godina, ime mu ne mogu saznati. Da njega nema, ulica bi u ovom trenutku bila potpuno pusta. U stanovima zgrade preko puta nema gotovo nikoga. Jedino gospođa s četvrtog kata sjedi na balkonu u stolici za ljuljanje i drijema. Većinu dana provodi na terasi. Kroz dalekozor vidim bolje. Oči su joj jedva otvorene, djeluje kao da škilji. Na najvećem pojačanju vidim kako joj se oči pomiču. Dakle to je gospođa iz izvještaja, nepoznatog imena i dobi od sedamdeset i jedne godine. Često ju je spominjao u svojim bilješkama. Slažem ih i prepisujem. Svaki put kad gledam kroz prozor, i ona čini to isto. Spava li ona ikad, jede li? Njen pogled otkriva mi dio slike što se nalazi u mojem slijepom kutu. U njenim jezivo bistrim očima kroz dalekozor mogu vidjeti odraz dijela ulice koji se nalazi tik ispod moga prozora. Pri tome moram paziti na dvije stvari. Njene oči mogu u moje odbiti direktan sunčev sjaj i oslijepiti me. Drugi problem nije toliko opasan. Zrcalo njenih očiju okreće strane i stvara obrnutu sliku, što sve vrijeme moram imati na umu. Ako zanemarimo te dvije stvari, slika koju zajedno stvaramo, pri čemu je jasno da i ona svoj mrtvi kut može vidjeti u odsjaju leća mojih objektiva, oboje nas može zadovoljiti. To je sve što zasad znam o njoj. Razmičem zavjesu tek toliko da napravim prostora za teleskop. Sad jasno mogu vidjeti kako gospođa N.N. (71) promatra svoju ulicu. Pod dovoljnim pojačanjem lako mogu otkriti što joj se sviđa, a što ne. Dječaka ne voli previše. Čini mi se da bi bila najsretnija kada bi u ulici zavladala apsolutna tišina. Majka je izašla iz ulaza gurajući sina na kolicima. U sljedećem trenutku iza ugla se pojavio Roko. Zastao je i promatrao ih. Pogledao sam ga dalekozorom. Spustio je pogled kao da odmjerava mehanizam kolica ili pokušava nazrijeti što se nalazi ispod pokrivača prebačena preko dječakovih nogu. Nije skidao oči s njih. Okrenuo sam dalekozor. Dječak je imao bezizražajan pogled. Okrenuo se prema majci i nešto joj rekao. Ona je ubrzala korak, lagano šepajući. Roko je sad promatrao nju. Ona je hodala, pretpostavljam, najbrže što može, ali to nije bilo dovoljno da umakne njegovu pogledu. Kad su zamakli za ugao, Roko se okrenuo i prišao kući. Nekoliko trenutaka stajao je ispred vrata, kao da se premišlja hoće li ući. Sklonio sam se s prozora i osluškivao. Ubrzo sam začuo njegove korake koji su se udaljavali. Vratio sam se na prozor. Roko je žurnim korakom grabio prema uglu na kojem su nestali majka i sin, a ja sam se vratio spisima. Kralj Koko od Fantipa jednom je slučajno vidio poštansku marku. Upitao je engleskog trgovca kakav je to šareni papirić. Tako mu je objašnjena cijela zamisao o markama, poštarini i pošti. Trgovac mu je rekao da, u Engleskoj, kad želiš poslati neko pismo na bilo koju adresu u svijetu, moraš samo staviti marku s kraljičinim likom na njegov omot i ubaciti ga u poštanski sandučić i to pismo bit će onda opremljeno na mjesto naznačeno na omotu. - Razumijem - rekao je kralj - to je neka nova vrsta čarolije. Izvrsno! Velika kraljevina od Fantipa dobit će svoju vlastitu poštu i moje uzvišeno i lijepo lice nalazit će se na svim markama, a moja pisma putovat će još bržom čarolijom nego sva ostala. Tako je kralj, koji je bio vrlo tašt čovjek, dao izraditi svu silu maraka sa svojim likom, neke s krunom, neke bez nje, neke kako se smije, neke kako se mršti, kako se vozi na biciklu ili igra golf. Dao