Svagdašnja povijest iz hrvatskoga života Tout le crime ici bas est fait par l'ombre lâche

Ovo lice, sada pravilno, ima još svoj strasni potez, al taj se tek naslućuje i prikriva pod smirenim nježnim crtama, a krupne tamne oči svjetlucaju ognjem; a jest nešto duboko, nedokučivo u njima. Pa onda taj tanki struk; - ove u uskom kroju prelesnom oblinom i dražesnim vrškom ravno uzrasle grudi, nježne i djevičanski svježe, pod čvrsti, tek nešto k sebi zavučenim ramenicama, što odaje strast i žudnju, a tim poniknutim držanjem izriče čednost, skromnost i plahost! Pa ipak kako se uz to dražesno sigurno i posve naravno kreće, kako se vlada - Kačić je malo ne zaboravio sav ostali svijet.

Ta neuredna njena toaleta, u kojoj se nije lijepo tijelo toliko sakrilo pod modrim tričarijama i koja je u sebi krila nešto povjerljivo, prijateljsko i druževno, - ona učini, da je Kačiću udarila sva krv u glavu. Ah, dugo, dugo nije se našao pokraj tako krasnoga mladog života! I on se razveselio, na sve najluđe primjedbe starca Šmirganza glasno se smijao i hohotao, majstoricu komplimentima častio, - a nju-uzrok svoj toj radosti, - nju je tek postrance i plaho pogledavao, no s to većim užitkom i neopisivom nasladom. Davno nije doživio tako dragih i ugodnih časova.

Nakon što je Ružu minula prva radost, kojoj se sasvim predala, postane tiha i nije se u sveopću zabavu mnogo miješala; tek bi se koji put nasmiješila kojoj šali očevoj.

No Kačić je osjećao, - makar nije gledao, - da oči Ružine često na njem počivaju i činilo mu se, da ga sjajne i ozbiljne sveudilj nešto pitaju. U tom dojmu i ne misleći, što čini, izvadi iz džepa medaljon, te ga kriomice pred roditeljima položi na ruku tako, da ga je jedino ona mogla opaziti.

Djevojka porumeni do vrh čela, u očima joj bljesne nešto, što Kačić nije znao razjasniti, pa hitro, ne rekavši ni riječce, ustane i ode iz sobe. Krešimir se sada poboja, da ju je uvrijedio, te bi bio najvolio za njom skočiti i umoliti je, da mu oprosti.

No u to donese majstorica u sobu pržoljice, šegrt morade skočiti po pivo, pa pokriv stol samo s jedne strane sjedoše muškarci na taj kraj, da blaguju. Ružica se sveudilj nije vraćala, te se Kačić ozbiljno zabrine. Oh, nije on pravo slutio, što je učinio, i kako si mogaše djevojče tumačiti onaj njegov čin. On se tek pobojavao, da je bio neuljudan. Dok su jeli, počne majstorica opet o stanu.

- Ajte vi samo k nama, barem znadete, kod koga ste. Dosada je Ružica bila u vašoj sobi, no mi ćemo nju ovamo, pa će biti opet sve onako, kako je prije bilo.

Ta vijest, da je dosada Ružica bila u onoj sobi, da je ondje spavala, bude za Krešimira od posebna čara, pa kad mu je majstorica iznova ponudila stan, i majstor ga također nagovarao, on se skloni i uzme sve kao prije, - samo nešto skuplje, »jer u tom Zagrebu, - Bog bi ga znao - svaki dan je život skuplji!«

»Napokon - bit će najbolje! Barem je jeftino, - ako i nije košta najbolja. Al neka bude, sad nije drugačije. Ali i jesam proklet slabić, odlučim, da ne - a eto - odmah me svaki okrene! -« mislio u sebi Kačić, kad se već dogovorio, da će se još danas useliti.

Vrativši se Ružica, javi joj odmah mati veselu vijest.

- Tako, drago mi je! - slabim gotovo nemoćnim - no uzrujanim glasom odvrati djevojka. Bila je u licu bljeđa nego prije. Sada je također bila preodjenuta.

