Osnovni pojmovi

naše tijelo sa jedne strane predstave, a sa druge v o lj a! Ovo je jedina vrsta realiteta koji trebamo i možemo uopšte pripisati materijalnom svijetu . Znači, realitet našeg tijela. Dakle, stvar po sebi je volja, a refleksija nas vodi do nje. Na osnovu volje mi saznajemo najdublju suštinu cjelokupne prirode. Pojam sile svešćemo na pojam volje i samim tim proširiti naše saznanje jer ćemo nešto nepoznatije svesti na ono što nam je poznatije. Tako da, u svemu možemo prepoznati istu volju kao onu u nama i samim tim doći i do saznanja o svim silama u prirodi i uvidjeti da se one samo pojavno razlikuju, dok su po svojoj suštini iste!

Unutrašnja suština volje ( koju ne možemo potpuno saznati, ali ćemo predstaviti neke karakteristike):

Treba dalje razlikovati ono što pripada volji samoj i ono što pripada njenoj mnogolikoj pojavi. Vidjeli smo da se suština po sebi našeg sopstvenog tijela kao onoga što on jeste, volja, objelodanjuje u proizvoljnim pokretima našeg tijela, tj. u voljnim činovima. Šta određuje volju, odnosno voljne činove? – Određuju ih motivi u nama, koji nam naravno ne daju nikakvo saznanje, već samo određuju naše htjenje u određenom trenutku, predstavljaju povod da se izrazi volja. Iz ovoga zaključujemo da je volja ( ona sama po sebi) van zakona motivacije, samo je njena pojava u svakom trenutku određena njime. Volja je van načela razloga , bezrazložna, ali njena pojava nije. Volja je ono u pojavi što nije uslovljeno vremenom, prostorom ni kauzalitetom, niti se na njih svodi, niti njima objašnjava! Prostor, vrijeme i kauzalitet joj pripadaju tek kada postane predstava. Volja nema nikakvog osnova, samo naša djelatnost predstavlja pojavu volje, naš karakter je takođe pojava volje. Naše tijelo je jednostavno pojava volje u svakom smislu, te je zato i u savršenoj saglasnosti sa njom ( ovo vidimo na osnovu toga što dijelovi našeg tijela potpuno odgovaraju željama volje: zubi, ždrelo i crijevni sistem su objektivacija gladi, genitalije objektizovani polni nagon itd, itd.). Volja nije objekt, zato što je svaki objekt već njena puka pojava. Ona samo pozajmljuje ime od nekog objekta, ukoliko želimo da o njoj mislimo objektivno. Volja je sasvim slobodna od svoje pojave i svih pojavnih formi, koje se tiču samo njenog objektiviteta, ali su volji samoj strane. Slobodna je od svakoog mnoštva, samo se raznoliko pojavljuje. Ona ne postoji samo u čovjeku, to smo vidjeli već. Ono što je razlika jeste to što je u čovjeku određena motivima, tj. saznanjem, ali volja može djelovati i bez saznanja. Vidimo to po instinktu životinja: mladi pauk nema predstavu o plenu za kojeg plete mrežu. U životinjskom svijetu vidimo da je volja prisutna po ponašanju jedinki, ali je u pitanju njena slijepa djelatnost koju iako prati saznanje nije njime vođena. Ovdje vidimo da predstava kao motiv nije nužni uslov djelatnosti volje. Čak i u nama samima volja ponegdje djeluje slijepo ( neke određene funkcije u krvotoku kojih nismo svjesni itd). Ova volja koja nije vođena motivima, vođena je uzrocima koje Šopi naziva u obom slučaju podražajima. Volja je nedjeljiva, uprkos mnoštvu. U kamenu nije manji dio volje nego u čovjeku. Volja je jedna, prosto rečeno. Međutim, iako je bezrazložna, Šopenhauer kaže da je ona ipak potčinjena zakonu nužnosti, ali samo u smislu njene objektivacije, jer je to nešto što prati njenu pojavu, pa zato.

