Svagdašnja povijest iz hrvatskoga života Tout le crime ici bas est fait par l'ombre lâche

I uistinu Krnjetić je svoju riječ održao. Za kratko vrijeme upozna Krešimir sve moguće nezadovoljnike čitavoga kraja. Tako jednoga vlastelina, koji je radi pretjerane elegancije u kući i ljubavi k »farblu« i »makaou« pao u silan dug, imao svaki dan posla sa sudbenim ovrhama i užasno psovao na zakone, koji dopuštaju takav postupak. Nadalje drugoga vlastelina, koji je imao pol tuceta braće isplatiti, pa je vikao na taj strašni zakon o nasljedstvu. Zatim jednoga otpuštenoga načelnika, koga je podžupan skinuo radi nemara i netočnosti kod uprave s javnim novcima, ali si je utvarao i cijelomu svijetu govorio, da je izgubio službu radi samostalnih misli u politici. Među seljacima i obrtnicima predobio je ponajprije one, koji su malo po malo svoj posjed prodavali, jer su imali previše smisla za širenje kulture u obliku piva i rozolije u krčmi židova Polaka; zatim sve one, koji su bili u općinskom odboru u manjini, te im sadašnji načelnik nije davao prilike, da kao procjenitelji poljskih šteta ili kao povjerenici kod utjerivanja poreza zaslužuju dnevnice.

Svi - svi su povlađivali Kačiću s velikim zanosom, kad bi udarao ili na postojeće zakone ili na sadašnju vladavinu. Pače se događalo, da su ga dolazili pitati za savjet u raznim dnevnim potrebama - tricama svoga maloga života. Jedan ga umoli, da mu rekne, kako bi mogao sucu nauditi; drugi, kako bi najuspješnije mogao ocrniti pred banom podžupana ili kojega činovnika; treći, kako bi svoje protivnike u općinskom odboru pred narodom omrazio; četvrti dođe, da ga zamoli, neka mu napiše dopis za novine protiv načelnika, župnika i podžupanije; pače peti, jer mu se žena posvadila sa suprugom podžupanijskoga podvornika i sa župnikovom kuharicom, zahtijevaše, da Kačić spjeva kakovu pogrdnu pjesmu na podžupaniju, općinski ured i župnika.

Krešimir osjećaše nešto taštine, kad je vidio, kako svi ti stari ljudi s pouzdanjem govore njemu mladiću i traže mnijenje njegovo, al se također stidio dosta puta za njih i shvaćao dobro, kako svi ti pristaše njegovi nisko i grubo ćute i misle. Stoga ne bijaše sasvim zadovoljan s uspjehom. Opazi, da on najmanje osvaja duhove svojih pristaša programom svojim i slavljenjem hrvatstva, nego najviše psovanjem na lica, koja ma i najsitniju javnu službu obnašaju ili dobro stoje. Potuži se s toga Boliću. Ovaj mu opet u dugačku pismu odgovori, da to ne smeta. Napokon da je svejedno, što svodi ljude u jednu hrpu; glavno je, da su nezadovoljni sa stanjem, da zamrze na sve zvaničnike, sve oblasti, izgube svaku vjeru u njih, što napokon nije teško postići, jer je u Hrvatskoj samovolja mađarskih legata uistinu prekoračila sve dozvoljene granice. Konačno ga Bolić upita, što je s Lucićem? Nazove ga i sada »čovjekom od upliva«, »kome tamošnji narod najviše vjeruje«.

Sad se Krešimir riješi, da će se pošto poto sastati s Lucićem. Ne samo želja, da se pokaže pred Bolićem, i ljubav k stvari, nego i živo zanimanje tjeralo ga na to. Osim toga čuo je već o njemu sto i sto sitnica, iz kojih je sve većima izvodio znamenitost njegovu.

