IzdanjaVije ć aEurop e

Sljedeći je primjer iz Irske, a tiče se pilot projekta koji je pokrenulo nadležno ministarstvo za socijalnu sigurnost s ciljem da se na integralan način odgovori višestrukim potrebama obitelji suočenih s rizikom. Zanimljivo je da je inicijativa za taj projekt potekla od davatelja javnih usluga, premda se njeno djelovanje oslanja na suradnju različitih agencija i službi. K tome, u tom se projektu priznaje mnogovrsnost potreba korisnika i nastoji ih se zadovoljiti na koordiniran način. Projekt je vrijedan i po tome što generira informacije i usvaja integrirani pristup u području komunikacije. Konačno, riječ je o inovativnom pristupu, što pokazuje pokretanje Projekta obiteljskih usluga (Family Services project) koji se oslanja na udruženi napor pružanja usluga ljudima blizu mjesta gdje žive.

Projekt obiteljskih usluga (Irska) Ovaj irski projekt je još u pilot fazi, a odnosi se na relativno mali broj zapostavljenih urbanih zona. Cilj je projekta ponuditi obiteljima izloženim rizicima integrirani pristup informacijama i uslugama u samom njihovom kvartu. Projekt je pokrenulo ministarstvo nadležno za socijalne djelatnosti (odjel za socijalne djelatnosti, zajednicu i obitelj ), a u njemu se prije svega inzistira na primjeni koncepta jedinstvenog šaltera . Osnovni mu je cilj poboljšati situaciju pojedinaca i obitelji. Projekt je utemeljen na ideji prema kojoj je participacija zajednice i lokalna prisutnost bitna za učinkovitu pomoć obiteljima. Naglasak je na strategiji suradnje raznih agencija u kojoj sudjeluje cijeli niz vladinih i volonterskih organizacija. Program personalizirane pomoći ponuđen je maloj skupini obitelji s kompleksnim potrebama. Informacije i usluge grupirane su na jednom mjestu kontakta i prijama. Riječ je o jednoroditeljskim obiteljima koje ovise o socijalnoj pomoći ili se o njima brinu socijalni radnici. Projekt predviđa rad sa svakim pojedincem kako bi se ojačale njegove sposobnosti i poboljšala njegova osobna i obiteljska situacija te kako bi se obučio i našao zaposlenje. Pilot projekti se stalno evaluiraju, a u jednom nedavnom izvještaju , između ostalog,, preporučuje se njegova primjena na cijelom teritoriju. Više informacija može se naći na web site-u : http://www. dscfa.ie

Sljedeći primjer je iz Mađarske, a poučan je u više aspekata. Prvo, on pokazuje kako treba pomoći ljudima da se suoče s potrebama, jer zainteresirani, kada jednom dođu do resursa koji su im stavljeni na raspolaganje, mogu postati autonomni. Drugim riječima, ponekad je ljudima potrebno pokazati dobar smjer. Drugo, tako se može dati multidimenzionalni odgovor. Za to zemlja i oprema nisu dovoljni, nego zainteresirani trebaju biti obučeni i vođeni kako bi mogli postati proizvođači ili nezavisni poduzetnici.

Treće, ovaj je projekt dobar primjer pozitivnih učinaka koji nastaju suradnjom javnog, privatnog i dobrovoljnog sektora. Njegova je zasluga, također, da se odnosi na jednu skupinu, na Rome, koji su u posebno nepovoljnom položaju u pogledu pristupa socijalnim pravima i zaposlenosti, osobito u Srednjoj i Istočnoj Europi.