Stupnjevi objektivacije volje

Rekli smo već da je volja sama nedjeljiva. Više ili manje volje u nečemu se tiču isključivo pojave, tj. vidljivosti, objektivacije i sad Šopenhauer razlikuje stupnjeve objektivacije volje koji se naravno ne tiču neposredno nje same, već samo njene pojave. Hijerarhizacija je nešto veoma bitno u Šopenhauerovom učenju:

1. 
   Kod čovjeka se volja najrazgovetnije objektivizuje
   
2. 
   Životinje
   
3. 
   Biljke
   
4. 
   Prirodne sile ( neorganska priroda)
   

Različiti stupnjevi objektivacije, kaže Šopenhauer, postoje kao nedostižni obrasci jedinki ili kao vječite forme stvari; sami ne prelaze u vrijeme i prostor već su fiksirani i ne mjenjaju se. Ove stupnjeve objektivacije volje, Šopi naziva Platonskim idejama ( ovo će biti za ispit, rekao Andrija). Šta su sad ove Platonske ideje? Na šta Šopenhauer misli? Pa, jedan način da govorimo o stvarima kako je Šopenhauer govorio do sad bio bi da govorimo u tom domenu manifestacija objektivacije volje. Imamo znači, mnoštvo čulnog svijeta i ono je granica do koje možemo saznavati. E, sad, vidimo neku kategorijalnu, sistemsku razliku između stvari koje postoje: neke stvari imaju korijen, neke noge, neke razum itd.. Ono što objedinjuje svo to mnoštvo su stupnjevi , to je ono što možemo hijerarhizovati i kada tako posmatramo vidimo da postoji nešto po čemu jedinke koje pripadaju tom najvećem stupnju objektivacije jesu legitimni članovi tog stupnja objektivacije. Iz ovoga slijedi da taj sam stupanj objektivacije ne može imati isti karakter kao i jedinke, jer jedinke nastaju i nestaju, svaki čovjek se rodio i svaki će da umre, ali čovječanstvo postoji pa postoji. Znači, to nešto šta znači biti čovjek nije prolazno.

Zašto se ovo smatra Platonskom idejom? Zato što je Platon smatrao da se dobri ljudi npr rađaju i umiru nebitno, ali to po čemu je neki čovjek dobar, to po čemu je nešto što nazivamo dobrim dobro, to je nešto što će uvijek postojati i on je to nazvao idejom. E, zato ovo što je sistemski objedinjujuće za svaku pojedinčnu stvar na određenom nivou to je za Šopenhauera Platonska ideja. Ideja se tu koristi kao model za objašnjenje toga kako se može praviti razlika između jedinki koje su objektivizacije volje i stupnjevima objektivacije kojima pripadaju i koje ne zavise od njih, već od same volje. Ukoliko bismo imali odnos suprotan ovome, tj. onaj u kome bi jedinke kao neposredne objektivacije volje bile primarne, onda bi s' obzirom na njihovu mogućnost podjele da formiramo stupnjeve, to bilo nešto prolazno. Npr. kada bi životinje izumrle onda mi ne bismo imali više taj stupanj objektivacije. Međutim, to nije tako: uvijek ćemo imati nešto kao čovještvo, dobro. Ovdje se volja objektivizuje na isti način i to je ono što je bitno. Znači, u čitavom nizu različitih stvari ona se objektivizuje isto. Imamo npr. u neorganskoj oblasti čestice, kristale, čitav niz različitih stvari, ali one pripadaju jednom stupnju koji ih nadilazi. Isto kao što postoji bezbroj dobrih ljudi, ali sve njih nadilazi nešto što je izvan njih, a to je ideja dobra. Ovo bi bila neka analogija sa Platonom i objašnjenje Platonskih ideja kod Šopenhauera.

