IzdanjaVije ć aEurop e
Yüklə 0,72 Mb.
|
|
Nedovoljna trasparentnost i uvjeti ostvarivanja druga su prepreka pristupu socijalnim pravima. Naime, što je veća transparentnost nekog prava, to ga je u praksi lakše primijeniti (Europska komisija, 1999.). Nedovoljna transparentnost može biti prouzročena određenim brojem čimbenika, kao što je složenost organizacije usluga i davanja, uvjetima njihova dodjeljivanja ili pak procedurama traženja. Fragmentiranost i nedovoljna harmonizacija usluga i davanja također mogu pogoršati problem. . 3.4.4. Prepreke vezane uz oblike davanja usluga Loš prijam i loši opći uvjeti koji prevladavaju u lokalnoj administraciji također mogu negativno utjecati na iskustvo tražitelja, što ih može obeshrabriti u ostvarivanju prava.1 U izvještajima su spomenute mnoge prepreke te vrste. To, na primjer, znači manjak prisnosti, dugo čekanje, neprikladan prostor prijama, nesigurnost mjesta i nepostojanje pomoćnih izlaza, složenost i indiskretnost procedura prilikom podnošenja zahtjeva kao i podvostručenje informacija. Svi ti elementi mogu također pogoršati uvjete rada osoblja. Korištenje tehnologijom informiranja može poboljšati pružanje usluga. Jedan izvor u švedskoj vladi ( koji se spominje u anketi CS-PS ) navodi da je prednost tehnologije u tome što može poslužiti identificiranju pojedinaca koji nisu postavili zahtjev za davanjima na koja imaju pravo. Međutim, korištenje tehnologijom izaziva neke probleme etičke prirode, naročito kada je riječ o tajnosti podataka i korištenju informacijama osobne naravi. Ne treba zanemariti niti problem troškova, kao ni činjenicu da je tehnologija rijedak resurs. Javne vlasti u nerazvijenim zemljama ne raspolažu novom tehnologijom, kao ni određen broj siromašnih građana u svim zemljama. Korištenje novim tehnologijama također može biti izvori problema za neke korisnike socijalnih prestacija s obzirom na način njihova dodjeljivanja ili pak registriranja potražnje (informatizacija plaćanja, plaćanje virmanom na banci ili na pošti, itd.). To objašnjava zbog čega se znatan broj primjera dobre prakse koje spominju specijalizirani odbori odnosi na integrirane projekte. Premda su ljudske potrebe cjelovite, one se zapravo tretiraju kao fragmentirane. To upućuje na važnost holističkih programa koji su usredotočeni na cjelovitu ličnost i potrebe korisnika. Druga serija čimbenika koji mogu spriječiti ostvarivanje socijalnih prava posljedica je nemogućnosti hendikepiranih, starih osoba i osoba koje žive u izoliranim područjima da dođu do nadležnih institucija. Posebno u obzir treba uzeti položaj hendikepiranih koji, prema CS-EM, nailaze na mnoge poteškoće: u korištenje javnim prijevozom, pristupu objektima koji nisu prilagođeni za osobe koje se teško kreću itd. Te se osobe također suočavaju s drugim neprilikama, kao što je diskriminacija na tržištu rada, u edukaciji, mjestu stanovanja. Pogrešno je ako se pristup pravima općenito smatra jednosmjernom operacijom davatelja usluga, a da je obveza korisnika i potencijalnih korisnika u tome da im se obraćaju. U tom je pogledu simptomatično da su rijetke usluge koje se daju osobama u njihovu boravištu (ili što bliže njemu). U tom su pogledu u mnogim zemljama zapaženi brojni problemi. Tako je pokretljivost osoba jako ograničena ne samo kada je riječ o zahtjevima za socijalnim prestacijama nego također kada je riječ o zapošljavanju, stanovanju i obrazovanju. Posebni problemi javljaju se u pogledu socijalnih prava majki s malom djecom. Ovdje treba spomenuti problem institucije prihvata kao što su jaslice, koje su bitne da određene osobe, naročito samohrane majke, ostvare svoja socijalna prava. Konačno, kao velika prepreka spominje se nekoordiniranost vremena davanja usluga i radnog vremena korisnika.