je napraviti i poštanske sandučiće, te je svojim podanicima objasnio kako treba nalijepiti marku i pismo ubaciti u sandučić, te će ono stići tamo kamo već treba stići. Uskoro su se ljudi počeli tužiti da su prevareni. Platili su marke, zalijepili ih i pisma ubacili kako treba, ali na njih nisu dobivali nikakva odgovora. Jednog dana neka krava očešala se o sandučić, on se otvorio i iz njega su ispala sva pisma koja se ni za pedalj nisu pomakla od mjesta na kojem su ubačena. Kralj se isprva jako naljutio, ali se, kad su mu objasnili da pisma ne putuju čarolijom, nego se za to treba brinuti poštanska služba, smirio i odlučio osnovati pravi poštanski ured. Pošta je radila vrlo loše a međunarodni promet nije ni postojao. Tada se u Fantipu našao doktor Dolittle. On se dosjetio zatražiti pomoć prvo od lastavica, a potom i od ostalih ptica, te je osnovao zračnu poštu u kojoj su ulogu poštara obavljale ptice. Za središte svoga poštanskog ureda doktor je odabrao Otok bez ljudi. Stanovnici Fantipa toliko su se bojali Otoka bez ljudi da su zazirali čak i od izgovaranja njegova imena. Vjerovali su da na tom mjestu žive zmajevi. Smatrali su kako su ti zmajevi potomci punice kralja koji je nekoć davno vladao tom zemljom. Kralj ju je prognao na taj otok zato što je previše pričala i ona se, vjerovali su ljudi, na tom otoku pretvorila u zmaja i stvorila potomstvo. Pokazalo se da su stvorenja koja su živjela na tom otoku i, kako je rekao vrabac Čip, nalikovala mješancu između krokodila i žirafe, bila posljednji preživjeli dinosauri na Zemlji. Oni se nisu hranili ljudskim mesom, nego bananama, i nisu rigali vatru, nego su se spuštali u jednu rupu na sredini otoka, udisali paru koja se skupljala u njoj i izdisali je da zastraše rijetke posjetitelje otoka, te su tako natjerali ljude da ih ostave na miru.Taj otok bio je neometani raj biljoždera: nosorozi i slonovi hranili su se visokom sočnom travom, na strminama su žirafe brstile lišće s drveća, a nilski konji jeli su trsku. Bilo je tu i majmuna i ptica, i još mnogo razne divljači, i svi su oni živjeli u miru. Ptice su se, nakon što su neko vrijeme radile kao poštari, i same zainteresirale za korištenje pošte. Nakon njih, i ostale životinje počele su pisati pisma. Ptice su otprije koristile sustav znakova kojim su jedna drugu upozoravale da, na primjer, u označenoj kući ima mačaka ili muha, da iza kuće ima građevinskog materijala za gnijezdo, i slično. Na temelju znakova kojima su se služile razne životinje, Dolittle je stvorio neku vrstu univerzalnog pisanog govora za životinje, ili, kako je on to nazvao, životinjskog škrabanja. Primijetio je da je majmune najlakše obučavati u pisanju, te je nekoliko njih namjestio kao pomoćne učitelje. Tako su životinje sve više koristile poštu. Doktor Dolittle je, nakon što je smislio životinjsku abecedu, pisao i knjige za životinje. Napisao je, na primjer, Knjigu o lijepom ponašanju životinja. Životinje su često pisale doktoru, pitajući ga svakakve stvari, a on je odgovarao na svako pismo. Jedna svinja iz Patagonije napisala je: DRAGI DOKTORE! Čitala sam Vašu Knjigu o lijepom ponašanju životinja, koja mi se jako svidjela. Uskoro ću se vjenčati, te Vas stoga pitam, pristoji li se zamoliti svoje uzvanike da mi umjesto cvijeća donesu repu kao vjenčani dar? S veleštovanjem Šunkica Šunković PS Ja sam uvijek nosila svoj zaručnički prsten u nosu. Je li to ispravno?
