Svagdašnja povijest iz hrvatskoga života Tout le crime ici bas est fait par l'ombre lâche

- Dokazati? - smrknuto upita Kačić.

- Trice i kučine! Prije nego vam se služba dade. A ma ne ište se Bog zna što. Znade se, da imadete tamo u svom kotaru upliva i da biste mogli koristiti. Vi biste dakle napisali nekoliko redaka na uglednije ljude; listovi već su sastavljeni, treba samo, da ih potpišete. Ne bi ni zlo bilo, da u službenom listu ma kojim god povodom prosvjedujete protiv tobožnjih osvada, kojima vas bijede, da ste pristaša opozicije. Mogli biste spomenuti, da je danas u Hrvatskoj jedina vlada sa saborskom većinom, koja po narod dobro misli i koja mu - što je glavno - može koristiti.

- Pa što je u tim listovima? - glupo zapita Kačić, a glas mu od muklosti zamirao.

- Ništa, nego da me preporučate za kandidata protiv Bolića.

- Gospodine! - zavikne Kačić i odbaci nedogorjelu cigaretu daleko od sebe.

- Zar nećete?

- Ta to bi bila lopovština. Ja ne odobravam vaše politike, a i radio sam upravo u onome kotaru protiv ove politike, pa da sada!

- Možete li odobriti politiku Bolićevu, odobravate li demoralizaciju, koju širi protiv svakoga autoriteta?

- Al još manje odobravam samovolju i silovitost, kojoj vaša politika nije nego najspremnija ropkinja.

- Molim, molim, vi valjda uviđate, da ja ovdje s vama o politici ne pregovaram. Kažem vam: Ili ćete ovo učiniti, sutra još, te ćete prekosutra biti namješteni; ili vam ne treba da od sutra više u moju kancelariju dolazite! - izgovori Hojkić hladno svojim najpatetičnijim glasom i otpusti Kačića.

Kad se je sam na ulici našao, najprije mu je bilo, kao da bi morao plakati. Proklinjaše čas, kad je k Hojkiću došao. »Eto, to su posljedice, to su posljedice!« - očajno je ponavljao. Proklinjaše isto tako svoje siromaštvo, koje ga sili, ili da učini nešto nepošteno, ili da opet padne u svoju pređašnju nevolju i oskudicu. Sve mu srsi prolazili tijelom pomišljajući, da će opet tako biti. »A šta onda s Ružicom? Jao, onda je ona za me izgubljena!«

Lutao je u ovakom trzanju, strahu i očajnosti do kasne večeri po gradu. Ne mogaše se odlučiti, da pođe kući. Bojao se stupiti pred Ružicu, - strašeći se, ne čini li joj krivo, i opet, neće li se u njenoj prisutnosti odlučiti za zahtjev Hojkićev. A ipak činio mu se taj zahtjev, što je dalje razmišljao, to manje gadan. Napokon svim pogodnostima, kojima ga je Hojkić toliko zavodljivo nudio, ako mu učini po volji, mogao je taj čas malo zabaviti! Ta za Boga dragoga, njegov žar odavna je jenjao od nepouzdanja, njegova ljubav za Hrvatsku, hvala Bolićevu nastojanju, nije imala ništa konkretno pred sobom, za čim bi mu srce uistinu pregnulo; to je bilo tek nešto neopredijeljeno, u čem je sve mjesta imao; čim da se dakle oboruža i brani protiv zamamnih udobnosti života, gdje da uzme snage, da se baci u pređašnju bijedu? »I jest sve skupa djetinjarija! Šta je to napokon, ako pišem, neka Hojkića biraju? Zar da se čuvam, da ne bih Boliću škodio? Onome razbojniku tuđega poštenja! Napokon ja sam se riješio, da sam išao k Hojkiću u službu!«

Ovaj put mučile su Kačića mnogo manje sumnje, nego kad mu je bilo poći k Hojkiću u pisarnu.