Građani uvijek ne poznaju svoja prava. Stoga informiranje i edukacija trebaju biti polazište svih mjera potpore i dodjele prestacija. Stoga je bitno da informacije o socijalnim pravima budu lako dostupne korisnicima ili potencijalnim korisnicima i da se pri tome njihovo mišljenje uzima u obzir. Neki podaci pokazuju da je određen broj osoba slabo informiran o svojim pravima i da taj manjak infomacija može prouzročiti gubitak prestacija ili pak kašnjenje u njihovom korištenju. Upozoreno je na tri glavna problema komunikacije i infomiranja: - odsutnost informacija dobre kvalitete; - neadekvatnost, formalna i materijalna, raspoloživih informacija; - nedovoljno korištenje “novim” sredstvima informiranja i nedostatno uzimanje u obzir mišljenja korisnika ili potencijalnih korisnika. 3.5.1. Nedovoljna količina i difuzija kvalitetnih informacija Tokove informacija treba pažljivo kontrolirati jer izvještaji iz nekih zemalja svjedoče da ima previše informacija o nekim uslugama i davanjima ili da ih je pak premalo, što je mnogo češći slučaj. U svakom slučaju, može se reći da postoji izrazita neravnoteža između kvalitete i prirode raspoloživih informacija o pojedinim uslugama.. Drugi se problem tiče kolanja informacija i njihove fragmentacije između različitih administrativnih razina, nacionalne, regionalne i lokalne. Umjesto da se pripremi informacija koja obuhvaća cijeli raspon prestacija, svaki davatelj nastoji širiti informacije koje se tiču isključivo njegove vlastite usluge ili davanja. Problemi vezani uz količinu i difuziju informacija katkad također proizlaze iz činjenice da osobe zadužene za njihovo oblikovanje nisu jasno označene. Postoji također potencijalni problem oskudice informacija iz nezavisnih izvora. Druga teškoća javlja se zbog toga što službenici stvarnim ili potencijalnim korisnicima ne prenose informacije o uslugama koje bi za njih mogle biti korisne, bilo da ne raspolažu takvim informacijama bilo da misle da davanje informacija o nekoj drugoj usluzi nije u njihovoj nadležnosti. U ovom posljednjem slučaju činjenica da se informacija transformira u ukupnost specijaliziranih “zadataka” i “funkcija”, komplicira stvari i do kraja “birokratizira “ njezin protok. Sve to, razumije se, pretpostavlja da službenici imaju pristup svim potrebnim infomacijama. Važno je upozoriti da, prema CS-LO, nadležni službenici očigledno ne raspolažu informacijama o međunarodnim ugovorima i njihovom značenju za nacionalne stambene politike. Radovi ove stručne skupine pokazuju da taj tip informacija nije uvijek dostupan javnim službenicima - moguća posljedica toga jest neprimjenjivanje međunarodnih normi na nacionalnoj i lokalnoj razini.
“Kvaliteta” informacija, ne samo njihova točnost nego također njihov stil i razumljivost, značajan su aspekt problema. Bitno je da se upotrebljava pristupačan i nebirokratiziran jezik. Prema pristiglim odgovorima brojnih organizacija koje su sudjelovale u anketi CS-PS-a, jezik u informativnim prospektima mogu razumjeti samo nadležni za socijalnu politiku ili pak pravnici. Što se tiče oblika informiranja, svi su specijalizirani odbori zamijetili da strategija javnog informiranja treba počivati ne samo na lako dostupnoj i kvalitetnoj informaciji nego isto tako na informaciji primjerenoj potrebama posebnih socijalnih skupina. Manjine (posebno etničke i lingvističke) i skupine koje imaju posebne potrebe trebaju prilagođene informacije. U anketi CS-PS nevladine organizacije koje su dale kritičke primjedbe na informacije o socijalnim prestacijama koje daju službeni izvori izričito spominju da se pri tome u obzir ne uzima obrazovna razina i lingvistička sposobnost različitih skupina, naročito migranata i slabovidećih osoba. Također se upozorava na oskudne informacije namijenjene defavoriziranim skupinama. 