- Da - da - tako mi opet skupa! Pa zar se ne veseliš, - zar te takova vijest ostavlja - ah - jesi ti prava! Ove djevojke danas! - No, gospodine, bit ćete i vi s njome zadovoljni, - sad će biti mirnija nego nekad. Ajde, pokaži gospodinu, kako soba sada izgleda. Ona ju je, - znate, gospodine, kako su mlade djevojke, - o - ona ju je sada poljepšala, premjestila neko je stvari. Pogledajte, ja ću dotle skrbiti za ručak, a ti Šmirganz ne zaboravi, da je gospođa savjetnikovica rekla, da u pet sati mora biti gotov struk, jer ide nekamo na zabavu. Gospodina će Ružica zabavljati.

Kačić se ujedared toga prestraši, da bude sam s Ružicom, te spomenuvši, da imade u gradu još mnogo posla i da bi se odmah rado doselio, - ispriča se i oprosti do objeda.

Dok je on ovo govorio, Ružica se okrenula k prozoru i osjetila, Da joj se na oči tiskaju suze, no silila se, da ih potisne natrag. Kad je otišao, uzdahnula je i rekla sama za se: »Ipak je mogao ostati. To nije lijepo od njega, nakon tako duga vremena, - a medaljon ipak je čuvao. Što mi ga je pokazao, ako je sada takav, pa se ugiblje sastanku na samu, te mi nema ništa kazati. Al - i ja ću biti ponosna...

Uto je osorno i ljutito saleti majka.

- To si ti kriva, da je on otišao i ugnuo se. Ma i kako ne bi. Da sam ja mlad čovjek, i ja bih isto učinila, videći ovakvu milageru pred sobom. Kako si se držala, molim te! Kao pura u čunu. Ne govori ni riječi, - objesi nos - te - te - te - oh - jesi prava, - nikad nećeš muža dobiti.

- Majko -! - prikorno je prekine djevojka, zastidivši se u dnu duše s prostote materine.

- Što, majko -! Istina je. Kažem ti, slobodno nastoj, da ga predobiješ, sad je prilika. Ili hoćeš, da ostaneš stara parta?

Ružica učini kraj razgovoru, te se tiho odšulja u drugu sobu. Majstorica se stane dogovarati sa Šmirganzom, što bi bolje za ručak priredila.

- Znaš, - reče mu, - moramo da se ulagujemo, on će sad zacijelo biti gotov. Ako bude dobro išlo - eto od njega i naše Ruže par, - moramo gledati!

Starac tek kimne glavom, promrmlja kroz zube nešto kano: »Lude babe...« i nastavi svoj posao.

Kod ručka morade Kačić majstorici na njeno pitanje kazati, kad će praviti ispite, čemu će se posvetiti i što misli, do kada će biti gotov.

- Dakle u odvjetnike? - Al za to treba tri do četiri godine, dok ste gotovi! - rekne Šmirganz zlorado pogledavši na ženu.

- Jest - toliko po prilici!

- Što - još tri - četiri godine! - klikne starica. - A vaši kolege svi su već namješteni odavna, - oženjeni, što mislite! Ajte vi u službu, pa ste brzo svoj čovjek.

- Oh - u službu ja ne idem! - odlučno je prekine Kačić.

Poslije ručka pođe Kačić u svoju sobu. Ugodno ga iznenadi promjena. Bilo je sada nekako udobnije, makar je ostalo isto ono siromašno pokućstvo. Al ono nešto, onaj mili pobliže neoznačivi biljeg, što ga svaki put mlado djevojče ostavi ondje, gdje si savije gnijezdo svojih djevičanskih noći, učini, da se Kačiću soba prikaza upravo dražesnom. Bude mu, kao da tu u samom zraku brodi i njiše se posebni prelesni miris, te mu se u duhu stvore slike, u kojima je neprestance gledao, kako je ovdje sve to vrijeme svoje časove boravila Ružica. Slatko drhtanje strasti i požude zalije mu unutarnjost, i on mu se voljko podade, kao što labud na jezeru raširi krila, da mu se svježi val modre vode ljulja u gusto perje. Oh, sad je želio, da bude djevojka kraj njega. Dosjeti se varki. Vikne u kuhinju, da bi molio čašu vode. »Možda će ona donijeti?«

I zbilja - ne odmah doduše - nego tek za nekoliko časova uđe Ružica s vodom.