Jedni su ga opisivali kao mizantropa, koji se uklanja ljudima, a najviše ženama, te su znali za najsmješnije crtice, kako bi odbijao ponuke prvih krasotica i ugibao se pozivima najotmjenijih krugova, pa da se je prije nekoliko godina oženio jedino u hlepnji za bogatstvom i iz znanstvene znatiželjnosti, da prouči brak i ženu. Drugi su opet sasvim protivno tvrdili, da je užasno raskalašen čovjek, pa da se čestite žene ne usuđuju više k njemu dolaziti po liječničke savjete. Supruga elegantnoga vlastelina pripovijedala Kačiću, da je žena doktorova vrlo nesretna, stoga i da je gotovo od vječnih suza izgubila oči.

Dakako, ako je s prostim narodom o njem razgovarao, nije čuo nego hvalu i blagoslivljanje. »O, taj gospodin doktor, - to je dobar gospodin, - ja bih bila već pod crnom zemljom, da njega nije. A dolazio on, makar je bilo dosta daleko, svaki bogi dan. Pače, jer sam sama bila i nije nikoga kod kuće bilo, toliko je puta vatru naložio, te mi skuhao - sam, vlastoručno - dobre govedske čorbe. Donesao bi naime uvijek sa sobom govedine. A nije nikakve plaće htio primiti, pače u apoteki on je platio lijekove. Ah, Bog mu plati, - i njegovoj dječici!« - Ovako je Neža slavila Lucića. Vlastelinka R., supruga onoga s tolikom braćom, naprotiv se užasno potužila. - Molim vas, meni zlo, - zlo, da sam mislila, sad je svemu kraj, - pošaljem po njega, jer drugoga nemamo ovdje na selu; ah, zao je taj ladanjski život, - istina, došao je odmah, no ja ležim - ležim baš u grčevima, samo da ne izdahnem, - on me pogleda, namrgodi se i grubo poče vikati: »Ta ništa vam ne fali, prenajeli ste se, - zarad takove malice ne zovite me više!« - Šta velite vi na to? Meni, gospođi, dami, pa tako? Al to još nije sve. Kad mi je drugi put pozlilo, bio je tako impertinentan, da je pitao prije momka, koji je po nj došao, što se je u našoj kući jelo, pa čuvši, da smo imali divljačine, rekne, da ga ne treba, - meni da će bolje biti samo od sebe. Što velite na to?«

Onaj pak elegantni vlastelin sa sudbenim ovrhama ružio i psovao Lucića, što mu je poslao račun: »Jeste li to vidjeli? Liječnik - pa konto - kao kakav židov. Sram ga bilo! Zar je to sveto zvanje liječnikovo? Seljaka dakako badava liječi, - da steče - Bog zna u kakove svrhe - popularnost. No mi, gospoda, mi moramo plaćati! Ma kažem vam, - da, najbolje ono vaše: pravi pravcati slavoserb. Uzmite još i to: posljednji put ne htjede mi više dati žiro na mjenicu!«

Napokon pruži se prilika, da je Krešimir Lucića vidio. U blizini Kačićeva doma opasno obolio neki seljak. Ozledio si nogu. Krao je naime kruške iz susjedova voćnjaka i zatečen nespretno odskočio. Lucić dolazio svaki dan k seljaku. Krešimir bi već iz daleka prepoznao jednoprežna sitna kolica, na kojima je Lucić sam sjedio i konja ravnao. Sivo odijelo od ruskoga platna i ogroman slamnati šešir sačinjavahu doktorovu toaletu. Ova jednostavnost privlačila je Kačića još više.

Doktor bijaše sa starim Kačićem još otprije poznat, pa je jednom, morajući ostati kod seljaka, da vidi, kako će djelovati novi lijek, skočio gore u Šmirovo. Bio to čovjek od blizu četrdeset godina, čvrst, ni predebeo ni suh, srednjega rasta. U licu bio smeđe puti, a svijetle oči tamnih zjenica imađahu sokolov pogled. Kosa mu bila sasvim kratko ostrižena, nekoć crna, sad se prelijevala srebrnim ljeskom te je izgledala u boji kao srebro starih škuda. Krešimiru udare u oči košćate ruke neobično tamne kože, obrasle dugim crnim dlakama.

