IzdanjaVije ć aEurop e

Drugi temelj socijalnih prava nalazimo na međunarodnoj razini. Skupina pravnih instrumenata, naročito dokumenata Vijeća Europe, Ujedinjenih naroda, i, u novije vrijeme, Europske unije, zapravo definira međunarodne norme koje se odnose na socijalna prava i socijalnu koheziju. Vijeće Europe igra posebno važnu ulogu u promicanju socijalnog razvoja i uspostavljanju političke, ekonomske i socijalne klime povoljne za socijalnu koheziju. Ta povijesno potvrđena činjenica vrijedi još i danas: socijalna prava još uvijek zauzimaju prvorazredno mjesto u pristupu Vijeća Europe.

Zahvaljujući Europskoj socijalnoj povelji, otvorenoj za potpisivanje 1961. godine, Vijeće Europe igra ključnu ulogu u uspostavi općeg kodeksa ekonomskih i socijalnih prava. U Povelji se ekonomska prava ponajprije odnose na zaposlenost i tržište rada, dok se socijalna prava u biti odnose na zdravstvenu i socijalnu zaštitu. Povelja sadrži 19 značajnih članaka, od kojih se prvih deset odnosi na različite aspekte zaposlenosti, tržišta rada i odnosa poslodavac-zaposlenik, dok su ostali članci općenito posvećeni socijalnim pravima. Jedan broj tih članaka smatra se temeljnim¹: oni čine “obveznu jezgru” (ili “tvrdu jezgru”), i stranke ugovornice trebaju prihvatiti jedan broj njih. Poštovanje odredbi Povelje procjenjuje se pomoću međunarodnog sustava kontrole i dvogodišnjih izvještaja koje podnose države ugovornice.² Uvođenje kolektivne žalbe, koje je stupilo na snagu 1998. godine, revolucioniralo je, prema Fitzpatricku (2001.), postupak primjene Socijalne povelje i omogućilo Europskoj konfederaciji sindikata (CES), europskim nevladinim organizacijama (ili nacionalnim nevladinim organizacijama u slučaju sporazuma s pojedinom državom ugovornicom ) te nacionalnim sindikalnim konfederacijama neposredno podnošenje žalbe Europskom odboru za ljudska prava.

Zaposlenost (pravo na rad) može se smatrati ključem Povelje, budući da se oko polovina u njoj sadržanih prava neposredno ili posredno odnosi na plaćeni rad. Među njima posebno treba spomenuti pravo da se zarađuje za život slobodno izabranim zanimanjem, pravo na pravične uvjete rada, pravo na sigurnost i zaštitu zdravlja na radu, kao i pravo na pravičnu plaću i socijalnu zaštitu. Radnicima su također priznata politička prava, kao pravo slobodnog udruživanja radi zaštite ekonomskih i socijalnih interesa te pravo na kolektivno pregovaranje. Europska socijalna povelja također priznaje skupinu prava koja se tiču profesionalnog napredovanja, osobito pravo na profesionalnu orijentaciju i obučavanje. Među pravima opće prirode koje sadrži Povelja treba spomenuti pravo na zdravstvenu zaštitu, pravo na socijalnu sigurnost, pravo na socijalnu i medicinsku pomoć i pravo na korištenje usluga socijalnih službi. Pored zaposlenika, Povelja spominje neke specifične kategorije osoba koje zaslužuju posebnu zaštitu: fizički i mentalno hendikepirane, majke, djecu, radnike migrante i njihove obitelji, itd.

Zaštita socijalnih prava radnika migranata i njihovih obitelji jedan je od prioriteta Vijeća Europe. Europska konvencija o pravnom statusu radnika migranata (1977.) uređuje taj status tako da se izbjegne da radnici migranti, kada je riječ o uvjetima života i rada, imaju nepovoljniji tretman nego radnici države prijama, a isto tako se olakšava socijalna promocija i dobrobit radnika migranata i njihovih obitelji.

