IzdanjaVije ć aEurop e

38. Kako bi za domaćinstva s niskim dohotkom stanovi postali dostupniji, vlade trebaju predvidjeti programe štednje i fiskalnih povlastica, kao što je kredit uz niske kamate ili bez kamata, uključujući i programe mikrokredita.

39. Isporučitelji stanova namijenjenih defavoriziranim osobama trebaju imati mogućnost koristiti se preferencijalnim financijskim mjera ma

VI. Važnost teritorijalne stambene politike

4o. Posebnu pažnju treba posvetiti promicanju socijalne izmiješanosti kako bi se izbjeglo formiranje geta siromaštva i segregacija zasnovana na stanovanju. Također treba spriječiti geografsku neravnotežu između ponude i potražnje, koja može pogoršati ionako loše stambene uvjete defavoriziranih osoba

41. Da bi spriječile pogoršanje postojećeg stambenog fonda velikih razmjera, zainteresirane zemlje trebaju razviti mješovit pristup, kombinirajući program popravaka i obnove, ne poduzimajući, ako nije nužno, novu izgradnju stanova.

42. Treba poduzeti mjere radi sprječavanja ili smanjivanja problema stigmatiziranih kvartova u urbanim zonama. Radi toga je potrebno planirati stambene razvojne programe tako da se defavoriziranim skupinama ponude realne mogućnosti integracije u zajednicu, posebno putem rehabilitacije ili izgradnje stanova u gradskim centrima.

43. Treba poduzeti lokalne inicijative s ciljem revitalizacije degradiranih kvartova

i otoka siromašnog stanovanja. Isto tako treba inzistirati na rekonstrukciji socijalne i komunalne infrastrukture u tim stambenim zonama i tako poboljšati kvalitetu života njihovih stanovnika.

44. Na lokalnoj je razini participacija stanovnika važan element stambenih programa, uređenja nastambi i socijalne rehabilitacije. Kako bi se podržala ta participacija, treba poduzeti inicijative kao što je:

- promicanje sudjelovanje stanara i vlasnika u upravljanju popravljanjem i obnovom njihovim stanova;

- potpora stvaranju udruženja stanara, posebno davanjem tehničkih savjeta za njihovo funkcioniranje i upravljanje;

- potpora stvaranju i upravljanju mrežom nacionalnih stambenih programa na razini kvartova s ciljem promicanja suradnje i razvoja primjene dobre prakse.
VII. Smanjiti rizike i negativne posljedice deložacija za defavorizirane osobe
45. Radi smanjivanja te vrste ranjivosti, vlasti na nadležnim razinama, uključujući i lokalne vlasti, trebaju štititi sve osobe protiv prisilnih deložacija koje su suprotne zakonu i osigurati im pravnu zaštitu kao i pravo na odštetu.

46. Prevencija deložacije treba imati prednost pred preseljenjem.

47. Zakonodavstvom treba jasno definirati procedure deložacije i precizirati rokove u kojima stanari o tome trebaju biti obaviješteni.

48. Lokalne vlasti i nadležne organizacije civilnog društva treba obavijestiti o deložacijama koje su u tijeku kako bi mogle dati savjete i posredničke usluge te pomoć osobama izloženim riziku deložacije.

49. Nacionalno zakonodavstvo koje se odnosi na hipoteku i deložaciju mora biti jasno definirano. Iz njega trebaju proizaći mjere pomoći u kojima će se jasno definirati zakonski uvjeti za preseljenje odnosno nužni smještaj u slučaju neizbježne deložacije. Pri tome treba predvidjeti posebnu zaštitu za obitelji s djecom i osobe o kojima se treba skrbiti.

50. U slučaju kućanstava kojima prijeti deložacija, treba poduzeti sve nužne mjere kako bi im se zajamčilo korištenje osnovnih službi koje su nužne za dostojan i normalan život (na primjer, potrebno je da takva kućanstva imaju na raspolaganju električnu struju, tekuću vodu, i, ako je potrebno, grijanje).

51. U slučaju neizbježne deložacije, socijalne službe i druga zakonom ovlaštena tijela , u suradnji s drugim socijalnim službama i nadležnim tijelima, trebaju, prema zakonom definiranim uvjetima, pronaći prikladan smještaj osobama o kojima je riječ koji će olakšati njihovu socijalnu integraciju.