Drugo jutro donese mu listonoša list iz Dražđana. Pisao mu Živko i javio, da će se skoro vratiti. »Ja sam sveudilj mislio, da ću moći izvesti svoje namjere, te ozbiljnim gospodarstvenim radom pomoći domovini i narodu. O -, i sve ovo vrijeme, što sam u tuđini, napeo sam sve sile, da što više skupim iskustva na tom polju. Koliko li krasnih osnova zasnovah! A sada je sve s Bogom. Javno stanje u Hrvatskoj je takovo, da bi ludo bilo i pomišljati na mogućnost izvedenja, a da se najsvetije stvari narodne ne izvrgnu najvećoj pogibli. Pa biti makar najbogatiji, a žrtvovati svoje poštenje i samosvojnost, ludo je i gadno u životu pojedinca, koji je ipak posve realan pojav; a kako da se to ne mora zavrgavati i osuditi u životu naroda, koji naposljetku postoji kao idejalna skupina. Tu mora dakle biti također temelj idejalan. Kod nas je pak dotle već došlo, da prijeti pogibao svemu, na čemu se opstanak naroda osniva. Da to nije tek pretjerana bojazan, svjedoči najbolje postupak s odvjetnikom R-om. Uz takve dakle prilike valja nam se svega okaniti i stati u prve redove na obranu svih uvjeta, koji su nužni za narodni opstanak. Ja sam se riješio, jer držim i osjećam, da bi svako drugo ponašanje suviše odavalo lijenost i kukavštinu, a i duševnu nemoć. Vraćam se dakle kući, gdje ću uz ostale rodoljube braniti Hrvatsku i sve ono, što je s ovom misli u savezu. Dakle mjesto zvižduka i štropota strojeva moje tvornice eto moga glasa, koji mi se kida iz dna prsa i kojim ću morati na sve dušmane navaljivati. Jer pogibao je velika...!«

Pročitavši ove retke Krešimir je blijedio i podrhtavao. Napokon spusti nemoćno ruke niz bokove, te bolno prošapne: »A ja bijednik, taj čas samo da se nisam odrekao svega!«

- Ne, makar trpio baš paklenske muke! Al Ružica -! Oh, Bože, zašto baš mene takvim kušnjama mučiš! Kako bi sve lijepo moglo biti. Jao, jao, zašto nisam učio! O Bože, Bože, kako gorko plaćam sada izgubljene godine! No zar nije sve iluzija? Živko se vara. Da se i smije nadati pobjedi, narod će sve jednako trpjeti; dok je toga svijeta, bit će uvijek i muka! Zar o tom ovisi sreća naroda, ako ja patim? Bože moj, pravo je rekao Hojkić; još je bolje, da budem ja, nego da bude drugi, koji ne ljubi zemlje ni naroda. Oh, šta ja to! Kako sam duboko pao! Hojkiću, Hojkiću! Ti si me otrovao. Ha - ha - ha - ne on - nego moja bijeda, koje se zadobavih svojom lijenosti. Ali neću pasti, ne, ja ih sve skupa mogu mrziti, ali Hrvatsku ljubim!

Ovaj čas bane u sobu Ružica, sva u suzama.

- Krešimire, dragi Krešimire, spasi me! I baci mu se na grudi i ovije mu se mekim, glatkim svojim rukama oko vrata. A djevičanske nježne grudi joj se od boli nadimale, i on osjećaše na prsima svojim kucanje uzbunjena joj srdašca. Zaboli ga u duši muka ljubljene djevojčice, te ne mogaše drugo, nego da joj pogladi kosu sa čela. Tek za čas zapita u svojoj smetnji Ružicu, što joj je?

- Ah, ovdje je gospođa Ilerica. I djevojci zaguši plač i ridanje dalnje riječi.

- Ilerica? - sa strahom izgovori Krešimir. Zar opet? - i ne usudi se da dalje pita.

- Jest. A majka me sili, da pristanem; želi još danas sve urediti, kaže, da ne smijem u kući ostati, ako ne privolim. Veli, da, no ona kaže, da ti ozbiljno ne misliš, da ti se služba nuđa, a ti je nećeš; joj, joj meni, a ja ne mogu, ja te suviše ljubim.