Konvencija zagovara jednak položaj radnika migranata i domaćih radnika u različitim područjima, kao što je stanovanje, obrazovanje, socijalna sigurnost, socijalna i medicinska pomoć. Neke odredbe to načelo jednakosti također proširuju na profesionalnu izobrazbu, pristup službama pomoći u zapošljavanju i uvjetima rada. Cilj je pravnih instrumenata Vijeća Europe koji se odnose na koordinaciju u području socijalne sigurnosti, posebno Europske konvencije o socijalnoj sigurnosti (1972.) , da se olakša pristup radnika migranata i njihovih obitelji socijalnoj sigurnosti. Ti instrumenti predviđaju uklanjanje diskriminatornih odredbi s obzirom na nacionalnost i to primjenom načela jednakosti tretmana i ukidanjem restrikcija koje se temelje na teritorijalnoj nadležnosti zakonodavstva. K tome, Europska konvencija o socijalnoj i medicinskoj pomoći (1953.) usmjerena je na osiguranje određenog pravnog reprocititeta: svaka stranka ugovornica obvezuje se da će građanima drugih stranaka ugovornica, koji legalno borave na svim dijelovima njihova teritorija i koji nemaju sredstva nužna za život, na ravnopravnoj osnovi, kao i svojim građanima, omogućiti korištenje socijalne i medicinske pomoći.

Godine 1996. Europska socijalna povelja (izmijenjena) otvorena je za potpisivanje.Ta je povelja stupila na snagu l999. godine.U jednom dokumentu ona obuhvaća socijalna prava sadržana u izvornoj i amandmanima dopunjenoj Povelji, prava sadržana u Dodatnom protokolu iz 1988. godine¹, kao i niz novih prava. Izmijenjena Povelja nastoji voditi računa o promjeni situacije i socijalnih vrijednosti. Ona počiva na načelu nedjeljivosti prava čovjeka i ističe važnost odbijanja diskriminacije na osnovi rase, boje kože, spola, jezika, religije, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, stanja zdravlja, pripadnosti nacionalnoj manjini, statusa po rođenju i svakog drugog statusa. Prava vezana za zaposlenost također zauzimaju vrlo značajno mjesto u Povelji. Pored prava sadržanih u Dodatnom protokolu iz 1988.¹ godine ( kako su ona navedena u bilješci na stranici), Povelja posebno sadrži: pravo na zaštitu u slučaju otkaza i insolventnosti poslodavca te pravo na dostojanstvo rada.

Predstavnicima radnika također se priznaje zaštita od postupaka koji bi im škodili te pravo na olakšice koje će im pomoći u obavljanju funkcija. Pored tih prava vezanih uz zaposlenost, izmijenjena Europska socijalna povelja također afirmira pravo starijih osoba na socijalnu zaštitu i pravo radnika s obiteljskim obvezama da bez ikakve diskriminacije s tog naslova dobiju radno mjesto, koje, koliko je to moguće, neće prouzročiti sukob njihovih radnih i obiteljskih obveza. Dva su nova prava pridodana u izmijenjenoj Povelji: pravo na zaštitu od siromaštva i socijalne isključenosti i pravo na primjereno stanovanje uz prihvatljivu cijenu. Ta nova prava odražavaju promjene u prirodi rizika u društvu: ona osjetno proširuju doseg Povelje i jačaju njezinu funkciju međunarodne norme u području socijalnih prava.