- Kako, vijećniče? Dobro. - Ovo valjda vaš sin? - rekne sve u jedan put, stupivši u sobu i baciv svoj prašni šešir na prvu postelju.

- Što je novo u svijetu? - upita ga stari Kačić i složi novine, što ih je dosada čitao.

- U Kašincima vladaju ospice. Imamo pune ruke posla. Podžupanijski liječnik dolazi svaki treći dan onamo.

- Ah - ne, ne, clarissime! - prekine ga. - Što se čuje in politicis? Da li će skoro kakve promjene biti?

- A zašto pitate mene? Ja se ne bavim tim ludorijama! - zlovoljno se otrese doktor i mahne rukom po zraku. Recite mi radije, kako se plaća pšenica?

- Seljaci se hvale, al oni uvijek tako kod žetve; kad izmlate, onda opet jao! Dakle vi nećete pa nećete politike. A nije pravo; ljudi imućni, samostalni, učeni, a sve te vrline imadete vi, - vi treba da radite na tom polju, jer vi možete koristiti. Što će druge šuše, kojima se može svagdje na rep stati. Al to je žalosno kod nas. Baš oni, koji mogu, oni neće. Ovdje vi i vaš tast Narančić - pa baš obojica ste -

- Nemojte, suče, tako! Zar nisam do nedavna? Žrtvovao sam svoje liječničke dužnosti, pa što sam postigao? Nisam ništa mogao pomoći ni odlučiti. U takvim traljavim prilikama što se dade učiniti? Sve slabo, strašljivo, sve protiv nas, svagdje popuštaj i popuštaj, ako nećeš da bude još gore, a nigdje ljudî! To sam postigao, da me je doktor Bolić javno izgrdio do zla Boga, žigosao me kao potkupljena izdajicu - i šta ti ja znam! Čemu dakle to? Da znadem, da se dade što uraditi, još bih, - ali kad vidim, kako je protiv brutalne sile sve uzalud, - kao glavom u zid. A komu za volju? Jedni gramze za častima i dvorskim objedima, drugi za penzijama, treći za službama, četvrti za objedima kod bana, peti jer nemaju od drugoga čega živiti, - a šesti - ah šesti - oni laju, viču i bjesne za volju galerije, da im što življe plješte. Svi su akteri, ovi posljednji su komici, oni prvi sami izabrani Jagi i Karli Moori, a ostali stare babe i takovi, kojima sveto pismo posebice obećaje kraljevstvo nebesko. Ja nisam ni jedno ni drugo, ni treće ni četvrto, ne spadam dakle k njima. Bolje je, da liječim ovdje groznice, no i to dakako nije moja zasluga, nego drage prirode, koja je stvorila kinin, i zasluga onoga Indijanca, koji je za volju svoje španjolske ljubovce izdao Evropejcima ovo sredstvo - i tako svoj narod ubio.

- Vi gledate na crne naočare, moj doktore, jednom mora netko. Ako ćemo svi ovako, propade sve.

- Neće, ne bojte se! Pojedini nisu nikad tako znameniti. No prestanimo o tom. - Okrenuv se pak Krešimiru, upita ga: - Vi ste na ferijama ovdje?

- Jesam i nisam. Pripravljam se za ispite.

- Lijepo, učite, evo vam najbolje politike.

Kačića smete ova primjedba, te ne odvrati ništa, a otac se zbunjeno nakašlje.

- Poznajete li moga šuru Živka Narančića? Al ne, on će biti stariji od vas.

- Nije, - on je moj kolega.

- Vaš kolega? Ta molim vas, on je odavna svršio, položio doktorat, pa i on je malo zadocnio. Spleo se žalibože u mreže - ah - no ipak, - oho - odavna već je doktorom promoviran. Ima preko godinu dana. A što vi radite?

