Željko Kaluđerović
Yüklə 207,16 Kb. Pdf görüntüsü
|
- Bu səhifədəki naviqasiya:
- Željko Kaluđerović Anaximenes’ and Diogenes’ Animatism Abstract
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA 141 God. 36 (2016) Sv. 1 (75–88) Ž. Kaluđerović, Anaksimenov i Diogenov animatizam 86 ovo adekvatno postulirao rekavši da je zrak u nama mali dio boga (μικρ ὸν ὢν μ
Kada Diogen nešto kasnije, u 5. fragmentu (DK64B5), napiše da »i duša svih živih bića jest isto – zrak« 55 (κα
ὶ πάντων τῶν ζώιων δὲ ἡ ψυχὴ τὸ αὐτό ἐστιν, ἀὴρ),
56 on kao da pravi distinkciju između oduševljenog i neoduševljenog. Neoduševljeno se, po njemu, razlikuje od oduševljenog činjenicom da je samo u nekim bićima moguće pronaći topao zrak. Usprkos Teofrastovoj tvrd- nji u, citiranom, 5. fragmentu (DK64A5), Diogen izgleda nije bio toliko za- interesiran da objasni sve promjene zraka isključivo postupkom zgušnjavanja i razrjeđivanja, već je uveo i alternativu u vidu promjene temperature. Kao osobita karakteristika zraka u ovom fragmentu ističe se njegova temperatura, a ne stupanj njegove gustoće. Varijacije temperature zraka, koji je topliji od onog vanjskog u kome jesmo, ali mnogo hladniji od onog pri suncu, omo- gućuju različite razine opažanja, umnosti i načina života. Srednja vrijednost topline je differentia duše–zraka koju naglašava Diogen, postižući time racio- nalnu razliku između oduševljenih i neoduševljenih stvari, istovremeno zadr- žavajući podležeće bivstvo za oba, i čuvajući vlastitu monističku koncepciju neokrnjenu. 57 Aristotel u drugoj glavi prve knjige spisa O duši (405a21–25) piše sljedeće: Diogen, kao i neki drugi, (tvrdi) da je (duša) zrak, misleći da je on od svega najfiniji i da je načelo. Zbog toga duša spoznaje i pokreće: spoznaje utoliko što je (zrak) ono prvo i ostalo iz njega (nastaje), a pokreće utoliko što je on nešto najfinije. 58 Διογ
ένης δ’ ὥσπερ καὶ ἕτεροί τινες, ἀέρα το ῦτον οἰηθεὶς πάντων λεπτομερέστατον ε ἶναι καὶ ἀρχήν· καὶ διὰ τοῦτο γινώσκειν τε κα ὶ κινεῖν τὴν ψυχήν, ᾗ μὲν πρῶτόν ἐστι, κα ὶ ἐκ τούτου τὰ λοιπά, γινώσκειν, ᾗ δὲ λεπτ ότατον, κινητικὸν εἶναι. Stagiranin je adekvatno sublimirao Diogenovo stanovište jer budući da je duša zrak, ona bi trebala prožimati sve i tako, s obzirom na to da je i zrak duša, sve spoznavati i pokretati. Za spoznavalačku prirodu duše najbolje je konzultirati Apolonjaninov 5. fragment (DK64B5), odnosno njegovu posljednju rečenicu: A ipak sva (ona) po istom i žive i vide i čuju, i imaju drugi um, od istoga svi. 59 ὅμως δὲ πάντα τῶι αὐτῶι καὶ ζῆι καὶ ὁρᾶι καὶ ἀκούει, καὶ τὴν ἄλλην νόησιν ἔχει ἀπὸ τοῦ α ὐτοῦ πάντα. Pokretački aspekt duše, koji je relevantan zbog zraka, Diogen naglašava u ranije navedenom dijelu 5. fragmenta (DK64B5) kada kaže da »[zrak] svime i upravlja i svime vlada« ( ὑπὸ τούτου πάντας καὶ κυβερνᾶσθαι καὶ πάντων κρατε ῖν).