52. Ako je potrebno, treba usvojiti stategiju reformiranja paralelnog tržišta stanova, regulirati nezakonitu izgradnju ili pronaći druge solucije, utemeljiti neprofitne i participativne organizacije, regulirati zaposlenost i druge ekonomske aktivnosti.

VIII. Upravljati hitnim situacijama

53. Sve vlade trebaju promicati ponudu stanova i osnovnih usluga te bitne opreme u obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti beskućnika, raseljenih osoba, žena i djece koji su bili izloženi obiteljskom nasilju, hendikepiranih osoba, starih, žrtava prirodnih ili od ljudi prouzročenih katastrofa i osoba koje pripadaju ranjivim ili defavoriziranim skupinama (uključujući privremeni smještaj i osnovne usluge kada je riječ o izbjeglicama).

54. Vlade trebaju definirati, usvojiti i primijeniti standarde i propise o korištenju zemljišta, planiranju i izgradnji, koji se oslanjaju na profesionalnu evaluaciju rizika i ranjivosti.

55. Vlade trebaju osigurati participaciju svih zainteresiranih stranaka u prethodnom planiranju i upravljanju operacijama u slučaju katastrofa, posebno defavoriziranih osoba, vodeći računa o njihovoj ranjivosti u prirodnim katasrofama ili onima koje je prouzročio čovjek.

56. U područjima potencijalne opasnosti vlade trebaju ohrabrivati, promicati i podržavati usvajanje učinkovitih solucija, inovativnih metoda i primjerenih standarda izgradnje s ciljem smanjivanja rizika kojima su izložene ranjive skupine, a posebno izradu karata rizičnih područja i primjenu programa kojima je cilj smanjivanje izloženosti riziku naseobina.

Vlada i nadležna administrativna tijela moraju biti kadri brzo deblokirati nužna financijska sredstva radi primjene hitnih i rehabilitacijskih mjera, vodeći pritom računa da se potrebe, posebno žena, djece, hendikepiranih i skupina defavoriziranih osoba, uzmu u obzir u svim operacijama komunikacije, pomoći, rekonstrukcije i smještaja.

Vlade trebaju predvidjeti i ponuditi nužne solucije adekvatnog smještaja izbjeglicama, raseljenim osobama i žrtava prirodnih katastrofa. Među tim solucijama može biti izgradnja provizornih stanova s osnovnom opremom, vodeći pritom računa o potrebama svakog spola.

Treba predvidjeti mehanizme monitoringa pravnih i administrativnih postupaka regionalnih i lokalnih vlasti u hitnim situacijama.

IX. Preporuke za buduće aktivnosti Vijeća Europe u području stanovanja

60. CS-LO pozdravlja odluku CDCS da u 2002. godini organizira novu skupinu specijalista za doprinos stambene politike socijalnoj koheziji. Polazeći od zaključaka CS-LO, djelovanje nove skupine specijalista može obuhvatiti sljedeće zadatke:

- izraditi glosar osnovnih pojmova koji se koriste u istraživanju socijalih aspekata stambene politike u Europi;

- ponuditi korisne informacije u procesu monitoringa članka 31. Europske socijalne povelje (izmijenjene) o “pravu na stan”;

- posebnu pažnju posvetiti subregionalnoj razini (tj. skupinama zemalja koje imaju slične stambene prilike), jer se mogu izvući značajne pouke iz usporedbe politika, praksi i aktivnosti pomoći u manjoj skupini susjednih zemalja;

- zajedno s Ekonomskim povjerenstvom za Europu Ujedinjenih nacija (CEE/NU) (vidjeti stavak 66.) predvidjeti aktivnosti na srednji rok s ciljem povećanja transparentnosit i utjecaja tih dviju organizacija koje su glavni europski čimbenici u području stambene politike;

- istražiti mogućnosti suradnje s “nadležnima za nacionalnu suradnju u Europskoj Uniji” (“National Housing Focal Points”), naročito u pogledu statistika Europske unije u području stanovanja, s ciljem da se u te statistike uključe indikatori o socijalnoj koheziji;

- izraditi okvir za monitoring i evaluaciju primjene i utjecaja smjernica koje je usvojio CS-LO.

61. Tijekom svoga rada CS-LO našao je brojne primjere postojanja vrlo velike ovisnosti između stambene politike i drugih politika koje se odnose na pristup socijalnim pravima, kao što je socijalna zaštita, zaposlenost, zdravstvena zaštita i obrazovanje. Slijedom toga taj odbor savjetuje redakcijskoj skupini izvještaja o pristupu socijalnim pravima (CS-ASR) da u svom izvještaju ohrabri javne vlasti na svim razinama da izrade integrirani pristup socijalnim pravima defavoriziranih osoba i da u tom smislu formuliraju svoje preporuke.

