IzdanjaVije ć aEurop e
participaciju i autonomiju te povećanje sposobnosti
Yüklə 0,72 Mb.
|
|
4.1.2. Poticaji za aktivnu participaciju i autonomiju te povećanje sposobnosti Mnoge prepreke opisane i analizirane u predhodnom poglavlju posljedica su statične vizije sustava. Suprotan pristup sastoji u tome da se odgovori potrebama na način da se jačaju sposobnosti i potiče aktivna participacija i autonomija. Jedna od tema koja se najčešće susreće u radovima specijaliziranih odbora odnosi se na konstantaciju da mnoge osobe trebaju pomoć i potporu kako bi bile kadre ostvariti svoja prava i da zbog toga one često kontaktiraju s nevladinim organizacijama. Ipak, takve intervencije u ime zainteresiranih nisu dugoročna solucija. Bolje je da se osobe i zajednice ohrabre uzeti svoju sudbinu u svoje ruke. Autonomija favorizira neposrednu participaciju i pretpostavlja jačanje kapaciteta. Cilj je povećati sposobnost osoba (ili regija/zajednica/lokaliteta) da djeluju radi ostvarivanja svojih socijalnih prava. To ohrabrivanje aktivne participacije i autonomije podrazumijeva rad sa skupinama i regijama koje se smatraju zapostavljenima, kao i izradu općih programa borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti. U takvoj perspektivi svaka inicijativa u korist pristupa socijalnim pravima oblik je socijalnog investiranja. Isto tako to možemo tretirati kao razvoj ljudskog i socijalnog kapitala; omogućavajući pristup socijalnim pravima pridonosimo izgradnji ljudskog kapitala. Na taj način povećava se socijalni kapital zajednica i društava, jača njihova autonomija, stječe povjerenje i povećavaju ukupni resursi socijalne organizacije. Jedno od glavnih obilježja politike i mjera koje se inspiriraju takvim pristupom jest u više aktivan, a manje pasivan aspekt. Davanja i usluge više su vezani uz ponašanje osobe nego uz njezin status. Uzmimo primjer, neka osoba treba moći ostvariti neko davanje ili uslugu ne zbog toga što je samohrana majka, nego stoga što se brine o djetetu kao roditelj koji živi sam. Takav pristup istodobno podrazumijeva preventivno i promotivno djelovanje te jamstvo adekvatne zaštite. Kao primjer takvog pristupa može se navesti Program stanovanja Ujedinjenih naroda prema kojem stambene politike trebaju obuhvatiti potpuno i progresivno ostvarenje prava na stan. Takav dinamički pristup također obilježava činjenica da je sama promjena cilj za sebe, što znači da je na djelu strategija kojoj je cilj omogućiti nov početak ili pak nove početke. Drugim rječima, nastoji se rizike pretvoriti u šanse. Na primjer, rizik gubitka dohotka prilika je da se počne nova aktivnost i da se usvoji novo ponašanje. U takvom kontekstu do izražaja dolazi duh poduzetništva, načelo posebno istaknuto od CS-EM, koji ga predstavlja kao “novo okruženje” koje nudi poticaje i mogućnosti nezaposlenima razviti vlastito poduzeće, a kao kompenzacija za te inicijative predviđa se sigurnosna mreža koja ih štiti od rizika. Taj je odbor također utvrdio usku vezu između kvalitete vodstva i inovacija, s jedne, i kreiranja zaposlenosti, s druge strane. Odbor konstatira da je ta formula još značajnija u Srednjoj i Istočnoj Europi, području gdje privatizacija poduzetnicima nudi brojne mogućnosti popunjavanja praznine u isporuci dobara i usluga. Ipak, promjena nije poželjna sama po sebi, nego kao mjera koja implicira određenu evoluciju. Iz predhodne je analize u velikoj mjeri istaknuta promjenjiva priroda potreba, socijalne zaštite i socijalnog života općenito. Evolucija je, dakle, stalna potreba. Prema Sanou (1999.: 751) pravima treba stvoriti prostor zaštite i dostojanstva oko ljudske ličnosti zahvaljujući kojem će ona moći napredovati. U radovima Odjela za razvoj socijalne kohezije Vijeća Europe, termin “napredak” označava sposobnost punog korištenja novim mogućnostima. Evolucija je, dakle, predviđena kao pravo na napredak, čemu se dodaje koncept osobnog razvoja, poboljšanja obrazovanja i učenja tijekom cijelog života.