Priroda socijalnih prava jasno proizlazi iz pristupa prihvaćenog u Povelji, kako u njezinoj izvornoj tako i u izmijenjenoj verziji . Ta su prava u Povelju unesena u obliku obveze država, a nisu, na primjer, obznanjena u obliku individualnih prava. Drugim riječima, Povelja definira institucionalni i pravni okvir kao vodič za dobru praksu. Ona u bitnome stipulira odredbe i socijalne mjere specificirajući cijeli niz političkih angažmana. Međutim, Povelja ide dalje od jednostavnog obznanjivanja odredbi, jer također nastoji uspostaviti standarde i promovirati određene prakse i vrijednosti (kao npr. načelo konzultacije i, kada je riječ o službama socijalne pomoći, načelo participacije pojedinaca te dobrovoljnih i drugih asocijacija).Drugi značajni aspekt pristupa sadržanog u Europskoj socijalnoj povelji odnosi se na činjenicu da se taj instrument ne ograničava samo na jamstvo temeljnih socijalnih prava u obliku angažiranja država, nego predviđa postupno poboljšanje standarda u tom području. Tako je primijenjen postupak sukcesivne evaluacije; on od vlada zahtijeva periodično ispitivanje novih obveza koje trebaju ili mogu prihvatiti. Neprihvaćanje nekih odredbi, prema tome, smatra se prolaznim fenomenom.Drugim riječima, na djelu je više dinamički nego statički karakter prava. Pored ostalog, Povelja ne počiva na uniformnom modelu, nego na zajedničkim vrijednostima. Načelo harmonizacije na osnovi niza zajedničkih standarda ima prednost pred načelom striktne uniformizacije.

Socijalna su prava također razvijena na drugim međunarodnim razinama. Tako je Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima Ujedinjenih naroda, na primjer, usvojen i otvoren za potpisivanje 1966. godine, stupio na snagu 1976. Sadrži prava slična onima u Europskoj socijalnoj povelji, posebno u području zaposlenosti.

Usvajanje Povelje o temeljnim pravima Europske unije 2000. godine također je značajan napredak u području socijalnih prava u Europi. Pristup koji su odabrali autori tog dokumenta je drukčiji, kao što to pokazuje upotreba izraza “temeljna prava”. Prava i načela koja treba poštovati Europska unija i njezine države članice prilikom primjene zakonodavstva Unije objavljena su jedna pored drugih. Šest je temeljnih vrijednosti koje promovira Europska unija: dostojanstvo, sloboda, jednakost, solidarnost, prava građana i pravda. Prava sadržana u Povelji tijesno su vezana uz ta načela i, prema Vijeću Europske unije (2001.a), mogu se svrstata u četiri velike kategorije:

- prava i slobode i proceduralna jamstva: riječ je o građanskim i političkim pravima (kao što je načelo jednakosti i poštovanja privatnog života ) i pravima koja proizlaze iz političkih sloboda ( kao što je sloboda tiska , sloboda mišljenja i sloboda okupljanja i udruživanja);

- prava rezervirana za građane Europske unije: ta prava - koja su upisana u sporazume kojima se uspostavlja Europska zajednica - podrazumijevaju izborna prava, pravo na diplomatsku zaštitu i pravo na podnošenje žalbe pred Parlamentu ili europskom posredniku;

- ekonomska i socijalna prava: ta prava podrazumijevaju odredbe o pravu na rad kao i sindikalno pravo, pravo na štrajk i pravo na minimalnu plaću. U Povelju Europske unije također su unesena prava hendikepiranih osoba na profesionalnu integraciju, prava djece i starih osoba te, isto tako, neke odredbe o socijalnim pravima kao što je pravo na socijalnu zaštitu i pravo na zdravstvenu skrb;

- moderna prava: ta prava čine prava na zaštitu podataka osobnog karaktera i prava u području bioetike. Povelja također nastoji osnažiti transparentnost i cjelovitost komunitarnih institucija integrirajući pravo pristupa administrativnim dokumentima i pravo na dobru administraciju.

Zaključno možemo reći da socijalna prava čine dio europskog poretka već više od četrdeset godina. Vijeće Europe igralo je dominantnu ulogu u tom području. Ako prihvatimo komparativni pristup, možemo reći da Europa raspolaže snažnim i koherentnim modelom u području socijalnih prava. Pored ostalog, europski socijalni poredak održava veze uske međuovisnosti s nacionalnim i međunarodnim standardima i tendencijama. Danas, u eri globalizacije, važno je podsjetiti na ulogu koju su odigrale europske zemlje, pojedinačno i kolektivno, u obrani koncepcije razvoja centriranog oko socijalnih prava.

