Svagdašnja povijest iz hrvatskoga života Tout le crime ici bas est fait par l'ombre lâche

- Pa vi da se ne bavite politikom? Ta gotov političar! - sarkastično dovikne mu Kačić.

- Ne, ja nisam političar. A znate, zašto poglavito nisam i neću da budem? Jer znadem, da bih morao i desno i lijevo udarati. Desno bih onda doživio, da bi državnoga odvjetnika na mene poslali, da me progone radi kakova umorstva ili otrovanja, ili barem da liječnički zbor pozovu, da me disciplinarno osudi radi zlo prepisana recepta. A lijevo? Ovi bi izmislili, da sam gulikoža i za dokaz bi naveli da imadem kuću, da sam prevarom stekao novaca, da mi je žena nepoštena; za dokaz ne bi ništa mogli navesti, al to nije u takvim stvarima ni od potrebe. I Bog zna, što sve ne bi mile drage dušice mirnom svijesti nalagale. A svega mi toga ne treba; u žalosnim pak prilikama našim, gdje se ne pita za zakon, za narodne težnje i potrebe, nego odlučuje samo sila, ne bih i onako ništa koristio. Eto, tako dozlogrdi čovjeku sve.

Posljednje riječi žalobno su drhtale i odletjele u sivi večernji suton.

Kačić spozna, da nije s Lucićem ništa, pa je stoga još iste večeri javio o tom u dugačkom listu Boliću. Među ostalim je napisao: »Kako je naravno, i o tom nemojte sumnjati, - ja njegove nazore strogo i odlučno osuđujem. Ne samo što nisu nego puka sofisterija, nego zaudaraju također posve po egoizmu, komoditetu i cinizmu. Napokon onaj skepticizam najprije bih mu oprostio. Tko danas nije skeptik! No kraj svega toga ne mogu vam zatajiti, da se meni taj čovjek silno sviđa, unatoč našemu antagonizmu u nazorima. Nešto odlučno - samosvijesno i muževno ima u njegovoj čitavoj ličnosti, a najviše me se doima njegova snažna čvrsta volja, svijesna o svemu svomu hoćenju. Ovo mu zaviđam, pa i žalim, da je ne možemo upotrijebiti za svete naše ciljeve, za usrećenje domovine.«

Bolić mu tek za nekoliko dana odgovori: »Dakle on neće! - Dobro, neka bude, ali znat ću ja, što mi je činiti. Ne bih se ni zanimao za nj, da nije potreban zbog toga, što je omiljen u puku, ne gledajući na to, da bi po svom liječničkom zvanju mogao biti od silne koristi, jer ima najviše prilike svakamo zalaziti. Baš zato može biti vrlo nepriličan, pa kad on neće s nama - - e - mi ćemo protiv njega. Treba ga posve nemogućim učiniti. Ja sam s njime već stajao u borbi, pa je osjetio oštricu moga žalca. Bit će dakle opet isto. Ne vjerujte vi njegovu odreknuću, - to je tek narodnjačka finta, - stoga se i ne podavajte onomu dojmu, u kojem mi se pričinjate kao kakva institutka. Molim vas, otkud vam taj sentimentalizam, da vi toga sebičnjaka tako čuvstveno opisujete! Marva je on kao svi, koji nisu s nama. Tko uz naš program ne može prionuti, ili je prodana mješina ili poživinčeno čeljade, komu je mozag iscurio, glava otupila, pa ne shvaća istine. Lucić pak nije tup, - odgovor se dakle nadaje sam od sebe, što i kakav je. Ne štedite ga dakle. Ondje ste u prilici protiv njega radili, pa ćete raditi i gledati, da mu oslabite ugled. Ako saznadete što sumnjivo o njem ili o njegovoj obitelji, javite mi odmah. Ja ću onda dalje. Primiče se doba izbora, k tomu čovjeku svakako će ljudi dolaziti, da ga pitaju. Bude li dakle o nama sudio onako, kako je pred vama govorio, - jer ljuta guja sve je ono na nas naperila, - e - tad znadete, koliko može pokvariti. A doba je, da budemo jednom na konju. Tu ne smijemo imati nikakvih predsuda, nikakve sentimentalnosti, bezobzirno sve utući, što je na putu, da se dovinemo slobodi domovine!«