S veleštovanjem John Dolittle
Nije poznato je li Hugh Lofting volio voziti bicikl. Taj dio njegove biografije obavijen je velom tajne. Poznato je da je 1936. godine Lofting počeo pisati knjigu Doktor Dolitte i tajno jezero, koju će dovršiti tek za dvanaest godina. Sljedeće godine Lofting je napisao pismo novom njemačkom državniku, Adolfu Hitleru. Gospodine kancelare, Obraćam Vam se kao vođi naroda koji je brojnim tehničkim, znanstvenim, filozofskim i umjetničkim dostignućima znatno zadužio našu zapadnu civilizaciju, kao i cijelo čovječanstvo. Sudjelovao sam u prošlom ratu u kojem su se naše dvije (ili tri, budući da sam ja i Britanac i Amerikanac) zemlje sudjelovale, nažalost na suprotnim stranama. Nadam se i vjerujem da ćete se, budući da sam pročitao vaše izjave, složiti sa mnom da nam se takvo što ni pod koju cijenu više ne smije dogoditi. Vjerujem također i da glasine o vašim teritorijalnim pretenzijama, pripremama za rat i omalovažavanju drugih rasa i naroda nisu utemeljene, budući takvo što nikako nije u duhu Vašega naroda. Htio sam Vas upozoriti na neke važne probleme. Brzi razvoj Vaše industrije s jedne mi je strane, kao inženjeru, zanimljiv, no on donosi mnoge opasnosti kojih, bojim se, niste dovoljno svjesni, što, uostalom, nije Vaša krivica. Zagađenje, kao i masovno uništavanje životinja za potrebe mesne industrije velike su opasnosti koje nosi ubrzani razvoj Vaše i ostalih država. Uvjeren sam kako je naš odnos prema prirodi neodvojiv od našeg odnosa prema ljudima. Također, htio bih Vas obavijestiti kako rezultati nekih istraživanja upućuju na znatne prednosti biljne pred životinjskom ishranom. Ne znam koliko ste upoznati s mojim knjigama, budući da su one, nažalost, svrstane u dječju književnost. Pokušavam njima uputiti ljude, a djeca su naši najvažniji ljudi, na poštivanje prirode i svih živih bića. I ja sam grješnik, priznajem, budući da moj glavni lik, unatoč svojoj ljubavi prema životinjama, ipak jede njihovo meso, to jest svinjska rebarca, što je, priznajem, i moje omiljeno jelo. U sljedećim knjigama koje namjeravam napisati, ispravit ću taj, kao i neke druge propuste. Ako je Vaša ekscelencija zainteresirana, rado ću joj poslati jedan primjerak knjige kao moj skromni prilog svjetskom miru i razumijevanju među narodima, nacijama i vrstama života uopće. Sa štovanjem, Hugh Lofting Nakon toga, Lofting se bavio pisanjem pisama ostalim svjetskim vođama. Nekoliko tjedana kasnije, prije nego što je stigao poslati ijedno od tih pisama, u poštanskom sandučiću pronašao je pismo iz Njemačke. Na listu sjajnog papira sa žigom Trećeg rajha pisaćim strojem bilo je napisano: Vrlo cijenjeni gospodine Lofting, Kancelar vrlo cijeni Vaše knjige i zahvaljuje Vam na pismu. Uvijek se zalagao i zalagat će se za mir i u budućnosti te je, osobito zbog ljudi poput Vas, uvjeren u dobre odnose i suradnju s našim angloameričkim prijateljima. Vaše nazore smatra osobito zanimljivim i vrlo će rado pročitati vašu knjigu. Primite mnogo srdačnih pozdrava, Kancelar Adolf Hitler. Lofting je primijetio kako je pismo bilo potpisao faksimilom, a treće lice iz pisma nije odgovaralo kancelarovu potpisu. Svejedno, usprkos općenitosti odgovora, bio je relativno zadovoljan. Sve u svemu, to ga ipak nije dovoljno ohrabrilo da bi nastavio, te ostala pisma koja je napisao Chamberlainu, Mussoliniju, Rooseweltu i Staljinu nikada nije poslao. Umjesto toga, nastavio se baviti knjigom o Tajnom jezeru. Nekoliko godina kasnije i njegove knjige gorjele su na ulicama njemačkih gradova. Lofting tada nije pisao Hitleru. Slanje knjige bilo bi potpuno bespredmetno, sve da je i bila dovršena. Bio je potpuno uvjeren da u Njemačkoj nema više ni jedne jedine njegove knjige. Nekoliko godina kasnije pokazat će se da nije bio potpuno u pravu. Hugh Lofting sve je više postajao svjestan grubih propusta u svojim knjigama. Pitao se je li moguće otići do kraja. Može li, bar u knjizi, stvoriti svijet u kojem nitko nikoga ne jede? Uzeo je svoju drugu i najbolju knjigu. Nasumice je iščitavao njene odlomke, osjećajući grižnju savjesti. Prema svojim vlastitim riječima imao je sasvim drugačiji odnos nego drugi.
Doktor Dolittle izražavao se vrlo pristojno i rijetko je gubio prisebnost. Međutim, njegove uviđavne tvrdnje bilo bi pogrešno smatrati znacima kolebljivosti. Poštovanje svih živih i neživih bića nipošto nije bilo znak slabosti. Lofting se prenuo iz stanja začitanosti. Jadni Bumpo, pomislio je, možda ipak nisam bio pravedan prema tebi. Nisam mislio ništa loše, doista nisam mislio ništa loše. Pročitao je naglas ulomak iz svoje knjige. Autor knjige Cirkus doktora Dolittlea osluškivao je zvuk koji je izlazio iz njegovih usta i činilo mu se kao da iz njih govori netko drugi.