- Izvolite! - mirnim mu glasom ponudi i stavi tanjur sa čašom na stol, pa se odmah okrene, da iziđe. Kačić ju je želio ustaviti, no iz plahosti ne nađe riječi, da joj prozbori. Kao da mu se sa krv sletila k srcu i nešto više, te mu grlo stiskala. Ružica je već uhvatila za kvaku, kad jedva uzmogne glasno reći:

- Gospodično!

Ružica ostajući kod vrata i ne puštajući kvake iz ruku, okrene se napola licem k njemu. Bilo je taj čas ovo krasno lice još bljeđe nego obično, - nešto mramorno ili još što krasnije sjajilo je iz ove bljedoće. Kačića u isti mah prenerazi ova krasota, no i uzbuni, te mogaše tek smeteno promucati: - Ružo, gospođice! - Kako je sada u ovoj sobi puno ljepše, otkada vi ovdje - (Htjede kazati svojim lijepim ručicama, no ne usudi se i zastidi -) - prebivaste.

- Oh, pa u koliko? - Ta sve je isto!

- Ne znam, no meni se puno ljepše čini.

- To me veseli, - bar ćete radije biti kod nas, jer - čini mi se, kao da ste se ugibali tomu.

- Ta - što mislite! Pod nipošto ne, - dapače! No mislio sam, neće vama biti zgodno. I onako mi ju teško, da vas lišavam vaše sobice.

- To je najmanje. Na mene ne treba misliti, - odvrati Ruža, da ujedared izlane glasom, kojemu jedva prikri uzrujanost i drhtanje: - Tko da i misli na mene!

Kačić se zadivi, no nije znao, što da joj rekne, te si učini posla oko svojih knjiga, kao da ih reda. Kad se obazre, Ružice je već nestalo iz sobe.

- Zašto joj nisam štogod znamenitije rekao! Ala sam još uvijek lud, - pomisli zlovoljno.

- Ne - ne smijem se u ništa upuštati, - priječilo bi me u naucima. Ljubiti i onako više ne mogu. Oj, bijedna moja Tinko! - glasno progovori sam sebi.

No uzalud se otimao, njemu je neprekidno lebdila pred očima prikaza Ružičina. Kod toga mu strujalo unutrašnjošću nešto raskošno i strastveno. Baš zato bio je uvjeren, da je to tek zanimanje - ništa nego dojam »ljepuškasta djevojčeta«, jer kod Tinke bilo mu je posve drugačije. A ipak spretav se u uski kratki krevet, slasno ga uznemirivala i dražila pomisao, da je još prošle noći u tom krevetu počivala Ruža.

»Pazite, što ćete sanjati!« - rekla mu na rastanku poslije večere šaljivo Ružica. Sad se sjeti toga i nasmije se. I on je čitave noći sanjao, da u velikoj žutoj vodi pliva - pliva k brijegu, na kojem stoji Ružica, no do njega ne može nikako doplivati.

 

XXXV.

Kačić stade uistinu ozbiljno i marljivo učiti. Sve ga na to tjeralo. Na sveučilištu bila je sada druga mladež, i Kačić nije se pravo mogao sjetiti, da je ma koga vidio u svoje vrijeme u prvim razredima gimnazije. Na učenje ga nukalo i to, što je vidio i znao sve svoje kolege već odavna ili u javnim uredima ili u ma kakvom, no uvijek samostalnom zvanju. Tjerala ga i žudnja, da bude jednom nešto u svijetu; a napokon i želja, da se ugne pređašnjemu društvu, koje mu je postalo neizrecivo zazorno. Stojeći postrance sada je tekar stao zagledavati u svoju najmlađu prošlost, pa se je nemalo svega stidio; - pričinjao se samomu sebi toliko smiješnim i, što je još gore, toliko prostim. No zato je ipak još čvrsto stajao uz svoje političke ideale, - ta za Boga - jedine, koji mu preostadoše. Ostale je i onako ovih zadnjih godina izgubio. Osjećao on to osobito kod učenja. Onoga poleta, onoga žara i užitka u naučenom, u spoznanju znanstvenih teorema, nije više imao. Kad bi se koji čas zanio pod neposrednim dojmom znanstvene koje istine, sinulo bi mu u duhu sarkastično lice Bolićevo ili bi zamnijela kakva negda čuvena cinička primjedba Bradačeva, pa ode zanos, a teška sumnja sve bi poparila. Zato nije išlo s naukom, kako se je nadao. A tu ravnodušnost nije mogao da suzbija izvježbanim i učenju naviklim duhom, niti je on bio prosta glava, koja uči, samo da prođe svoju zadaću. Bude mu opet isto onako, kao kod kuće. On je to uviđao, pa je prečesto padao u očaj, te bi mu navrle suze na oči od ljutosti i nestrpljivosti, od bojazni, nije li mu talenat nazadovao.

