Ursula Legvin………………………………………….…..Leva
ruka tame
68
"U nekim potkultovima pominje se mogu}nost da su ti zagrobni predeli uistinu
fizi~ki sme{teni na drugim svetovima, na drugim planetama pravog svemira. Da li ste
imali prilike da nai|ete na tu zamisao, gospodine Ai?"
"Nisam; bio sam opisivan na najrazli~itije na~ine, ali jo{ niko nije poku{ao da
me rastuma~i kao duha." Dok sam govorio, pogled mi je slu~ajno pao na desnu stranu i u
~asu kada sam izgovorio re~ "duh", ugledao sam jednoga. Tamna, u tamnoj odori,
nepomi~na i senovita, sedela je pored mene, utvara na svetkovini.
Obsleovu pa`nju za tenutak
je privukao njegov drugi sused, a pogledi ve}ine
ostalih bili su upravljeni prema Sloseu, koji je ne{to pri~ao za ~elom stola. Ja rekoh
prigu{enim glasom: "Nisam o~ekivao da }u vas videti ovde, lorde Estravene."
"Neo~ekivano ~ini `ivot mogu}im", uzvrati on.
"Poverena mi je poruka za vas."
On me pogleda ljubopitljivo.
"Ona je u obliku novca... va{eg novca... koji vam {alje Foret rem ir Osbot.
Ostavio sam ga u ku}i gospodina [usgisa. Pobrinu}u se oko toga da ga dobijete."
Izgledao je utihao, skrhan, smanjen... prognan ~ovek koji pro`ivljava svoje
dane u tu|ini. Imao sam utisak da nije raspolo`en za razgovor sa mnom, a i meni je bilo
milo da ne razgovaram sa njim. Pa ipak,
s vremena na vreme, u toku te duge, naporne,
razgovorljive ve~ere-prijema, iako je sva moja pa`nja bila usredsre|ena na slo`ene i
mo}ne Orgote, koji su imali nameru ili da se sprijatelje sa mnom ili da me iskoriste,
pomno sam bio svestan njegovog prisustva: njegovog }itanja: njegovog tamnog,
odvra}enog lica. I najednom mi je palo na um - iako sam odmah odbacio tu pomisao kao
neosnovanu - da nisam po sopstvenoj slobodnoj volji do{ao u Mi{nori da jedem pr`enu
crnu ribu sa satrpeznicima, niti da su me oni doveli ovde. Iza svega je stajao on.
9.
ESTRAVEN
IZDAJNIK
Isto~nokarhidska pri~a koju je u Gorinheringu kazivao Tobord ^orhava, a
zabele`io D`. A. Pri~a je dobro poznata u razli~itim verzijama, a i jedna "haben" drama,
ra|ena prema njenim motivima, nalazi se na repertoaru putuju}ih pozori{ta isto~no od
Kargava.
Veoma davno, jo{
pre dana kralja Argavena I, koji je Karhidu ujedinio u
kraljevstvo, vodio se krvavi sukob izme|u pokrajine Stok i pokrajine Estre u
Kermlandiji. Sukob je vojevan tokom tri pokolenja kako na otvorenom tako i iz zaseda,
ali spor se nikako nije mogao razre{iti, zato {to mu je uzrok bila zemlja, a plodna zemlja
retka je u Kermlandiji. Ponos svake pokrajine jeste du`ina njenih granica, a lordovi
Kermlandije ponosni su i preki ljudi koji bacaju crne senke.
Zbilo se tako da je telesni potomak lorda Estrea, jedan mlad ~ovek, skijaju}i se
po jezeru Ledene stope meseca irema
u lovu na pestrije, nai{ao na slabiji led i upao u
jezero. Iako se, koriste}i jednu skiju kao polugu sa upori{tem na ~vrstoj ivici leda,
nekako izvukao iz vode, na{av{i se izvan jezera nije dospeo u mnogo povoljniji polo`aj,
Ursula Legvin………………………………………….…..Leva ruka tame
69
jer je bio skroz mokar, a vladao je kurem
stepeni F.> i ve} se spu{tala no}. Shvatio je da nema nade da stigne i Estre, koji je bio
udaljen osam milja uzbrdo, te je stoga krenuo prema selu Ebosu na severnoj obali jezera.