Socijalni program za poljoprivrednike kojim se ohrabruje duh poduzetništva (Mađarska) Poljoprivredna regija Sarkad u Mađarskoj smještena je pored rumunjske granice. Godine 1992. ukupna stopa nezaposlenosti ovdje je iznosila 25%, a među Romima koji čine 12% lokalne populacije dosezala je 100%. Projekt pokrenut 1993. godine zamišljen je tako da se pomogne obiteljima s više od troje djece i u kojima žive dugotrajno nezaposleni članovi ili koje imaju ispodprosječan dohodak. Program je pokrenuo lokalni centar za socijalnu pomoć i podršku obiteljima, a u tome ga je podržala fundacija CERES i služba za zapošljavanje okruga Bėkės. Program je savjetima podržala Fundacija za razvoj poduzetništva okruga, financiralo ga je Ministarstvo za socijalne djelatnosti financiralo , a Nacionalna štedna banka nudila je zainteresiranim sudionicima proizvodne kredite. Projekt je istovremeno obuhvatio ekonomske, profesionalne i socijalne komponente. Uključivao je program pomoći za zapošljavanje i nudio je sudionicima obučavanje o novim oblicima poljoprivredne proizvodnje, poduzetničkim vještinama, u traženju zaposlenosti i jačanju osobne autonomije. Bili su osigurani materijali i oruđa za rad - sjeme, kemijska sredstva i oprema - kao i zemljište. Cilj je bio da se obiteljima omogući raditi za vlastitu dobit i da im se pomogne da postanu proizvođači i nezavisni poduzetnici. Godine 1996. ovim projektom bilo je obuhvaćeno oko tri tisuće obitelji. To je iskustvo poslije prošireno na oko tri stotine drugih općina , sela i zaselaka, a u njemu danas sudjeluje više od dvanaest tisuća obitelji.

Sljedeći primjer potječe iz francuskog zakonodavnog okvira i odnosi se na niz koordiniranih mjera kojima je cilj osigurati jednako poštovanje dostojanstva svih u zdravstvenoj zaštiti. U toj se inicijativi zdravstvene usluge tretiraju kao pristupna točka ostalim socijalnim pravima i nastoje se ukloniti barijere između zdravstvenih i drugih usluga, naročito na regionalnoj razini.Usvojeni regionalni programi polaze od pretpostavke da su poteškoće i potrebe ljudi međuovisne, pa se zbog toga za njih nastoji pronaći multidimenzionalni i koordinirani odgovor. Zdravstvena se zaštita pri tome tretira kao temeljno, a ne sporedno socijalno pravo. U projektu se istaknuto mjesto daje partnerstvu, uključujući i partnerstvo s korisnicima usluga.

Regionalni programi pristupa prevenciji i skrbi (Francuska) Francuski zakon o borbi protiv socijalne isključenosti, obznanjen 29. srpnja 1998., temelji se na jednakom poštovanju dostojanstva svih ljudi te obznanjuje temeljna socijalna prava i koherentnu politiku koja omogućava pristup tim pravima. Zdravstvena dimenzija takvog integriranog pristupa temelji se na obveznom regionalnom pristupu programima prevencije i skrbi (PRAPS). Postižući poboljšanje zdravlja osoba s teškoćama, taj program otvara pristup drugim socijalnim pravima i na taj način uklanja prepreke između zdravstvenih službi i drugih socijalnih službi te ostalih oblika javnih davanja koji imaju neposredan utjecaj na zdravlje. Od akcija koje su poduzete unutar programa PRAPS posebno treba upozoriti na: stvaranje opservatorija implementacije univerzalne zdravstvene zaštite, uz sudjelovanje tijela zdravstvenog osiguranja i asocijacija koje uključuju korisnike; misiju da javne bolnice aktualiziraju prava na zdravstveno osiguranje i bdiju nad uvjetima smještaja onih kojima se omogućava nastavak njege nakon izlaska iz bolnice; mogućnost da se nezaposlene osobe koriste pomoći medicine rada s ciljem njihova ponovnog zapošljavanja ili nastavljanja zdravstvene njege, ako to zahtjeva njihova invalidnost ili bolest; efikasnije otkrivanje osoba s jezičnim teškoćama s ciljem njihova boljeg pristupa obrazovanju; uspostavljanje kontakta s onima kojima treba poboljšati uvjete stanovanja te utvrditi mjesta neadekvatnog stanovanja; organiziranje višedisciplinarne obuke u partnerstvu s korisnicima koji su u poteškoćama. Državne službe imaju ključnu ulogu u uklanjanju barijera, uspostavljanju veza i koordinaciji aktivnosti, prije svega unutar vlastitog područja djelovanja koje se tiče socijalne isključenosti kada je riječ o zdravstvenoj zaštiti, socijalnoj zaštiti, obrazovanju, stanovanju, zaposlenosti, itd., a isto tako odnosu na lokalne zajednice, zdravstveno osoblje i institucije te dobrovoljne organizacije. Svi su ti potencijalni partneri navedeni u zakonu u nastojanju da se povežu njihovi napori u njihovim relevantnim odjelima, s ciljem izrade i primjene monitoringa PRAPS-a. Uspostavljanje takvih partnerskih odnosa u svakoj regiji podrazumijeva zajedničku svijest o potrebama i aspiracijama populacije u teškoćama. To znači da zainteresirane populacije treba senzibilizirati i motivirati, a isto tako obučiti i motivirati institucije i osoblje. Više se informacija može naći na web siteu : http://www.sante. gouv.fr. (pod PRAPS).