Tada se opet ne bi mogao otresti misli na Ružicu. Koji put mu se činilo, kao da bi on imao na nju već neko pravo. Pa ipak se ugibao sveudilj prilici, da bude mnogo s njom na samu, a desilo li se to od slučaja - obično prije objeda -, njemu bješe uvijek nekako ne baš neugodno, ali tako, da je želio, neka što prije netko u sobu uđe. Djevojka ne davaše mu nikakva povoda misliti, da se i ona njim bavi, naprotiv svakim danom kao da se sve više od njega sustezala. - Sve rjeđi bivahu razgovori među njima, te u posljednje vrijeme poslije večere, kad su obično svi još koji čas sjedili skupa oko stola, Ružica bi ustala i sjela za svoj stolić, da što radi ili po najnovijoj želji materinoj da čita kakav roman.

Kačića nije to hladno njeno susretanje neopazice minulo, te ga dražilo. On si ne mogaše tajiti, da ga djevojka zanima, ali još je uvijek prispodobljao ovo s ljubavlju prema Tinki i tvrdo je bio uvjeren, da ne ljubi. Nije se dosjetio, da je sada muž, a ne više mladić, pa da se sada ni za Tinku ne bi mogao inače zanimati, nego li evo za Ružicu. »Ne, ja ne ljubim!« - govorio bi u sebi a u isti čas sav plamtio od želje, da je vidi i da bude u njenoj blizini, da je se ma gdje dotakne, pa bi skočio sa stolice i zakrenuo k vratima, da pođe prijeko do nje, gdje se čulo, kako pridušenim ugodnim glaskom pjeva ljubavnu koju pjesmicu. No kod vrata se sustavi - lecne se, pa otrgnuv se želji vrati se zastiđen na mjesto.

No osim misli na Ružicu tratio bi vrijeme još uvijek politikom. Ta kako bi inače moglo biti. Stanje, koje ga je nekad nagnalo u agitaciju, nije se ni u čem promijenilo, pače po njegovu sudu jako se pogoršalo. Još uvijek nalazio je svaki dan sto i sto povoda nezadovoljstvu, te mu se rodoljubivo srce od muke svijalo. Sve, što je vidio, sve, što je čuo, nije bilo onako, kako je želio za svoju dragu svetu Hrvatsku. Kadgod morao je uskliknuti: »Ta, Bože dragi, sami Hotentoti imadu pravo, da ovo ili ono tako urede, da na svoj opstanak misle, da ljube ono, što je njihovo, a nama Hrvatima krati se sve ovo. Mi ne bismo smjeli biti i misliti na drugo, nego da smo tuđe prikrpine!« Pa kad je gledao, kako se po njegovu mnijenju ni od koje strane ne čini ništa protiv svega toga, nego se s jedne strane sve odobrava, na sve se šuti, na ništa se ne usuđuju otvorenu i snažnu riječ kazati za Hrvatsku; - a s druge se strane frivolnom frazom: »Ne tiče se nas!« uklanjaju svakomu političkom radu: on je očajavao, mučio se i nigdje - nigdje nije nalazio uporišta, da svoju dušu ohrabri, svoje nade osokoli. Bolić mu je ubio vjeru u sav drugi svijet, a sada, kad se morao također od njega okrenuti više čuvstvom nego li razumom, - bijaše on bez svega!

»Narančić - Narančić!« - često bi mu se otkinuo uzdisaji sa čeznućem bi mislio na svoga prijatelja, uvjeren, da bi ga ovaj pridigao. No Narančića ne bijaše ovdje, pa kako je čuo, on je sada drugi, promijenio se. Tako Krešimir u pustoj svojoj boli, mjesto da nađe okrepe u knjizi, morade i nju odbaciti: ta - Bože moj - i njoj ne vjerovaše. Mnogo je puta proklinjao, što je ikada pao u vrtlog političkih agitacija, te bi plakao za izgubljenim danima; a onda bi se opet neobuzdanom snagom i željom podigle stare navade, te je već nekoliko puta počeo pisati političke sastavke protiv članaka, što ih je čitao u vladinim glasilima. No svaki put bi ih poderao i ne dovršiv započete radnje, te bi ga opet opklopila nepregledna ogavnost protiv svega - i protiv samoga sebe.