Kačiću se ovo pismo nikako ne sviđaše. On ga gnusno baci od sebe. Zato nije ni prestao zalaziti k doktoru, već je sve više uviđao, da mu je doktor i sva njegova kuća upravo mila i draga. Od sada se je čuvao zapodijevati razgovor o politici, jer ga je sramotila i pekla zadaća, koju mu je Bolić namijenio. Tim više bijaše tako, jer ne samo da nije od ozbiljnih ljudi ništa sumnjivo čuo o Luciću, nego gotovo svaki dan kakovu hvalu. Čas mu pripovijedali, da je pomagao ovomu ili onomu nesretniku, čas da je uz rođenu pogibao života bdio dan i noć kod kakva sirotana, koji je bolovao od pogibeljne i priljepčive tifozne groznice. Krešimir morade mu se sve većma diviti, pa ga je zahtjev Bolićev upravo vrijeđao, s tim više, što ga je ovaj nestrpljivo požurivao. Napokon ipak je on mnogo držao do Bolića, te je često pomislio, ne radi li doktor uistinu sva ta svoja djela u posebne svrhe i nije li sakrivena kakova politička namjera, koja bi mogla stvari njegove stanke škoditi? Ovo trzanje sad ovamo sad onamo silno ga je mučilo.

Jednoga dana dođe opet po svojoj navadi u K... Jedva što je nekoliko puta koračio, eto Jelenčića.

- Oho - živio - zdrav mi bio, - što ti ovdje? - veselo pozdravi Krešimir svoga druga.

- Dražba nekretnina, - važno odvrati ovaj, - Bolić je ovrhovoditelj, a ja sam sada u njegovoj pisarni.

- Tako! Zar si položio ispite?

- Nisam. A što za to! Bolić me ne plaća loše, pa mi ide dobro.

- A što je sa Žunićem, Puškarićem?

- Žunić je perovođa kod financije, naskoro će se oženiti, a Puškarić načinio teda negda ispite i pošao k sudu.

- Beamterija zar? Lijepi ljudi, - dakle odrekli se?

- E - šta će - raja - morali naći kruha. Kod odvjetnika ne nađoše mjesta, nisu odmah ispite polagali - pa -!

- A gdje je Bradač?

- O taj - taj je međutim obašao po svijeta, - sad je u Turinu ili Kairu, - ne znam - ha - lako njemu, bogat čovjek.

- Dakle ti imadeš ovdje posla?

- Jest. Ta znat ćeš. Ti si poslao prije nekoliko mjeseci nekoga Lozanića, što je - jest - tužio ovdješnjeg vlastelina, da mu je protupravno oteo komad livade. Desparatna stvar, - mi smo odmah znali, kako stvar stoji, - no šef moj, predobar, dade se skloniti, te preuzeo parnicu, misleći, da će se možda dati štogod urediti. No ne pođe za rukom. Ta - znaš - naši sudovi - mi izgubili u svim trim molbama. Sad tražimo od Lozanića naš trošak, a on - ne - ne - ne. Tvrdoglavac pustio do uknjižbe prava zaloga. Luda - ni onda ne htjede platiti, a Boliću bome dozlogrdilo, - zaište on dražbu, - i danas je ročište.

- A kolika je svota tražbine? - sa strahom upita Kačić, sjetiv se riječi Lucićevih.

- A trice i kučine, - bagatela, - promisli, dvadeset četiri forinta iznosi prvobitni ekspenzar s uknjižbom - no sada ovršni troškovi, - i taj luđak ne htjede namiriti. A bome oprostiti se ne može. Ne radi novaca, - Boliću ide sada briljantno, da vidiš, kakvu si je kuću sada - tamo blizu Kukovićeve ulice - sagradio, - al mora se radi načela i reda!

Kačića kao da je tko hladnom vodom polio, te ne mogaše ni riječi odvratiti.

Nestalo mu gotovo sape i bez prave svijesti, u nekoj otupljenosti, raziđe se s Jelenčićem, kad su došli pred sudnicu. »Je li moguće, da Bolić -, ah - zar u svakom da se prevariš!« - bolno mu se i ljutito kidale riječi. Dalje ne mogaše ni misliti, ni kriviti, ni braniti. A onomadnje riječi Lucićeve sve mu zvone u ušima. Iz ovoga jadnoga stanja prene ga pozdrav seljakov. Bio to Lozanić.