62. Svi članovi CS-LO visoko vrednuju sudjelovanje predstavnika nevladinih organizacija u radu skupine i žele da se ono nastavi u svim budućim aktivnostima vezanim uz pristup socijalnim pravima.

63. Indikatori o socijalnoj koheziji, koje je izradio Odjel za razvoj socijalne kohezije Vijeća Europe, trebaju uključiti i indikatore koji će uzeti u obzir stambenu situaciju u državama članicama.

64. Vijeće Europe treba nastaviti svoje aktivnosti davanja pomoći u stambenom području na razini država članica, ali isto tako na “subregionalnoj” razini, imajući u vidu poboljšanje socijalne infrastrukture, smanjujući segregaciju i diskriminaciju u stanovanju i djelujući na stambenu situaciju pripadnika manjina, izbjeglica i raseljenih osoba, sve to u eventualnoj suradnji s Bankom za razvoj Vijeća Europe.

65. Kongres lokalnih i regionalnih vlasti Europe Vijeća Europe treba također predvidjeti pokretanje aktivnosti o lokalnim i regionalnim aspektima stambene politike, posebno posredstvom lokalnih i regionalnih komora i njihovih povjerenstava za socijalnu koheziju.

66. Rezultate rada CS-LO treba dostaviti Povjerenstvu za ljudske nastambe (CEE/NU) kako bi se nastavili korisni kontakti koje je uspostavio CS-LO. Povjerenstvo za ljudske nastambe CEE/NU vodi vrlo zanimljiva istraživanja o ekonomskim i tehničkim aspektima stambene politike, koji su komplementarni istraživanjima Vijeća Europe o socijalnim aspektima stanovanja.

67. Vijeće Europe također treba razmotriti mogućnost suradnje sa specijalnim izvjestiteljem o pravu na stan kojeg je nedavno imenovao Visoki komesarijat za izbjeglice (HCR).

68. Što se tiče informacija o stambenoj situaciji u europskim zemljama, CS-LO preporučuje državama članicama Vijeća Europe:

- da poboljšaju usporedivost stambenih statistika radi njihove konačne standardizacije na temelju zajedničkih europskih kriterija;

- da vlade zemalja stranaka ugovornica, ako je potrebno, nađu sredstva za bolje informiranje dužnosnika i javnosti o međunarodnim sporazumima u području stanovanja

(posebno se to odnosi na članak 31. Europske socijalne povelje - izmijenjene).

Prilog III.

Smjernice za poboljšanje pristupa socijalnoj zaštiti
Ove smjernice izradila je Skupina specijalista za pristup socijalnoj zaštiti (CS-PS). Cilj im je olakšati pristup socijalnim davanjima osobama koje ispunjavaju uvjete za korištenje tim davanjima, ali koje se susreću s poteškoćama u ostvarenju svojih prava. Cilj je smjernica također olakšati pristup socijalnim uslugama. Smjernice su utemeljene na sljedećom općim načelima:

- ostvarenje nekog prava pretpostavlja poznavanja toga prava i svijest pojedinca da je subjekt tog prava; efektivni pristup socijalnoj zaštiti treba zajamčiti svim nositeljima prava; organizmi socijalne zaštite i socijalne službe trebaju biti na raspolaganju nositeljima prava; posebnu pažnju treba posvetiti najranjivijim nositeljima prava; radi poboljšanja pristupa socijalnoj zaštiti potrebno je istinsko partnerstvo između organizama socijalne zaštite i socijalnih službi, s jedne, i raznih činitelja civilnog društva, s druge strane; treba poduzeti sustavnu evaluaciju utjecaja borbe protiv siromaštva prilikom svake značajne promjene važećeg zakonodavstva ili prilikom uvođenja novih davanja.