Šopenhauer se dalje ponovo vraća na neorgansku prirodu i definisanje sila u prirodi ( već znamo da je pojam sile podveden pod pojam volje kod Šopenhauera) , opet razmatra kauzalitet. Najniži stupanj objektivacije predstavljaju najopštije prirodne sile. Po sebi , kao što je već rečeno, one su neposredne predstave volje, sile su lišene osnova, samo su njihove pojedinačne pojave kao i čovjekove radnje potčinjene načelu razloga. Znači, sile u prirodi ne mogu uzrokovati ( uzrok i posledica pretpostavljaju vrijeme) , već su one pretpostavljeni uslovi svih uzroka i posledica putem kojih na vidjelo izlazi njihova suština. Zbog toga je nerazumno, smatra Šopenhauer da pitamo o uzroku gravitacije ili elektriciteta itd, zato što su to izvorne sile čija su samo ispoljavanja potčinjena uzročno posledičnom odnosu . Sama sila leži van kauzalnog lanca, a samim tim i van vremena. Kauzalitet ima značenje samo u odnosu na vrijeme, prostor i materiju koja proističe iz sjedinjenosti vremena i prostora. Zakon kauzaliteta određuje granice shodno . kojima pojave prirodnih sila prelaze u materiju, dok su same izvorne sile kao neposredne objektivacije volje izvan vremena, prostora i kauzaliteta. Sile utiču na materiju tako što se bukvalno preotimaju oko prevlasti nad njom. Čas jedna čas druga sila stiče pravo ( uslov pod kojim se koristi ovo pravo je zakon kauzaliteta) na materiju i tada se objelodanjuje u njoj kao ideja. ( npr. ako neki nastali oksid metala povežemo sa kiselinom dobijamo so). Prirodna sila je filozofski saznata kao neposredni objektivitet volje koja je stvar po sebi cjelokupne prirode. Kako ovo? Pa, kada krenemo od najviših stupnjeva objektivacije ( ljudi) kao neorganskom stupnju, vidimo da nailazimo na sve manje individualnosti ( koja karakteriše više stupnjeve i predstavlja razliku između njih). Npr. kristali se mogu razlikovati jedino s' obzirom na neke spoljašnje okolnosti. Gravitacija ili elektricitet se ispoljavaju u svojim pojavama na sasvim jednak način i samo spoljšnje okolnosti mogu proomjeniti to. Tu nema jedinke sa tragovima individualnog karaktera kao što je čovjek. Znači, pojave u neorganskoj prirodi jesu ispoljavanja opštih prirodnih sila, takvih stupnjeva objektivacije volje koji se ne objektivizuju putem razlike individualiteta. Ono što prirodnu silu razlikuje od ostalih objektivacija volje je, kako vidimo, jedinstvo njene suštine u svim pojavama, ta konstantnost u pojavljivanju pod zakonom kauzaliteta i ovo nazivamo prirodnim zakonom. Upravo ta zakonomjernost u pojavama nižeg stupnja objektivacije volje im daje različit izgled od pojava na višim stupnjevima: u životinjama, čovjeku i njihovim radnjama gdje se zbog ispoljavanja individualnog karaktera i zbog uticaja motiva nije mogla sagledati istovjetnost unutrašnje suštine. Šopenhauer pokušava ovdje pokazati razliku između prirodne sile i njenih pojava. Znači, prirodna sila je sama volja na određenom stupnju njene objektivacije, dok mnoštvo posredstvom vremena i prostora pripada samo pojavama, a samim tim i zakon kauzaliteta nije ništa drugo do ono što određuje pojedinačnoj pojavi mjesto u vremenu i prostoru. Na osnovu ovoga možemo zaključiti da su svi uzroci u prirodi slučajni. Tačnije, uzrok pruža samo priliku za pojavljivanje jedne i nedjeljive volje. Samo ispoljavanje, tj. objelodavanje volje na određenom mjestu uslovljeno uzrokom i u tom smislu od njega zavisno. Unutrašnju suštinu pojave čini volja i ona se kauzalitetom ne objašnjava. To što kamen pokazuje čas čvrstoću, pa težinu, to zavisi od uzroka, spoljašnjeg uticaja i njima se objašnjava. Međutim, sama ta svojstva, njihova suština je van kauzalnog lanca.

Izvorne sile su predmet razmatranja filozofije, dok fizika njih samo treba da prepozna i predvidi njihovo javljanje u skladu sa prirodnim zakonom i tu se njena uloga završava. Filozofija u njima prepoznaje različite stupnjeve objektivacije volje koje čine unutrašnju suštinu ovog svijeta. Bez volje, svijet bi bio puka predstava subjekta. Međutim, nešto moramo pripisati unutrašnjoj suštini stvari, a ne samo uticaju okolnosti. Mi ne možemo organizam ili bilo šta drugo posmatrati samo kao neki agregat fizičkih, hemijskih ili mehaničkih sila koje oblikuju organizam kao slučajni proizvod prirode lišen bilo kakve suštine. Čovjek bi onda proisticao iz slučajnog susreta sila. Evo zbog čega fizika griješi kada pokušava da sve svede i objasni silama koje vladaju u neorganskom svijetu ( znamo da je Njutn smtrao gravitaciju univerzalnim zakonom, Šopenhauer misli da je ovo greška). Ne možemo više stupnjeve objektivacije svesti na niže. U silama neorganke prirode vlada jedna te ista volja koja prelazi u formu predstave, a njeno njeno jedinstvo se ogleda u unutrašnjoj srodnosti tih njenih pojava:

Kako onda utvrditi šta je to zajedničko u svim pojavama, tj. kako da prepoznamo jedinstvo volje u svim pojavama? Između pojava volje ( s' obzirom da su onbe po svojoj suštini sve iste) mora postojati nepredvidiva analogija i da se u svemu što je manje savršeno već nazire začetak onoga što je savršenije. Kako? Mi možemo pretpostaviti u najopštijim formama predstave osnovi tip i začetak onoga što ispunjava formu.

Kako volja oblikuje prirodu?

Sile ( u neorganskoj prirodi) se nalaze u sukobu i shodno načelu kauzaliteta svaka od njih želi da ovlada određenim dijelom materije i onda iz tog sukoba proističe pojava viših ideja koja sve one prethodne pojave nadvladava, ali tako pošto prisvaja analogon tih pojava dopušta da njihova suština postoji na određen način. Znači, kada jedna sila predvlada nad drugom ona zadržava pravo na tu materiju. Šopebnhauer ovdje pokušava objasniti kako volja stupnjevito raste, tj. kako se objektivizuje od stupnja do stupnja sve razgovetnije i kako u svim dijelovima djeluje na isti način. Proces napretka se objašnjava samo na osnovu identiteta volje koji se pojavljuje u svim idejama i na osnovu težnje volje ka sve većoj i razgovetnijoj objektivaciji. Savršenija ideja koja je proistekla iz takve pobjede nad nekoliko nižih ideja ili objektivacija volje, stiče posve nov karakteer upravo time što od svake nadvladane ideje uzima analogon višeg stepena. Znači, čitav slika svijeta se definiše riječju ,, borba“ , više ideje ili objektivacije volje savlađuju niže težeći da izraze svoju suštinu. Magnet vodi neprekidnu borbu sa gravitacijom koja kao najniža objektivacija volje ima iskonskije pravo na materiju gvožđa. Isto tako i pojava volje u ljudskom organizmu vodi stalnu borbu sa mnogim fiziččkim i hemijskim silama, koje, kao niže ideje, imaju pravo na istu materiju.