Sljedeći se primjer odnosi na inicijativu koja sadrži multidimenzionalni i inovativni pristup kojem je cilj ponovno obučavanje i integracija radnika čije su vještine postale zastarjele. Taj primjer može biti zanimljiv za sve lokalne zajednice, gradove, aglomeracije i regije u Europi koje su doživjele ekonomsku transformaciju, ali isto tako i za mnoge pojedince ili socijalno-profesionalne kategorije čije su vještine postale neskorisne ili su obezvrijeđene. On posebno ilustrira način na koji ljudi mogu djelovati i utjecati na svoju budućnost te na originalan se način koristiti postojećim strukturama (u ovom slučaju sindikatom). Uspjehu je projekta jako pridonijelo partnerstvo između sindikata, uprave i radnika.

Poboljšanje mogućnosti profesionalnog uključivanja zbog ekonomskih razloga otpuštenih metalurških radnika (Rumunjska) Zbog restrukturiranja metalurške industrije u Rumunjskoj je otpušteno oko četrdeset tisuća radnika. Program restrukturiranja slijedio je sporazumom kojem je bila namjena da se pomogne otpuštenim radnicima da što je moguće prije nađu stabilan posao uz pomoć programa obučavanja, privremenog angažiranja otpuštenih radnika na komunalnim projektima, poticanjem stvaranja malih poduzeća, a isto tako preseljavanjem radnika u područja u kojima se nudi zaposlenost. Uspostavljeno je posebno tijelo UNIRMET (Nacionalna unuja za prekvalifikaciju metalurških radnika). To tijelo ima tripartitnu strukturu (uprava, zaposleni i predstavnici regionalnih centara za profesionalno obučavanje), a koristi se subvencijama iz fondova nacionalne solidarnosti metalurga, koji financiraju potpisnici sporazuma, zaposlenici svojim doprinosima te donacije iz različitih izvora. Radnici koji su otpušteni potpisuju jednogodišnji sporazum s UNIRMET-om , kojim se obvezuju na sudjelovanje u sljedećim programima: besplatnoj profesionalnoj izobrazbi za novo zanimanje s mogućnošću zapošljavanja nakon toga; sudjelovanju u komunalnim projektima za vrijeme dok UNIRMET ne nađe posao koji će odgovarati kompetencijama zainteresiranih; savjetovanjima radi stvaranja poduzeća i subvencijama dodijeljenim za vrijeme početne faze djelovanja; pokrivanju troškova preseljenja za one sudionike koji su našli trajan posao u nekoj drugoj regiji. Te mjere, primijenjene zahvaljujući angažmanu sindikata i uprave, omogućile su osobama koje su izgubile posao ponovno ga naći ili pak lakše stvoriti vlastito malo poduzeće.

Belgijska Povelja socijalnog osiguranika pokazuje kako je moguće pravnim sredstvima definirati nekoliko načela s ciljem poboljšanja socijalnih prava. Prema toj se povelji ponašaju sve institucije socijalne sigurnosti koje su obvezne voditi brigu o kvaliteti usluga korisnicima ili potencijalnim nositeljima prava. Informacije o pravima zauzimaju veoma značajno mjesto u Povelji, koja ne samo što obvezuje institucije socijalne sigurnosti da osiguraniku na njegov zahtjev daju sve informacije o njegovim pravima nego također da mu stave na uvid interne informacije o svojoj organizaciji. Davatelji usluga također su obvezni što je brže moguće odgovoriti zahtjevima za davanjima odnosno proslijediti zahtjev tražitelja odgovarajućim službama u slučaju da za nj nisu nadležni. Inzistirajući tako na odgovornosti davatelja, taj dokument nastoji institucije učiniti svjesnijima njihove uloge i prisiliti ih da više poštuju osiguranike. Ukratko, Povelja nastoji promijeniti situaciju osiguranika i povećati djelotvornost njihovih socijalnih prava. Ona polazi od potreba nositelja prava u organizaciji socijalne sigurnosti i oblika prestacija socijalnih službi.