I. Poboljšati komunikacije i informiranje o pravima, davanjima i uslugama

Javnost treba imati uvid u sve informacije koje se tiču socijalne zaštite i socijalnih službi; difuzija informacija treba biti sastavni dio uspješne politike javnog informiranja i nacionalne strategije informiranja:

- difuzija informacija treba obuhvatiti sve nositelje prava i pri tome se treba maksimalno koristiti kanalima informiranja (brošurama namijenjenim svoj populaciji, TV spotovima, distribucijom brošura na određenim javnim mjestima, besplatnim telefonimae, operacijom “otvorenih vrata”, Internetom, itd.);

- informacije trebaju biti dostupne na nekoliko jezika (nacionalne manjine, radnici migranti);

- informacije također trebaju biti prilagođene hendikepiranim osobama (osobama s problemima u kretanju, slabočujućim ili slabovidećim osobama);

- kada je informacija dostavljena u obliku brošure (pisanog dokumenta), treba biti napisana jednostavnim i preciznim jezikom i redovito je treba ažurirati;

- treba prirediti informacije namijenjene osobama koje su posrednici (osobe bliske potencijalnim korisnicima).

2. Nositelji prava trebaju imati mogućnost jednostavno se koristiti svojim pravima:

- formulari kojima se traže davanja trebaju biti koncizni, dobro usmjereni i laki za ispunjavanje;

- treba ohrabriti savjetničku ulogu tijela socijalne zaštite, posebno prilikom popunjavanja formulara kojima se traže davanja, a ako je potrebno, pritom treba usvojiti proaktivni pristup (centri za besplatno telefoniranje, mobilne službe);

- odbijanje nekog davanja uvijek treba jednostavno i razumljivo obrazložiti te pri tome naznačiti postupak žalbe;

- treba omogućiti usmeno obrazlaganje zahtjeva.

3. Javne vlasti stalnu pažnju trebaju posvećivati kvaliteti i učinkovitosti informiranja:

davatelji usluga trebaju biti obučeni o ljudskim odnosima;

- radi utvrđivanja dosega informiranja treba voditi periodične ankete;

- treba provoditi periodične ankete radi utvrđivanja stupnja zadovoljstva nositelja prava;

- treba povremeno kontrolirati imaju li potencijalni korisnici pristup davanjima, npr. tako da se uspoređuju proračunski i stvarni troškovi;

- predmet posebnog postupka trebaju biti osobe koje nisu koristile svoja prava, kako bi im se na neki način pomoglo.
II.Poboljšati upravljanje organizacijama koje opskrbljuju socijalnim davanjima i uslugama

1. Organizacija socijalne zaštite i socijalnih službi treba se prilagoditi potrebama nositelja prava:

- raspodjela nadležnosti između različitih tijela i službi treba biti jasno uspostavljena, a o potrebi za takvim pristupom trebaju biti obaviještena sva tijela i službe na koje se to odnosi;

- nositelji prava trebaju biti obaviješteni o tijelima i službama socijalne zaštite i njihovim nadležnostima, a kada je potrebno, treba uspostaviti sustav jedinstvenih šaltera (socijalni šalter), i poduzeti druge mjere radi lakšeg pristupa socijalnim davanjima i uslugama;

- organizmi socijalne zaštite i socijalne službe trebaju biti posebno prilagođeni potrebama osoba u situaciji isključenosti;

- uredi socijalne zaštite i socijalnih službi trebaju biti svima dostupni (starim osobama, hendikepiranim osobama, osobama s malom djecom);

- radno vrijeme tih ureda treba podesiti tako da odgovara različitim potrebama nositelja prava;

pokretni socijalni uredi (mobile social welfare offices) trebaju, ako se pokaže potreba, biti na raspolaganju;

- tehnologije komuniciranja, posebno nove tehnologije (Internet), trebaju biti dostupne i korištene radi lakšeg pristupa socijalnim davanjima i uslugama, posebno osobama koje žive u slabo pristupačnim područjima (izolirane geografske zone, seoska područja).

2. Funkcioniranje tijela socijalne zaštite i socijalnih službi treba prilagoditi nositeljima prava.

- različita tijela i službe trebaju međusobno surađivati pri korištenju dosjea nositelja prava, respektirajući pri tome zaštitu osobnih podataka;

- presudan je odnos prema najranjivijim nositeljima prava, posebno prilikom njihova prvog posjeta, jer o tome ovisi njihovo povjerenje u instituciju; zbog toga osoblje treba biti profesionalno obučeno i poznavati međuljudske odnose:

- obučavanje osoblja koje je zaduženo za rad s korisnicima treba usmjeriti u antidiskriminacijskom pravcu; osoblje zaduženo za prijam treba posebno senzibilizirati na potrebe osoba u situaciji isključenosti, a isto tako na kulturne običaje migranata i pripadnika manjina s kojima je to osoblje u kontaktu;

- tijelima socijalne zaštite i socijalnim službama treba pridodati službe prevoditelja i posrednika, a, prema potrebi, treba se obratiti osobama koje pripadaju manjinama ili su iz zemalja migranata, sve s ciljem olakšanja komunikacija s nositeljima prava.

