IzdanjaVije ć aEurop e

- osoblje davatelja usluga treba proći izobrazbu o međuljudskim odnosima kako bi bilo kadro bolje odgovoriti potrebama nositelja prava;

- treba prepoznati da je način prijama, osobito za prvog posjeta instituciji, odlučujući za percepciju najranjivijih osoba. Zbog toga treba uspostaviti urede i mjesta za prijam koja će biti pristupačna, s jasno podijeljenim zonama, pripremljenim kako za prijem tako i za čekanje. Također je potrebno, ne zanemarujući pritom mjere sigurnosti, ukloniti barijere između službenika i stranaka koje traže svoja prava. Povjerljvi karakter susreta treba strogo poštovati. Osoblje treba biti obučeno u profesionalnim i međuljudskim odnosima, a isto tako mora dobro poznavati druga davanja i usluge koje se dobivaju na drugim mjestima.

Kulturna pitanja također zaslužuju pažnju. Kako bi se prevladale socio-kulturne prepreke, važno je uspostaviti sustave koji vode brigu o različitim senzibilitetima i određena ponašanja prosuđivati bez predrasuda prema pojedinim skupinama populacije. Pored ostalog :

- u obučavanje osoblja zaduženog za prijam treba uvrstiti način izbjegavanja diskriminacije i ignoriranje negativnih stereotipa; to osoblje također treba biti informirano, a po potrebi i obučeno, da bude senzibilizirano na stanje ranjivih osoba, migranata i pripadnika manjina (pogotovo kada je riječ o religijskim i kulturnim normama);

- uredi službi zapošljavanja, zdravstvene zaštite, obrazovanja, stanovanja i socijalne zaštite trebaju imati prevoditelje i posrednike i, ako je potrebno, osobe koje su porijeklom iz zemalja migranata s kojima treba uspostaviti kontakt, sve radi njihova lakšeg pristupa socijalnim pravima.

5.7. Posebna pažnja specifičnim skupinama i zapostavljenim područjima i zonama

Cilj: ukloniti ranjivost kao prepreku socijalnim pravima

5.7.1.Ranjive skupine

Zemlje koje to nisu još učinile pozvane su da razviju potpun zakonodavni okvir i političke strategije jednakog pristupa socijalnim pravima za sve.

Univerzalni pristup treba posebno pomoći zanemarenim kategorijama i osobama. Međutim, treba također stvoriti okolinu koja će biti prikladna za socijalnu integraciju osoba koje žive na margini i u nesigurnosti. Kao dio globalne i ambiciozne strategije, treba razviti sve službe koje će promovirati pristup ranjivih osoba stanovanju, zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju, profesionalnoj izobrazbi, prikladnom zapošljavanju i socijalnoj zaštiti, kao i drugim temeljnim socijalnim pravima. Takva strategija treba definirati ciljeve, propisati standarde i precizne procedure nadzora primjene i evaluacije ostvarenog napretka prema punom korištenju socijalnih prava tih kategorija populacije. Izrada takvog okvira djelovanja i strategije za ranjive skupine posebno je u suglasju s duhom članka 30. Europske socijalne povelje (izmijenjene), koji se odnosi na borbu protiv siromaštva i socijalne isključenosti.

Korištenje nekog prava podrazumijeva određene resurse i sposobnosti na strani njegova nositelja i treba odgovoriti na nekoliko uvjeta. Ne smije se dopustiti da jedna osoba nije kadra ostvariti svoja prava zbog manjka resursa ili sposobnosti ili pak zbog toga što joj uvjeti u kojima živi to onemogućavaju. Radi toga je važno ohrabriti aktivnu participaciju i autonomiju nositelja kako bi mogli uživati svoja prava. Za to je važno:

- poznavanje prava, svijest o njegovoj osnovanosti i primjenjivosti;

- sposobnost podnošenja zahtjeva za korištenje prava.

U praksi, dinamički pristup poticanju aktivne participacije i autonomije tražitelja ostvaruje se u programima i mjerama koje mogu mobilizirati i stimulirati na individualnoj i kolektivnoj razini. U tom cilju treba poduzimati dugoročne akcije kao što je uspostava mehanizama koji potiču promjene (bilo na individualnoj, grupnoj ili lokalnoj razini). Umjesto da se ljudi i mjesta promatraju onakvima kakvi jesu, treba ih promatrati onakvima kakvi trebaju postati kada bitu kadri mijenjati svoj život i situaciju zajednice u kojoj žive. Kako bi se koristio rezultatima takvog pristupa, preporučuje se u što je moguće većoj mjeri organiziranje socijalnih službi na lokalnoj razini. Takvom se metodom zapravo postiže:

- potpuno i efikasno prostorno pokrivanje (pogotovo ako se koriste pokretne službe radi opsluživanja izoliranih područja);

- transparentnost na lokalnoj razini i razvoj vlasničkog osjećaja kod korisnika lokalnih službi;

- pri odlučivanju o visini davanja i pristupu službama, koliko je god moguće, poštovanje međunarodnih, europskih i nacionalnih antidiskriminacijskih standarda.