- O, Ružice!

- Ne, ja ga neću. Povedi me odavle, ja idem s tobom, - makar ovako. O, ja znadem šiti, pa ćemo živjeti.

- Ružice, Ružice, ti si..., o ja ne zaslužujem tvoje ljubavi! Al ne, - ne! Ne primam ove žrtve. S Bogom! I on je pusti i kao vjetar poleti iz sobe.

Odluči, da ravno ide k Hojkiću. Na ulici slegla se nešto njegova uzrujanost, te jedan trenutak stao razmišljati ne bi li zbilja mogao prihvatiti ponudu Ružičinu, »najposlije makar pošao kući kopati, pa ću biti seljak!« - Al mogu li Ružicu - ne! Zašto ne? - Uto prođe mimo banskih dvora. Upravo taj čas iziđe na velika vrata jedan od prvaka Bolićeve stranke, obučen u crnini. Slavili su ga kao jednoga od najsilnijih govornika i najvjernijih rodoljuba. Brzo, kao da se skriva, sunuo u fijaker, koji ga je već čekao. Kačiću se to silno dalo na čudo, što taj čovjek ide u banske dovre. Crni frak, bijeli ovratnik, svijetle rukavice, ta ovako se samo k njegovoj preuzvišenosti ide. Nije mu bilo dugo sumnjati. Iz banske kuće izađe dnevničar, koji je nekoć s Kačićem u gimnaziju išao. Ovaj mu se približi, lukavo se smijući.

- Jesi li ga vidio? - zapita odmah Kačića.

- Zar dr. Ž-a? Jesam.

- Pa zar se ne diviš? Bio je kod bana, a ja evo znam i za što! - pa pokaže spis, što ga je u rukama držao i uzme nevješto mađarski pisani sadržaj čitati. - Ovo ti je njegova molba, koju je podnio madžarskomu ministru, da mu podjeli nekakvo poduzetništvo kod šuma krajiških, ili kod investicionalnoga fonda, ili kod željeznice, ne znam pravo! A ministar poslao banu. Danas je bio radi toga dr. Ž. gore, a ja nosim sada spis k financijalnoj direkciji. Dobit će dr. Ž.; ali sad valjda neće više goniti grom i pakao na bana!

I mali pisarčić otrča prema Mletačkoj ulici.

Kačić se sada i snebivao i ljutio i smijao svojoj gluposti, svome idejalizmu. »Ja, dakle, neznatan đak, da tu kakve žrtve prinosim, da žrtvujem Ružicu - da se mučim, a taj proslavljenik piše madžarske molbenice, puže pred ministrom i banom te moljaka za milost! A ja da sumnjam, što mi je raditi? Međutim neka Ilerica isprosi Ružicu!« -

Sad pohiti ravno u Hojkićevu pisarnu. Pomisao, da bi mogao izgubiti Ružicu, bijaše za nj nesnosna. On ju je ljubio svom dušom i cijelim srcem; gotovo ne mogaše pomisliti, da bi mu jedan čas bilo moguće živjeti bez nje. »Oh, a neću li potpisati ono, ja je izgubih, ja sam bez kruha!«

»Pa što, i opet velim, pravo ima Hojkić, dandanas se u ovakovom skromnom, svagdašnjem radu na polju prosvjete može najprije narodu hasniti. Odlučio sam, - veli Živko; dobro, i ja sam odlučio. O, Ružice, tebi za volju sve!«

Uto dođe u pisarnu. Hojkić ga primi ljubazno, no svečano. Krešimir nije znao sada, kako bi počeo; neopisiva smutnja zaokupi mu svu dušu. Srećom, da je Hojkić počeo.

- Vi ste dakle uvidili, da imadem pravo?

- Ja ću pisati, - muklim glasom odvrati Kačić.

- Bravo, bravo! Evo, sve je ovdje priređeno. Ta imade kakih desetak pisama, i na vašega oca. A i ono očitovanje.