Šopenhauer pravi na kraju odeljka svijeta kao volje neki osvrt na prethodno rečeno i kao neki uvod za ono što će u četvrtoj knjizi predstaviti. Dakle, zaključili smo da volja ne učestvuje u velikom broju promjena, pri tome se misli na jasnu razgraničenost između predstava u kojima se bilo koja promjena može dešavati, zato što po Šopiju materija pripada predstavama i kao takva definisana je na osnovu kauzaliteta. Dakle, objektivacije volje, Platonske ideje i slično se volje ne tiču direktno već samo posredno što se dešava tokom objektivacije. Kada je u pitanju raznolikost i odnos raznolikosti prema volji Š daje neki primjer tako što pominje fenjer koji odaje utisak različitih oblika, a zapravo je u pitanju samo jedan plamen koji osvjetljava prostor na različite načine. Volja ostaje nepromjenjena time što se dešava u predstavama i jedina je stvar po sebi, ako upotrebimo Kantovu terminologiju. E, sad iako volja svoj najsavršeniji izraz ima u vidu Platonovske ideje u ljudskom biću, ta ideja ne bi mogla izraziti suštinu volje same po sebi. Radi se o tome da mi ne možemo shvatiti suštinu čovjeka kao neke vrste slobodnog izraza volje ukoliko imamo samo u vidu njegovu prirodu, već treba imati u vidu i čitave nizove koji se nalaze u toj hijerarhiji stupnjeva. Tek time se stiče prava slika o tome na koji način je čovjek najrazvijenija manifestacija volje. Šopenhauer dalje pravi razliku između unutrašnje i spoljašnje nužnosti u tom smislu da se unutrašnja nužnost zasniva na analizi jedne manifestacije, npr. čovjeka na osnovu uzimanja u obzir i tih manifestacija koje se nalaze niže u hijerarhiji, dok spoljna bi se odnosila na relaciju između tih odnosa u svemu što postoji. Primjer za to bi bila činjenica da su ljudima potrebne životinje da bi preživljavali, tj. da se njima hrani ( i ovdje se upravo ogleda velika glupost Šopenhauerove filozofije), kao što su i životinjama potrebne druge životinje i biljke. Zatim, i biljke imaju svoje potrebe za rast itd. Iz ovoga slijedi da se volja mora hraniti sama sobom u procesu svoje objektivacije. Što se tiče svrhovitosti prirode i njenog pravog značenja, Šopenhauer povlači paralelu sa prethodnim definisanjem nužnosti na unutrašnju i spoljašnju i definiše unutrašnju i spoljašnju svrhovitost. Kaže da se unutrašnja tiče međusobne zavisnosti dijelova nekog organizma, dok se spoljašnja tiče uklopljenosti koju nalazimo u svijetu između različitih organizama, što bi bio klasičan razlog koji pristalice telelološkog argumenta navode kao jedan od osnova za postojanje boga upravo zbog te svrsishodnosti koju nalazimo u prirodi. Treba napomenuti da se ova svrhovitost odnosi samo na objektivizovanu volju, dakle na predstave i materiju koja predstavlja splet tih uzročno posledičnih odnosa i u kojoj se svi objekti definišu relaciono u odnosu prema drugim objektima. Znači, pojam svrhovitosti se ne primjenjuje na samu volju. Volja nema svrhu. Kod Šopenhauera nema krajnjih svrha. Iako je volja nedjeljiva i ulazi u svaku svoju manifestaciju, različiti su stepeni njene objektivacije: vidjeli smo da u nižim oblicima njene manifestacije zadržava veći izraz suštine, dok vidimo da kod npr. čovjeka mi ne možemo prepoznati njegovu suštinu kao čovjeka na osnovu njegovih karakteristika, jer čovjek svojim postupcima, razmišljanjem itd može da se pretvara. Ali kod nižih oblika, pogotovo u neorganskom carstvu ono što njih suštinski čini takvima kakvi jesu je prilično očigledno. Zanimljiv primjer za ovo je da su kod biljka polni organi istaknuti, odmah ih zapažamo. Prirodne sile, kod garvitacije npr. njena kompletna svrha je odražena u njenoj definiciji i načinu na koji funkcioniše, nema ništa dodato.

Dalje, Šopenhauer ukazuje i zaključuje ono što je provlačio kroz čitavu teoriju: da postoji dvostrukost svijeta koji je u cjelini i volja i predstava. Predstava kao takva već pretpostavlja određenu formu koja je zapravo distinkcija na subjekat i objekat.

ŠOPENHAUER – ETIKA

Šopenhauer je odbacio Kantovo epistemološko ograničenje (nemogućnost saznavanja noumena). Po njemu je suština sveta volja. Inspirisao ga je i mit o pećini i izlazak iz prividnog, sumornog sveta. Po jednom viđenju, vidljivi svet je zastor realnog. U budizmu nalazi artikulaciju svog verovanja da je svet nepopravljivo loš – takođe je u njemu našao rešenje – askezu. Svoju filozofiju predstavlja kao razvoj Kantove. Mrzeo je Hegela i bio veoma kompetitivan – zakazivao je predavanja u vreme Hegelovih, ali mu je dolazilo vrlo malo ljudi.