3.5.3. Nedovoljno korištenje “novim” kanalima informiranja i mišljenjem nositelja prava Treći za informiranje važan čimbenik tiče se korištenjem kanalima difuzije. Pisana informacija ostaje daleko najvažniji oblik (u nekim slučajevima i jedini) širenja informacija u državama članicama. Usporedbe radi, audiovizualna sredstva ( radio i televizijske poruke ) te nove tehnologije, kao što je mobilni telefon i Internet, još su slabo zastupljeni. Ogromnim potencijalima tih sredstava u području edukacije i informiranja, kao i njihovom raznovrsnošću, sada se malo koristi. Podsjetimo da ljudski kontakt ostaje najbolje sredstvo informiranja, pa ga treba održati, u najmanju ruku dok nove tehnologije ne postanu uobičajeno sredstvo informiranja unutar ranjivih skupina. Informiranje također treba shvatiti kao dvosmjerni proces. Sama ideja razmjene informacija upućuje na način na koji ih treba organizirati. Takav pristup znači da se korisnik ne smije reducirati na pukog pasivnog primatelja, nego mu treba pružiti priliku da dovede u pitanje primljenu informaciju i da upozori na svoje vlastite potrebe u pogledu informiranja. Svaki od tih čimbenika može sniziti razinu senzibilnosti i poznavanja prava unutar cijele populacije. Kao što je primijetila jedna nevladina organizacija u anketi CS-PS-a: manjak informacija znači manjak moći. 3.6. Prepreke vezane uz psihološke i socio-kulturne čimbenike Ova vrsta prepreka odnosi se kako na davatelje tako i na korisnike usluga. 3.6.1. Psihološke i socio-kulturne prepreke na strani davatelja Prvi se problem tiče tretmana korisnika. Stav službenika prema korisnicima može se pokazati odlučujućim u smislu hoće li oni ostvariti ili će odustati od ostvarivanja socijalnih prava. Prema anketama koje su proveli različiti specijalizirani odbori, čini se da je dosta rasprostranjena socijalna stigmatizacija korisnika prestacija. Najčešće se po tome spominju korisnici socijalne pomoći, jednoroditeljske obitelji, oboljeli od AIDS-a, toksikomani, fizički i mentalno hendikepirani, izbjeglice i tražitelji azila. Predrasude prema ženama i drugim kategorijama stanovnika - posebno kada je riječ o njihovu pristupu nekim javnim resursima - također mogu igrati određenu ulogu. Podsjetimo da stigmatizacija kao društveni fenomen ne postoji samo onda kada je riječ o davanjima i uslugama. Međutim, kada je namjerna i vezana uz takvu prestaciju, tada potencijalnog korisnika može lišiti mogućnosti korištenja njegovim socijalnim pravima. Postoji mogućnost da se stigmatizacija ustali u javnim službama i u ponašanju osoblja. Posezanje za psihološkim profilima može pridonijeti stigmatizaciji. Usluge i davanja podložne kriterijima procjene dohotka vrlo su pogodne za stigmatizirajuću praksu i ponašanje prema davanjima i uslugama koje predstavljaju efektivno pravo. U tom pogledu treba naglasiti potrebu dijaloga i partnerstva s nositeljima prava. Drugi problem vezan je uz teškoću da dužnosnici ili drugi djelatnici shvate da tražitelji pripadaju drugoj kulturi različitoj od njihove. To se može očitovati na način da tražitelji, na primjer, žele živjeti blizu svojih bližnjih ili pak drugih pripadnika svoje zajednice. Socio-kulturne prepreke ne proistječu jedino iz teškoća komunikacije s osobama, nego isto tako zbog slabog poznavanja ili razumijevanja dužnosnika manjinskih kultura. Priznanje različitosti postaje utoliko važnije ukoliko se društva iz dana u dan sve više diverzificiraju. 