Lofting je zaklopio knjigu i rekao:
Tu doista nije bilo ničega lošeg. Odložio sam papire i dlanom ugasio svijeću. Opekla me jer je pokret bio prespor. Načas sam zadrijemao dok mi je ruka bila nad plamenom. Šunkica Šunković. Ružno ime za jednu svinju. Ruka me pekla. Sutra ću je namazati nečim. Bio sam siguran da ću u kući pronaći prikladan melem. Doktor Dolittle volio je svinjska rebarca. Zašto nije bio vegetarijanac? Nitko nije savršen. Bilo bi lijepo popričati o tome s dobrim doktorom. Prava je šteta što on nikada nije postojao. Odustao sam od razmišljanja i zaboravio na bol. Vatra koja me opekla bila je stvarna, za razliku od one koja me spriječila da odem. Možda je u hrani ili vinu bilo nešto što je uzrokovalo halucinacije. Odgovor me nije zanimao, znao sam što mi je činiti ako želim sačuvati razum. Dobar odmor nužan je prije puta. Debeli mekani tepih smjesta me uljuljkao u san.
Probudio me nedostatak zraka. Širom sam otvorio sve prozore u radnoj sobi. Bilo je oblačno i puhao je jak vjetar, zavjese su se podigle, a prozori se mahnito otvarali i zatvarali, praveći strašnu buku. Povirio sam kroz prozor. Oči su mi se brzo naviknule na svjetlo. Mekani tepih na kojem sam spavao preko noći se smanjio, uvukao u sebe i potamnio. Rubovi su mu se uvijali i ja sam znao da to nije moglo biti od propuha. Bili su to samrtnički grčevi. Tepih je umirao, a cijela kuća uskoro će otići za njim. Bio je to trenutak za bijeg. Odlučio sam otići odmah, bez papira. Pobjeći i sve zaboraviti. Otrčao sam do vrata. Osjećao sam opeklinu od prethodne noći, pekla je i stezala mi šaku. Duboko sam udahnuo i otvorio ih. Začuo se tresak razbijenog stakla i ja sam se okrenuo prema unutrašnjosti kuće. Bilo je previše mračno da bih išta mogao vidjeti. Zaboravio sam zatvoriti prozore, ali nije me bilo briga. Nisam se imao namjeru vraćati. Okrenuo sam se prema izlazu. Preda mnom stajao je doktor Dolittle, glavom i bradom. Ostao sam bez riječi. Nisam mogao učiniti ništa drugo osim da ga pustim da uđe i zatvorim vrata. Sjeli smo u radnu sobu. - Kako ste, doktore? - Hvala, vrlo dobro. Zavladala je šutnja. Ne zato što sam bio previše iznenađen, nakon što sam se smirio mogao sam čak reći kako bih ga očekivao da sam vjerovao kako je njegov dolazak fizički moguć. Iako se to kosilo sa svim prirodnim zakonima, doktor Dolittle bio je živ i sjedio je ispred mene. Prekinuo je šutnju. - Vjerojatno Vas čudi to što sam još uvijek živ. I što uopće postojim, zar ne? Prešutio sam odgovor, računajući koliko bi doktor mogao imati godina. - Star sam više od dvjesto godina, nije bitno je li koja više ili manje. Ne zamarajte se s računanjem, vidim da ste se namrštili. Izgledao je prilično dobro i svježe, tek malo starije nego na ilustracijama iz knjiga. - Nikada Vam ne bih dao dvjesto godina. - Sto najviše – nasmiješio se. Imao je svoj čuveni cilindar i smiješno staromodno odijelo kojim je vjerojatno privlačio pažnju na ulici. Ako mu smetaju podsmješljivi pogledi, ponudit ću mu da mi pravi društvo u ovoj kući, kad mi već nije bilo suđeno da izađem iz nje. - Kako? - Pročitali ste vjerojatno u knjigama mog prijatelja Loftinga kako sam donio sjemenje biljaka s Mjeseca. To sjeme produžava život. Pokušavao sam ga zasaditi na Zemlji, ali nikada se nije uspjelo primiti. Većina tog sjemena propala je, ali nešto ga je ostalo. Osušilo se i nije više za sijanje, ali još uvijek djeluje. Vidite, pomalo ga grickam i ono me održava na životu, zaustavljajući vrijeme za moju malenkost. - Zadržali ste ga za sebe? - Pokušavao sam ga dati ljudima i životinjama, ali ono ne djeluje ni na koga osim mene. Čini se da je dugi boravak na Mjesecu promijenio moj metabolizam. - I što ste radili svih ovih godina? - Ono što oduvijek radim. Proučavao živa bića, bilježio sve što pronađem i