Potrebno je staviti naglasak na programe uspostavljanja kontakta s lokalnim zajednicama, što znači inicijative koje će tretirati osobe u kontekstu njihova kvarta ili mjesta stanovanja.
5.7.2. Zapostavljena područja: teritorijalna dimenzija

Politike prema ranjivim skupinama treba dopuniti drugim pitanjima koja se odnose na regije i specifična područja.

Pristup socijalnim pravima treba zajamčiti na svakoj točki teritorija, pa mjesto boravka samo po sebi ne smije biti prepreka ostvarivanju socijalnih prava. Cilj je, dakle, izbjeći neravnotežu između regija i primjereno tretirati posebno defavorizirana područja. U tom pogledu lokalne inicijative mogu imati značajnu ulogu. Povrh toga, takve inicijative trebaju socijalno regenerirati lokalne zajednice ili kvartove koji su upropašteni ili osiromašeni, one trebaju otkriti sposobnosti da se značajno pridonese ostvarivanju socijalnih prava zainteresiranih građana. Takve se inicijative ne odnose samo na na ulaganja u infrastrukturu ili pristup službama od javnog interesa (kao što je odvodnja, izgradnja putova, javni transport i stanovanje po primjerenim cijenama). One su bitne za rekonstrukciju socijalne infrastrukture i zajednica i takvim područjima.

Bitan element za obnovu zapostavljenih područja je zapošljavanje. Radna mjesta koja nudi lokalna zajednica omogućavaju smanjenje siromaštva, promociju socijalnog uključivanja, povećanje resursa i obnovu samopoštovanja osoba koje su bile socijalno isključene. Na taj se način inicira povećanje lokalno raspoloživih resursa, financijskih i drugih. Prema tome, participacija lokalnih zajednica u takvim inicijativama i u drugim projektima istog tipa poprima ključnu važnost.

Prilog I.

Empirijski podaci prikupljeni od CS-LO, CS-PS, CS-EM i SP-SPM

CS-LO (Skupina specijalista za pristup stanovanju)

CS-LO neposredno je prikupio informacije od država članica Vijeća Europe, od tri države promatrača, od lokalnih vlasti i nevladinih organizacija koje djeluju u području stanovanja. Te se informacije u osnovi odnose na skupine koje se prema socijalnim kriterijima smatraju ranjivima, jer su beskućnici bili predmet drugih istraživanja. Upitnik je bio sastavljen s ciljem da razjasni sljedeća pitanja:

- Stambenu situaciju u zemlji

• 
  Ranjive kategorije osoba u pogledu stanovanja
  
• 
  Pristup stanovanju kategorija ranjivih osoba
  

- Pravne instrumente i ustavne odredbe koje se odnose na pristup stanovanju

- Deložacije

- Hitne situacije

U dijelovima A i B upitnika trebalo je definirati i kvantificirati tipove stanovanja i skupine koje se smatraju ranjivima u pojedinoj zemlji. U dijelovima C i D upitnika trebalo je evaluirati pravni okvir i praksu pristupa stanovanju ranjivih skupina, dok se dijelovi E i F odnose na dva osnovna tipa situacija u kojima pristup stanovanju postaje glavni problem: deložacije i hitne situacije. U drugom dijelu upitnika tražili su se primjeri usvojenih mjera u okviru točaka C i F, kao i primjeri ponude dostupnih stanova.

Od ukupno 264 upitnika, 77 ih je vraćeno na kompletiranje, što odgovara stopi od 29% .
CS-PS (Skupina specijalista za pristup socijalnoj zaštiti)

CS-PS distribuirao je upitnik radi prikupljanja informacija o svim davanjima u području socijalne sigurnosti i socijalne pomoći, uslugama socijalnih službi na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini, kao i o preprekama u pristupu socijalnoj zaštiti.