Povelja socijalnih osiguranika (Belgija) Belgijski federalni zakon od 15. travnja 1995., koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997., promovirao je “Povelju socijalnog osiguranika”. U tom se tekstu definira određeni broj načela o temeljnim javnim pravima osiguranika u odnosu na institucije socijalne sigurnosti. Osnovni je cilj Povelje štititi javni interes nizom mjera kojima se prisiljavaju sve institucije socijalne sigurnosti, kao što su “polujavne” organizacije koje osiguravaju zaposlene, nezavisne radnike i dužnosnike, kao i tijela koja se bave socijalnom pomoći. Povelja sadrži brojne odredbe koje su zamišljene da, neposredno ili posredno, osiguravaju efektivan pristup socijalnoj sigurnosti i službama socijalne pomoći. Njezine se načelne odredbe mogu svesti na sljedeće: Institucije socijalne sigurnosti trebaju osiguranika informirati o njegovim pravima na traženje samog osiguranika ili po vlastitoj inicijativi, i to na obuhvatan i razumljiv način. S jedne strane, osiguranik može postaviti specifična pitanja instituciji, a ,s druge strane, sama institucija može poduzeti mjere informiranja javnosti. Povelja obvezuje instituciju da te informacije stavi na raspolaganje u određenom roku. Institucija socijalne sigurnosti treba prenijeti zahtjev za nekim davanjem, koji joj je pogreškom upućen, nadležnoj drugoj instituciji i o tome obavijestiti podnositelja zahtjeva. Kada neka osoba ima pravo na davanje, institucija je obvezna da joj, u određenim okolnostima, to davanje dodijeli po službenoj dužnosti i onda kada zainteresirana osoba nije postavila izričt zahtjev. Međutim, do sada nema provedbenog propisa za tu mjeru. Institucija socijalne sigurnosti treba bez zakašnjenja odgovoriti na svaki zahtjev za davanjem. Podnositelj zahtjeva treba biti informiran o odluci u roku od četiri mjeseca i, kada je odluka pozitivna, davanje treba ostvariti u naredna četiri mjeseca. Ako se s time zakasni institucija je obvezna osiguraniku isplatiti kamate. Institucija socijalne sigurnosti, uz svaku odluku poslanu osiguraniku, treba priložiti uputu o žalbi, njezinoj formi i rokovima, a isto tako informirati o broju spisa i o službi koja ga posjeduje, kao i o odgovornoj osobi te načinu komuniciranja s njome. Čim utvrdi da je neka odluka pogrešna, institucija socijalne sigurnosti treba pokrenuti inicijativu za donošenje nove odluke. Ako je rok za podnošenje žalbe istekao, osiguranik ne smije snositi nikakve negativne posljedice ( na primjer, ako je visina revidiranog davanja manja od davanja koje je ranije odobreno.). Drugo je ako je prijašnja odluka posljedica osigurankove prijevare ili obmane. U tom slučaju on treba vratiti primljeni iznos uvećanog za kamate. Više informacija može se naći na sljedećim web siteima: http://securitesociale.fgov.be i http://securite sociale.fgov.be/lex/francais/charte/19950411.htm

Sljedeći primjer odnosi se na kreiranje zaposlenosti. U njemu se opisuje cijeli niz mjera borbe protiv nezaposlenosti koje je usvojila litvanska vlada i koje su primijenjene na lokalnoj razini. Ti programi imaju naglašenu regionalnu dimenziju: oni su posebno usmjereni na lokalne potrebe, dobivaju veliku pomoć zainteresiranih općina, a organiziraju ih lokalni uredi za zapošljavanja. Pored ostalog, ti su programi karakteristični po striktnim kriterijima evaluacije, imaju inovativni duh i mogu se primijeniti na drugim područjima.

