Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 173
bivstvovanje. Bivstvovanje je iznad svakog posebnog
sadržaja, ono je zajedničko svem bivstvujućem.
U antičkom mišljenju tom ón bilo je suprotstavljeno
fainómenon ili, ponekad, gignomenon. Bivstvujuće kao
bivstvujuće razlikuje se od bivstvujućeg kao puke pojave,
odnosno od bivstvujućeg kao bivajućeg, a to znači da
bivstvovanje ne može biti ni u pojavljivanju, ni u procesu
bivanja. Do promene dolazi nakon Dekarta: u novovekovnoj
filozofiji bivstvujuće kao bivstvujuće nije bivstvujuće kao
postavljeno, pomišljeno, predstavljeno; bivstvujuće se ne
misli više kao nešto što je naspram subjekta, niti se shvata
kao predmet. Ono se ne iscrpljuje ni naspram subjekta, ni u
pukoj predmetnosti jer nije uslovljeno subjektom.
Po mišljenju Hajdegera Aristotel je prebrzo pitanje
bivstvovanja preveo na posebna pitanja, na pitanja
supstancije, forme, materije, potencije, akta; Hajdeger
smatra da pitanje o bivstvujućem kao bivstvujućem treba
prevesti u pitanje o smislu bivstvovanja; ontologija je slepa
dok ne pojasni to pitanje i zato staru ontologiju treba
podvrći destrukciji, i zaposesti jedan novi početak.
Tako nešto moguće je s pitanjem o opstanku (Dasein)
koje se odmah ograničava na čovekov opstanak koji ima
prednost pred ostalim bivstvujućim budući da sebe
razumeva u svome bivstvovanju. U čoveku je ukorenjeno
svako razumevanje bivstvovanja i ontologiju treba
utemeljiti (postaviti) na egzistencijalnu analizu opstanka.
Konsekvenca ovakvog shvatanja je da svekoliko
bivstvujuće biva unapred shvaćeno kao relativno u odnosu
spram čoveka; bivstvujuće je uvek njegovo, a sve ostale
odredbe (svet, istina) "uvek su moje" i mogu za svakoga biti
drugačije. Time je prevaziđeno pitanje o bivstvujućem kao
bivstvujućem; misli se samo još bivstvujuće na način kako
ono postoji za mene, kako mi je ono dato, kako ga ja
razumevam.
Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 174
Teškoća ovakve pozicije ogleda se i u višeznačnosti
pojma smisla, naime: misli li se smisao u značenju reči
bivstvovanje, ili je po sredi logički smisao ovog pojma
(bivstvovanja), ili se istražuje sama stvar, ili smisao ima
"metafizičko značenje". Ako je nužno pitati o smislu
bivstvovanja onda se mora pitati i za smisao smisla, jer
pitanje šta je smisao nije jasnije od pitanja šta je
bivstvovanje. Ali, svaki smisao mora bivstvovati, mora imati
neki način bivstvovanja; ako ga nema, on je ništa.
Krajnji zaključak do kog dolazi Martin Hajdeger je
da se formula bivstvujuće kao bivstvujuće ne da nadmašiti.
Ova formula ništa ne određuje, stoji spram svih stanovišta.
Nećemo ništa učiniti dodajući joj neke bliže odredbe. Svaka
odredba bila bi ograničenje i ne bi zahvatala bivstvovanje in
genere, nego bi zalazila u njegove posebnosti te je tako
svako bliže određenje promašaj onog generalnog i zato
bivstvujuće kao bivstvujuće mora ostati neodređeno.
Bivstvovanje je ono poslednje za šta se može pitati;
ali, u isto vreme, ono poslednje ne može se nikad definisati,
jer definisati se može pomoću nečeg drugog što stoji iza
traženog, a iza bivstvovanja ne stoji ništa. Ne treba nas
čuditi da se ono poslednje ne može definisati; ono se, u
najboljem slučaju, može samo omeđiti, istaknuti spram
drugog. Kad je reč o bivstvujućem kao bivstvujućem nema
ničeg pored njega čime bi se ono moglo omeđiti. Moglo bi se
odrediti samo pomoću njegovih posebnih momenata.