Kantova najveća zasluga je po njemu razlikovanje pojava od stvari po sebi. Za svet privida je jednako istinito i lažno reći da jeste kao i da nije. Kraj i početak svet ne treba tražiti van nas, već u nama.
Druga Kantova zasluga je bila izdvajanje ljudske volje od sveta fenomena. Iskustvo je glavni izvor svog saznanja. Povezivanje spoljašnjeg i unutrašnjeg iskustva je ključ za saznavanje sveta.
Šopenhauer kritikuje Kanta:
- Često je nejasan, zbrkan i pomešan. (u trl. analitici, u trl. estetici je brilijantan)
- Najviše se fokusira na stvaranje svog, skoro matematičkog sistema
- Kantov objekt iskustva je čista besmislica
- Opažanje mu je čisto pasivno – razlikuju se objekti mišljenja i opažanja – mišljenje umesto opšteg dobija pojedinačni objekt, pa opet zavisi od opažanja (kritika šematizma)
- Opažanje je po Šopenhaueru intelektualno, i zavisi od kategorije uzročnosti (empirijsko opažanje je objektivno)
- Kant pogrešno postavlja stvar po sebi(s one strane fenomena), pa zbog toga kritikuje Dekarta
- Kant pogrešno izvodi sps jer je ne saznaje kroz volju (??). (po Šopenhaueru noumen otkrivamo unutrašnjim iskustvom)
Unutrašnje iskustvo voljnog napora je po Šopenhaueru neposredno iskustvo stvari po sebi. Ono što ne vidimo u spoljašnjem svetu, a pto se zapravo zbiva je to da volja pokreće sve stvari u svetu.
Šopenahuer kritikuje i Kantovu filozofiju morala: Kantova najveća zasluga je čišćenje etike od eudemonizma (antička etika, vrlina sredstvo za cilj) Tragajući za srećom mi samo potpadamo više pod volju, pa nas sva sreća vodi goroj nesreći (po Šopenhaueru).
Kantovi postulati praktičnog uma su više stvari koje pretpostavljamo radi mogućnosti deontološke etike: Sloboda, Bog, besmrtnost duše
Šopenhauer tvrdi da Kant ove postulate pogrešno izvodi. Kant moralno savršenstvo naziva svetost – ne možemo je postići za ovozemaljskog života – stanje u kojoj nije osoba samo vrla i dobra već stanje bez ikakvih motiva za kršenje moralnih zakona.
Dok god nam je duša u telu ona prirodno ima te težnje da bi moralno savršenstvo imalo smisla, moramo verovati u to da je duša esmrtna i da nakon smrti tela ide na neki drugi svet gde će postići moralno savršenstvo
Kant implicitno pretpostavlja svoje prekritičko verovanje o seobi duše iz sveta u svet iz sve savršenijeg tela u telo. Taj put bi bio beskonačan, ali kad Bog utvrdi da smo se dovoljno trudili izvlači nas iz ciklusa i prinosi sebi.
Moralno savršenstvo je preče od sreće i njen je uslov. Moramo pretpostaviti postojanje moralnog sudije koji nagrađuje dobre, kažnjava loše – jer ne teže svi moralnom savršenstvu.
Šopenhaueru se ne sviđa Kantova imperativistička etika dužnosti – filozof treba da analizira, a ne propisuje. Drugo problem je u izrazu „zakon“ – to je prirodni i pravnopolitički pojam - osobina zakona je nužnost, a moralni zakoni koje Kant propisuje se stalno krše i pravni i moralni zakon su samo norme i nisu nužni.
Dalje, pojam dužnosti je preuzet iz teologije – „treba“ može biti samo hipotetično, nikako kategorično – dužnost može biti samo odnos sluge prema gospodaru.
Ako je dužnost ključni pojam etike naša volja je podređena nekom višem autoritetu koji će nas nagraditi ili kazniti (sve se svodi na staru dobro poznatu hrišćansku etiku).
Dužnost prema sebi je takođe diskutabilna (u dužnosti prema sebi bi spadale dijeta i uzdržavanje od požude)
Razdvajanje a priori – a posteriori je Kantovo veliko dostignuće – ako moral formiramo a posteriori on ne može biti činjenica svesti (Kant o njima govori u ZMM – činjenice= dogmatizam nasuprot kritici).
Prema Kantu su moralne dužnosti činjenice koje nalazimo u svojoj svesti.
Kant je govorio o moralnoj zajednici svih racionalnih bića. (smatrao je da sva racionalna bića imaju isti kategorički apart)
Po Šopenhaueru niko nema pravo da postavlja rod samo na osnovu naše jedne vrste, ne možemo samo na osnovu nas pretpostavljati da SVA racionalna bića imaju isti kategorički aparat.
Prava čovekova priroda je po Šopenhaueru ne racio, već volja(kako onda smatra da je se možemo osloboditi?).
Kritikuje i kantovo uviđanje motivacije (poštovanje moralnog zakona) – u jezgru ljudske motivaicje je volja – kod Kanta glavni razlog za postupke mora biti poštovanje moralnog zakona.
Pomaganje drugima je moralno ako je urađeno ne radi njihovog života ili sreće ili svoje slave, već moralnog zakona. Po Šopenhaueru namere, a ne maksime, čine osnovu postupaka.
Odnos koji imamo prema bilo kom zakonu nije odnos poštovanja, već poslušnosti. Šopenhauer tvrdi da Kantova zakonodavna volja ne može delovati bez interesa (po Kantu može, po Šopenhaueru su interesi ključni motivi)
Kategorički imperativ kritikuje kao varijantu zlatnog pravila – u tom slučaju je kategorički imperativ egoistički princip.
Sve vrednosti su komparativne, a ne apsolutne.
Kant iz moralne zajednice potpuno izostavlja „bezumne životinje“.

