Ursula Legvin………………………………………….…..Leva
ruka tame
6
mno{tvu. To je on, pogledaj, eno izaslanika. Razume se, bio je to deo mog posla, ali deo
koji mi je padao sve te`e, a ne lak{e, kako je vreme prolazilo; sve ~e{}e sam `udeo za
anonimno{}u, `udeo za tim da se ne razlikujem od drugih. ^eznuo sam da budem kao i
svi ostali.
Pro{ao sam nekoliko blokova Ulicom pivnica, a zatim sam skrenuo prema mom
stani{tu; najednom, kada se gomila oko mene ve} proredila, ustanovio sam da pored
mene kora~a Tibe.
"Besprekorna svetkovina", re~e kraljev ro|ak, osmehnuv{i mi se. Njegovi
duga~ki, ~isti, `uti zubi pojavljivali su se i nestajali na `utom licu svom pro{aranom,
iako on jo{ nije bio za{ao u godine, blagim, mekim borama."
"Dobro znamenje za uspeh nove luke", rekoh."
"Sasvim tako." Ponovo zubi.
"Svetkovina
postavljanja
zavr{nog kamena najupe~atljiviji je..."
"Sasvim tako. Ta svetkovina do{la je do nas iz Daleke davnine. Ali nema
sumnje da vam je lord Estraven to ve} sve rastuma~io."
"Lord Esrtaven je veoma predusretljiv."
Poku{avao sam da govorim jednostavno, ali sve {to
sam kazao Tibeu kao da je
imalo dvostruko zna~enje.
"Oh, veoma, doista", re~e Tibe. "Lord Estraven je uistinu znamenit po svojoj
ljubaznosti prema strancima." Ponovo se osmehnuo, a svaki zub je izgledao kao da ima
po jedno zna~enje, po dva, ~itavo mno{tvo, trideset dva razli~ita zna~enja.
" Malo je stranaca tako strano kao {to sam to ja, lorde Tibe. Veoma sam
zahvalan na predusretljivosti."
"Sasvim tako, sasvim tako! A zahvalnost je otmeno, retko ose}anje, koje su
pesnici ne{tedimice oven~avali slavom. Znatno re|e od svega drugog ovde u Erenrangu,
nesumnjivo zato {to nema pro|u. @ivimo u grubom dobu, nezahvalnom. Stvari nisu vi{e
onakve kakve su bile u vreme na{ih dedova, zar ne?"
"To mi je malo poznato, ser, ali sli~ne `alopojke ~uo
sam i na drugim
svetovima."
Tibe je nekoliko trenutaka netremice zurio u mene, kao da nastoji da ustanovi
da li sam skrenuo pame}u. Zatim ponovo izlo`i svoje duga~ke, `ute zube. "Ah, da!
Sasvim tako! Stalno gubim iz vida da vi dolazite sa druge planete. Ali, svakako, vi na to
nikad ne zaboravljate. Premda, nesumnjivo, imali biste znatno sre|eniji, jednostavniji i
bezbedniji `ivot ovde u Erenrangu kada biste to mogli da smetnete s uma, a? Sasvim
tako! Evo mojih kola, nalo`io sam da me ~ekaju ovde, po strani. Voleo bih da mogu da
vas povezem do va{eg ostrva, ali mora}u da se li{im tog zadovoljstva, budu}i da uskoro
treba da se pojavim u kraljevoj ku}i, a kako ka`e poslovica, siroma{ni ro|aci
valja da
sti`u na vreme, a? Sasvim tako!" re~e kraljev ro|ak, ulaze}i u mala, crna, elektri~na kola
i uputiv{i mi jo{ jednu nisku zuba preko ramena, sa koprenom bora koja kao da mu je
prekrivala o~i.
Pe{ice sam oti{ao do mog ostrva.
sa stanovima i pansionima u kojima obitava najve}i deo gradskog `ivlja Karhide. Ostrva
Ursula Legvin………………………………………….…..Leva ruka tame
7
sadr`e od dvadeset do dve stotine privatnih soba; ishrana je zajedni~ka; neka se vode kao
hoteli, druga kao zadru`ne
zajednice, dok tre}a predstavljaju me{avinu prve dve vrste.