Članovi CS-PS-a, a za države koje nisu bile zastupljene u toj radnoj skupini članovi CDCS-a, u svojim su zemljama zajednički radili na distribuciji upitnika tijelima nadležnima za upravljanje davanjima i socijalnim službama na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini, kao i nevladinim organizacijam zastupljenim na nacionalnoj razini. Upitnik je također dostavljen nevladinim organizacijama koje djeluju na međunarodnoj razini, posebno posredstvom Europske mreže protiv siromaštva (EAPN) i organizacije ATD – Četvrti svijet.

CS-PS je primio 170 odgovora službenih tijela i nevladinih organizacija, koji su prije svega pristigli iz 30 zemalja članica Vijeća Europe.

CS-EM (Odbor stručnjaka za promicanje pristupa zaposlenosti)

Glavni empirijski podaci koje je prikupio ovaj odbor stručnjaka odnosi se na primjere dobrih praksi koje pokazuju kako lokalne razvojne inicijative mogu nadvladati i ublažiti dugotrajnu nezaposlenost koordiniranim horizontalnim pristupom. Svaka zemlja članica predstavljena u CS-EM dala je dva primjera dobre prakse kako bi s drugima podijelila iskustvo koje se može iskoristiti u okviru borbe protiv dugotrajne nezaposlenosti.

Zaključeno da će se ti primjeri odnositi na programe zapošljavanja u lokalnim zajednicama, na socijalno-ekonomske projekte te na projekte pomoći nezavisnim radnicima i za inicijative stvaranja malih poduzeća. Pri tome je bilo moguće inzistirati na defavoriziranim skupinama, kao što su dugotrajno nezaposleni, hendikepirani, pripadnici etničkih manjina, ekonomski ugrožene žene i mladi. Naknadno su u taj popis uvršteni stariji radnici. Svaka osoba bez posla ili ona koja je tražila posao najmanje posljednjih dvanaest mjeseci smatrana je dugotrajno nezaposlenom.

Ukupno su države članice, države i organizacije promatrači dostavile dvadeset i jedan dokument. CS-EM je, dakle, na raspolaganju imao gotovo šezdeset primjera programa i inicijativa kojima je cilj promicanje zapošljavanja.

SP-SPM (Odbor stručnjaka za prilagodbu ponude skrbi potrebama osoba u marginalnoj situaciji)

Stručnjaci su ovog odbora pripremili izvještaj za svaku zemlju, i to pomoću upitnika koji je pripremio jedan konzultant. Cilj je bio da se napravi pregled problema vezanih uz pristup marginalnih osoba zdravstvenim službama. Teme koje su dotaknute u toj seriji izvještaja uključivale su:

- opće informacije o sustavu zdravstvene i socijalne zaštite;

- podatke o povećanju siromaštva i marginalnim skupinama;

- zdravstvene indikatore;

- opis sustava zdravstvene i socijalne zaštite;

- odgovore o problemima nejednakosti u zdravstvenoj zaštiti;

- poduzete ili predviđene relevantne mjere.

Mišljenje organizacije ATD - Četvrti svijet iznio je njezin predstavnik u Odboru.

Rad tog odbora stručnjaka zaključen je prihvaćanjem Preporuke Odbora ministara (2001.) 12 o adaptaciji zdravstvenih usluga zahtjevima za skrb i usluge osoba u marginalnoj situaciji. Taj se tekst može sažeti na sljedeći način: “Nema siromašne medicine za siromašne. Stalni porast broja osoba koje žive u marginalnoj ili neizvjesnoj situaciji i njegove teške zdravstvene, ekonomske i socijalne posljedice traže usvajanje koherentnog i globalnog političkog okvira utemeljenog na načelu pravičnosti, ljudskog dostojanstva i participacije. Radi zaštite i poboljšanja zdravlja osoba u marginalnoj situaciji, Preporuka predlaže multisektorski pristup koji će se oslanjati na preventivnu akciju i na kreiranje prikladne okoline za socijalnu reintegraciju, iskorjenjivanje stigmatizacije i porast znanja. Prihvaćene mjere radi poboljšanja pristupa skrbi ranjivih osoba također su korisne za cijelu populaciju i pomažu da se izbjegne 'siromašna medicina za siromašne ljude'. “

Prilog II.