1.2. Socijalna prava i europska društva u promjenama

Europska su društva danas izložena brzim promjenama. U ovom se poglavlju izlaže evolucija socijalnih prava u kontekstu koji je obilježen gospodarskim, političkim i socijalnim promjenama.

Posljednjih dvadeset godina vjerojatno je razdoblje povijesti u kojem su socijalna politika i socijalna prava najviše osporavani. Ustvari, razvoj svijeta postavlja temeljna pitanja o prikladnosti jednog modela koji socijalnim pravima daje privilegirano mjesto u suvremenim ekonomijama i društvima. Poslijeratna socijalna država bila je namijenjena društvu proizvođača, a nezaposlenost je shvaćena kao prolazni fenomen (Béland i Hansen, 2000.:56) ; pretpostavljalo se da je najsigurnije mjesto za žene i djecu u obitelji. To je gledište danas promijenjeno i odgovorni za socijalno planiranje suočeni su s radikalno promijenjenom situacijom. Evolucija koja se od tada desila pridonijela je istodobno smanjenju aktivnosti države u pogledu socijalne pomoći na nacionalnoj razini te je dovela u pitanje poželjan ili nužan karakter socijalnog građanstva. Različiti su čimbenici pridonijeli tom procesu promjena: globalizacija te vrijednosti i prakse koje ona promiče, političke i gospodarske promjene koje su se desile u Srednjoj i Istočnoj Europi, revizija koncepta socijalne zaštite i promjene u mentalitetu koje se tiču uloge države i njezina odnosa s pojedincem i društvom. O svakom od tih čimbenika bit će riječi u nastavku ovoga poglavlja.

Iako se o globalizaciji mišljenja razlikuju, u biti je riječ o procesu porasta ekonomske kompeticije u svijetu koji karakterizira brz tehnološki napredak i prevladavanje granica kao limita neželjenim tendencijama i utjecajima.Ta povećana transnacionalna kompeticija, koja se također odnosi na rivalitet među socijalnim modelima, popraćena je sve većom konkurencijom između zemalja ili čak regija. Nacionalne i regionalne ekonomije, ali i pojedinci i obitelji, pozvani su da pokažu mnogo veću prilagodljivost. U ideološkoj klimi koju je stvorila globalizacija, gospodarske aktivnosti imaju prednost pred drugima, tako da potrebe gospodarstva idu ispred potreba društva.

Mišljenja o globalizaciji vrlo su različita, ali se podudaraju u tome da taj proces donosi rizike, mogućnosti i izazove. Usprkos blagotvornim utjecajima globalizacije na gospodarski rast i zapošljavanje, treba se zabrinuti zbog njezinih posljedica na pristup socijalnim pravima. Globalizacija stavlja naglasak na troškove financiranja socijalne sigurnosti, pa tako može izazvati pritisak koji dovodi u pitanje pravo na socijalnu zaštitu. U kontekstu u kojem su vlade sve više svjesne da moraju brzo reagirati na rizike, smanjujući plaće i troškove radi povećane konkurentnosti, javlja se veliko iskušenje da se socijalna prava vide u negativnom svjetlu pa da se stoga istakne njihov fakultativni karakter i da se prohibiraju socijalni troškovi. Takva su stajališta više ili manje izražena od jedne do druge zemlje. Stoga posljedice globalizacije ovise o tome kako se na njih gleda i kako se na njih odgovara na nacionalnoj razini. Ipak, tu negativnu činjenicu treba nijansirati navodeći socijalne inicijative koje su pokrenute protiv negativnih posljedica globalizacije. Tako Pillinger (2001.: 7) upozorava na opću promjenu u korist više individualiziranih prava: univerzalne su usluge ustupile mjesto selektivnijim davanjima koncipiranim tako da se na koordiniran način odgovori kompleksnim potrebama. Ipak, ako globalizacija promiče veću elastičnost, ona može dovesti do novih oblika isključivanja.