Bivstvovanje in genere je možda nedohvatljivo ali ne i u
pojedinim manifestacijama. Zato se ontologija nastavlja na
prirodni, ne-reflektovani stav.
Uprkos svoj zanimljivosti raspravljanja o gramatici i
etimologiji reči biti (sein), Hajdeger konstataje da "pitanje o
bivstvovanju nije stvar gramatike i etimologije". Od antike
do naših dana činjeni su pokušaji da se bivstvovanje objasni
putem ograničenja, određivanjem njegovog odnosa prema
onom što se od njega razlikuje, ali što mu ipak kao različito
Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 175
od njega pripada. Vrlo često bivstvovanje se određivalo
odnosom prema ništa
152
, prema nebivstvovanju, ali ne ređe
ni relacijom prema biti.
152
Treba reći da i pre Hajdegera ima pokušaja da se odredi bivstvovanje
na negativan način:
1. Imanuel Kant kaže da "bivstvovanje nije realan predikat, tj. pojam o
bilo čemu što može pridoći pojmu jedne stvari". Istovremeno, on je mnogo
manje određen kad treba reći šta bivstvovanje jeste: "Ono je samo
postavljanje (die Position) jedne stvari, ili izvesnih odredaba samih
stvari" (K.r.V., Reklam 472). Kant smatra da ono stvarno (sto stvarnih
talira), ne sadrži ništa više nego ono samo moguće (sto mogućih talira).
To ne znači da između stvarnog i mogućeg nema razlike (sa stanovišta
imovnog stanja), ali, bivstvovanje nije "svojstvo" predmeta ili stvari
poput svih ostalih, ono je nešto izuzetno i bitno, različito od sveg drugog,
ali šta, Kant ne kaže.
Ipak, iako Kant ne diferencira strogo Sein, Dasein, Existenz, u jednom je
jasan: bivstvovanje ne može biti oznaka bilo kojeg pojma pa ni jednom
pojmu ne možemo pripisati bivstvovanje na osnovu samog njegovog
pojma. Kant time hoće pokazati nemogućnost ontološkog dokaza za
postojanje boga, jer postoji li neki predmet naših čula, to možemo utvrditi
samo pomoću opažaja; kad je reč o predmetima čistog mišljenja, nema
načina da se utvrdi da li oni postoje.
Hegel obesnažuje Kantovu kritiku ontološkog dokaza time što kaže da
treba praviti razliku između sto talira i boga; kod sveg konačnog
bivstvovanje se ne razlikuje od pojma (ali, beskonačno se razlikuje od
sveg konačnog – pojam boga upravo sačinjava jedinstvo bivstvovanja i
pojma).
Nastojeći da odredi bivstvovanje Hegel (G.W.F. Hegel, 1770-1831) na
početku svoje Nauke logike kaže da je bivstvovanje najsiromašnija,
najapstraktnija među svim odredbama. Nema po sadržaju "ničeg
sićušnijeg" od bivstvovanja. "Bivstvovanje je ono neodređeno neposredno;
ono je slobodno od određenosti u odnosu na suštinu, kao i od svake
određenosti koju može dobiti unutar sebe" (Hegel, 1976, I/67). Međutim,
ništa nije i poslednja reč Hegelove analize bivstvovanja. Neposredna
istina bivstvovanja i ničeg je njihovo jedinstvo: postajanje (das Werden).
To omogućuje Hegelu da pokaže kako bivstvovanje nije samo čisto
bivstvovanje nego je i (a) ništa, (b) postajanje, postojanje (das Dasein) i
bivstvovanje za sebe, (c) kvalitet, kvantitet i mera, (d) suština, privid i
refleksija, (e) identitet, razlika i protivrečnost. Na osnovu svega tog može
se reći: samo je apsolutna ideja - bivstvovanje.
Dostları ilə paylaş: |