pomagao onima kojima mogu pomoći. - Niste pokušali podijeliti svoja otkrića? - Kako da ne, mladiću, kako da ne. Nažalost, na taj sam način nekoliko puta završio u umobolnici. Možda izgledam mlađe, ali bježanje odavno više nije za mene, iako će se uvijek naći poneka životinja koja će mi pomoći. - Dakle, istina je da možete govoriti s njima. - Lofting je pomalo preuveličao njihovu inteligenciju. Točnije, opis načina na koji one misle prilagodio je mogućnosti razumijevanja svojih čitatelja. Životinje govore drugačije. Zanimaju ih druge stvari. Ali, s njima se može razgovarati, svakako. - Vi ste mu dali ideju da napiše one knjige? - Jesam, na neki način. Ali, neka to zasad ostane tajna. - Jeste li gladni? Žedni? - Dovoljna će biti čaša vode. Otišao sam u kuhinju po čašu vode. Kad sam se vratio u sobu, na stolici je sjedio dr. Dolittle opisan u spisima koje sam pronašao u ovoj kući, visoki i vitki liječnik za konje i ljude koga je Hugh Lofting upoznao u Flandersu. - To ste Vi? - Jesam. - Zašto… izgledate drugačije? - Ne bih rekao. Ništa se nije dogodilo. Sjedio sam ovdje, čekao da se vratite s mojom čašom vode i to je sve. Smirite se, sjedite. Jedino što se u ove dvije minute moglo promijeniti način je kojim gledate na mene. - Ali narasli ste najmanje dvadeset centimetara i izgubili petnaestak kilograma. I odijelo Vam je drugačije. - Smirite se, zatvorite oči i duboko udahnite. Onda me pogledajte i recite što vidite. Učinio sam kako je rekao i preda mnom se ponovno pojavio doktor Dolittle iz knjiga. - Savršeno govorite moj jezik. - Dvjesto godina više je nego dovoljno vremena za učenje jezika. Pretpostavljam da znam gotovo sve ljudske jezike. U životinjskima još nisam tako dobar. Ima mnogo vrsta životinja koje još nisu ni otkrivene... Time hoću reći da ih ni ja još nisam otkrio. - A u knjigama… Je li sve to istina? - Uglavnom. Lofting je ponešto uljepšao, ponešto prešutio, ali ni u čemu što je napisao nije zapravo lagao. - Doista ste pisali jednočinke za pingvine? - I komedije za majmune. Mjesto u loži za majmunske predstave znalo je koštati i do tristo oraha, a ne sto, kako je napisao Hugh. - I napisali ste predstavu za svoju družinu u kojoj su nastupale isključivo životinje. - Da… predstava je doživjela ogroman uspjeh u Manchesteru. Bili su to divni dani. Naravno, poslije je sve zataškano i izbrisano iz novina i kronika, a ljudsko pamćenje strašno je nepouzdano. Bar Vama to mora biti jasno. Najpopularniji glumci bili su Gic-Gic i Pat-Pat. Gic-Gic je bio sjajan komičar, a moja draga patka bila je prekrasna u baletnoj suknjici. Nedostaje mi moja družina. Nema ih više, nažalost. Mjesečevo sjeme nije djelovalo na njih. Osim Polinezije, naravno. Njoj sjeme ne treba, ona će valjda živjeti dokad bude svijeta. Znate, ni ja neću još dugo. Zalihe sjemena bliže se kraju. Jedem ga sve sporije i u posljednjih šest mjeseci ostario sam gotovo tri. Bojim se da ću, kad ga nestane, početi ubrzano starjeti. Priroda će svakako nadoknaditi svoje. Tu-Tu bi vjerojatno sve to mogla izračunati. Ona je bila sjajna matematičarka. Vodila mi je financije, budući da ja nemam osjećaj za novac i smjesta potrošim sve što zaradim. Novac mi uostalom ni ne treba. Ovo je sjeme sva hrana koja mi je potrebna. - Zar je sve istina? Izumili ste preparat za oporavak ptičjega glasa, vježbe za patke ravnih stopala i preparat za ponovni rast mišje dlake… - Lofting je to točno napisao. Smiješna je to priča.. Nedavno sam pokušao prodati sredstvo za rast mišje dlake kako bih financirao oslobađanje životinje iz zoološkog vrta. Znate, ovaj u Vašem gradu je užasan. Vidio sam da me čudno gledaju i okreću neki telefonski broj, pa sam pobjegao. Što Vam je to s rukom? - Opekao sam se. - Dajte da vidim. Uzeo mi je ruku i pogledao ranu. Dok sam razgovarao s