- Ah - gospon mladi - komu su me oni poslali! Vidi ju, kaj od mene dela. Zbog dvadesetčetiri fortintov prodaje mi denes vse imanje. A vredno je da ga brat bratu da, dve hiljade. Nu kaj oču - nemam novac, - a iz zemlje i kamena ne da se skovati krajcara, - pa tak ja nasel.

- A ne nađoste nikoga? - jedva da mu od uzrujanosti odvrati Kačić, koji bi bio taj čas najvolio što u zalog dati, da pomogne seljaku, no - sat je svoj ostavio u gradskoj zalagaonici.

- Ali koga? Sve je sirotinja, - bez penez. A gospodu da nagovorim, gdo bi mi kaj dal? Pa nisem ni mislil, da bu fiškal tak daleko išel -. Moral bi itak - svega skupa - kojih - pedeset forintov položiti - i više - s troški današnje dražbe.

- Što vi ovdje? - dovikne s druge strane Kačiću Lucić, žureći se nekud. Dođoste li k meni na objed? Svakako - javite se kod moje žene, - imademo danas nešto valjamo - mislim zeca! - I Lucić htjede dalje. No Kačiću sune misao i poskoči za njim. Dostigav ga ispripovjedi mu Lozanićevu nezgodu.

- He! Šta sad velite? Da ste čitali posljednji govor Bolićev u saboru, kako je napao gulikože naroda, jer je jedan načelnik u Slavoniji išao na trošak stranke uredovati u selu i zaračunao si pô dana dnevnice, to jest šezdeset novčića više! - No - može se to urediti - reče za čas, - hej, Lozaniću, jesi li ti lud, zar ti ne znaš puta do mene? Daj, pristupi bliže. Ajdemo k meni, ja novaca ne nosim sobom, - ti bukvane, - pa se ne sjetiš mene, a u takvoj si nezgodi!

Lucić pozajmi kod kuće seljaku potrebitu svotu bez ikakva pisma i bez kamata, i Lozanić bude spasen.

Kačić ne mogaše više da potraži Jelenčića. Nešto ga suzdržavalo, pa je volio ostati kod doktorove djece. Bilo mu lako, - lako oko srca u kliktanju i igri dječjoj, a silio se, da odvrati misli od Bolića i Jelenčića. Na Lucića je pogledavao sjajnim očima i mlada. mu se duša burkala od entuzijazma i zahvalnosti. Oh, on bi bio najvolio tome divnome čovjeku oko vrata pasti!

No zato ipak nije prestao djelovati i raditi dalje, da »narodu oči otvori«. Kao prije tako je i sada letio po okolici s Krnjetićem i za volju proselita mnogiput se ružno opio. On koji do nedavna nije znao, što je to biti pijan! Dolazio je uza to u dodir sa svima staležima. Činovnici ili mu osorno okretali leđa ili se bojažljivo obazirali na sve strane, ne čuje li tko, da se pred njima spominje ime Hrvatske. Učitelji slušali ga suznih očiju, no šutili mramorkome. Od svećenika upuštali se s njim u pregovore samo oni, koji su jur imali posagrađene staje i popravljene kurije, - a oni, kojima su molbenice u tom predmetu još neriješene ležale kod podžupanije, ugibali se ili su se pače s njim prepirali.

No ipak u nečem se promijenio Kačić. Poslije Lozanićeva slučaja čuvao se da hvali, slavi i ističe nesebičnost Bolićevu. Najvolio bi se ugnuti toj točki, pa ako je u političkim prepirkama došlo do čega sličnoga kako to kod nas ne može inače da bude, gdje se načela najviše prosuđuju po tom, tko ih zastupa, - on bi uvijek mukom prešao preko takvih navala, i pričinjao se, kao da ih ne čuje.

Ne mogaše si pomoći. Njegovo silno pouzdanje, neograničena odanost trpjela je strašno od one zgode. On se pače od onda ne mogaše odlučiti, da piše Boliću, premda mu je ovaj jur dva tri puta pisao. Da, uza to ga ljutilo, što Bolić svakiput tako ujedljivo napada na Lucića, jer je saznao od Jelenčića, tko je Lozaniću pomogao. A ipak u toj prigodi morade Kačić visoko uzdignuti Lucića nad Bolića!

Bolić kao da je to sam osjećao, pa je svakojakim načinom nastojao predočiti Lucićev čin kao komediju, poduzetu u Bog zna koje svrhe.

Baš je opet primio Bolićev list, kad je na vrata banuo Lucić.