Kvaliteta sve više postaje glavna tema u Zapadnoj Europi. Jedna od prednosti načela kvalitete jest njezin relativno otvoreni karakter: njezino značenje može varirati ovisno o kontekstu. Kvaliteta je vrijednost koja može biti opća i specifična. Projekt o ljudskom dostojanstvu i socijalnoj isključenosti (HDSE) pokušao je točno odrediti značenje tog načela (Duffy, 1998.). U tom se projektu razrađuje trostruka definicija (nazvana “norma trostrukog A”: “adekvatna, dostupna i pristupačna dobra i usluge”- na francuskom: adéquats, accessibles et abordables”) koja se temelji na ideji da socijalna zaštita treba, koliko god je to moguće, zadovoljiti kriterije univerzalnosti i sigurnosti: - adekvatni: minimalni standardi trebaju biti dovoljno visoko postavljeni i velik dio populacije s potrebama treba biti pokriven; - dostupni: regulacija pristupa socijalnim pravima treba biti manje složena, procedure jasnije i odredbe u cijelosti treba primjenjivati ; - pristupačni: sposobnost pojedinaca i domaćinstava za kupnju dobara i usluga te troškove prestacija treba prioritetno pratiti. Upozoravamo da je taj “trostruki A standard” istodobno kvantitativan i kvalitativan. Jamstva opskrbljivačima i korisnicima davanja i drugih resursa u dovoljnim količinama u tome je bitna komponenta. U okviru opće inicijative za kvalitetu, to može poslužiti kao polazište. Pojam kvalitete već se dosta koristio u kontekstu opskrbe uslugama. U jednoj studiji koja se odnosi na deset zemalja Europske unije 1 Pillinger je (2001.) zamijetio značajno povećanje mjera u korist kvalitete javnih socijalnih usluga. Mjere promocije kvalitete bilježe se u rasponu su od jednostavnih deklaracija do dobro elaboriranih mehanizama jamstva kvalitete. Prema tom autoru, jedan od najznačajnijih napredaka koji je ostvaren u poboljšanju kvalitete socijalnih usluga u zemljama članicama Europske unije jest utvrđivanje nezadovoljenih potreba. Neke inicijative u korist kvalitete rezultirale su stvaranjem novih službi, dok su drugim mjerama poboljšane, preorijentirane i razvijene postojeće službe. Najbolje prakse za razvoj kvalitete koje je izložio Fillinger (2001.: 118) sadrže: - participativne pristupe u kojima je kvaliteta vezana uz izbor i autonomiju korisnika; - autonomiju i aktivnu participaciju korisnika počevši od stadija planiranja; - poboljšanja - koja podrazumijevaju prikladne metode i prakse evaluacije-primijenjena zajedno s participacijom korisnika i osoblja kojih se to neposredno tiče; - definiciju ciljeva potrebne i lokalnim prilikama prilagodljive kvalitete; - standarde kvalitete definirane u partnerstvu osoblja, dužnosnika i korisnika. Kvaliteta se, dakle, u bitnome može svesti na djelotvornu promociju kvalitetnih usluga i optimalno korištenje raspoloživim resursima.
Tim se terminom do sada dosta često koristilo, ali je njegovo značenje rijetko precizirano. Na teorijskom planu, riječ je o priznanju činjenice da su različita socijalna prava tijesno povezana. Integracija polazi od ideje da teškoće koje se javljaju u pristupu jednom temeljnom socijalnom pravu utječu na pristup drugim pravima, što povećava rizik višestrukog isključenja. Zdravlje, naprimjer, u velikoj mjeri ovisi o stanovanju, dohocima i prikladnom zaposlenju. U praksi, integracija pretpostavlja uklanjanje granica, naročito administrativnih (Pillinger, 2001.). Ona zahtijeva koordinaciju - povezivanje različitih usluga administrativnim i organizacijskim strukturama, ali je radikalnija od koordinacije. Integraciju treba smjestiti u holističku koncepciju utemeljenu na priznavanju multipliciteta i međuovisnosti potreba svakog korisnika. Naglasak je na općem, zajedničkom sustavu, a manje na njegovim dijelovima. Među čimbenicima koji se opiru integraciji spomenimo etabliranu profesionalnu kulturu, ograde između različitih službi i tijela te raznovrsnost izvora financiranja, kao i birokratski režim, hijerarhijsku strukturu i druge organizacijske kompleksnosti (Pillinger, 2001.: 66). Integracija se istodobno može i treba promatrati kao sredstvo i kao cilj za sebe. Kao sredstvo, integracija podrazumijeva poseban način postupanja usmjeren na participaciju i partnerstvo (o tome će se još raspravljati). Cilj integracija može se promatrati na dva načina. Prvo, mogu se sve službe povezati u jednu, što kao rezultat može imati otvaranje jedinstvenog šaltera (one-stop shore) koji sve obuhvaća; može se desiti da takav pristup ponekad previše pojednostavni kompleksnu prirodu potreba i da javne službe svede u potrošački okvir. Može se postupiti i tako da se, zbog odveć kompleksne prirode potreba koje se ne mogu zadovoljiti samo jednom uslugom, korisnici, na koordiniran način,vode od jedne do druge službe: tako se preferiraju “integrirani centri” ili “platforme usluga”. Drugo značenje integracije podrazumijeva nužnost da se osoba uzima u svojoj cjelovitosti, što znači da treba primijeniti projekte i programe kojima će se na integriran način zadovoljiti sve potrebe. Te se dvije interpretacije međusobno ne isključuju. Naprotiv, one su usko povezane i, idealno promatrano, obje treba smatrati ciljem koji treba postići.