njim, zaboravio sam na bol. Čim me podsjetio, bol se počela vraćati. - Izgleda kao da ste je držali na vatri. - To je bila svijeća. Ruku sam na trenutak zadržao na plamenu… - To je ova svijeća na podu? Spavate na podu? To je dobro za leđa. Jeste li sigurni da ste ruku prislonili plamenu samo na trenutak? Nisam više bio siguran. Dolittle mi je isprao ruku, namazao opeklinu mašću koju je izvadio iz džepa i bol je odmah prestala. - Sad sam se uvjerio da ste čudotvorac. Imam još mnogo pitanja, ne znam odakle da počnem. - Počnite odakle hoćete. Zanimala me istinitost ostalih priče iz knjiga. Dolittle je bio strpljiv sugovornik i odgovarao mi je na sva pitanja. Ponekad mu je trebalo malo više vremena da se prisjeti nekih detalja. Pričao mi je kako je sa starim konjem Bepom izvodio točku u kojoj su razgovarali čovjek i konj. Doktora je u toj prilici njegov prijatelj Matthew Mug, trgovac životinjskom hranom i česti posjetitelj zatvora, najavio kao Generala Puftupskog, čovjeka koji je sam samcat istjerao Napoleona iz Moskve: - Štovani posjetitelji, godine koje su zajedno proveli u zatočeništvu učinile su da ovaj znameniti čovjek i njegov jednako znameniti konj potpuno razumiju jedan drugog. General Puftupski govori sve jezike osim japanskog - rekao je dobri Matthew. - Stoga, ako među vama, cijenjena publiko, ima Japanaca, General vas moli da svoja pitanja prevedete na bilo koji drugi jezik. Ne treba ni napominjati kako je u međuvremenu doktor naučio japanski. Sa zarađenim novcem Dolittle je osnovao Umirovljenički dom za konje, potrošivši svu ušteđevinu koju je zaradio nastupajući u cirkusu. Predsjednik ustanove bio je Bepo, a potpredsjednik Togl, jedini konj na svijetu koji je nosio naočale. Bepo je bio izdanak vrlo stare i ugledne porodice. Njegova je majka vukla lozu još od konja na kojem je Julije Cezar vršio smotru Pretorijanske garde. - Oduvijek me zanimalo je li to istina - rekao je doktor, napravivši pauzu da do kraja ispije čašu vode - ali nikada to nisam uspio provjeriti. Lijepo bi bilo vjerovati da je bilo tako. - Kako uopće razgovarate sa životinjama? - Morao bih Vam pokazati da biste sve shvatili kako treba. Kad spominjem razgovor između životinja, morate shvatiti da ne mislim na onu vrstu govoru uobičajenu kod ljudi. Govor životinja jako se razlikuje od našeg. Na primjer, životinje se ne služe samo ustima. Psi za to koriste rep, mrdanje nosom, pokrete ušiju, teško disanje – skoro sve – kako bi razumjeli jedan drugog. Naravno da Tommy i ja nismo imali repove kojima bismo mahali, umjesto njima služili smo se krajevima svojih kaputa. Psi su vrlo pametni, brzo su shvaćali što čovjek hoće reći kad zatrese kaputom. - A što je s Tommyjem? - Ni njega više nema. Silno mi nedostaje. Peče me savjest što sam ga prerano poslao s Mjeseca. Da je ostao samo malo duže, i na njega bi Mjesečevo sjeme djelovalo kao i na mene. Tommy... bolna je to uspomena. Peče me savjest kad se sjetim tog mladića, ali tako ja valjda moralo biti. On je bio moja najveća kušnja, kušnja koju nisam prošao onako kako treba. O, nikako... Doktorovo lice potamnjelo je i ja sam ga pustio da se smiri. Prošlo je gotovo pola sata dok se nije prenuo i počeo pričati o ptičjoj operi i to se uglavnom slagalo s onim što sam već mogao pročitati. Izražavao se učtivo kao i u knjigama, ali nije bio skroman kao što bih očekivao. Bit će da su ga dva stoljeća života naučila da od skromnosti nema previše koristi. Nakon uspjeha ptičje opere, kao i životinjske pantomime, njegove životinje postale su slavne i doktor je odlučio svakoj od njih otvoriti račun da od predstave svi ravnopravno zarade. Prasac Gic-Gic stalno je gnjavio mudru sovu Tu-Tu da mu govori koliko novaca ima na računu. Gic-Gic je čak dao laštiti svoje papke kod uličnih čistača cipela. Prasac je