- Evo novina! - dovikne ovaj odmah ne pozdraviv pravo ni oca ni Krešimira. Kačića zazebe nešto oko srca, neka slutnja i bojazan, - pa premda nije već nekoliko dana čitao lista svoje stranke, (otac ne dopusti, da ga drži, pa je morao kriomice uzajmljivati ga od susjednoga kapelana), ipak sada ne posegne za pruženim brojem.

- Ta uzmite, čitajte, barem ćete vidjeti, kako se kod nas politika tjera.

Napokon uzme novine i uščita dopis iz K. pod naslovom: »Naši mogućnici«. Tu se redom rešetali svi, koji nisu pristajali uz Bolića i njegovu stranku. Najgore prođe Lucić. Spočitavalo mu se, da je lihvar, koji uz užasne kamate uzajmljuje ljudima novce, hvatajući nesretnike pred sudnicom, kojima je ovrha na vratu, da onda uzmu novac pod ma kakvim uvjetima; da si za posjete daje od naroda plaćati u plodinama, gdje onda strašnu plaću uzimlje, zato da je u kratko vrijeme obogatio, da je veoma tamne prošlosti on i njegova žena, o kojoj da strašni glasovi kolaju, da se čestite matere ne ufaju spominjati njeno ime pred odraslim kćerima, jer bi od sramote pocrvenile.

- A ma - ta - ah - gospodine, to je užasno! - zavapi gorko i zastiđeno Kačić i baci novine daleko od sebe.

- Evo, gledajte, - tako prolazi čovjek, koji je kriv tek što je živ, a ne puše u istu tikvu s Bolićem. Što bi tek bilo, da se bacim u vrtlog politike, - kako onda? Moju ženu, tu sveticu, takva se hulja usuđuje - i to se štampa. Oh, gledajte ove zakone! Novine ne smiju ni najčednije kritike povesti o kojem vladinom činu, odmah se zaplijene. Ovaki pak napadaj na poštenje privatnika, to se dopušta, tu državni odvjetnik ništa ne čini. Kad vidi oružnik, da tko ide u moju smočnicu pa hoće da uzme kukavno jedno jaje, odmah će to zapriječiti. Ta, Bože moj, zar je jedno jaje više vrijedno od poštenja, zar je gladan tat veći krivac od takova razbojnika tuđemu poštenju? Ah, što mi koristi da tražim, - bol je već tu. Nekriv ne smijem ja trpiti.

Luciću nije lice od ljutitosti plamtilo, nego bilo žučljivo zalito i bolno nategnuto.

- Al nije vrijedno, clarissime moj! - uzme ga miriti stari Kačić.

- I pravo velite! No bio bih neiskren, da kažem: ne ljuti me. Naprotiv! Boli me također, - ma uzmite - kamo to vodi, ako se bude ovako nastavljalo. Koje li divljaštvo, kakva li korupcija! Ne da je li se onda najbolji povod, da se i ono malo slobode utuče? Imademo li onda pravo zahtijevati slobodu tiska? Da, znadem unaprijed, da neće kod toga dopisa ostati. Jučer naime saznadoh, da je postolar, onaj lijenčina Gavro, sve svoje prepisao na ženu i tako prevario svoga brata, čovjeka sa sedmero djece, kojemu duguje osam stotina forinti, jedini imutak toga siromaha. Ja ne budi lijen, načinim tomu bijedniku prijavu na državnoga odvjetnika. Ta sad znam, kako će pisati, - nije Gavro badava njihov čovjek!

Krešimir bijaše upravo poražen. Badava je tražio, da nađe izlazište, s kojega ne bi morao osuditi postupka Bolićeva. Sve skupa bude mu odurno, sramio se i stidio, samo što nije od ljutine i moralne boli zaplakao. Dođe mu na um, kako se je i on okaljao lažju, kako je uvrijedio, - te u duševnoj ovoj navali prokune svu politiku, svaku stranačku strast, a svu mu dušu zaokupi tuga razočaranja, dosade i muka presitosti. Oh, kako neizrecivo gorko, pusto, bijedno bilo mu u duši! Pa kad je za nekoliko dana uistinu prema proricanju Lucićevu opet bio dopis iz K., gdje se lijenčina i nevaljalac Gavro predstavlja kao narodni mučenik, kojega radi njegova vatrenog hrvatstva i građanskih vrlina proganjaju dušmani narodni, imenito Lucić, taj krvopija, bezdušnik i beznačajnik, tad padne Krešimir posve u neko neodređeno čuvstvo, slično tuposti ili bezbrižnosti, koje ga snažnim svojim valovima utapljaše, a on mu se bez volje i bez sile prepuštao, neprekidno malo ne plačem ponavljajući: »Ah čemu živjeti među tom zvjeradi - čemu živjeti!«