- Dajte ovamo! I Kačić uzme drhtavom rukom potpisivati svoje ime. Nešto ga suzdržavalo, da se potpiše Krešimir, već je samo pisao Petar Kačić.

- Izvolite! - izlane kod zadnjega potpisa Kačić, blijed kao smrt. Najviše ga bolio list na Lucića. No odrešito trgnuv glavom i izmrmljavši: »Ah - šta, neka, svejedno je!« - otrese se i toga čuvstva, te se silomice uzme naslađivati mislima na Ružicu.

- Hvala vam! A evo, da vidite, da nisam slagao, izvolite primiti ovo! - Kačić uzme u ruku složeno pismo, mekanično ga otvori, i čitaše svoj dekret, kojim bješe imenovan za činovnika kod kr. javne oblasti. Bez misli, bez prave radosti, buljio je u lijepa slova dekreta, u nečitljivi potpis banov; neka omama svladala ga potpuno. Tek malo po malo dozivao se k svijesti, a ono, što je osjećao, bilo je sasvim slično stidu, užasnoj grižnji savjesti. - I Bog zna kako: on, koji je odavna svako čitanje pjesničkih djela odvrgao, sad se sjeti prizora među Faustom i Mefistofelom, kad je Faust potpisao strašnu svoju obvezu. Oh, taj Hojkić pričinio mu se sada sasvim kao sam đavao!

- A sad pohitite kući i javite sve Ružici. Moju čestitku također.

- Jest, jest, k Ružici! - ponovi glasno i ne rekavši ni »zbogom« Hojkiću sune kroz vrata.

Za nekoliko časova držao je u naručju dragu svoju zaručnicu uz blagoslov njene matere, koja se više i ne obazre na kuhinju, već pusti ručak i pohiti odmah k župniku, da udesi sve potrebito za vjenčanje.

Još isti dan čitalo se u službenim novinama na čelu lista: Nj. Preuzvišenost Ban... obnašao je Petra Kačića, svršenoga pravnika, imenovati... i tako dalje.

Na trećoj strani lista čitala se je pod rubrikom »javna očitovanja« izjava Petra pl. Kačića, koje je glasila onako, kako mu je Hojkić predložio bio, tek nešto jasnije i krupnije, te nije moglo apsolutno nikakve sumnje biti o njegovu političkom »vjeroispovijedanju«. Samo da nisi među recima čitao riječ: »pozitivizam«.

Izjava je svakako u prvi mah svratila na se neku pozornost publike po kavanama. Istina, ne dugo; - ljudi ili privikli već takim stvarima u Hrvatskoj, ili možda i sami toliko pozitivni, da su razumjeli pozitivističnu opravdanost Kačićeva koraka ili možda - a to će biti najvjerojatnije - nenaučeni ni o čemu razmišljati, - zaboravili su onaj mah tu izjavu, čim su novine iz šaka metnuli, pa se požurili, da im ne umakne prilika igrati malu partiju taroka »in Dreien«.

Samo jedan gost u »Narodnoj kavani« na Jelačićevu trgu ostao je gotovo zapanjen na svom mjestu. Ruke su mu klonule do koljena, te je držao u njima novine, a da nije za to ni znao. U licu nategle mu se crte od boli i žalosti, a oči ukočeno gledale preda se. Bio to Živko Narančić, koji se je jutrošnjim žakanjskim brzim vlakom vratio iz tuđine. Ovamo u kavanu došao je svijetla obraza i sretna lica, da potraži Kačića i da mu javi svoju neopisivu sreću. Danas ujutro, kad je iz hodnika izišao, bješe mu prvi korak k starcu Mirkoviću. Nisu spomenuli ni jedne riječi o prošlosti, ta znali su, da ih čvrsto vežu dvije zajedničke im ljubavi, takve ljubavi, kojima se za volju mogu i zablude oprostiti. Jedna ljubav bila prema domovini Hrvatskoj, a druga ljubav prema dragoj Vilmi. »Znao sam, da ćeš se vratiti«, tek reče Mirković i odvede ga ravno k Vilmi. Ona još uvijek sjajna u svojoj ljepoti, povećanoj turobnim titrajem, koji je lebdio u krasnom joj licu, dočekala je Živka srdačno; i u prvi čas mogao je siguran biti, da je ova dobra plemenita duša sve oprostila, i da ovo stalno srce svejednako ljubi.