3.6.2. Psihološke i socio-kulturne prepreke na strani korisnika Ovdje kao potencijalnu prepreku prije svega treba spomenuti manjak samopouzdanja ili pak slabo poznavanje službenih procedura. Odviše “službeni” ambijent može prouzročiti osjećaj straha i nesigurnosti. Raspored ureda također može izazvati nelagodu. Spomenimo kao primjer dispozitive sigurnosti ( kao što je alarm ili kamera za praćenje) te manjak prisnosti prilikom prijama korisnika. Ambijent koji je previše institucionaliziran, način na koji osoblje komunicira međusobno ili s korisnicima i birokratske procedure mogu također izazvati osjećaj poniženja i nelagode. Pored ostalog, neuredne prostorije mogu kod korisnika poljuljati povjerenje u njih same. Svako negativno iskustvo, posebno tijekom obveznog školovanja, čini još težim kontakt korisnika s javnim službama. Druge psihološke prepreke mogu biti posljedica osjećaja izoliranosti, marginalizacije i podcjenjivanja koje neki potencijalni korisnici svakodnevno doživljavaju. Među tim osobama mnogo je onih koji u sebe nemaju povjerenja ili pak koje podcjenjuju svoje sposobnosti. Drugi razlozi mogu objasniti osjećaj inferiornosti koji imaju korisnici ili potencijalni korisnici usluga, kao što je moć službenika pri donošenju odluka koje pak imaju ogroman utjecaj na korisnike i njihove obitelji. Taj osjećaj nesigurnosti korisnika povećava se pred službenikom koji, naprimjer, može odvojiti dijete od njegove obitelji ili pak preko granice poslati stranca. U tom kontekstu ne iznenađuje da većina državnih tijela i nevladinih organizacija, koje su odgovorile na upitnik CS-PS-a, drži da je usmjeravanje i pomoć nositeljima prava jedna od njihovih bitnih funkcija. Zapravo, mnogi se korisnici nisu sposobni upustiti u procedure ostvarivanja svojih prava. Prema informacijama specijaliziranih odbora, kao i drugih izvora, proizlazi da mnoge osobe nisu kadre ostvariti svoja prava ako im se u tome ne pomogne. CS-EM spominje neke barijere koje u međusobnoj kombinaciji dovode do toga da je vrlo teško doći do zaposlenja ili pak steći izobrazbu. Tako osoba koja u sebe nema povjerenja zbog svoje neobrazovanosti oklijeva sudjelovati u programima pripreme za tržište rada ili u programima aktivnog traženja zaposlenja. Razina obrazovanosti nekih skupina ili pojedinaca ili, općenitije, razlika u školskoj naobrazbi i u iskustvu može izazvati negativne posljedice u pristupu nekim uslugama ili davanjima, kao i u pristupu tržištu rada. Ti čimbenici dotiču način na koji pojedinci percipiraju svoja socijalna prava i svoje mjesto u društvu. Zapravo, socijalna prava sadrže mnoge kulturne aspekte i inspiriraju se kulturnim predodžbama. Samo traženje pomoći izvan obitelji ili zajednice može, ovisno o kulturi, poprimiti različite konotacije. Naprimjer, u mnogim kulturama pretpostavlja se da su žene i djeca dovoljno zaštićeni u svojim obiteljima. Takvo uvjerenje objašnjava zašto su neke osobe rezervirane prema mogućnostima ostvarivanja svojih prava ili pak zapošljavanja, odnosno da žive na bitno drugačiji način od drugih. U nekim socijalnim skupinama to također može izazvati osjećaj ovisnosti ili ih pak učiniti ovisnima o drugim osobama u ostvarivanju njihovih prava. Stigmatizacija i drugi negativni oblici tretmana dovode do autocenzure kod korisnika prestacija koji, u većini slučajeva, nisu niti svjesni da imaju neka prava. Zbog toga može doći do smanjenja zahtjeva za davanjima i uslugama ili pak jednostavno do odbijanja korištenja pravima. Edukacija i obučavanje tijekom cijelog života imaju, dakle, važnu ulogu u sprječavanju i iskorjenjivanju stigmatizacije.