Kako je dakle zahvalno uživao i naslađivao se časovima, sprovedenim u blizini Ružice, gdje je mogao zaboraviti svu tu bijedu svoju i tek opajati mladu vruću dušu motrenjem velike divne krasote! Kod nje se nije barem ta izmučena duša lamala ni u kakvim sumnjama.

Tako je Kačiću opet prolazilo vrijeme, letjelo i odmicalo strjelovitom brzinom bez tragova, a u naucima svojim nije još tako daleko dospio, da bi po prilici bio mogao kazati vrijeme, kad će k ispitu pristupiti.

Gospođa Šmirganzica više je puta jur natuknula štogod o ispitu, no on joj ne bi sada više ni odgovarao, u sebi pak najposlije morao se zadivljeno pitati, zašto se ona toliko za to zanima. Napokon pomisli, da je pogodio razlog. »Oho - eto ga na. Dakako, - da sam ispitan, - eto za Ružicu muža!« - Ta ga pomisao razljuti, pače poče i o djevojci sumnjati. Naskoro odbaci od sebe ovo sumnjičenje. Ta djevojka ga ni zere ne voli. »No - nije li baš ovo sustezanje proračunana komedija? Da me tako što više pritegne. Koketerijom zna, da neće. On - tko bi ženama vjerovao!« - klikne u sebi, on, koji ni malo ne poznavaše tih od njega odsuđenih žena! No on se više nikako ne mogaše ove sumnje otresti, kad se jednom njegove duše prilijepila, te se stao još više od djevojke plašiti, sustezati i kao da je nešto ogorčeno protiv nje sijevalo iz svakoga mu pogleda na nju. Ako bi s njom zapodjenuo riječ, bilo je to uvijek s nekim izazovnim ironičnim načinom. Ružica pak postajala svaki dan šutljivijom, bljeđom, samo se u krupnim tamnim očima krijesilo i žarilo, no iz njih, podvučenih crnim potezima, također je plovila sjeta i odavala se zamišljenost. A to ju činjaše još ljepšom, još zamamnijom; poezija nesreće kao da ju je posvećivala, pa Kačiću bude često i prečesto, da je svu sumnju zaboravio i samo što se nije bacio pred nju na koljena, da isprosi njenu ljubav.

Jednoga jutra dođe k majstorici pristara suha ženica. Kačić protiv volje i više slučajno razabere nekoliko riječi potiše vođena razgovora. »Ona mu se veoma sviđa, - a moj sin - nije baš bogat, - a trgovina mu u Ilici uspijeva, - nije mi dao mira, dok mu ne obećah, da ću poći, - recite dakle Ružici.«

Krešimir problijedi. Smrkne mu se pred očima, i ne mogaše za stolom ostati, nego uzme nemirno i žurno koracati po sobi gore dolje. »To ne može biti! Ona - da se uda, za - za - Bog zna za koga. - Oh, - al šta je mene briga!«

Kod objeda primijeti na svoje čudo, da su svi ukućani zlovoljni. On to nije mogao protumačiti; napokon, - snuboci u kući dovoljan su razlog veselju. No videći, da majstorica kada god bijesnim pogledom progoni Ružicu i grubo se radi ničega na nju otresa, pomisli, da je Ružica zacijelo odbila ponudu. I smislivši to bude mu neizrecivo slatko i sretno u unutrašnjosti, pa nakon duga vremena uzme svojim opet dobrim načinom govoriti prema djevojci.

Ružica ga najprije sva u čudu pogleda i tek mu od nevolje i usiljeno odgovori, no uvjeriv se, da Kačić od srca govori, makar bile riječi bez ikakva znamenovanja, pusti se u dalji razgovor. Kačić je pri tom dobro opažao, da se lice djevojke rumeni, da joj se oči blaženo sjaju, a osobito mu se sviđaše taj put na njoj, kako svojom izvanredno lijepom rukom (dosada nije ovih ljepota ni opazio na Ružici) kod razgovora kada god bujnu vranu kosu sa čela ravna, ili obadvije ruke polaže na koljena, pa jednu drugom gladi, tištući uz to dugoljaste pod noktima ružičase prste.