Gledajući kroz prozor svoje kuće, viđevao je u dolu daleki kišovit jesenski predjel, tako siv, prljav, žalostan, da mu je oko duše postalo još teže. Sve nebo, planine i dalje bregove zastrli gusti oblaci, iz kojih pršila sitna kišica. Na promočenom crnom drveću tek od nevolje visi suho, mrazom i maglom popareno žuto lišće. Oko hambara nesuglasno ludo živkaju i kolju se tusti vrapci, - ostalo sve tiho, mirno, tek daleko od polja, između pocrnjele suhe kukurozovine, javlja se zlokobnim tužnim glasom vranin: kvar... kvar... kvar... i vidi se, rekao bi, kako zabrinuto i gladno polijeće od jednoga do drugoga praznoga mjesta.

- Ne vidiš nego muku! - uzdahne Krešimir i zlovoljno odstupiv od prozora htjede učiti, no nije mu se dalo.

- Paku kolu ovih ljudi izgubio sam ja toliko dragocjena, nikad nenaknadiva vremena! - klikne bolno, videći zaprašene svoje knjige, pa spazivši pred sobom jednu političku monografiju, bijesno je baci nasred sobe.

Sjeti se tada Bradača i njegovih nazora. »Pravo imade, sve je to ništa, od temelja moralo bi se rušiti, - jedno je ludorija kao drugo, - vladali ovi ili oni!« Najednom zaželi, da čita nešto slično, ili štogod filozofičko. Pođe do očeva ormara za knjige. Izvadi Šopenhauera. Oh, kako su mu duši ugađale velike one istine, no ne da utješe, nego da mu pogled u svijet pokažu još pustijim, još beznadnijim.

»Bijeda - bijeda sav je taj svijet, i ne može inače biti, jer bivstvovati i trpjeti dvije su riječi za jedan pojam. Tek u nebivstvovanju nema bijede!« - šapne Krešimir već u mraku, kad više nije mogao čitati. Oh, jadno - jadno - bilo mu pri duši. A odanle daleko od preko vode čulo se pozdravljenje s tornja seoske crkvice, - ah - on ga nije razumio, njemu ne donese utjehe. Ta odakle da bi i bio prisvojio razumijevanje! Zar iz škole, iz knjiga?

 

XXXIV.

Napokon odluči Krešimir, da se vrati u Zagreb. Uvidio je, da kod kuće ne uči dosta, gotovo ništa. Upustio se bio suviše u političku agitaciju, od koje sada i protiv svoje volje ne imađaše nikada mira, a koja mu je u dnu duše postala mrska. Svaki dan se sve više uvjerava, kako svi ti njegovi proseliti i neofiti idu samo za svojim ličnim interesima i čuvstvima, kako je svima skupa sveta njegova velika Hrvatska devetom brigom. Pa onda gledajući čitavo političko komešanje u zemlji, bude mu ujedared jasno, kako sve stranke rabe gadna sredstva, te je jedne morao upravo silno zamrziti, kriveći ih ujedno s izdajstva domovine, a drugih se morao stiditi, jer su uzvišene ciljeve ponizivali i nagrđivali svojim strašnim postupkom.

»Samo da jednom svršim s ovim ludim ispitima!« - željno i čeznutljivo bi uzdisao i ne pitajući se, što da nakon toga počne.

Čim mu je dakle otac dobio mjesto načelničko, umoli ga odmah, da mu dade novaca za put u Zagreb. Starac trudom i mukom skupi i skuca neznatnu svoticu, no dade je radosno. Ni jednom riječi ne sjeti sina, da sada očekuje, da će ispite zacijelo položiti. Pače na odlasku, makar je preko godinu dana kod njega probavio, rekne suznih očiju: »A zašto tako brzo, sinko moj, - da si barem do proljeća ostao, - onda se ipak laglje čovjek protura, ali sad zimi, kad moraš drva kupovati!«