Šopenhauer filozofija

Suštinu sveta treba tražiti u sebi. Telo je dato kao fenomen u prirodi, ali je dato i kao objekt volje u nama samima. Telo je objektivacija volje – delovi tela moraju da odgovaraju načinu ispoljavanja volje – ždrelo, creva, želudac – objektivacija gladi, genitalije – objektivacije polnog nagona. Individualnost je specifična čoveku - svaki čovek je specifično pojavljivanje volje dok su sve životinje manje-više slične.
Da li su i drugi objekti (pored tela) pojave volje? Prema Šopenhaueru jesu. Sama volja je izvorno jedna i jedinstvena – za mnoštvo njenog pojavljivanja i njenu individuaciju su odgovorni prostor i vreme.
Mnoštvenost sveta je svojstvena smao nama, tj. našim predstavama, jer su prostor i vreme naše forme opažanja. Volja je noumenalno jedna, tj. jedna u vanprostornom i vanvremenskom smislu.
Različiti stupnjevi objektivacije volje su u svim jedinkama. Pojedinačne stvari svagda postoje i nikad ne bivstvuju. Stupnjevi objektivacije volje su nalik Platonovim Idejama. Neorganska materija je najniži oblik objektivacije volje. Iz sukoba takvih najviših stvari nastaju više stvari, u ovom slučaju organska materija.
Jedinstvo se cepa na dve sile čijim sukobom nastaje jedna viša (sila). Volja se najviše objektivizuje u neorganskoj materiji čijim sukobom nastaje organska. Ovim sukobom na višim i nižim stupnjevima objektivacije, volja se sve više bliži nivou Platonovih Ideja.
Uzimajući u obzir Šopenhauerov pesimizam, šta je konačna objektivacija volje? Sloboda označava odsustvo svega što sprečava ili ometa; fizička, intelektualna, moralna. Kant: fizički, intelektualni, matematički i moralni determinizam.
Fizička: slobodno nebo, pokret, vazduh. životinje i ljudi su fizički slobodni kada im pokrete ne ometaju ni okovi ni tamnice već se kreću sami od sebe (najpre politička sloboda) . Intelektualna sloboda se ne može ograničavati. Moralna sloboda je sloboda odlučivanja u skladu sa ličnim načelima.
Moralna sloboda ne može biti potpuna jer na naše postupke jako utiču motivi. Naš karakter je naša lična individualna platonovska forma, način na koji se kroz nas ispoljava volja.
Čovek u životu sledi jedno pravilo koje nije sam stvorio i koje ne može da promeni pa zato nije potpuno moralno slobodan. Sloboda da pratimo svoje lično zadovoljstvo nam ne donosi sreću – donosi nam više patnje nego zadovoljstva, po Kantu su zadovoljstvo i bol osnovni izvori motivacije za postupke). Ali Kant nema pesimistički ton – cilj je moralno savršenstvo i treba da postupamo u skladu sa moralnom dužnošću. Kod Šopenhauera je čak i ispunjenje želje kratkotrajno, ako je i postignemo. Ubrzo je smanjuje druga kao što se patnja prosjaka odlaže za sutra kada dobije novac (porodi sa Tantalom).
Život je neprekidno sputavano umiranje; pokretanje duha je neprekidno sputavana dosada. Objekti htenja i težnja njima na kraju donose bol i patnju; nedostatak tih objekata donosi dosadu koja je mučna kao i patnja. Čak i shvatajući da želje samo donose patnju, mi im i dalje hrlimo dok ne dođemo do neostvarive želje koja se ne može ignorisati – njena nedostižnost donosi dodatnu patnju.