Lokalne inicijative zapošljavanja (Litva) Svjesna potrebe stimuliranja zapošljavanja na lokalnoj razini litvanska je vlada 2001. godine pokrenula određen broj inicijativa. Cilj je takve politike omogućiti lokalnim zajednicama sudjelovanje u ekonomskoj aktivnosti i rješavanje njihovih socijalno-ekonomskih problema. Među ostalim ciljevima te inicijative jest i ublaživanje posljedica restrukturiranja u zapostavljenim područjima i razvoj lokalnih zajednica koje će tako postati više uključene, autonomnije i zrelije. Program se posebno odnosi na marginalne skupine: nezaposlene (posebno dugotrajno nezaposlene), mlade, žene koje uzdržavaju djecu i druge socijalne kategorije koje su identificirali uredi za zapošljavanje u suradnji sa socijalnim partnerima. Uredi za zapošljavanje odgovorni su za konkretnu organizaciju tih inicijativa na lokalnoj razini. Oni posebno formiraju odbore sastavljene od lokalnih socijalnih i ekonomskih partnera, koji su prema propisanim kriterijima dužni evaluirati predložene programe. Da bi neki program bio prihvaćen, mora zadovoljiti nekoliko uvjeta: prvo, treba ga podržati lokalna zajednica određenim subvencijama, lokalnim zajmovima, opremom, itd.; drugo, nužno je da program odgovara bitnim potrebama lokalnog tržišta rada i da smanjuje broj korisnika socijalnih davanja; treće, potrebno je da se program može proširiti na druge lokalne zajednice; četvrto, nužno je da program poveća mogućnosti zapošljavanja, posebno stavljajući naglasak na nove ekonomske aktivnosti i socijalne službe. Program subvencionira država. Procjenjuje se da troškovi stvaranja jednog radnog mjesta ne smiju nadvisiti četrdeset minimalnih mjesečnih plaća, u iznosu od 125 eura. Pored ostalog, inicijatori podržanog projekta moraju pokriti najmanje 35% njegovih ukupnih troškova. U tu svrhu vlada je u 2001. godini u nacionalnom proračunu osigurala 359 420 eura. Projekti su koncentrirani u deset općina koje imaju najveću stopu nezaposlenosti. Već je pripremljeno osamdeset i šest projekata, ali zbog nedostatka sredstava samo je njih šesnaest usvojeno i primijenjeno. Jedan od najzanimljivijih rezultata programa ostvarenog u 2001. godini bila je izrada programa izobrazbe, primjene pedagogijskih sredstava i metoda evaluacije, financiranja, supervizije i uspostavljanja odnosa koji se mogu koristiti u novim projektima. Uostalom, uočivši uspjeh programa, vlada je odlučila da u 2002. godini za nove projekte namijeni 724 638 eura. Više informacija može se naći na web siteu : http://www. ldb.lt

Posljednji se primjer odnosi na jedan međunarodni projekt. Kao što joj ime kaže, Škola druge šanse nudi nove mogućnosti stjecanja izobrazbe mladih koji pripadaju ranjivim skupinama. Jedno od njezinih glavnih obilježja je personalizacija učenja, jer se uzima u obzir kulturno porijeklo, a posebno pripadnost manjinskoj skupini. Taj pristup koji polazi od individue, pored ostalog, ojačan je mentorstvom tijekom izobrazbe i zaposlenosti. Konačno, zasluga je Škole druge šanse da kombinira učenje i rad sa stjecanjem profesionalnog iskustva i aktivnog traženja zaposlenosti.