Krešimir se zlovoljno namjesti u nadičanki, ogrne se očevom bundom i zapovjedi kočijašu, da potjera. Na putu sveudilj je mislio, kako će udesiti, da što prije položi ispit. »Neka drugo sve ide do vraga!« - ozlovoljeno bi ponavljao. Uistinu nije nikako mogao oprostiti Boliću postupak s Lucićem, pa i prezirno se sjećao Žunića i Puškarića, koji su nakon tolike vike ugrezli u beamteriju. Bradača nazivaše luđakom, - a i Lucića osuđivaše: »Ipak ne bi smio misliti samo na groznice! On je čovjek bogat, neodvisan, mogao bi bolje od ikoga za boljak domovine raditi, al prva navala i njemu dozlogrdi, to je suviše slabašno, - pače kukavno, - gotov lijenčina - puh od njega!«

»A moj otac, dobričina stari, ne - nismo mi mladi više tako dobri, ipak je onaj romanticizam pređašnje generacije činio svoje ljude manje sebičnima, no - i on - koliko se taj naviče u četiri zida, - a ono - ide moljakati službu načelničku!«

I Krešimira je zahvaćala sve jače neka nepregledna ogorčenost i odurnost prema svemu, što je čovjek, te je pače zlovoljan, gotovo s mržnjom pogledavao na slučajne prolaznike: »Oh, kako glupa lica! Gle, taj nos čovjeka toga, - a onaj kako se zguren naprijed valja. Brrr! Ista kokoš ondje onamo ljepša je životinja od čovjeka!« Upravo mu se koža ježila od zlovolje i srdžbe. Ima, ima i takvih časova u životu svakoga čovjeka, gdje mu dušom prevlada skrajna očajnost nad njim i nad svim, što se poput njega k ljudstvu računa, te mu svu unutrašnjost poplavi teška tuga, pred kojom sve u crnoj tami izgiba. Ovako je sada trpio Krešimir.

Kola se međutim sve dalje i dalje kotrljala po smrznutu putu. Za mraka stignu u Zagreb. Kočijaš htjede stati kod jedne od prostijih krčmi gornje Ilice, no Kačić odredi, da pođu do Pruknera. Nešto ga tjeralo, njemu samom neponjatno i neobično, da svoj ulaz u Zagreb, barem nekako na gospodsku udesi.

Videći opet plinom rasvijetljenu ulicu, punu ljudi, kako jedni lagano šeću, drugi se opet hitro žure, kako ondje momak s djevojkom šaljivo čavrlja u sjeni kapije, a tamo se dalje guraju pred svijetlim izlozima dućana djeca, kuharice i vojnici, - na očigled svega toga bude Krešimiru laglje, pače ugodno i voljko, te u sebi rekne: »Ipak ima gradski život neki čar u sebi. Ovdje se barem živi!«

Sastavši elegantne fijakere stidio se malko svoje stare nadičanke, no tješio se mrakom. Došavši u svratište i dobivši u drugom katu malu sobicu na dvorište, brzo skine bundu, umije se i pohiti na ulicu. Vuklo ga, da se opet prošeće gradom i da nađe koga poznatoga. Lutajući malo ne čitav sat, prošavši i kavanama, ne nađe nigdje nikoga od svojih znanaca. Sama gotovo nepoznata lica, - i to ga ozlojedi, te se vrati umoran u svratište.

Drugo jutro već rano ustane i pohrli opet dolje. Išao je tražiti stan. I u tom je nalazio neko zadovoljstvo - neki čar. Sad je želio, da ostane sam i da se ni s kim poznatim ne sastane. Sjeti se obećanja, da će opet kod Šmirganzovih stanovati; - al sada zabaci tu pomisao. »Ne, neću više tako, - pa valja ne bi ni htjeli, - sad je Ružica odrasla djevojka, - neću!« - zaključi odlučno u sebi, no isti čas osjeti silnu znaličnost i zaželi se vidjeti Ružicu. Medaljon njezin još je uvijek sa sobom nosio.

»Al - ne - ne! Ne idem k njima.«

Baš se desio na Jelačićevu trgu. Pravom nasladom baci se u vrevu gazdarica i kuharica. Samo ono lijepo naslagano povrće i pred njim piljarice, seljakinje i seljake pozdravljao je u duši s veseljem kao stare znance.

- Jesu li oni to? Dakako, gospon Kačić, - progovori mu debela gospođa u staroj mantiji. On je odmah prepozna, - bila gospođa Šmirganz. Pozdravi je nekako smeteno i zbunjeno, - no ona ga bujicom riječi u tili časak poplavi nebrojenim pitanjima.