Pojedinci s boljim položajem sposobniji iskoristiti šansu koju im pruža globalizacija. U tom je kontekstu, dakle, bitno svima osigurati sve mogućnosti primjene novih tehnologija i sredstava masovnog komuniciranja, a isto tako korištenja mogućnosti učenja tijekom cijelog životnog vijeka. Općento se mogu dati tri napomene koje se tiču globalizacije: prvo, taj fenomen nije jednodimenzionalan i homogen: njegovi pojavni oblici i njegove posljedice variraju od jednog do drugog mjesta; drugo, način na koji na globalizaciju reagiraju nadnacionalni organizmi, države, regije i lokalne zajednice, dalekosežno utječe na njezine učinke i moguće posljedice; treće, razlike između regija i nejednakost između europskih zemalja, kao i ritam njihova povećanja, rastu usporedno s napredovanjem globalizacije.

Pad dirigiranih ekonomija Srednje i Istočne Europe također je izvršio snažan utjecaj na socijalna prava. Zapravo, taj je događaj ne samo te zemlje uveo u mukotrpan proces tranzicije nego je također, na širem europskom planu, povećao nepovjerenje u model centralizirane države, pogotovo s obzirom na njezine negativne posljedice na tržište i autonomiju pojedinaca. Čimbenik koji je možda također pridonio podrivanju legitimiteta europskih socijalnih prava jest povećanje regionalnih razlika (svaka regija može biti u jednoj ili više država). Ako se uspoređuju pojedini dijelovi Europe, ti su dispariteti frapantni. Gospodarske, političke i ideološke promjene imale su vrlo velike posljedice u Srednjoj i Istočnoj Europi. Ako su pak politički čimbenici igrali presudnu ulogu u stvaranju i razaranju prethodnih režima u zemljama bivšeg sovjetskog bloka, gospodarski su čimbenici i interesi igrali ključnu ulogu u njihovoj rekonstrukciji (Deacon,2000.). Mnogo je indicija da su reforme imale vrlo visoke ekonomske i socijalne troškove (Svjetska banka, 1996.; Milanović, 1998.; Standing, 1998.; PNUD, 1998.). Porast razlika i nejednakosti može komplicirati primjenu i legitimnost pristupa zasnovanog na socijalnim pravima.

Drugi su politički čimbenici također igrali ulogu u evoluciji socijalnih prava. Pitanje razlika i/ili njihova priznavanja zauzima u politici različitih zemalja sve važnije mjesto (Phillips, 1999.) U klimi individualizma, javne vlasti moraju priznati razlike između skupina (prema spolu, etničkom i rasnomg porijeklu, jeziku i kulturi) istodobno otvarajući mogućnost povezivanja svake osobe u jednu skupinu ili nekoliko njih. Razvoj takvog tipa političkih revandikacija opasnost je za političku jednakost. Nacionalizam, koji se u svojim najekskluzivnijim i najagresivnijim oblicima suprotstavlja načelu univerzalnosti na kojem se zasniva logika prava, sličan je izazov. Isto kao gospodarske i političke transformacije, tako i promjena vrijednosti također utječe na socijalna prava. Tradicionalna ideja javnih službi dovedena je u pitanje, posebno od strane nekih korisnika koji hvale vrijednosti deregulacije. Takav razvoj istodobno donosi rizike i mogućnosti. Sloboda izbora danas se visoko cijeni u javnom životu, pa je to omogućilo zahtjeve za uslugama koje će više odgovariti potrebama korisnika. Slična klima omogućava da se veća uloga dodijeli navladinim organizacijama i drugim akterima civilnog društva. Međutim, velik je rizik da ta kultura izbora stvarno ograniči pristup uslugama i davanjima ranjivim skupinama. Može se desiti da se javno mišljenje promijeni tako da određene socijalne kategorije ne žele plaćati poreze nužne za održavanje socijalnih prava i davanja.