- E, ja ne kanim u službu, pa je sve jedno. Barem prođem u većem opsegu materiju. (On se zastidi s ove laži).

- O nije sve jedno. Evo, otvoreno vam kažem, da nije pravo, što naša mladež sveučilišne godine onako u ludo trati.

- A gdje je mladi Narančić sada? - prekine doktora otac.

- Gore negdje u Pragu ili u Češkoj ma gdje, - ako nije u Saksonskoj. Nisam zapamtio. Kazivao mi starac posljednji put, da će se vratiti u Hrvatsku, no ne vjerujem. Tako je već nekoliko puta javio, no svaki put je slagao. Siromah, žao mi ga je. Prekrasna glava i zlatno srce; no što ćete - zatalambasio se u tu nesretnu barunicu, pa nikud nikamo od nje. A najljepše je, da ona uz njega i svoga muža, kako zli jezici vele, još i druge begeniše. No Živko sve to trpi, upravo kao da ga je začarala, zaludila ta žena. Ne bi bio ni ispita pravio; ali čujte, ona je zahtijevala, valjda za to, da bude slobodnija. Žao mi ju dečka! Što li mu ja sve nisam pisao, ali ništa ne pomaže. Pa uzmite još, ja sve velim, da je on ne ljubi, jer još uvijek misli na svoju bivšu zaručnicu i drži se najnesretnijim čovjekom. Da mu čitate pisma! A ipak ne može da se riješi barunice. Strašno, da je taj naš hrvatski svijet tako u svemu slab! - Al ja se zabrbljah kod vas. S Bogom, vijećniče!

- Zar ne marite kod nas ostati?

- Hvala vam; dugo bih se zadržao. Imam ja sa sobom sira, luka, pa to je dosta. Sprovedite me, mladi čovječe, da vidite i čujete, kako se moj seljak zaklinje, da neće nikada više krasti, te obećaje Majci Božjoj Bistričkoj duplir od osam funti, ako ga pridigne. Na mene i ne misli. A znam, da će tepče jedno i jedno i drugo slagati, ako samo ozdravi.

Krešimir ode s doktorom, makar je podnevno sunce baš jako pripicalo. Doktor je obično žurno koracao, držeći jednu ruku u hlačama, a drugom trgajući svaku bilinu na putu, koju bi dosegao.

Razgovor se pleo o zanemarenosti gospodarstva. Doktor gnjevno i žučljivo usklikne: - Eto - tako je - onda da tjeramo politiku, - u njoj smo zacijelo »paceri«, a Boga mi u gospodarstvu također. Gledajte samo onu livadu tamo, kako je mahovina udušila travu, a dalje opet ondje kiseliš. Da tepče od gospodara samo nešto iščisti i dulje prekopa nasip, eto mu najkrasnije livade. No dakako, kada ne bude dosta sijena, onda će sav svijet biti kriv, samo on ne!

Došavši u seljakovu kuću, prvo je bilo, da se je doktor ljutio, što nisu prozori otvoreni, kako je bio odredio, jer je u sobi vladao nesnosno zadušljiv zrak. Ni soba nije bila pometena, a u zapećku spazio je sakriven vrč vina.

- Evo opet jedan primjer našega naroda, - okrene se Kačiću, i ne čekajući dalje otvori sam širom sva okna, zgrabi iz kuta metlu i stane mesti, a vrč s vinom izlije napolje.

Kačić morao se diviti.

Na rastanku pozove ga doktor, da dođe kojiput k njemu. »Nećete baš mnogo zabave naći, al moći ćete gombati i u nišan strijeljati!«

Već slijedeći dan odveze se Krešimir u mjesto K., gdje je doktor u vlastitoj novoj sagrađenoj kući stanovao. Kuća je stajala sama za se na uzvišenu prozračnu mjestu.