Škole druge šanse (unutar i izvan Europske unije) Bijela knjiga o edukaciji i obučavanju koju je usvojila Europska komisija 20. studenoga 1995. polazna je točka inicijative nazvane Škole druge šanse. Zahvaljujući eksperimentalnim školama, mladi koji nemaju znanja ni kompetencije potrebne da bi pristupili višem obrazovanju ili pak dobili radno mjesto, i koji više nisu na obveznom školovanju, tako dobivaju novu mogućnost steći izobrazbu i obučenost. Sada postoji dvadesetak škola tog tipa u jedanaest zemalja Europske unije i u dvije zemlje kandidate za prijam u Uniju (Bugarska i Litva). Neka vrsta partnerske mreže , nazvane “E2C”, uspostavljena je između škola u različitim zemljama. Koncept Škole druge šanse temelji se na suradnji između škola i lokalnih industrija i kombinacija je formalnih studija i praktičnog rada. U programu obrazovanja u tim školama istaknuto se mjesto daje razumijevanju društva i njegovih funkcija. Cilj je pomoći mladim ljudima koji imaju socijalne probleme i nedostatnu edukaciju da nađu zaposlenje i ostvare dohodak uz pomoć personaliziranog programa učenja i praktičnog obučavanja. Svaka se Škola druge šanse razlikuje s obzirom na pedagogijske metode, uvjete prijama i dobne skupine koje ih pohađaju. U Švedskoj se Škole druge šanse obraćaju mladima od šesnaest do dvadeset godina. U školi u Norrköpingu eksperimentira se s novom metodom kombiniranja edukacije i profesionalne obuke s ciljem da se prevlada socijalna neprilagođenost. Dakle, prioritet je dan mladima s psihosocijalnim problemima koji su iz imigrantskih obitelji (uključujući i Rome) ili koji imaju probleme u školovanju. Škola u Norrköpingu uspostavila je tijesnu suradnju s lokalnm poduzećima, posebno manjim i srednjim. Drugi su partneri ponudili radna mjesta obučavanja, uključujući vladine agencije, u lokalnoj predškolskoj instituciji i u nekoj asocijaciji za obrazovanje odraslih. Učenje je prilagođeno potrebama i željama svakog polaznika. Svaki polaznik ima mentora potrebnih kompentencija koji s njm potpisuje ugovor u kojem su navedeni svi detalji uzajamnih obveza dviju strana. Projekt Škole druge šanse evaluiran je 2000. godine, a konačni je izvještaj usvojen za četrnaest pilot projekata. Među zemljama koje su uključene u projekt jesu Danska, Finska, Francuska, Grčka, Italija, Portugal, Španjolska, Švedska i Velika Britanija. Više informacija može se naći na web siteu : http://europa.eu.int/comm/educatio/2chance

5. Političke smjernice

Važno je istaknuti da je u velikom dijelu infrastruktura potrebna za primjenu socijalnih prava u Europi već uspostavljena, premda u tome još uvijek postoje određene praznine. Problemi se pojavljuju naročito u disfunkcijama prilikom primjene postojećih odredbi ili zbog nedostatka preciznosti u zakonskom definiranju prava. Ponekad se dešava da se neki sustav ne uspijeva adaptirati na evoluciju potreba za zadovoljenje čije je inicijalno koncipiran ili pak nikad i nije bio precizno prilagođen posebnim i kompleksnim situacijama karakterističnim za primjenu socijalnih prava. Prema tome, davatelji usluga trebaju biti svjesni problema koji mogu poremetiti funkcioniranje njihovih službi ili institucija, pa stoga moraju biti više otvoreni za monitoring, a isto tako, zajedno s korisnicima i nevladinim organizacijama, redovito raspravljati o primjerima dobre prakse. Mogućnost i volju za razmjenu dobre prakse između različitih zemalja i regija Europe u tom kontekstu također treba ohrabrivati. Pored toga, korisnici usluga i davanja trebaju se tretirati kao građani, to jest kao nositelji prava.

Nakon što smo izložili opća načela, pokušajmo sada razviti specifične političke smjernice. U ovom poglavlju iznosimo niz međusektorskih smjernica koje odgovaraju na sedam izazova identificiranih u 3. poglavlju. Te smjernice dopunjavaju načela i prakse kojima je cilj promocija pristupa socijalnim pravima, izloženog u 4. poglavlju. Prioriteti u okviru svakog budućeg kratkoročnog i dugoročnog djelovanja od presudne su važnosti. Koncept “paneuropskog i nacionalnog političkog okvira u području socijalnih prava” tako dospijeva u prvi plan. U tablici 2. sažete su glavne političke smjernice.

5.1. Jačanje pravne osnove socijalnih prava i poboljšanje prestacija

Cilj: jasan, interpretativan i inkluzivan iskaz socijalnih prava

5.1.1. Prava definirati kompletno i precizno

Potrebno je razviti potpun pravni i politički okvir koji omogućava zakonski temelj prava i isto definirati obvezu da se ona primijene pomoću primjerenih instrumenata. U tom smislu pravni okvir poprima bitnu važnost: zbog toga je urgentna potreba da se socijalna prava precizno postave kao apsolutna prava u okviru preciznog iskaza tako da ih se može lako interpretirati na sudovima i drugim tijelima.

U tu svrhu posebno je važno definirati značenje koncepta i sadržaja socijalnih prava. To se osobito odnosi na relativno nova prava, kao što je pravo na zaštitu od siromaštva i socijalne isključenosti i pravo na prikladno stanovanje, koja su sadržana u 30. i 31. članku izmijenjene Europske socijalne povelje.