Svaka istorija jeste istorija patnje – pouka je donekle stoička – jedini način da se patnja delimično izbegne je prihvatanje sudbine i uzdržavanje od nagona. Kant govori o bezinteresnom dopadanju – Šopenhauer tu vrstu dopadanja vidi kao izbavljanje od patnje u estetici. Tim činom subjekat gubi svoju individualnost jer u bezinteresnom dopadanju čovek nema lične težnje ka delu. Ovim oslobađanjem jedinke čovek postaje čist zbog nemanja težnje. Subjekat se oslobađa veze s voljom, a objekt veze sa stvarima oko sebe – gubi se razlika između opažaoca i opažaja, pa ono što se sazna u tom stanju jeste zapravo Ideja (platonska).
Cilj umetnosti je saznavanje Ideje i ispoljavanje tog saznanja, za razliku od nauke koja uvek nalazi novi cilj. Suština umetničkog genija je u kontemplaciji. Genijalnost jeste sposobnost da se ponašamo čisto opažajno.
Umetnost pruža privremeni odušak – privremeno oslobađanje od volje. Kada prestanemo da posmatramo delo vraćamo se u svet u kome smo sluga svojoj i opštoj volji. Samoubistvo nije trajno oslobađanje od volje, već askeza: Čovek mora da prestane da želi ono što ne može da postigne – time se oslobađa gneva i postiže se sloboda. Nijedan etički sistem nije naveo pravi razlog za uzdržavanje od samoubistva – stoički mudrac je drveni lutak. Čin samoubistva ne predstavlja oslobađanje od volje, već najveću afirmaciju volje – jer u skladu sa njom pokušavamo od nje da pobegnemo ostajući u njenoj vlasti.
Vrlina i genijalnost se ne uče. Estetska teorija ne može da stvori umetničkog genija, pa ni etička vrlog čoveka. Primeri vrlih su indijske askete i Isus – oni koji su se u životu odricali ispunjenja želja.
Ne prosvećen čovek vidi kako zao uživa u raskoši, ali osvetnik zlom dolazi glave. U svetu postoji pravda – mučitelj misli da nema udeo u patnji, mučenik da nema udeo u krivici, ali imaju.
Oblik deontološkog utilitarizma (Rols) – kaznene ustanove su deontološki uređene, ali utilitaristički funkcionišu.
Apsolutno dobor je protivrečno. Pravedan čovek bi dobro svih predpostavio svom – on bi dobrovoljno težio siromaštvu. Istinaska ljubav je milosrđe – sebičnost je eros, a sažaljenje agate.
Samilost je u ublažavanju patnje drugih. Cilj – otklanjanje bola (Poper ovo zove negativni utilitarizam – ljudi će se teško složiti oko toga šta je dobro, ali lako oko toga šta je loše za njih).
Doživljavajući tuđu patnju mi doživljavamo suštinu volje uopšte – ne težimo pomoći drugih već askezi - onaj ko spozna volju gnuša je se i zato ne teži ni pomaganju drugima već askezi.
Čovek koji pobedi volju je čisto ogledalo sveta – on izlazi iz ciklusa patnje ali stvarno mora da se bori askezom protiv volje i tela koje je izraz volje da bi ostao van ciklusa patnje.
Svet koji vidimo je predstava, čulima postavljena u prostor i vreme. Unutrašnje iskustvo uzročnosti imamo u telesnim radnjama koje su zapravo voljne. Svaki stupanj objektivacije volje je težnja Platonovskim formama: neorganska materija, organski život, svesno organsko, samosvesno organsko.
Estetsko i etičko iskustvo razbija predstavu o individualnosti jer je sve deo volje. Volja podstiče na samoubistvo ali je askeza koja vodi u blaženi život pravo rešenje.
Pomaganje drugima ne vodi u istinsko stanje sreće, već samo askeza. Po Ničeu je ovo protivrečan cilj jer askeza zahteva konstantno usredsređenje na telesne potrebe da bismo ih se oslobodili.

1^ Može se dopuniti na osnovu pitanja o autonomiji i heteronomiji volje.

2^ Dopuniti na osnovu pitanja o dužnostima.

3^ dopuniti na osnovu pitanja o dužnostima.

4^ Dopuniti na osnovu pitanja o kategoričkom imperativu.

5^ dopunitiu na osnovu pitanja o kategoričkom imperativu.