Doktora ne nađe kod kuće. No primi ga njegova supruga, mlada zdrava gospođa, čvrsta tijela i ljubazna lica, slična bratu Živku, no ipak se nije dovinula onoj idejalnoj ljepoti. Plava joj je kosa u zatiljku jednostavno u klupko složena, a u kosu je zataknuta bijela krasna ruža. Odjeća joj sasvim jednostavna, no isticala se ukusom i solidnošću robe. Na pozdrav Kačićev ljubazno odvrati i odloži djeteću košuljicu, koju je upravo šila, kad je Krešimir ušao.

- Ajdemo u vrt. Ondje su djeca, loptaju se, moram biti kod njih, jer su živahna, a moj suprug im toga ne brani. Vi ćete dakle dopustiti, pa i ljepše je vani.

- Molim, kako izvolite, gospođo! (Kačić, otkad je počeo drugovati s Jelenčićem i njegovim jednomišljenicima, nije ni jednoj gospođi govorio: »milostivna«.)

Odoše dakle u bašču, koja se tik za kućom daleko u brdo prostirala. Na stražnjem velikom prozoru opazi Kačić gombalište. Od onuda javljali se veseli djetinjski glasovi.

Spazivši djeca majku, veselom vikom pohrliše sve četvero pred nju, najprvi dječačić od kojih šest godina i burno joj se ovjesi oko pasa.

- Milovane, nemoj tako, zar ne vidiš, da je ovdje stran gospodin? Pokloni se.

Dječak malko zastiđeno popostane, no tada pristupi Krešimiru te mu pruži ruku glasno rekav: »Moj naklon!« Ostala djeca - još jedan dječarac i dvije djevojčice, - učiniše isto tako. Dapače i ono najmanje, dvogodišnje, dotura se na debelim nožicama nesigurno do njega, te mu pruži tustu svoj ručicu.

Kačić nije volio djece, al ga ova djeca u prvi mah predobiju, te nije dugo potrajalo, pa se on, djeca i gospođa u veseloj igri motahu po bašči.

- Gle, gle, eto moga mladoga znanca! - proču se glas, te doktor dođe do Kačića. Nosio je velike vrtlarske škare, i za čas vidio ga Krešimir, kako svojim hitrim, gotovo gnjevnim ili žučljivim načinom snaži drveće, nasade i cvijeće. Ako bi djeca na čas utihnula, javio se doktor: »A šta se, đavolčići, umiriste, igrajte, skačite, penjite se, ali ne ovdje u bašči, nego tamo na tratini!«

Kod ručka uvjeri se Krešimir, da doktor kod kuće veoma dobro i mnogo jede, makar se jučer zadovoljio kruhom i sirom. Bijaše sve slasno i brižno priređeno. Kod stola nije nikakovo čeljade posluživalo, djevojka tek donijela zdjelu i metnula na » tourniquet«, pa bi si svak sam uzeo, kod čega je domaćica ljubaznom brižljivošću pazila, da svatko po volji izabere.

- Jedite, koliko možete, kod mene se ne sili; ako ostanete gladni, bit ćete sami krivi, - rekne doktor Krešimiru i nagrabi iz zdjele pun tanjur.

Razgovaralo se kod stola o koječem. Doktor kao da je htio iskušati Krešimira, kako daleko seže njegova opća izobraženost. Tu ga je Kačić nekoliko puta iznenadio svojim nazorima, da ga je doktor upravo grubo ispravio. »Ah, molim vas, - klikne, kad je Kačić onako po maniri Bolićevoj na laku ruku osudio nastojanje modernih učenjaka u pogledu izučavanja renesanse, - gdje do bijesa uloviste tako užasna načela?- Pa - vi humanist! Vidite, ja kao liječnik i naravoslovac pripadam zapravo k realistima, a svakako k eksperimentalcima, no zato ipak nisam izgubio smisla za filozofiju, estetiku i sve one discipline, koje se naposljetku bave onim, što je svakako najuzvišenije, a to je ljudski duh i njegovi neposredni učinci. Zar za to, što se eksperimentom može dokazati, da je u žabe hladna krv, više vrijedi ova znanost, koja taj dokaz svojim zove, nego li recimo na primjer filozofija, što joj nije moguće s pomoću sličnoga eksperimenta dokazati, da je duša, recimo npr. Goetheova, neumrla? Ja sam liječnik, a ipak ne dam si osjeniti očiju sjajem uspjeha eksperimentalnih znanosti. Na krivu ste putu, kad tako govorite!