Ukratko, globalizacija, propast država s dirigiranom ekonomijom u Srednjoj i Istočnoj Europi te promjena politika i vrijednosti, iznudili su preispitivanje sadašnjih temelja solidarnosti i socijalne kooperacije. Dakle, nema nikakve sumnje da se kontekst koji je promicao univerzalizaciju ukupnih socijalnih, političkih i ekonomskih prava promijenio. Ipak, to ne treba tumačiti kao znak slabljenja privrženosti Europljana socijalnim pravima. Reforme koje se provode, suprotno tome, svjedoče da većina zemalja u regiji ostaje privržena socijalnim pravima. Točno je da su pokrenute inicijative radi boljeg usmjeravanja davanja i usluga te povećanja individualne odgovornosti i da se dio rizika prenio s javnog na privatni sektor i na poduzeća.. Istodobno se može reći da se sposobnost otpora socijalnih sustava pokazala iznenađujućom. Premda ovdje nema mjesta za detalje, možemo reći da neki autori, kao što su Ferrera i Rhodes (2000.:258.) i drugi ističu da je utjecaj globalizacije i drugih čimbenika prenaglašen. Mada su zemlje Srednje i Istočne Europe svjedoci radikalnih promjena, akcije njihovih vlada općenito se usredotočuju na pristup u čijem je središtu priznavanje (a ne ignoriranje) socijalnih prava. Zapravo, ta su prava istodobno reafirmirana kao bitan element tržišnog gospodarstva. Zaključno možemo reći da su socijalna prava jedno od bitnih obilježja suvremenih europskih društava.

1.3. Posljedice odricanja od socijalnih prava

U ovom poglavlju raspravljat ćemo o primjerenosti socijalnih prava u današnjem svijetu i o pitanju treba li koncept socijalnih prava promijeniti imajući u vidu socijalne, političke i gospodarske realnosti današnje Europe.

Zbog povećanih sumnji koje danas izaziva mjesto socijalnih prava u europskom socijalnom modelu, nužno je pokazati aktualnost tih prava u kontekstu globalizacije.

Dva se argumenta mogu iznijeti u prilog stajalištu da socijalna prava danas nisu više relevantna. Prvi se argument tiče moguće promjene vrijednosti solidarnosti (kod pojedinaca i javnih vlasti). Ako temeljne vrijednosti na kojima počivaju socijalna prava više nemaju široku podršku, ugrožen je sam legitimitet tih prava. U tom pogledu ne treba potcjenjivati političko značenje socijalnih prava. U mjeri u kojoj ta prava podrazumijevaju zahtjev za određenim sredstvima, ona ozbiljno dovode u pitanje ideju da se građanstvo u biti ograničava na politički i civilni status (Plant, 1992.;16). Socijalna prava smjeraju dati materijalni temelj statusu građanina. Prema T. H. Marshallu (1965.), ona uključuju pravo na minimalnu dobrobit i ekonomsku sigurnost, pravo na uživanje plodova socijalnog naslijeđa i pravo na civilizirani život prema standardima koji prevladavaju u društvu. Kao što primjećuje Plant, postojanje socijalnih prava znači da se obveze građana ne ograničavaju na zabranu zadiranja u prava drugoga: građani su također pozvani da daju nužna sredstva za opće dobro zajednice. Rijetki su podaci koji nedvosmisleno potvrđuju opadanje vrijednosti solidarnosti. Zapravo, Europljani se danas češće nego u prošlosti izjašnjavaju u prilog onog što možemo nazvati “tradicionalnim vrijednostima i načelima”: povjerenje, poštovanje kolektiviteta, solidarnost, itd. (Commission européenne, 2001.).