Političke smjernice za pristup stanovanju defavoriziranih kategorija osoba
I.Uvod

1. Iz istraživanja u okviru projekta “Ljudsko dostojanstvo i socijalna isključenost” (HDSE) Vijeća Europe može se zaključiti da je omogućiti depriviranim skupinama pristup stanovanju, zaposlenosti, socijalnoj zaštiti, zdravstvenoj zaštiti i obrazovanju problem s kojim su suočene sve države članice Vijeća Europe. Iako se, općenito, socijalna prava pravno podrazumijevaju, u praksi je za velik broj ljudi njihova primjena ometena mnogim preprekama. Zbog toga je Vijeće Europe poduzelo niz aktivnosti s ciljem promicanje pristupa socijalnim pravima za sve ljude.

2. U tom kontekstu Skupina specijalista za pristup stanovanju (CS-LO) u travnju 1999. godine poduzela je neke aktivnosti. Budući da je bio prvi odbor Vijeća Europe koji se bavio pitanjima stanovanja, CS-LO je u državama članicama i opservatorima Vijeća Europe svojim članovima omogućio produbljenu razmjenu iskustava i pokretanje prikupljanja empirijskih paneuropskih podataka velikih razmjera, s ciljem dobivanja uvida u nacionalne primijenjene politike pristupa stanovanja koje se odnose na deprivirane kategorije osoba.¹

3. Ovdje sadržane smjernice proizlaze iz rezultata rada CS-LO (izloženih u posebnim izvještajima) i iz prijedloga Skupine CS-LO.

II. Opća načela politike pristupa stanovanju za defavorizirane kategorije osoba

4. Važnost stanovanja i odgovornost nacionalnih vlada utvrđeni su u nekoliko međunarodnih dokumenata, kao što je Europska socijalna povelja iz 1961. Vijeća Europe (članak 16.), Dodatni protokol uz nju iz 1988. (članak 4.), Europska socijalna povelja (izmijenjena) iz 1996. (članak 31.), Program za stanovanje Ujedinjenih nacija usvojen u Istambulu l996., “Deklaracija o gradovima i drugim ljudskim nastambama u novom mileniju” usvojena na posebnoj Općoj skupštini Ujedinjenih nacija radi općeg ispitivanja i evaluacije primjene Programa za stanovanje (New York, 6-8. lipnja 2001.).

5. U kontekstu politike stanovanja treba poštovati i štititi temeljna prava sadržana u Europskoj konvenciji o pravima čovjeka, posebno pravo na poštovanje privatnog života, obiteljskog života i domicila (članak 8.) i pravo na poštovanje dobara (članak 1. Protokola br. 1.). U Programu za stanovanje Ujedinjenih nacija vlade reafirmiraju svoj angažman radi osiguranja punog ostvarenja prava čovjeka sadržanih u međunarodnim dokumentima i, posebno u tom kontekstu, pravo na primjereno stanovanje kako ga definira Opća deklaracija o pravima čovjeka, predviđeno Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koji utvrđuje da pravo na primjereno stanovanje treba postupno ostvariti.

6. Države članice Vijeća Europe posebno trebaju izraditi okvir koji će favorizirati stambenu politiku, suglasnu preporukama Programa za stanovanje Ujedinjenih nacija (1996.), poduzeti mjere s ciljem ohrabrivanja i zaštite prava na prikladan stan i njegovo postupno i puno ostvarivanje od zanemarenih kategorija osoba.

7. Radi osiguranja pristupa dostupnom stanovanju za sve zanemarene kategorije osoba politički autoriteti trebaju osigurati prikladan pravni okvir za tržište stanova, poduzeti primjerene institucionalne mjere, usvojiti politiku povećanja ponude dostupnih stanova, a isto tako jamčiti najbolju pravnu sigurnost stanovanja i pristupa stanovanju bez ikakve diskriminacije.

8. Opskrbljivanje stanovima zanemarenih kategorija osoba zahtijeva ne samo da javne vlasti na svim razinama učine nužan napor nego također da to učine i svi sektori društva, uključujući privatni sektor, nevladine organizacije te asocijacije organizacija i tijela međunarodne zajednice. Isto tako, pri definiranju programa posredstvom mehanizama participacije trebaju imati aktivnu ulogu kategorije zanemarenih osoba i organizacije civilnog društva.

9. Doprinos javnog sektora još je uvijek nužan u ispravljanju nesavršenosti tržišta, jer se na taj način pomaže u primjeni različitih vrsta mjera koje omogućavaju kategorijama zanemarenih osoba suočenih s problemima koje samo tržište ne može samo riješiti da dođu do prikladnog i financijski dostupnog stana te do bitnih usluga.