Kačić se ne upusti u polemiku, napokon njemu je to bila deveta briga. On je želio povesti riječ o politici, a doktor mu se porugljivo nasmije i započne govor o sveučilištu.

Kačića je donekle ovo ljutilo, no napokon došavši kući morao je priznati, da mu je dan veoma ugodno prošao, pa dozivajući u pamet doktora, ženu mu, dječicu i cijelu uredbu kuće, zaokupi mu dušu ono pravo zadovoljstvo, kojim ispunjuje čovjeka svaka harmonija i ljepota. »Ipak je lijepo, kad čovjek uredi ovako svoj život. Da se ja mogu ženiti - oh - jao - da je Tinka, - no - što ja, - gdje su mi ispiti!« - i osjeti grižnju savjesti, kad pomisli, da gotovo nije pravo ni počeo učiti, a ipak je već nekoliko mjeseci ovdje. Tad mu opet dođe na um ženidba, te se kod toga sjeti Ružičina medaljona, da se odmah sam prekine u tim mislima glasno se nasmijav: »Ja - pa se ženiti - ne smijem - ne, nije to za me. Sloboda - samostalnost! Tinku bih bio uzeo, a kad nje nema, - drugoj ne nosim nikakvih žrtava!«

 

XXXIII.

Nekoliko dana za tim nađu se Lucić i Kačić kod Krnjetića. Šarlota, sada Dragica, nešto je oboljela, a doktor, negda politički protivnik, odavna se sa starcem izmirio, pače, štujući ga visoko kao čovjeka poštena i čista značaja, rado je kod njega i preko potrebe ostajao.

Poslije objeda sjedoše svi u bašču pod staru lipu na čašicu prije kave. Kod Krnjetića sada ne mogaše biti a da se razgovor odmah ne skrene na politiku. Doktor je iz početka smrknuto gledao preda se i nikako se ne htjede umiješati u razgovor. No kada je Kačić, pomagan od Krnjetića, ocrtao u nekoliko smjelih no vještih poteza sadanju situaciju i oštro osudio sve skupa, a program svoje stranke visoko digao, najednom ga prekine doktor:

- O, bravissimo, mio caro! - poljubio bih vas, kako lijepo zborite. Potpuno se slažem sa svim, što rekoste, odobravam svaku vašu riječ, - ali sve je to tek riječ, i ništa nego riječ!

- Šta mislite time? Valjda je i moje uvjerenje.

- Ma da. Bog me opčuvao, da sumnjam. Ali ja opet velim: to su riječi i ništa nego riječi. Da se riječima svijet osvaja, Hrvati bi imali državu od Drave - ah što od Drave - barem od Visle pak do - do - najmanje - do piramida egipatskih. Da se riječima gradovi osnivaju i ziđu, Hrvati bi imali - šta - Pariz bi bio ništa. Da se tek riječima kultura stvara, Hrvati bi bili prosvjetitelji Evrope. No riječi! Riječi lete u zrak, odbijaju se gdje pod zadimljenim svodom smrdljive kavane, da onda zastruje na uši nadobudne mladeži, koju dakako uznesu u deseto nebo. No, eto, tada opet neprilike: u nebu zamnijevaju samo simfonije, u nebu se ne radi - pa tako u deseto nebo uzdignuta mladež ništa ne radi, već dalje govori! I opet riječi, ništa nego riječi. Ja mislim, da Hrvati imadu jednu krasnu rečenicu: »Pun je riječi kô šipak koštica«. Nije ih dakako moralo mnogo truda stajati, dok su je skrojili, bilo je bo uvijek dosta ljudi rječitih, a zaboravili krčiti nepotrebni šipak, - pa eto prispodoba gotova! Gledajte, tako ja kraj lude politike zabrazdih još u filologiju. Prestanimo dakle.