Partnerstvo je praktičan aspekt integracije, tj. sredstvo kojim se ona ostvaruje. Socijalno partnerstvo, što znači povezivanje u zajedničku cjelinu različitih interesa radi ekonomskog i socijalnog planiranja, izumljeno je u Europi. Jedna nedavna studija OCDE-a (2001.) pokazala je da je, na primjer, partnerstvo na lokalnoj razini poboljšalo upravljanje i polučilo sinergijski efekt vladinih programa i lokalnih inicijativa, sve s ciljem da se odgovori na do tada nezadovoljene potrebe. Radovi CS-EM te CS-PS također pokazuju interes za partnerstvo i način kako ono omogućava poboljšanje efikasnosti i kvalitete službi. Ipak, kao što su to istaknule nevladine organizacije na Svjetskom summitu o socijalnom razvoju u Ženevi 2000. godine, pokazuje se nužnom nova koncepcija suradnje i partnerstva između državnih struktura i civilnog društva (Irsko predsjedništvo/ Vijeće Europe, 2000.: 61). Drugim riječima, partnerstvo nije nužno spontano. Treba, dakle, uzeti u obzir uvjete potrebne za njegov razvoj. Jedna od temeljnih ideja na kojima počiva koncept partnerstva jest promicanje obnove i jačanja demokracije. U partnerstvo, prema tome, treba uključiti sve zainteresirane i to podrazumijeva volju da ih se za to motivira. Što se tiče širine partnerstva, CS-EM i CS-PS preporučuju da intervenira što je moguće šira lepeza organizacija i čimbenika u korist svih zainteresiranih, a naročito: lokalna i regionalna administracija, tijela zadužena za davanje socijalne pomoći, organizacije poslodavaca i profesionalaca, sindikati, nevladine i druge organizacije koje predstavljaju civilno društvo, a isto tako žene, nezaposleni i etničke manjine. Partnerstvo također podrazumijeva određen tip odnosa. Ono je osobito nespojivo s hijerarhijom, utoliko što znači odnose suradnje u kojoj sudjeluju više-manje jednaki sudionici: partnerstvo, dakle, zahtijeva uzlazni, a ne silazni pristup. Partnerstvo može poprimiti različite oblike i funkcionirati na različitim razinama. Ono, naprimjer, može ujediniti organizacije koje daju usluge ili davanja u različitim područjima: zdravstvu, obrazovanju, stanovanju, socijalnoj zaštiti i zaposlenosti, uključujući nevladine organizacije, koje na taj način rade sve zajedno radi planiranja i davanja usluga. Druga se solucija sastoji u tome da se povežu različite administrativne i geografske razine. Podsjetimo da je Kongres lokalnih i regionalnih vlasti Europe (CPLRE) u svojoj Preporuci br. 52 (1998.) izrazio stav prema kojem je regija prikladna razina za partnerstvo između javnih i privatnih organizacija. CS-EM inzistira na snažnoj lokalnoj dimenziji partnerstva, ističući da ranjive skupine žive i nastoje ostvariti svoja prava na toj razini. CS-EM i CS-LO naglašavaju lokalnu prirodu mnogih tržišta rada i stanovanja. U svojoj najrazvijenijoj formi, partnerstvo neposredno zainteresiranim osobama omogućava davanje mišljenja i utjecaj na planiranje. Kao što je u svojoj strategiji socijalne kohezije istaknulo Vijeće Europe, nevladine su organizacije pokazale da i najslabiji mogu doći do riječi i da mogu dati vrlo korisne ideje za elaboraciju politika.