Majstorica je međutim nešto glasno u kuhinji mrmljala, te se razabiralo, da psuje na ludost djevojačku, da joj je milije danas jaje, nego sutra kokoš.

A dvoje mladih sveudilj se zabavljalo. Led, koji je gotovo od neko doba Ružičinu dušu opklopio, kao da se sada rastopio, te ona sada postajaše sve to življa, sve više raskrivajući svoju dušu. Kačić pak morao je u sebi sve to više priznavati, da djevojče nije ludo ni prosto, nego da tu imade i misli i čuvstva.

- Nešto bih vas htjela pitati? Ali ne sudite me krivo, - uzme ona, a vidjelo se, da joj ne ide lako od srca. - Ja sam onda još posve djetinjasta bila, - nepromišljena - u navali - no da - vi me nećete možda ipak zato, da - znate - onaj medaljon, što vam ga dadoh, - imate li ga jošte?

- Kako ne -?

- No vam će biti sve jedno, - a mene je strah, dok se kod vas nalazi, - vi o meni Bog zna kako sudite, - hoćete li mi ga vratiti.

- Vratiti? - Mora li to biti? - Zašto? Nemojte - taj medaljon bio mi ju uvijek drag, - ah - da znadete, koliko sam ga put ogledao, - i sada ga čuvam uza se. Pa što da ja o vama sudim, - vi ste mi - ta - ne trebam kazati, - kako vas - štujem. No ako mora biti - eto - ja ne smijem -, i Kačić joj nevoljko pruži medaljon; u licu očito mu bilo, kako mu je teško.

- No ne, kad vam nije sve jedno, - al morate mi obećati, da o meni nećete zlo misliti.

- Ružice - pardon - gospođice -!

- I morate ga čuvati, da ne zaboravite na me! - silom će Ružica u šali, da prikrije svoju uzrujanost, te mu medaljon stisne u ruku. Osjećajući on ovu lijepu bijelu ruku u svojoj, bude mu raskošno u unutrašnjosti, pa, inače, tako nespretan i bojažljiv, prigne se i poljubi ovu mekanu ručicu.

- A, Ružice, sad da ja vas nešto pitam, no ne ljutite se. Smijem li?

- Izvolite, ja ću vam sve kazati; - odvrati mu djevojka, namjestiv se tako, da ga je ravno u lice gledala.

- Meni se čini, - slučajno sam na to nadošao, - kao da netko za vašu ruku moli?

- Da - trgovac Iler - onaj u Ilici, - ali ja ga neću. Majka se ljuti, no što ću - ja ne mogu!

- Vi ne možete! - klikne veselo Krešimir, no tada uozbiljiv se nastavi: - No kaže se, da je to mlad trgovac, koji će daleko dotjerati, - jeste li pomislili na ovo?

- Oh, dakle i vi ovako! Zašto mi baš vi ovo rekoste? Materi se ne čudim, - no vi! - i djevojci zasjaše suze u očima.

- Ne, Bože me obrani, ja ne savjetujem ništa - ne sudite me krivo. Meni je zacijelo milije-(Krešimir je odmah požalio posljednje riječi,) - no mislio sam ipak, - uostalom - ne ljutite se, - oprostite mi, al - ja vas tako dugo već poznam. Sjećate li se još, - i Kačić uzme spominjati negdašnje dane.

- Ah, lijepog li doba! Bijaše mi onda puno bolje - ne znam - ah -, smete se i ne dovrši.

On je nastavljao i dođe i na onaj čudnovati prizor, kad ga je Narančić nagovarao, da ide k njemu stanovati. Sjeti se svega, neizbrisivo mu bijaše u pameti, - sjeti se i onoga, kako je onda prvi puta opazio, da Ružica nije više dijete. Ovo ga smuti, te - zape.