3. Tijela socijalne zaštite i socijalne službe odgovorne su prema nositeljima prava i u tom smislu treba ih senzibilizirati:

- tijela socijalne zaštite i socijalne službe trebaju zbog toga učinkovito djelovati, posebno vodeći računa o rokovima i rezultatima;

- treba uspostaviti mehanizme evaluacije koji će nadzirati djelotvorno ispunjavanje obveza tijela socijalne zaštite i socijalnih službi.

III. Poboljšati partnerstvo između tijela socijalne zaštite, socijalnih službi, nevladinih organizacija i drugih čimbenika civilnog društva

Partnerstvo treba shvatiti u širokom značenju riječi: partnerstvo s organizacijama koje predstavljaju civilno društvo, lokalne vlasti, socijalne partnere i privatni sektor, kao i partnerstvo s nositeljima prava, s ciljem promicanja participacije i jačanja autonomije (empowerment) nositelja prava.

1. Treba favorizirati participaciju svih čimbenika:

- participaciju i izražavanje osoba u situaciji isključenosti treba ohrabrivati, posebno kada se radi o politici i akcijama koje se na njih odnose;

- treba priznati značenje volonterstva; dobrovoljci su djelatnici na terenu i zato prilikom primjene novih mjera treba voditi računa o njihovu iskustvu.

2. Treba prepoznati ulogu i podržati akciju nevladinih organizacija i drugih čimbenika civilnog društva:

- postojanje nevladinih organizacija treba priznati na pravnom planu;

- aktivnosti nevladinih organizacija i drugih čimbenika treba ohrabriti i podržati, ali njihova se uloga ne može svesti na ispravljanje pogrešaka socijalnih tijela i službi;

- iskustvo nevladinih organizacija i drugih čimbenika, a naročito njihovu uloga “signalnog alarma”, treba uzeti u obzir prilikom izrade politike kojoj je cilj jamčiti pristup socijalnoj zaštiti.

3. Partnerstvo s nevladinim organizacijama i drugim čimbenicima civilnog društva treba ohrabrivati:

- suradnju između tijela socijalne zaštite i socijalnih službi, s jedne strane, i nevladinih organizacija i drugih čimbenika civilnog društva, s druge strane, mora se ohrabrivati; isto tako treba promicati interakciju između sustava socijalne zaštite i voluntarijata;

- prilikom reformi sustava socijalne zaštite u mogućoj mjeri treba ohrabrivati dogovaranje

svih partnera;

- nevladine organizacije i druge čimbenike treba priznati kao partnere prilikom primjene i evaluacije poduzetih mjera, s ciljem poboljšanja pristupa socijalnoj zaštiti.

Prilog IV.

Smjernice o lokalnim inicijativama u području zapošljavanja

Odbor stručnjaka za promicanje pristupa zaposlenosti (CS-EM) utvrdio je sljedeće smjernice koje se odnose na lokalne inicijative u zapošljavanju:

Lokalno partnerstvo

1. Pri definiranju programa lokalne pomoći pri zapošljavanju bitno je imati pluralnu i inkluzivnu viziju partnerstva. To partnerstvo treba obuhvatiti što je moguće širi raspon organizacija, posebno regionalnu i lokalnu upravu, tijela nadležna za distribuciju socijalnih davanja, profesionalne i poslodavačke organizacije, sindikate, nevladine organizacije,organizacije koje predstavljaju civilno društvo, ali isto tako etničke manjine i nezaposlene.

2. To partnerstvo treba promicati politiku integracije i koherencije nacionalnih, regionalnih i lokalnih programa pomoći u kreiranju zaposlenosti, naročito koordiniranjem politike rada i zapošljavanja, poduzetništva, infrastrukture i razvoja.

3. Za svako lokalno partnerstvo u zapošljavanju nužno je primjereno i trajno financiranje.

Jednakost mogućnosti muškaraca i žena

4. U sve lokalne inicijative zapošljavanja treba integrirati jednakost mogućnost muškaraca i žena.

5. Ekonomski defavorizirane žene, posebno one koje imaju obiteljske odgovornosti ili druge osobe na skrbi, ako je potrebno, trebaju dobiti mogućnost posebne izobrazbe i korištenja drugim programima pomoći koji su koncipirani kao odgovor na njihovu posebnu situaciju; tu spadaju institucije za dnevni boravak djece i druge strukture pomoći koje trebaju biti kvalitetne, jeftine i lako dostupne.