napisao Operu o hrani koja nikada nije postavljena. Trebala je to biti smiješna opera, osim jedne poetične male scene u kojoj dobre vile plešu oko glavica proljetne zelene salate na mjesečini. Opera je sadržavala kvartet za vilicu i nož, zbornu pjesmu o juhi, balet za ubrus, iznimno veličanstvenu koračnicu konobara, poskočicu za umak od kapara i ariju nesretne raspucale kore pite od jabuka. Doktorova družina zaradila je dovoljno novca za plaćanje svih dugova i vratila se u Puddleby. Doktor je platio putovanje do Afrike dvojici velikih prijatelja, slonu i lavu, koji su i na slobodi ostali nerazdvojni. Svoju točku iz cirkusa nastavili su izvoditi u divljini i tako su nastale neke afričke legende koje se prepričavaju i danas. - Znate, prijatelju, bavio sam se pomalo i prirodnim znanostima. Mogu Vam pokazati jedno otkriće, ako Vas zanima. Naravno da me zanimalo. Doktor je izvadio kutijicu i stavio je ispred mene. - To je to? - Ovo je Kutijica. Tako od milja zovem izum Ograničeni prostor diskontinuiteta prostornovremenskog kontinuuma. - Kako? - Može i prostornovremenska kutija. U ovoj kutiji ne vladaju zakoni koji vladaju u ostatku svemira. Kad nešto uđe u nju, izađe iz našeg prostora i vremena. To je vrlo zgodna stvarčica. Na primjer, može se dogoditi da čovjek nema vremena za čitanje. Onda uđe u kutijicu, ne ovu, nego neku dovoljne veličine, i pročita knjigu. Nakon toga vrati se u naš obični svemir u trenutku u kojem je iz njega izašao. Tijelo mu je u stanju u kojem je bilo u trenutku izlaska iz našeg svemira, ali njegova duša bogatija je za pročitanu knjigu iz moga primjera. - I to doista RADI? - Kako da ne. Moguće je čak i otići u bilo koje vrijeme i mjesto u svemiru, ali ta ideja može biti odviše opasna, pa nisam ostvario tu mogućnost. - Znači, ta kutijica može poslužiti kao teleport ili sredstvo za putovanje brže od svjetlosti? - Apsolutno ostvariva ideja, ali ova kutijica to ne može. Bojim se da je i ovakva kakva jest previše opasna. Vidite, pri prijelazima iz jednog svemira u drugi javljaju se razne sile vrlo velike snage. One eksponencijalno ovise o volumenu lokalnog diskontinuiteta, to jest kutijice, i zbog toga je ova ovdje najveća od svih koje sam dosad uspio konstruirati. Isprobao sam je s jednim mravom, Zipom, koji je bio moj dobar prijatelj. U kutiji je proveo nekoliko stoljeća, po njegovom poimanju vremena, a jedan trenutak, po mojem. Kad je izašao, to nije bio isti mrav. Kratak razgovor s njim otkrio mi je da je njegova inteligencija nadmašila ljudsku, ali uz nju razvile su se opake osobine, nezamislive čak i kod čovjeka. Pretpostavljam da su ključnu ulogu u tome imali vjekovi samoće. Možda je mrav spoznao da bi mravi trebali biti na mjestu ljudi. Tko zna, ne bi me čudilo da je bio u pravu. I tako sam u posljednji čas zgnječio Zipa. Više ne mogu reći da ni mrava nisam zgazio – tužno se nasmiješio. - Ali vjerujte, to je bilo jedino što sam mogao učiniti. Šutio sam. - Poklanjam Vam ovu kutiju. Bojim se da neću živjeti još dovoljno dugo da napravim kutiju dovoljno veliku da u nju stane čovjek. Nije mi žao zbog mene, dovoljno sam toga vidio. Da, na dosadu se svakako ne mogu potužiti. Uglavnom, vjerujem da bi ova kutijica mogla poslužiti ljudskom rodu. Dat ću Vam i papire na kojima su proračuni, pa će za nekoliko desetljeća netko valjda uspjeti shvatiti sve što sam napravio i stvoriti kutiju dovoljne veličine. Pričekajte, molim Vas, da ljudi dozru za to otkriće. Hm da, tu je zapisano i nekoliko načina da se zaobiđu relacije neodređenosti mog prijatelja Heisenberga. On je bio krasan čovjek. Brzo je shvaćao u čemu je stvar dok sam mu objasnio princip neodređenosti, ali je, nažalost, umro prije nego što sam otkrio izlaz iz našeg problema. Dolittle je počeo ustajati, vrlo polako, trljajući