Tajnost i nedostatak informacija neprijatelji su transparentnosti, pa prema tome i socijalnih prava. Oni prevladavaju u mnogim područjima i izazivaju sukobe ne samo između osoblja i korisnika ( ili njihovih zastupnika) nego i između različitih službi i agencija, što uzrokuje fragmentaciju u različite jedinice. Iz toga proizlazi određena rigidnost i, u krajnjim slučajevima, percepcija sukoba interesa između “njih” i “nas”. U takvoj konstelaciji, odgovornost, izmjena informacija i drugi aspekti dobre prakse u postupanju, prije svega se predstavljaju kao pitanje unutrašnjeg reda. Korisnici usluga općenito se smatraju ne samo različitima i izvanjskima, nego, u određenom smislu, i pripadnicima nediferencirane mase: riječ je o ponašanju koje je istodobno uzrok i posljedica malog značenja koje se pridaje primjeni njihovih prava, pružanju usluga te uzimanju u obzir stupnja njihova zadovoljavanja. Komunikacija i razmjena informacija nisu, dakle, niti prioritetne niti ih se uzima kao problem.Već smo vidjeli (odlomak 3.5.) da su prikupljanje, tok i kvaliteta informacija izazvali dosta kritika. Politika transparentnosti i otvaranja podrazumijeva strategiju komuniciranja usavršenu na nekoliko razina (u smislu dostizanja različitih ciljeva i posezanja za različitim sredstvima). Ta strategija također podrazumijeva raspolaganje s elementima bitnim za otvoreni pristup, kao što su npr. posrednici, žalbeni postupak, zatim jasnu raspodjelu odgovornosti između službi i sektora te otvorenu strukturu odlučivanja. To je danas ipak izniman slučaj.
Ne smiju se dopustiti razlike u ostvarivanju socijalnih prava koja su po svojoj prirodi na sve primjenjiva. Ipak, zbog duboke ukorijenjenosti socijalnih podjela, socijalne se nejednakosti ponekad ogledaju u otežanom pristupu određenim socijalnim pravima. Tako se dešava da ljudi koji su ranjivi ili su pak postali ranjivi zbog socijalnih nejednakosti susreću više teškoća u ostvarivanju svojih socijalnih prava. Spol je dosta univerzalan uzrok nejednakosti: žene se susreću s dodatnim poteškoćama u ostvarivanju svojih socijalnih prava. Spolnim nejednakostima u nekoliko se zemalja u različitom stupnju pridodaju razlike na osnovi rase, etničkog porijekla i socijalne i ekonomske pripadnosti. Radovi različitih specijaliziranih odbora otkrili su ne samo postojanje ranjivih skupina u svim zemljama nego isto tako i frapantnu sličnost njihova identiteta od jedne do druge zemlje. Čini nam se stoga oportunim iznova spomenuti jednakost kao načelo dobre prakse u području prava. Najrazvijenije egalitarne procedure nalazimo u području odnosa među spolovima. Europska je unija veoma napredovala u tom području , i po tome se ona ističe, naročito posljednjih desetak godina. Pristup u području jednakosti spolova danas se može sažeti na sljedeći način: formalnopravni aspekt treba kompletirati aktivnim mjerama s ciljem integracije jednakosti muškaraca i žena u procedure i praksu. Cilj je da se jednakost muškaraca i žena uvijek uzima u obzir i da se zahtijeva da to kao cilj sadrže svi programi, na svim razinama i u svim fazama procesa elaboracije politike. Takav dvostruki pristup može se primijeniti kada je riječ i o drugim izvorima nejednakosti. Tako se npr. CS-EM pozabavio pitanjem jednakosti u području zapošljavanja i obučavanja ekonomski defavoriziranih skupina (posebno hendikepiranih, etničkih manjina, mladih i starih osoba). Taj je odbor utvrdio da svaka od tih skupina ima različite potrebe koje kao takve treba tretirati kada je u pitanju politika favoriziranja pristupa zaposlenosti, uključujući i inicijative koje se zasnivaju na lokalnom partnerstvu.