Krešimir joj odgovaraše od nevolje i, pravo da se kaže, sveudilj bi pogledavao na sve strane, ne promatraju li ga ljudi u zabavi s crvenom debelom ženom, koja je glasno - gotovo vičući govorila.

- Pa zar nećete k nama? A gledajte, kako se to divno desi! Baš nemamo stanara. Kogagod ne možemo uzeti - ta znate, radi Ružice – ona je sada velika. Ah, da je vidite, kako krasno se razvilo moje djevojče, a dobra je, - uvijek kod kuće. O, o, koliko smo se mi o vama razgovarali, - uvijek iščekivali vaš povratak, - zato nismo, da vam iskreno kažem, ni htjeli izdati sobe. (Ovo uostalom ne bijaše istina. Već tri mjeseca visjela je cedulja na vratima, da se stan iznajmljuje, no nitko ga ne htjede uzeti). - Dakle, gospodine, ajdemo. Moj starac, taj će se veseliti, - a tek Ružica! O, danas morate biti svakako naš gost.

I ne znajući kako, Krešimir je slijedio Šmirganzicu, i za kratko vrijeme uzlazio dobro mu poznatim tamnim i klimavim stubama. Sve bijaše još onako, kako je ostavio. Videći ove stare znance, bude mu ugodno pri duši, i nije se više ljutio, što ga je Šmirganzica zaokupila i povukla za sobom protiv namjere njegove. Zatim ga dražila znaličnost, da vidi tu »krasnu« Ružicu, dakako - u isti čas bude mu nekako i stidno i nesigurno. Plašio se toga, kako će je prvi put pozdraviti, kako li će se pred njom ponijeti.

Prolazeći kroz kuhinju začuje najednom ženski mladi krik i spazi, da je nešto bijelo sunulo u negdašnju njegovu sobu, zalupivši vratima za sobom. Ipak mu ne izbjegnu crna dugačka pletenica na leđima. »Ružica!« - šapne u sebi.

- O, frajlica - nisu još s toaletom gotovi! - uzme Šmirganzica. - Ružo, Ružice, - ne pravi komedije. Da znadeš, tko je to, - al neću ti kazati, - dođi onakva, kakva jesi. Ne trebaš u toaleti Bog zna kojoj, - stari je znanac, - žuri se!

- Odmah - odmah! Al ti si, majko, čudna, - javi se iz zatvorene sobe djevojka, a glas joj bijaše pun - veseo, ugodan, te se silno dojmi Kačića.

Šmirganzica uvede Krešimira u veliku sobu, gdje je kraj prozora radio majstor i kod dolaska gosta maknuo naočare s nosa na čelo te tupim nemarom pogledao na došljaka. Prepoznav ga, skoči živahno sa stolice i pohiti prema njemu.

Kačića dirne ovaj prijazni doček, te sveudilj u sebi ponavljaše: »Takvi jednostavni ljudi, kako su dobri, odani; pa i jest - samo kod njih nalaze se još takve vrline!«

Majstor se ne prihvati više posla, već stane ženu tjerati, da u čast gosta priredi dobar zajutrak. - Onakovo što krepko - pržoljice na primjer! - dobričini se starcu zakrijese oči, pa on mekanično zalizne jezikom usta.

- Odmah, odmah! - obeća inače tako štedljiva majstorica. - Ali, Ružice, - što radiš tako dugo, žuri se! Ma tašte su mlade ove djevojke.

- Evo me! - Evo me! - i djevojka stupi u sobu.

U žurbi tek je platneni jutarnji haljetak zamijenila gornjim dijelom ulične odjeće, koji je bio druge boje od skuta. Kosu je pustila da u pletenicama visi, te je takova veselom hitnjom unišla u sobu i odmah pristupila Krešimiru, pruživ mu obje ruke srdačno i radosno. Premda je toaleta bila takova, da se u njoj djevojke obično ne pokazuju pred mladim ljudima, Kačić se je ipak sav zadivljen zagledao u Ružicu. Nadao se on promjeni, - u mašti ju je toliko puta gledao kao potpuno razvitu krasnu djevicu, - al da će biti upravo takova, - pa napokon u tako kratko vrijeme, na to ipak nije pomislio. Ono crvljivo djevojče, suhonjavo, zagasito tamna lica gotovo zelene puti, a gle sada!