Iako se svaka do sada identificirana prepreka odnosi na sve skupine stanovništva, jedan oblik prepreka uzrokuje odbijanje da se posebna pažnja posveti potrebama posebnih skupina i zapostavljenih područja. 3.7.1. Ranjive skupine Istraživanja posvećena različitim područjima socijalnih prava upućuju na postojanje ranjivih skupina. Premda identitet tih skupina unekoliko varira od jedne do druge zemlje, više ili manje svuda nalazimo: izbjeglice, stare osobe, etničke manjine, fizički i mentalno hendikepirane, osobe koje su izišle iz psihijatrijske ustanove ili zatvora, bolesnike ili osobe slabog zdravlja, beskućnike i slabo stambeno zbrinute, tražitelje azila, žene koje uzdržavaju obitelj ili imaju druge obveze skrbi, dugotrajno nezaposlene, starije radnike, žene slabog imovnog stanja, mlade i djecu. Mnoge od tih skupina nisu same po sebi ranjive: njihova je ranjivost nastala ili je pojačana socijalnim uvjetima, kao i praksom i vrijednostima koje je usvojilo društvo gledano u cjelini. Identitet ranjivih skupina varira od jedne do druge zemlje, ali autohtone manjine (posebno Romi/Cigani i putnici) gotovo svuda manje-više zaslužuju tu kvalifikaciju i imaju neravnopravan tretman. Pored ostalog, treba upozoriti, kao što je to učinio CS-PS, na tešku situaciju pojedinaca i skupina u tranzicijskim zemljama, imajući pri tome u vidu praznine koje su nastale u njihovim sigurnosnim mrežama. U tim zenljama siromašni čine značajan dio populacije. Sastav tih skupina ponekad iznenađuje, posebno stoga što neke od njih, koje su prije živjele zaštićene od siromaštva, sada trpe teške udarce i posljedice tranzicije, pa traže socijalnu zaštitu. To je posebno slučaj sa znanstvenicima i tehničarima koji su prije radili za vojsku ili u industrijskim kompleksima. Pojava pojma socijalne isključenosti (koji se u relativno kratkom vremenu proširio u cijeloj Zapadnoj Europi) znak je sve većeg priznanja sustavnog karaktera marginalizacije depriviranih skupina (Castel,1995., Paugam, 1996.). Taj pojam, pored ostalog, upozorava na teškoće s kojima se susreću te skupine, a koje poprimaju kumulativni karakter i generiraju višestruke probleme. Kada je, na primjer, riječ o dugotrajno nezaposlenima, CS-EM upozorava na lanac povezanosti koji usluge i davanja ostavlja izvan domašaja pojedinaca koji su ih najviše potrebiti. Riječ je o ranom prekidu školovanja, problemima vezanim uz nisku obrazovnu razinu i nepismenost, nedostatku povjerenja u sebe, nesposobnosti upravljanja vremenom ili nesposobnosti za rad u skupini, nesposobnosti izbora ili donošenja odluka. Tim teškoćama treba pridodati probleme vezane za stanovanje ili manjak prihoda. SP-SPM ističe da je nesigurnost, koja je manje-više dio života ranjivih skupina, glavni uzrok pogoršanja njihova zdravlja. 3.7.2. Zapostavljena područja U svim radovima o pristupu socijalnim pravima upozorava se na postojanje zapostavljenih područja i lokaliteta u državama članicama. Znatno variraju čimbenicii koji su u korijenu te situacije. U mnogo slučajeva u pitanju je infrastruktura i manjak javnih usluga ili pak nepostojanje kolektivne opreme i zaposlenosti, što može prouzročiti neke socijalne i ekološke probleme. Mogu se također spomenuti klimatski uvjeti (npr. duge i oštre zime), zatim izoliranost te nepovoljan geografski položaj (često pogoršan slabim transportnim sredstvima). Premda su neke zemlje uspjele prevladati taj tip prepreka stvarajući gustu i diverzificiranu mrežu davatelja usluga, nekoliko informacija svjedoči da su stanovnici izoliranih lokaliteta u drugim zemljama cijele godine lišeni nekih usluga. Druga prostorna nepogodnost tiče se zajednica koje trpe mnoge nestašice. U radovima CS-EM i CS-LO posebno je istaknuta lokalna razina pa se pokazuju teškoće i nedostaci koji mogu kumulirati i dovesti do pojave da neki lokaliteti ne samo da su naseljeni ranjivim skupinama, nego su, zbog toga ili nekog drugog razloga, sami postali zapostavljenima. Manjak lokalnih, nacionalnih ili stranih investicija u takvim područjima pojačava njihove slabosti. Zbog nepostojanja specifičnih lokalnih i regionalnih politika ne gube samo pojedinci nego i cijele zajednice.