I kad ostadoše sami, no da, jedan čas - i oni se nađoše na grudima. Otac ih ovako zateče, a suze radosnice kanuše mu niz plemenito, umno lice. Živko je morao u njih ostati i tako je tek sada poslije podne dospio, da potraži Kačića. Kod kuće u njegovu stanu rekoše mu, da je u kavani. I on pohiti ovamo. Mjesto Kačića našao je njegovu izjavu.

Dugo ne mogaše Živko da se osvijesti od udarca, što mu ga je izjava Kačićeva zadala. Gotovo osramoćen, bijedan, smrvljen plakaše za izgubljenim drugom. »Nisam ipak mislio, da će baš tako strašno biti. Dosta mi je bilo, što sam se morao bojati, da neće čovjek dosta naučiti pa se zapustiti, te da neće biti od njega nego prazan vikač ili opet jednostavan sirotan, koji ide u službu, da steče hljeba. Ali ovo! Ah, pa da se čudim! Uzeli mu najprije vjeru u sve, ubili mu ljubav za ljepotu i znanost, naučili ga mrziti sve ono, što i neprijatelji hrvatski mrze, a onda opet morao je proniknuti u svu njihovu kukavštinu i beznačajnost. A vrijeme odmiče, život traži svoje: moralo je tako doći! Najžalosnije je uza to, da nije on sam -, nego ih Hrvatska ima u svakom kutu - ovih izgubljenih Kačića.

Ovo su bile Živkove misli, dok je ovako bez kretnje sjedio na svom mjestu. U to uđe Kačić, u novoj odjeći, nekako ozbiljan, prkosit, svečan.

U prvi čas našli se svi u kavani u neprilici, jer su ga dobro poznavali. Ta bio je poznata ličnost. Ovoj smetnji učini kraj nekaki mali guravi gospodičić, koji je poslije podne najljuće psovao, pročitavši njegovu izjavu. Taj sad odmah k njemu pohrli i uze mu uljudno i »srdačno« čestitati i pitati, u kojoj je »dietenklasi«. Kačić mu važno odvrati, da je u devetoj. »A dakle hauptmannsrang«, - te se još smjernije zguri mali guravac. Na to su došli drugi gosti, pa Kačiću redom čestitali.

Jedini Živko ostao na svom mjestu i okrenuo Kačiću leđa, kad je ovaj htio da k njemu pristupi.

I bijedan, nesretan, i ne znajući pravo što govori šaptaše Živko: - »Oj bijedna Hrvatska, kroz milijune svojih usta ponavljaj vječnu molitvu: »Daj nam, o Bože, pošteni kruh, oprosti nam grijehe naše, kako mi praštamo dužnicima našim; ne uvedi nas u napast, već izbavi nas od svega zla - i daj nam značajeva, daj nam značajeva!«

I Bog će uslišati ovu molitvu, pa će biti dana i svježa uranka; nestat će ove teške noći, razbježat će se njene grabežljive zvijeri, što no gramze u tmini njezinoj za svakakvim plijenom, razletjet će se njene strahotne sove, njeni zlokobni ćukovi, i njeni proždrljivi pacovi, - njeni škodljivi miševi, oh - i njeni otrovni škorpioni, a i njene lude lepirice bez glave; otprhnut će tada sav ovaj noćni svijet, a sjajno sunce obasjat će širom svu Hrvatsku, i mladi rosni dan poljubit će svetu zemlju - grobnicu neumrlih junaka - a zatim kućicu značajnih sinova, koji će zavrijediti, da izuste ponosne riječi slobodna Engleza: »My house - my castle« - i da se porede davnim svojim djedovima, koji su isto tako s pravom mogli reći: »Moja kućica, moja voljica!« Oj, hrvatska zemljo, udijelio ti dobri Bog ovo što prije!