Drugi argument koji se koristi protiv socijalnih prava polazi od promjene naravi temeljnih potreba, što je tvrdnja za koju nema nikakvog dokaza. Zapravo, potreba za zaštitom u području zaposlenosti, zdravlja, stanovanja, dohotka, dobrobiti i obrazovanja danas je veća nego ikada. Drugim riječima, temeljne potrebe u socijalnom, ekonomskom i kulturnom pogledu, koje su svojevremeno prouzročile institucionalizaciju socijalnih prava, nisu zamijenjene novim potrebama vezanim uz nova prava. U današnjem svijetu koji počiva na usvajanju znanja i tehničkog napretka, ljudi se mogu lako marginalizirati ako nisu kadri koristiti se sredstvima masovnog komuniciranja i novom tehnologijom. Učenje tijekom cijeloga života postalo je nužnost u okolini koja se stalno mijenja. Potrebu za novim kategorijama socijalnih prava priznala je Europska unija u nedavno donesenoj Povelji temeljnih prava, u kojoj se, kako je već navedeno, spominju moderna prava u području bioetike i zaštite podataka osobnog karaktera.

Važno je pitanje: Je li nužno govoriti o novim socijalnim pravima? Prava koja nam tim ovodom padaju na um jesu kulturna prava, prava u području univerzalnog ili ekološkog građanstva i prava djeteta.¹ Svaka rasprava o kulturnim pravima na dnevni red stavlja bitna pitanja koja se odnose na poštovanje razlika u vrijednostima i priznavanje prava skupina i pojedinaca koji žive u nekoj zemlji da zahtijevaju, održe i ojačaju svoj kulturni identitet. Stupanje na snagu 1998. godine Okvirne konvencije o zaštiti nacionalnih manjina i Europske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima u tome ima važnu ulogu u mjeri u kojoj te konvencije omogućavaju zaštićenim manjinama ostvarivanje njihovih socijalnih prava. Prava vezana uz univerzalno i ekološko građanstvo uključuju pravo na socijalni poredak koji štiti okoliš i priznavanje potreba pojedinaca da imaju pristup informacijama i resursima koji im omogućavaju da se bore protiv degradacije okoliša. Što se tiče prava djeteta, posljednjih deset godina poduzete su koordinirane inicijative da se toj populaciji priznaju individualna, ekonomska i socijalna prava.

Konvencija Ujedinjenih naroda iz 1989. godine o pravima djeteta, na primjer, oktroira cijeli niz prava od kojih su neka svojedobno imala inovativni karakter. pravo na preživljavanje, pravo na zaštitu, pravo na razvitak i pravo na sudjelovanje. Europska konvencija o primjeni prava djeteta (1996.), koja je nedavno stupila na snagu, ima cilj štititi interese i prava djece. Ona sadrži nekoliko proceduralnih mjera koje trebaju osigurati poštovanje prava djeteta i uspostavlja stalni odbor zadužen za praćenje problema koji se odnose na Konvenciju. Svoja prava, naročito pravo da budu informirana i da izražavaju svoje mišljenje, djeca mogu ostvarivati ili neposredno ili posredstvom drugih osoba ili tijela. Taj novi pravni instrument Vijeća Europe, pored ostalog, treba pomoći državama da primijene Konvenciju Ujedinjenih naroda koja se odnosi na prava djeteta.

Očigledno je da se ne možemo ograničiti na iscrpnu i nepromjenjivu kategorizaciju prava. Na primjer, može se s pravom težiti tome da razvoj i napredak budu temeljna potrebu pojedinca u tipu društva koje danas nastaje. Adaptacija i promjena bitne su u svijetu u kojem kompetencije brzo zastarijevaju i u kojem se učenje, inovacija i rizik snažno ohrabruju. Više-manje kontinuiran pristup obrazovanju i obuci u tom kontekstu poprima ključnu važnost. Može se čak reći da su obrazovanje, usvajanje novih znanja i obučavanje u novim tehnologijama nužni da bi se spriječila povećana marginalizacija i isključenost. Svaki pojedinac mora imati pravo unapređivati i razvijati se na spoznajnom, socijalnom, kulturnom i emocionalnom planu.