6. Za muškarce i žene rad treba fleksibilno organizirati, a takav je i rad s djelomičnim ili fleksibilnim radnim vremenom, tako da mogu lakše skrbiti o svojim obiteljima i osobama o kojima se brinu.

Nediskriminacija defavoriziranih kategorija
7. Pristup i sudjelovanje u programima lokalnog zapošljavanja trebaju biti lišeni svake diskriminacije utemeljene na hendikepu, etničkoj pripadnosti, dobi ili drugim oblicima diskriminacije.

8. Prihvaćajući načelo nediskriminacije, ponekad treba favorizirati neke skupine pomoću ciljanih programa suzbijanja njihove dugotrajne nezaposlenosti.

9. Politiku jednakosti mogućnosti u pristupu lokalnim strukturama i uslugama – programima izobrazbe, zdravstvenoj i socijalnoj službi, itd. – sustavno treba integrirati u koncepciju i primjenu lokalnih inicijativa u području nezaposlenosti.
Poduzetništvo

10. Svima koji žele pokrenuti vlastito poduzeće, treba omogućiti korištenje profesionalnim, financijskim, pravnim, komercijalnim i tehničkim savjetima i obukom, a isto tako i izobrazbom o upravljanju osobljem, sve s ciljem da im se pruže mogućnosti na uspjeh. Isto tako trebaju imati stalnu potporu nadležnih lokalnih i nacionalnih tijela. Ta pomoć nastajućim poduzećima treba biti besplatna ili po umjerenim cijenama.

11. Posebno treba ohrabrivati projekte asocijativnog tipa, jer su oni često bliži lokalnoj stvarnosti i mogu odgovoriti nezadovoljenim potrebama lokalnih zajednica putem privatnog lukrativnog sektora ili organizacija javnog sektora.

12. Pristup adekvatnom, jeftinom i trajnom financiranju također je, promatrano na duži rok, bitan za uspjeh svakog poduzeća. To financiranje treba biti lako dostupno onima koji ga trebaju, bilo da dolazi iz javnih izvora, komercijalnih banaka ili kreditnih štedionica, iz nekonvencionalnih izvora ili kombinacije različitih oblika financiranja.

13. Novi poduzetnici trebaju biti senzibilizirani na ta pitanja i imati pristup informacijama o svojim pravima i obvezama u fiskalnom području, socijalnom osiguranju i radnim pravima.

14. Programe namijenjene poduzetnicima treba podvrgnuti stalnom monitoringu i evaluaciji. Na taj način bit će moguće adaptirati različite pristupe i metode potrebama i problemima u stalnoj evoluciji, a eventualno ih se može primijeniti i na drugom mjestu (multiplikatorski učinak). U najmanju ruku, treba redovito revidirati programe radi provjere njihove učinkovitosti te brzog i učinkovitog rješavanja mogućih problema i nedostataka.

Edukacija, obučavanje i učenje tijekom cijelog života
15. Akcije obučavanja i obnove znanja u funkciji zahtjeva lokalnog tržišta rada nužne su komponente svake lokalne inicijative zapošljavanja. Međutim, lokalne politike obrazovanja i obučavanja ne smiju se elaborirati, a da se ne uzme u obzir evolucija poduzeća i, još općenitije, ekonomska konjuktura. Prema tome, u okviru takvog obučavanja i obnove znanja treba voditi računa o promjenama rada; politike obrazovanja i obučavanja trebaju, dakle, biti inspirirane brigom da ti programi pomognu radnicima da steknu tehnička i poduzetnička znanja kojima će se moći koristiti na nacionalnom i svjetskom tržištu.

16. Dugoročno gledano, kada je riječ o potrebi osiguranja trajne zaposlenosti, prilikom elaboracije obrazovnih i formativnih politika na lokalnoj razini, treba ojačati kooperaciju između obrazovnih ustanova, agencija za zapošljavanje, administracije, poduzeća, vodeći pri tome računa o raspoloživim sredstvima i zahtjevima tržišta rada na lokalnoj i regionalnoj razini.

17. Svi programi edukacije i obučavanja trebaju uključivati module stjecanja osobnih i socijalnih kompentencija, tehnike traženja posla i planiranja i promicanja karijere, a sve to sukladno načelima “učenja tijekom cijelog životnog vijeka” i neformalne edukacije.