- Dopustite ipak, - nastavi sveudilj Kačić, - i ovo, što vi rekoste, nije napokon nego doskočica, fraza, kojom me lje ne pobiste.

- Neka, neka, ma i rekao frazu; uostalom ne izuzimljem ja ni sebe. Što ćete, mana pasmine.

- Oho, vi ćete nas još ubrojiti u inferiorna plemena.

- Što opet vi? Na taku piramidalno-kolosalnu ludost mogao je doći samo kakav katederfilozof, ne znam sad koji, da li Hegel ili Schlegel, - no tko će danas! Naprotiv! Talenta mnogo. Napokon gdje se mnogo govori, mora ipak barem nešto misli biti. Misli - i tih imademo. Kako krasnih osnova, kako plemenita zanosa, ah, divno, samo - čina nema. Čini, da, to nam ne ide. Mi ćemo svi znati mnogo govoriti o potrebi škola, vikati na ovo i ono, znat ćemo pače koji izlišni krajcarak dati na oltar domovine; no nađite mi koga, koji će htjeti svoju najnepotrebniju svagdašnju navadu žrtvovati i prišteđeni tim obol posvetiti u svrhu, o kojoj svaki dan prodiče. Eto moje glave, da ga nema! Ta uzmite tu malenkost. Viču na Madžare, da ne respektiraju našega jezika; - istina je, da su cigare i duhan zamotani samo u madžarske vinjete, - dakle mjesto da viču, neka se svi ti silni rodoljubi obvežu, da neće dotle kupovati tih cigara i duhana, dok madžarska uprava ne udovolji i zakonu i potrebi i želji hrvatskoga pučanstva. Šteta, koja bi se tim nanijela duhanskoj nakladi i državnomu gospodarstvu, brzo bi ih sklonila, da zadovolje dužnosti, više nego sve inerpelacije.

- Pa eto i vi pušite.

- A ma, dakako, nisam ni ja svetac. Pa i što ću sam; tim bih samo sebi škodio. Ali to je, što hoću kazati - čin, a do čina ne možemo se podići. Naša slavenska krv jest takva, pa nikud i nikamo iz te kože.

- Velite: slavenska narav. Ta mi mladi osuđujemo baš slavenstvo, mi ga i ne priznajemo, jer to nam naprtiše tlačitelji naši. Mi vidimo da ne smijemo biti drugo nego Hrvati.

- Ha, ha, ha! Priznajete li i shvaćate, da imadete u sredini lica nos? Dakako. Ovo ne odvisi od vašega priznanja, nos je tu, pa ako to zaboravite i ne rabite rupca, zlo po vas: nikada poljupca! Priznajete li vi slavenstvo ili ne, kao Hrvat jeste individuum ove silne pasmine, koja zaprema pô svijeta, a dosele je tako neznatna bila. Eto - opet riječ, nesretna riječ, da može takovo što rastrubiti i učiniti tolike ludima.

- Dobro je, dobro, gospodine, al mi treba da jednom samo na sebe mislimo. Dosta smo se za svakoga đavola skrbili i mučili. A koja korist, pitam vas? Šta treba da mislim, kako se je pred hiljadu i hiljadu godina moj djed izlegao iz istoga gnijezda s djedom pana Netoličke i pana Zbieršovskoga i gosudara Nelidova? Molim vas! Svoj pa ničiji; jedan Bog, jedna domovina, jedan narod! Da samo nije nikad bilo u nas onih opsjena!