zglobove. Šutio sam jer bi nakon toga što mi je ispričao sve što bih mogao reći bilo previše glupo. Na kraju je ostalo samo jedno pitanje. - Zašto ste došli? - Treba li postojati razlog? - Ne treba, ali mislim da postoji. Znate li da sam bio upravo na odlasku? Da ste došli pet minuta kasnije, ne biste me našli. - Neki dan niste uspjeli iako mene nije bilo. - Kako znate? - Nije važno. Inače, onaj Vaš prijatelj Roko prilično je neugodna osoba. - Ni meni se ne sviđa. Nemam ništa protiv policije… - Bilo bi dobro da je on policajac. - A što je on? - Ah, pa vi to znate bolje od mene. Uglavnom, on ne treba Vas, nego mene. A ne bih mu volio pasti u ruke. Zato ne bi bilo loše da ostanete još malo. On možda misli da ćete ga dovesti do mene. A ne zna da se dogodilo suprotno. Smiješno, došao sam mu pred nos i ovdje sam najsigurniji. - Jesu li točni spisi koje se nalaze u ovoj kući? Kako je Lofting mogao znati sve o Vama ako Vas je poznavao tako kratko i ako Vas nakon Flandersa više nije vidio? - Jesu li točni? Hm, pa jesu. Točno je i jedno i drugo, na neki način. Nemojte previše vjerovati svemu što pročitate, kao ni svemu što čujete. A opet, treba vjerovati, svakako, treba vjerovati. Kako bi čovjek postojao ako ni u što ne bi vjerovao? Tek sam tad primijetio da smo bez prestanka razgovarali cijeli dan i noć. Upravo je svitalo. I meni je počelo svitati. - Dakle, ovo je Vaša kuća. Vi ste nestali. Nasmijao se. - Nemojte se uvrijediti, nisam se smijao Vama. Moja kuća? Ne, ovo je Vaša kuća. U svakom slučaju, vrijeme je da pođem. Moram otići prije nego što se potpuno razdani. Zapamtite, ovo je Vaša kuća. Ispratio sam ga. - Još samo jedno - rekao je - Možemo preći na «Ti», slažete li se? - Svakako – rekao sam, shvativši da ga nikada više neću vidjeti. Zatvorio sam vrata. Sjetio sam se da ga nisam upitao za svinjska rebarca. Je li ih doista jeo ili je Lofting pogriješio pišući o njegovom životu? Ono što sam čuo ionako je bilo neusporedivo zanimljivije od priče o svinjskim rebarcima. Doktor će do kraja života jesti samo Mjesečeve sjemenke. Kad ih nestane, ni njega više neće biti. Na podu je bio smotak papira. Otvorio sam vrata da dozovem doktora, ali on je već bio nestao. Papiri su ionako bili namijenjeni meni. Nije mi htio reći kako je i zašto upoznao Hugha Loftinga. To je možda pisalo na listovima koje mi je ostavio. Na njima je možda pisalo nešto drugo, ili stoto. Znači, moram ostati. Dao sam sebi vremena da do podne smislim neki izgovor za Mariju i nazovem je. Ako sam već ja izgubljen, a to je bilo posve izvjesno, ona ne smije trpjeti. Možda je kucnuo čas da je ostavim, za njeno dobro. Nisam čitao papire s proračunima koje mi je ostavio doktor Dolittle, kao ni one koji su mu, siguran sam, namjerno ispali. Osjećao sam se loše, ljekoviti učinak doktorove pojave brzo je prestao i zamijenila ga je neodređena mučnina. Kako bih se smirio, uzeo sam knjigu s police i nasumice listao, zapisujući dijelove koji bi mi se svidjeli. Tada sam zaspao i probudio se na stropu bolničke sobe. Stanje onoga mene koji se nalazio u krevetu bilo je stabilno. Ritam visokog zvuka koji je pratio rad moga srca bio je spor i ravnomjeran. Bila je to ona ista soba, oskudno namještena, soba u kojoj osim kreveta i medicinskih strojeva nije bilo ničega. Pod je čist i ulašten. Prvi put primjećujem da se u njemu može vidjeti odraz stropa. U odrazu vidim dvije neonske lampe, tri mala reflektora i otvore za klimatizaciju. Nema ničega drugog, nema mog odraza sa stropa. Duša je, znači, nevidljiva. U sobu ulazi medicinska sestra. Lijepa je, odozgo mogu dobro vidjeti njen dekolte. Kad okrene glavu, vidim da ima madež na vratu. Miluje me po čelu, ali odozgo ne osjećam ništa. S iskaznice koju nosi na grudima mogu pročitati njeno ime. Ispod fotografije piše «Marija».
|