Mlada čeljad sada šuteći jedno naprama drugomu, ne usuđujući se zapravo jedno drugomu gledati u oči. On bi bio i htio i ne htio prisiliti djevojku na ma kakovo priznanje, isto tako i sa svoje strane kazati joj, - »ali - ma za Boga - što? Pa da je i ljubavi traga, moraš se svladati, - jer u borbi za domovinu treba slobodne ruke!«

»Ne!«- odluči krepko u sebi, ustane i iziđe. U svojoj sobi sjedne k stolu u namjeri, da uči. No uzalud se silio, nikako mu se nije dalo. Oblijetale ga sveudilj svakojake zamamne slike, žarila ga želja i požuda, sjetio se krasnoga obiteljskoga života u Lucićevih. »I ja bih onda tako imao!« - i na usnama mu se zalije blažen posmijeh, a duša mu sve dublje i dublje ronila u slično snatrenje. Oh, sad je osjećao, da svaka zadaća ima svoje doba, da je za nj minulo vrijeme učenja, a nadošlo ono, kad je unutarnja neotkloniva potreba, da ispuni zahtjeve i zakone tihe prirode. Nešto raskošno i bujno zastruji mu cijelim tijelom, a znao je blizu nju, uzrok ovomu trzanju, pa odbaciv knjigu spremi se na šetnju, jer više nikako ne mogaše nemira svoga svladati.

Uto začuje prijeko iz velike sobe majstoricu ljutitim glasom: »Dakle zbilja ne! A kome za volju, - ovo bih ipak rada znala.«

-»Nikomu!«, odvrati djevojka. Kačiću u jednu ruku bilo drago čuti ovo, u drugu nemilo ga dirnulo. On kao da se nadao, da će čuti svoje ime.

»Nikomu - nikomu! Pa što hoćeš? Pitam se, što ćeš, nek mi stari danas pomremo, - imutka nemaš - ta tvoja karta također neće biti do svršetka vijeka lijepa, - pitam te, što ćeš?

- Molim te, majko, pusti me! Nagovorit me nećeš - odlučila sam, da ne, - i ne mogu inače. A što se bojiš za moju budućnost -, e - učit ću preparandiju, ili telegraf ili poštu, te ću se moći uvijek pošteno svijetom protući.

Kačić ne slušaše dalje, no bude duboko ganut. Neki mu tajni glas prišaptavao, da Ružica zbog njega tako čini. »Bokče malo -, kako je dobra, - a ja, - no što ću! - Al odakle znam, da me ljubi?«

Prošetav se nekoliko puta Jelačićevim trgom uđe napokon u kavanu. Tu stane čitati i za čas bio je posve uduben u novine. Bilo je opet govora o nekakvoj povredi državnopravnoga stanja Hrvatske. Predsjednik ministarstva je mimoišao bana i učinio neposredno sam odredbe u jednoj autonomnoj stvari. Opozicioni listovi silno udarali s toga na vladu, a vladini organi dokazivali, da nije istina, da bi bio zakon povrijeđen, ministar - predsjednik da je tom odredbom vršio samo svoju vlast, jer da se napokon ne može zanijekati, da je on u svemu vrhovna glava, a opozicija, koja to poriče, nema druge namjere nego da huška taj bijedni narod, koji bi najbolje učinio, da se ne brine nego za svoj kukuruz. Članak je nosio poznatu Hojkićevu šifru.

Kačić bijesno baci novine iz ruku. Sve rodoljubno mu čuvstvo opet je silno bilo uvrijeđeno, mržnja na Hojkića opet potpirena, pa ako ikada, to je taj čas bio uvjeren, da se treba odreći svake lične sreće i živjeti samo za domovinu, a kod toga pomišljaše na Ružicu i na one prelesne sne od danas poslije podne. »Od svega toga ne smije biti ništa!«

Taj čas prođe mimo njega nekoliko husarskih oficira, praveći silnu buku hohotanjem, glasnim razgovorom te štropotom sabalja po zemlji. Kačić ih je omjerio ljutito i ništa manje zlovoljno od najstrožijega malograđanina. Sad spazi u njihovu društvu i jednoga civilno odjevena gospodina. Visoka i skladna stasa prolazio je nemarnim ljenivim korakom, ne ogledavajući se ni na jednu stranu. Licem izvanredno lijepim no nešto upalim i blijedim pronosio se neki izraz prezira i zasićenosti. Odijelo mu bilo elegantno, kroja engleskoga, i svjedočilo o finom onom ukusu, koji čovjek pribavlja jedino u općenju s najvišim krugovima društva. Ta aristokratička otmjenost pršila je također iz čitave ostale njegove pojave, iz svake kretnje, iz svakoga miga.