- Vi prelazite na drugo polje i baš na ono, koje mi nije najmilije. To je već viša politika. Čudim se, što ne spomenuste panrusizam, panslavizam! Eto i to. Dva Hrvata ne mogu biti dvije sekunde zajedno, da odmah ne tjeraju velike politike. Odmah je tu svako moguće evropsko pitanje, i govori se tad tako mnogo i tako ozbiljno, da bi nevin čovjek zacijelo držao, sutra će k ovoj dvojici sva Evropa doći po riješenje pitanja. Najsmješnije kod toga jest, da ipak još nemamo svoga Andrašija, a dotjerasmo tek do tri ili četiri delegata u austrougarskim delegacijama, koji dosele od najteže umjetnosti diplomacije naučiše tek jedno: šutjeti kao grobnice ili ako hoćete kao somovi. Uostalom kud ja zađoh! Htjedoh tek pokazati da se je rečenica: »Nije nas brige za slavenstvo« prihvatila mladeži, a imala je za posljedicu, da je mladež zaboravila rezultate najprimitivnije etnografije i za zamjenu toga sve svoje znanje crpala iz monografija i brošira političkih!

- Da, - prekine Krešimir doktora živahno, - jer su ove brošire i narodu i mladeži otvorile oči. Ove su brošire uza to najklasičnija djela hrvatskoga knjištva. Ostalo i onako nije nego idiotstvo, glupost, pisano »za opsjeniti« narod i poživinčiti ga. Kako je nekad Junius u razvitku engleskoga naroda silno i uspješno djelovao, tako su i ova naša politička pisma mnogoga Hrvata osvijestila i naučila, komu ima vjerovati, koga se ima čuvati.

- Ja niti sam kritičar, niti se suviše razumijem u literaturu, - i u tom sam, kako vidite, pravi Hrvat, da mogu tu jedino po svom ukusu suditi, pa zato mi vjerujte, da me koji, recimo, ne tuđinac, nego baš i domaći čovjek, jer kod nas nitko i ne pozna domaće knjige, - da, da me dakle upita i umoli, da mu kažem koju valjanu radnju iz hrvatske književnosti, ja bih svakako posegnuo prije za - za - recimo - za »Čengić-agom«, nego li za tim hvaljenima od vas radnjama. Šta ćete, moj ukus je takav, možda sam i ja poživinčen. A da vam na drugo odvratim, na ono, što rekoste o vjerovanju i nevjerovanju: Ja svima skupa ništa ne vjerujem. Ne možda, da bi bili nepošteni, nego što su svi bez izuzetka brbljavci od prvoga do posljednjega. Čudim se, da to svijet ne vidi. Tu su napokon Hrvati manje inteligentni od vrebaca i škvoraca; ove dobre ptičice ne dadu se predugo plašiti strašilima, namještenim po vinogradima i polju. Brzo će spoznati, da to nije nego prazna buka. A mi? Oh, mi uživamo, mi se klanjamo, mi se nadamo, čim samo tko jače viče i buči, psuje i grdi. O, to je poštenjak, taj će domovinu spasti. Neprestance njegove riječi i ništa nego riječi dostatne su nam; čina ne tražimo niti očekujemo. Naprotiv: naš entuzijazam, kojim nas je takav junačina nadahnuo, otkrivajući rane i jade miloga naroda i trgajući krinku s obraza silnika, - taj entuzijazam nimalo neće jenjati, kad u isti čas čujemo, da si je taj junačina kao odvjetnik dao od siromašna seljaka za parnicu platiti trošak od dvjesta forinti, a radilo se o tužbi za sto forinti; ili da je kao trgovac za prljavih šest forinti dao dužniku seljaku prodati kuću i polje, ili da je - al šta da duljim, neka je sve to, - slušajte ga samo, kako junački govori, kako protivnike strjelama svojih oštrih domoljubnih riječi smrtno gađa. Oh, živio - stoput živio - to je branitelj domovine! Neumrli, dični moj Krsto Frankopane, odsada se valjda nećeš moći dičiti u historiji svojim pridjevom: »defensor patriae«, kad si dobio takvih drugova!