Ostrva su nesumnjivo prilago|eni gradski oblik temeljne karhidske institucije Ognji{ta,
premda im, razume se, nedostaje mesna i rodoslovna postojanost ovog vida zajednice.>
Po{to su se nedavno otopili i poslednji zimski snegovi, sa vrta pred ku}om nestalo je
belog pokrova, a zimska vrata, na visini od deset stopa iznad tla, staja}e sada zatvorena
nekoliko meseci, dok se ne vrate jesen i duboki snegovi. Iza ugla zgrade, u blatu, ledu i
ranom, mekom, bujnom, proletnjem rastinju ba{te stajao je jedan mladi par i razgovarao.
Dr`ali su se za desne ruke. Bili su u prvoj fazi kemera. Krupne,
meke pahiljice igrale su
oko njih dok su bosonogi stajali u ledenom blatu, prepletenih prstiju, o~iju samo jedno za
drugo. Prole}e na Zimi.
U`inao sam na mom ostrvu, a kada su gongovi na Remnijevoj kuli otkucali
~etvrti ~as, bio sam u dvorcu, spreman za ve~eru. Karhi|ani imaju ~etiri glavna obroka
dnevno, doru~ak, ru~ak, u`inu i ve~eru, ali i koriste svaku priliku da jo{ ne{to gricnu i
prezalogaje u me|uvremenu. Na Zimi nema velikih, mesnatih `ivotinja, kao ni proizvoda
dobijenih od sisara: mleka, maslaca i sira; jedine namirnice koje obiluju belan~evinama i
ugljenim hidratima jesu razne vrste jaja, ribe i ko{tunjavog vo}a, kao i hainske `itarice.
Mr{ava ishrana za o{tru klimu, {to nala`e da se hrana unosi ~esto u organizam. U
po~etku se u mene uvre`ila navika da jedem maltene svakih nekoliko minuta. Tek
kasnije te godine ustanovio sam da su Getenjani usavr{ili tehniku
ne samo neprekidnog
obedovanja ve} isto tako neograni~enog gladovanja.
Sneg je i dalje padao, blaga proletnja vejavica, znatno prijatnija od neumoljive
ki{e Otapanja koje tek {to je minulo. Stigao sam do dvorca i pro{ao kroz njega u utihloj,
bledoj tami, punoj sne`nih pahuljica, samo jednom zalutav{i. Dvorac Erenranga
prdstavlja, u stvari, grad u gradu, zidinama ogra|en mete` palata, kula, vrtova, dvori{ta,
manastira, zasvo|enih mostova, nezasvo|enih tunelskih prolaza, {umaraka i tamnica po
zamkovima - tvorevina vi{evekovne paranoje velikih razmera. Nad svim tim uzdi`u se
tmurni, crveni, kitnjasti zidovi kraljevske ku}e, u kojoj, iako
je u neprekidnoj upotrebi,
ne `ivi niko drugi do kralj. Svi ostali, posluga, osoblje, lordovi, ministri, ~lanovi
skup{tine i ko ve} ne, spavaju u drugim palatama, utvr|enjima, zamkovima, barakama i
ku}ama unutar zidina. Kao znak kraljeve posebne naklonosti, Estraven je obitavao u
takozvanoj Ugaonoj crvenoj nastambi; bila je to ku}a sagra|ena pre ~etiri stotine
~etrdeset
godina za Harmesa, omiljenog kemera Emrana III, ~ija se lepota jo{ veli~a i
koga su pla}enici unutra{nje klike oteli, osakatili i na~inili maloumnikom. Emran III
umro je ~etrdeset godina posle toga i dalje iskaljuju}i osvetni~ki bes na svojoj nesre}noj
zemlji: Emran Zlehudi. Tragedija je tako stara da je njen u`as ve} izbledeo, a samo
izvestan duh verolomstva i sete i dalje lebdi me|u kamenim zidovima i senima ku}e. Vrt
je bio neveliki i ogra|en zidom; stabla serema stajala su nadvijena nad jedan mali
kameni bazen. U prigu{enim prugama svetlosti koje su dopirale sa prozora ku}e mogao
sam da razaberem sne`ne pahuljice i vlaknaste, bele grumuljice spora drve}a kako
zajedno meko padaju na tamnu povr{inu vode. Estraven je stajao i ~ekao me, gologlav i