10. Postoji uska ovisnost između politike stanovanja i ostalih politika u području pristupa socijalnim pravima, kao što je politika socijalne zaštite, zapošljavanja, zdravstvene zaštite i obrazovanja. Javne vlasti na svim razinama te nadležne međunarodne institucije ohrabruju u promicanju i razvoju integriranih pristupa korištenju socijalnih prava kategorija zanemarenih osoba.

11. Ciljevi stambene politike trebaju se uzeti u obzir prilikom svih političkih i zakonodavnih odluka koje imaju neposredne ili posredne utjecaje na ponudu i potražnju stanova, kao i na izgradnju i isporuku stanova. U tom pogledu može se spomenuti fiskalna politika, građanski zakoni i pravni uvjeti za financiranje tržišta nekretnina i uređivanje teritorija.

12. Stambene politike na svim razinama treba prilagoditi potrebama i zahtjevima zanemarenih kategorija osoba. Prema tome, nacionalne vlasti moraju razraditi strategiju pristupa stanovanju kategorija zanemarenih osoba s jasno definiranim ciljevima, standardima i procedurama koje omogućavaju kontrolu postignutih rezultata, vodeći računa o interakciji s drugim politikama.

13. U svakoj državi članici zakoni i propisi trebaju omogućiti sprječavanje i, prema potrebi, osudu svake diskriminacije u pristupu stanovanju.

14, S više osnova zanemarene osobe i one kojima je potrebna skrb trebaju dobiti posebnu pomoć kako bi zadovoljile svoje specifične stambene zahtjeve, socijalne usluge i odgovarajuću socijalnu podršku.

15. U zemljama koje su u posljednjem razdoblju privatizirale značajan dio svoga javnog stambenog fonda treba poduzeti odgovarajuće mjere koje će neutralizirati neželjene posljedice privatizacije i vlasničke restitucije stanova za defavorizirane osobe. Isto tako, u zemljama koje imaju značajan udio “siromašnih vlasnika” potrebno je poduprijeti opći sustav stambenih potpora i javne podrške radi obnove stanova, što će istodobno koristiti vlasnicima i stanarima obnovljenih stanova.

16. Javne vlasti u cijeloj zemlji trebaju osigurati sustavno prikupljanje statističkih informacija o kategorijama defavoriziranih osoba, jer su te informacije od kapitalne važnosti

za definiranje preciznih smjernica, za ciljanost, primjenu i monitoring specifičnih mjera i programa pomoći. Prikupljanje takvih informacija treba standardizirati na osnovi zajedničkih europskih kriterija.
III. Pravni okvir

17. Sve države članice Vijeća Europe trebaju razmotriti ratifikaciju i primjenu međunarodnih pravnih instrumenata koji se odnose na stanovanje, posebno članka 31. Europske socijalne povelje (izmijenjene) o pravu na stan.

18. Zemlje koje to već nisu učinile ohrabruju se da usvoje puni pravni okvir pristupa stanovanju kategorija defavoriziranih osoba, vodeći pri tome računa o ograničenjima i mogućnostima tržišta te poštujući međunarodne norme, a s ciljem potpore nacionalnim politikama stanovanja.

19. Pored unošenja prava na stan u zakonodavstvo, potrebno je, primjerenim mehanizmima, djelovati radi primjene tog prava na sve osobe koje u zemlji imaju legalno prebivalište.

20. Za osobe koje su u stanju krajnje nesigurnosti,a suglasno Preporuci br. R (2000.) 3 Odbora ministara Vijeća Europe državama članicama, vlade svih država članica Vijeća Europe trebaju priznati, ako to već nisu učinile, postojanje individualnog, univerzalnog i presudivog prava na zadovoljavanje elementarnih ljudskih potreba. To pravo najmanje treba pokriti ishranu, odjeću, smještaj i temeljnu medicinsku skrb. Primjena tog prava treba se odnositi kako na građane pojedine zemlje tako i na strance, bez obzira na status ovih posljednjih u nacionalnom zakonodavstvu, prema modalitetima koje će odrediti nacionalne vlasti.

21.Svaka zemlja u svojim zakonima treba definirati pojam “adekvatnog stanovanja” vodeći pri tome računa o pravima čovjeka i o stavku 60. Programa za stanovanje¹, kao i o ekonomskim mogućnostima i kulturnim obilježjima zemlje.

22. Standardi adekvatnog stanovanja trebaju biti primjenjivi ne samo na nove zgrade nego, također, postupno, i na renoviranje postojećeg stambenog fonda.

23. Sve države članice trebaju uspostaviti transparentan sustav prava vlasništva i adekvatan režim administrativne primjene zakona koji se odnose na vlasništvo.