Kada je pala no}, sa gle~era se spustila magla i
polegla po celom jezeru, tako da vi{e nije
mogao da vidi put, niti kuda da stavi skije. Lagano je i{ao, iz straha od slabijeg leda, ali i
`urno, jer hladno}a mu je ve} prodrla do kostiju i uskoro vi{e ne}e biti kadar da se kre}e.
Kona~no je u no}i i magli pred sobom ugledao neku svetlost. Skinuo je skije zato {to je
obala jezera bila neravna i na mnogim mestima bez snega. Sve te`e se dr`ao na nogama i
poslednjim naporima upirao se da stigne do svetla. Prili~no je skrenuo sa puta za Ebos.
Ovo je bila neka mala, samotna ku}a u {umi torea, jednog drveta koje raste u
Kermlandiji; stabla su stajala sasvim uz ku}u, poptuno je okru`uju}i, ali im visina nije
prema{ala krov. Zalupao je {akama o vrata i glasno pozvao; neko ih je otvorio i uveo ga
u svetlost koju je bacala vatra u kaminu.
U ku}i nije bilo nikog drugog do te jedne osobe. Ona je svukla sa Estravena svu
ode}u, koja se sledila i postala ~vrsta poput gvo`|a, a zatim ga nagog uvila u krzna i
toplotom vlastitog tela odagnala promrzlost Estravenovih stopala, {aka i lica, dav{i mu
pri tom da pije vru}e pivo. Mladi} se kona~no otkravio i podigao pogled prema onome
ko mu je pru`io pomo} u nevolji.
Bio
je to neki neznanac, tako|e veoma mlad. Pogledi im se susreto{e. Obojica
su bili nao~iti, sna`ne gra|e, lepih crta, uspravnog dr`anja i crnomanjasti. Estraven je
ugledao plam kemera kako bukti u licu njegovog spasioca.
On re~e: "Ja sam Arek od Estrea."
Drugi re~e: "Ja sam Terem od Stoka."
Estraven se na to nasmeja, jer se jo{ ose}ao klonulo, i re~e: "Dali si me povratio
u `ivot da bi me ubio, Stokvene?"
Drugi
uzvrati:
"Nisam."
On ispru`i ruku i dodirnu Estravenovu, kao da `eli da se uveri da je mraz
otkravljen.
Pri tom dodiru, iako je Estravena od faze kemera delio jo{ dan ili dva, on
oseti kako se plam razbuktava i u njemu. I tako su obojica neko vreme ostala nepomi~na,
sa pripijenim rukama.
"Iste su", re~e Stokven i, polo`iv{i svoj dlan spram Estravenovog, pokaza da je
stvarno tako: du`ina i oblik {aka bili su mu istovetni, prst se poklapao sa prstom, kao
kada bi neko sklopio svoje dve ruke dlan uz dlan.
"Nikada te ranije nisam video", re~e Stokven. "Mi smo smrtni neprijatelji." On
ustade, dodade nekoliko trupaca u vatru ognji{ta, a zatim se vrati i sede pored Estravena.
"Mi smo smrtni neprijatelji", re~e Estraven. "Zakleo bih se na kemer sa tobom."
"I ja sa tobom", re~e drugi. Onda se oni zavetova{e na kemer jedan drugome, a
u Kermlandiji,
onda kao i danas, taj se zavet na vernost nije smeo prekr{iti, nije se
mogao zameniti nekim drugim. Te no}i, narednog dana i slede}e no}i oni su ostali
zajedno u brvnari u {umi pokraj smrznutog jezera. Idu}eg jutra do kolibe je stigla grupa
ljudi iz Stoka. Jedan me|u njima poznavao je mladog Estravena iz vi|enja. Ne
izgovoriv{i ni re~ i ne uputiv{i nikakvo upozorenje, on izvu~e no` i na Stokvenove o~i