Jedna od tema koja se ponavlja u raspravi o preprekama pristupu socijalnim pravima jest raskorak između formalnih odredbi koje definiraju neko pravo i njihove primjene, čak i onda kada su te odredbe savršeno jasne i precizne. Monitoring i evaluacija u tom pogledu mogu igrati bitnu ulogu. Za budućnost socijalnih prava važno je da se pokrene proces koji će istodobno otkriti praznine postojećeg sustava i upozoriti na nove potrebe. Manjak informacija o praktičnoj primjeni i dostupnosti socijalnih prava sada je velik hendikep, koji, prije svega, zapažamo na razini država članica , ali isto tako i na razini regija i lokalnih zajednica. Nužno je također utvrditi nepostojanje europske baze podataka koji bi u tome bili komparabilni. Činjenica da je svaki specijalizirani odbor trebao prikupiti nove empirijske podatke sama je po sebi indikativna i govori o oskudici komparitivnih informacija od jedne do druge zemlje. Zato države članice trebaju nastaviti napore radi poboljšanja komparabilnosti statistika, prihvaćajući kao konačni cilj standardizaciju -temeljenu na zajedničkim europskim kriterijima. Pri tome izbor indikatora, posebno kvalitativnih indikatora, dobiva najveće značenje. Svjesno te realnosti Vijeće Europe već je poduzelo korake radi definiranja indikatora socijalne kohezije u okviru Odjela za razvoj socijalne kohezije. U tom kontekstu također treba istaknuti važnost istraživanja posvećenih socijalnoj isključenosti i socijalnim nejednakostima u svakoj od zemalja članica. CS-LO je preporučio nacionalne opservatorije stanovanja kao monitoringa na nacionalnoj razini. Taj se koncept također može proširiti na nacionalne opservatorije socijalnih prava koji će imati trostruku prednost jer predstavljaju integrirani pristup socijalnim pravima na nacionalnoj razini, kompletiraju radove Europskog odbora za ljudska prava ( nadležnog za nadzor suglasnosti nacionalnih politika Europskoj socijalnoj povelji ) i prikupljaju i šire raspoložive informacije. Monitoring treba obavljati na nekoliko razina, on treba obuhvatiti ankete o zadovoljstvu korisnika u različitim područjima socijalne zaštite. Prikupljene informacije omogućit će druge prednosti prilikom elaboracija politika i programa, promicanja analize i dobivanja povratnih informacija. 4.2. Nekoliko konkretnih primjera primjene dobre prakse U ovom dijelu iznosimo nekoliko primjera projekata i inicijativa ostvarenih u različitim zemljama s ciljem da se pokaže kako se problemi i prepreke mogu prevladati. Većina je primjera izabrana vodeći računa o mogućnostima njihove adaptabilnosti i o činjenici da se odnose na već postojeće i izdašne sustave socijalne pomoći. Većinom je riječ o novim primjerima, a izabrani su na osnovi nekoliko kriterija. Prvo, oni pokazuju konkretne akcije proizašle iz integriranog pristupa. Taj tip akcije vezan je, dakle, uz predhodnu raspravu o načelima u području promocije pristupa socijalnim pravima, kojim se demonstrira nedjeljivost socijalnih prava ljudi i njihovih potreba (i odgovori na te potrebe). Drugo, ti primjeri govore o praksama koje su inicijalno uspostavili davatelji usluga, pa stoga otkrivaju unutrašnju dinamiku promjena. Treće, oni se odnose na projekte koji su nastali ili su derivirani iz etike partnerstva, bilo da je riječ o suradnji između različitih davatelja i sektora ili između nekoliko razina (lokalne, regionalne, nacionalne i internacionalne). Četvrto, oni se odnose na inicijative koje su pokrenuli ili inspirirali korisnici kako bi odgovorili na svoje potrebe. Prvi je primjer savršeno reprezentativan za pristup koji povezuje ciljanost socijalnih prava, integraciju i partnerstvo. Priznavanje višedimenzionalnog aspekta potreba nositelja prava traži odgovor kojim će im se pokušati osigurati im pristojno stanovanje, a također omogućiti izobrazbu i plaćeni rad. Osobe identificirane kao tražitelji pomoći neposredno su vezane uz zadovoljavanje svojih vlastitih potreba. Činjenica da je projekt IGLOO pokrenut u nekoliko zemalja Europske unije (kao i u nekoliko zemalja nečlanica Unije) daje mu istodobno europski, nacionalni i lokalni karakter.
Yüklə 0,72 Mb. Dostları ilə paylaş:
|