24. Nacionalne vlasti trebaju javnim nadležnim tijelima u području stanovanja na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini, kao i organizacijama civilnog društva, staviti na raspolaganje informacije o pravnom okviru
IV. Institucionalni okvir i suradnja između javnih vlasti i civilnog društva

25. Države članice trebaju, ako je nužno, stvoriti i primijeniti prikladnu i djelotvornu institucionalnu strukturu kako bi se osigurala suradnja između javnih vlasti i drugih čimbenika u stambenoj politici, uključujući organizacije civilnog društva koje djeluju u tom području.

26. Unutar nacionalne stambene politike koja, među ostalim, predviđa priskrbljivanje resursa potrebnih lokalnim vlastima radi obavljanja njihove misije, lokalne vlasti trebaju raspolagati značajnim stupnjem autonomije i više sudjelovati u donošenju odluka, njihovu izvršavanju kao te u mobilizaciji i korištenju resursa.

27. Uloga i odgovornost lokalnih vlasti i asocijacija u području stambene politike trebaju biti jasno zakonom definirani.

28. Javne vlasti trebaju ohrabrivati, olakšavati i podržavati stvaranje organizacija civilnog društva na svim razinana kako bi pridonijele ponudi stanova kategorijama defavoriziranih osoba, a isto tako staviti im na raspolaganje resurse nužne za funkcioniranje.

29. Predstavnici civilnog društva trebaju sudjelovati u pripremi stambenih politika i u procesu odlučivanja kako bi se identificirale i uzele u obzir potrebe i prioriteti defavoriziranih osoba.

30. Vlade trebaju kategorijama defavoriziranih osoba olakšati pristup mehanizmima odlučivanja i planiranja, stavljajući im na raspolaganje pravne usluge te centre za besplatnu pravnu pomoć.

VI. Poboljšati ponudu i financiranje stanova dostupnih kategorijama defavoriziranih osoba

31. Ponuda stanova po dostupnim troškovima treba se povećati, naročito poticanjem stjecanja vlasništva i većom ponudom stanova za iznajmljivanje, bilo javnih, zadružnih ili privatnih, i to po pristupačnim cijenama, kroz partnerstvo koje omogućava kombiniranje javnih i privatnih inicijativa, poštujući pritom zakonska prava i obveze iznajmljivača i vlasnika stanova.

32. Na tržištu treba ponuditi različite vrste stanova, dakle i onih dostupnih i primjerenih osobama s niskim prihodima. Da bi to ostvarile, javne vlasti trebaju urediti pravni okvir i učinkovit sustav stambenih potpora ili drugih mjera prilagođenih osobama s niskim prihodima ili osobama koje imaju probleme u pristupu, posebno nekim lokalnim tržištima stanova na kojima je ponuda dostupnih stanova nedostatna.

33. Radi osiguranja adekvatne ponude prikladnih terena, a posebno radi stavljanja na raspolaganje terena za izgradnju socijalnih stanova, vlade trebaju, ako je potrebno, poduzeti mjere fiskalne i druge prirode koje favoriziraju dobro funkcioniranje tržišta građevinskih terena, s ciljem da se olakša stambena izgradnja po dostupnim cijenama.

34. U situacijama stambene oskudice treba poduzeti mjere kako bi se čimbenici privatnog tržišta potaknuli da ponude slobodne i nezauzete stanove.

35. Radi olakšanog pristupa zemljištu i sigurnosti njegova posjedovanja, posebno za defavorizirane skupine osoba, sve razine vlasti, uključujući i one lokalne, trebaju dati institucionalnu podršku, osigurati transparentnost i odgovornost u upravljanju zemljištem te dati točne informacije o zemljišnom vlasništvu, zemljišnim transakcijama i sadašnjem i planiranom korištenju zemljišta.

36. Postoji značajna potražnja za financiranjem stanova. Vlade stoga trebaju stvoriti okvir za različite mogućnosti financiranja. Kako bi pristup posjedovanju ili vlasništvu stana bio olakšan, vlade trebaju subvencionirati financiranje ponude ili izgradnje stanova za defavorizirane skupine. Tako subvencionirani stanovi trebaju se dijeliti prema objektivnim i transparentnim kriterijima.

37. Kao alternativa ili dodatak subvencijama, ako je potrebno, treba uspostaviti sustav stambenih potpora pod uvjetom provjere resursa. Zapravo, stambene potpore mogu biti učinkovit i dobro ciljan instrument koji će skupinama s niskim prihodima pomoći naći stan uz pristupačne troškove.