Teofrast navodi (DK64A19) da Apolonjanin zraku pripisuje i mišljenje (raz- boritost) (φρονε ῖν), 60
61 ne precizi- rajući kako ono doista funkcionira. Ono što Diogen apostrofira je da je vlaga smetnja promišljanju, odnosno prosuđivanju (umu) (νο ῦν). A da vlaga oduzi- ma um argumentirano je slabijim razumom (δι άνοιαν) ostalih živih bića, koja udišu zrak sa zemlje i konzumiraju vlažniju hranu. Biljke, s druge strane, nisu šuplje i ne primaju zrak u sebe, pa su sasvim lišene mišljenja (φρονε ῖν). Isti je uzrok i što su djeca ljenija, tj. spore sposobnosti prosuđivanja (νωθ ῆ) i bez mišljenja ( ἄφρονα), naime, imaju mnogo vlage pa zrak ne može prožeti cijelo tijelo, nego se izlučuje oko grudi kao sjedišta srca. Kada su ptice u pitanju, stvari bi trebale izgledati drugačije. One, tvrdi Apolonjanin, udišu čisti zrak i imaju prirodu jednaku ribama. Njihova tjelesna struktura, međutim, takva je da dah (πνε ῦμα) ne prolazi kroz cijelo tijelo, nego struji oko želuca. Zbog toga uspijevaju brzo probaviti hranu, ali im je dah bez mišljenja ( ἄφρονα),
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA 141 God. 36 (2016) Sv. 1 (75–88) Ž. Kaluđerović, Anaksimenov i Diogenov animatizam 87 drugačije rečeno, one ne mogu adekvatno asimilirati čisti zrak koji ih okru- žuje. 62
Na kraju, može se reći da je Diogen iz Apolonije razvio, osuvremenio i po- pularizirao barem dva za ovo istraživanje relevantna i međusobno povezana učenja. Najprije, on 63 je pristupačnim načinom izlaganja revitalizirao Anaksi- menovu tezu o ἀήρ-u kao ἀρχή-u, koja je, sudeći ne samo po njima dvojici, kratiker II, str. 61, B5. Kirk i Raven smatraju da je Diogen, u deskripcijama izloženim u petom fragmentu (DK64B5), naročito ponav- ljanjem izraza π άντας, πάντων, πᾶν i sličnih, grupirao frazeologiju svojih prethodnika, po- sebno Anaksimandra (DK12A15), Heraklita (DK22B64) i Anaksagore (DK59B12). G. S. Kirk, J. E. Raven, The Presocratic Philoso-
ti s Guthriejem da »boga« u ovom fragmentu treba napisati s velikim početnim slovom jer to, po njemu, opravdava prvenstvo zraka (W. K. C. Guthrie, A History of Greek Philosophy
kog slova nema u grčkom originalu (θε ὸς), ali ono što je važnije od te činjenice, u ovoj intervenciji, jest da se ovakvim prevođenjem mijenja smisao Diogenova shvaćanja arche-a. Naime, velika početna slova se, skoro uvijek, koriste za vlastita imena pojedinačnih bića. Apolonjaninov bog nije nikakvo biće, pa ni najviše moguće biće. Iz depersonaliziranosti Diogenova boga jasno proizlazi da on, u svo- jim fragmentima, koristi izraz θε ός da označi prvobitno načelo, što znači da ovaj izraz kod njega nema religiozni smisao. S. Broadie s pravom ističe da osnovno pitanje za Diogena, ali i druge autore toga doba, nije postoji li bog ili što je, to jest kakva je božja priroda, već što je temeljno načelo kozmosa. Sarah Broadie, »Rational theology«, u: A. A. Long (ur.), The Cambridge Companion to Early Greek Phi- losophy, Cambridge University Press, Cam- bridge 1999., 205–224, doi: http://dx.doi. org/10.1017/CCOL0521441226.010, str. 206. Burnet tvrdi da Simplicijevi rukopisi i ne sa- drže riječ θε ός, već da je umjesto nje stajala riječ ἔθος (»običaj«, »navika«). J. Burnet, Early Greek Philosophy, str. 354. 55 Prev. Ž. Kaluđerović. H. Diels, Predsokratov- ci. Fragmenti II, str. 64–65, B5. Njem. izd. H. Diels, W. Kranz, Die Fragmente der Vorso- kratiker II, str. 61, B5. 56 Na osnovu ovog mjesta u 5. fragmentu (DK64B5), može se zaključiti da duša kod Apolonjanina u dobroj mjeri zadržava svo- jevrsno homersko značenje, odnosno život- nu silu, životnost tj. sam život. Windelband, pak, bilježi: »Diogen iz Apolonije nalazio je sućinu duše u zraku pomiješanom s krvlju« (»Diogenes von Apollonia fand das Wesen der Seele in der dem Blut beigemischten Luft«). W. Windelband,
57 Vidi G. S. Kirk, J. E. Raven, The Presocratic Philosophers, str. 437. 58 Prev. Ž. Kaluđerović. Aristotel, O duši. Par- va naturalia, str. 22–23, 405a21–25. Ross u svom komentaru ovog mjesta kaže da se pod ovim »i neki drugi« spominju imena Anaksi- mena, Anaksagore, Arhelaja i Anaksimandra, kao i da je prema Platonovu
ovo stanovište bilo dobro poznato i samom Sokratu. Aristotle
(ur.), Oxford University Press, Oxford 1999., str. 180. 59 Prev. Ž. Kaluđerović. H. Diels, Predsokra- tovci. Fragmenti II, str. 65, B5. Njem. izd. H. Diels, W. Kranz, Die Fragmente der Vorso- kratiker II, str. 62, B5. 60 Simplicije, slično, bilježi (DK64A4) da u arche-u, kojeg je odredio Diogen, ima mnogo uma (ν
όησις). 61 Na početku ovog svjedočanstva (DK64A19) piše i da je, po Diogenu, svako opažanje (α ἰσθήσεις) uzrokovano zrakom. 62 Po svemu sudeći, iako Diogen nije daleko odmakao u razvijanju i eksplikaciji cjelo- kupnog procesa mišljenja, njegova analiza vjerojatno je utjecala na davanje posebne važnosti mozgu, što je vidljivo i iz spisa koji se pripisuje Hipokratu (DK64C3a). U ovom fragmentu navodi se da mozak kod čovjeka ima najznatniju moć jer je on tumač onoga što nastaje iz zraka, a zrak omogućava mišljenje (φρ όνησιν).