Iznesene informacije omogućuju nam da danas u Europi identificiramo glavne izazove koje treba prevladati u pristupu socijalnim pravima. Možemo ih sažeti u sedam glavnih točaka: - povećati angažman u korist socijalnih prava i jamstava tih prava; - poboljšati monitoring i primjenu pravnih odredbi koje se odnose na socijalna prava; - povećati raspoloživa sredstva radi realizacije socijalnih prava; - promijeniti i poboljšati procedure i upravljanje uslugama i davanjima kojima je cilj ostvarivanje prava; - poboljšati informiranje i komunikaciju o socijalnim pravima, kao i usluge i davanja koja iz tih prava proizlaze; - prevladati prepreke psihološke i socio-kulturne prirode koje ometaju pristup socijalnim pravima, a istodobno se odnose na davatelje i korisnike usluga; - identificirati zapostavljene skupine i područja s ciljem da se poboljša pristup socijalnim pravima. U sljedećem poglavlju raspravlja se o nekoliko načela i praktičnih primjera koji mogu pomoći u savladavanju navedenih prepreka. 4. Dobra praksa u promicanja pristupa socijalnim pravima
Kao što je to naglašeno u Strategiji socijalne kohezije, jamstvo uživanja prava svim stanovnicima zahtijeva primjenu politike te različitih i inventivnih programa. U ovom se dijelu o tome raspravlja i u tom se području identificira osam načela dobre prakse. Ta se načela točno ne podudaraju s izazovima o kojima je bilo riječi u predhodnom poglavlju, premda se međusobno preklapaju. Pored ostalog, treba ih shvatiti prije komplementarnima nego svrstanima prema nekoj hijerarhiji: nitko nema prednost pred drugim, polazna točka treba biti korisnik ili potencijalni korisnik davanja i usluga. 4.1.1. Službe orijentirane korisnicima Idealno bi bilo kada bi korisnici pokazali osjećaj vlasništva u odnosu prema javnim službama. Da bi se postigao taj cilj, službe trebaju biti koncipirane tako da su što bliže mogućim korisnicima. Službe orijentirane korisnicima mogu se stvarati na različite načine, a bitno je da treba ukloniti prepreke participaciji i pristupu koje nastaju zbog proceduralnih i drugih razloga. Ove posljednje konačni su rezultat odbijanja ili nemogućnosti prihvaćanja pristupa zvanog “korisnik prije svega” te prioriteta koji se daje potrebama organizacije. U praksi, cijeli niz organizacijskih barijera ometa pristup socijalnim pravima, bilo da je riječ o fragmentaciji ili zatvaranju, neadekvatnim ili nedovoljnim vezama između nacionalne, regionalne i lokalne razine, složenom karakteru i neadekvatnim informacijama ili pak nesposobnosti da se u dovoljnoj mjeri uključe nevladine organizacije i korisnici. Danas raspolažemo brojnim informacijama o tome što su to dobro usmjerene prakse. Premda su mnoge socijalne službe u Europi dozrele, sve više raste svijest o tome da su brojni pojedinci suočeni ne samo s višestrukim problemima nego i da su ti problemi međusobno povezani. Tako danas prisustvujemo pojavi integriranih i globalnih oblika edukacije i pomoći u obliku “paketa personaliziranih usluga”; ideja je da službe trebaju biti organizirane po mjeri, tj. tako da mogu udovoljiti posebnim potrebama, pogotovo kada je riječ o socijalno ranjivim osobama. Kao primjer u sljedećem ćemo odjeljku analizirati program IGLOO i Projekt obiteljskih službi. Elementi pristupa povoljnog za korisnike također su fleksibilnost pomoći i jedna točka pristupa preko koje se mogu dobiti sve usluge. Studija J. Pillingera (2001.: 42) , na primjeru dvanaest zemalja Europske unije, upozorava na trokut rješavanje problema, koji se sastoji od korisnika, organizacije i osoblja. Svaki pristup koji privilegira korisnika podrazumijeva da u obzir treba uzeti zapostavljene socijalne skupine i regije. Zapostavljene regije poseban su problem,jer teškoće na koje nailaze značajno limitiraju njihovu sposobnost da primjenjuju socijalna prava (kada je riječ o ranjivim skupinama) i jer lokalni uvjeti određuju opseg korištenja tim istim pravima ( kada je riječ o zapostavljenim regijama). Kao što ćemo pokazati u sljedećem poglavlju, ranjive osobe treba ohrabriti u ostvarivanju njihovih prava, isto tako kao što zapostavljene regije i lokalne zajednice treba tretirati kao žrtve kumulativnih hendikepa, nepovoljnih za ostvarivanje tih prava. Zapravo, ponekad je nužno usvojiti selektivne mjere pozitivne diskriminacije u korist određenih skupina i regija. Yüklə 0,72 Mb. Dostları ilə paylaş:
|