63 Autor ovog rada nije u potpunosti suglasan s Jaegerovom i Barnesovom konstatacijom. Oni, i pored izvjesnih pohvala, tvrde da je Dio- gen bio drugorazredni filozof, odnosno misli- lac prirode. W. Jaeger, The Theology of the Early Greek Philosophers, str. 165; J. Barnes, The Presocratic Philosophers II, str. 266. FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA 141 God. 36 (2016) Sv. 1 (75–88) Ž. Kaluđerović, Anaksimenov i Diogenov animatizam 88 bila zastupljena kako u početnim koracima tako i u završnim fazama pred- sokratovske epohe antičke filozofije. Teško je, doista, pronaći toliku tempo- ralnu i prostornu disperziranost slijeđenja nekog načela u ranoj Heladi, a da njegovi zastupnici nisu doktrinarno pripadali istoj filozofskoj školi, kao što je slučaj sa zrakom. Naime, osim misaonog prožimanja tzv. kozmološkog peri- oda tijekom više od jednog stoljeća, ova je ideja bila rasprostrta i na teritoriji gotovo čitave tadašnje Grčke. Diogen je vjerojatno bio iz miletske kolonije Apolonije na Crnom moru, dok je Anaksimen, kao što je poznato, porijeklom sa zapadne obale Male Azije iz Jonije (Mileta). Arhelaj je bio rodom iz konti- nentalne Grčke, tj. iz helenskog »ognjišta mudrosti« (Atene), dok je Idej bio iz Μεγάλη Ἑλλάς (»Velike Grčke«) sa Sicilije (Himere). 64 I drugo, Diogen je uz određene modifikacije, u vlastitom zajedno iznesenoj (συμπεφορημ ένως)
maniri, potvrdio sućstveni identitet mikrokozmosa i makrokozmosa, to jest relaciju između »unutrašnjeg« zraka, koji je životodajni princip ljudi i drugih živih bića, njihova duša, i »vanjskog« božanskog zraka, koji svime upravlja i svime vlada. Željko Kaluđerović Anaximenes’ and Diogenes’ Animatism Abstract The research in this paper focuses on two relevant and interrelated Anaximenes’ and Diogenes’ doctrines: the monistic doctrine of air as the governing principle and their animatism. The author considers the opinion of two Pre-Socratics about the aliveness, i.e. ensoulment of every- thing, which could be explained by the perpetual motion of air and by its observable manifesta- tions. The first principle, as understood by Anaximenes and Diogenes, was deemed as an eternal and therefore necessarily self-caused or self-mobile, in short the soul or life (psyche). The con- nection of life–breath–soul–air, to which Diogenes also added the mind, was established in the ancient understanding of the life of soul and air, however, Anaximenes and Diogenes reviewed previous standpoints and philosophically perceived the analogy of the soul and the air which a man breathes in order to live. The perception and recognition that air is a cosmic equivalent of the soul, i.e. the life of man, might, nevertheless, be an important motive for the last Milesian and, perhaps, for the last physicist to choose aer as arche of everything. Furthermore, and in accordance with the hylozoistic view, which Anaximenes and Diogenes largely shared, the stuff of cosmos had to be at the same time the stuff of life. It is also possible that the dual use of the word pneuma in the second fragment (DK13B2) led Anaximenes to the parallelism and analogy of man and the cosmos. Finally, with certain modifications, Diogenes confirmed the quintess- ential identity of microcosm and macrocosm, i.e. the relation between “internal” air, which is the life-giving principle of human and other living beings, their souls, and “external” divine air, which governs everything and regulates everything. Key words Anaximenes, Diogenes, animatism, air, soul, breath, life, mind, microcosm, macrocosm 64 Sekst Empirik (DK63), osim Anaksimena i Diogena, spominje Ideja i Arhelaja, koji su, po njemu, također tvrdili da je aer načelo i ele- ment svega. Idej Himeranin je, inače, poznat isključivo na osnovi ovog fragmenta Seksta Empirika. Arhelaj iz Atene bio je Anaksago- rin učenik i Sokratov učitelj (DL,II,16), koji je dovodio u vezu Anaksagorino učenje o ho-
ὁμοιομερῆ) i Nousu (Νοῦς) i Anaksimenovu tezu o zraku kao načelu. Od ukupno dvadeset dva sačuvana fragmenta (od kojih dva s oznakom B), za razumijevanje njegove filozofije prirode najzanimljiviji se čine oni pod brojevima 4, 5, 10, 11, 12, 17 i 18 (DK60A4, DK60A5, DK60A10, DK60A11, DK60A12, DK60A17 i DK60A18). Yüklə 207,16 Kb. Dostları ilə paylaş:
|