Svagdašnja povijest iz hrvatskoga života Tout le crime ici bas est fait par l'ombre lâche

- Čekajte, molim, ostanite na mjestu, ne puštam vas u ime zakona.

- Nemate vi toga prava, per Dio santo! - umiješa se Puškarić, dok Žunić i Kačić silomice potegnu k sebi Jelenčića, koji je od ljutine sav problijedio i neprestano vikao: »Kakva je to sramota, da hrvatski službenik, hraneći se znojem i žuljevima hrvatskoga naroda, uzimlje u zaštitu njemački oglas! »Jest, sramota je! - vikaše, - ne ja, nego vi i vaš kapetan morali ste još u rano jutro sve oglase potrgati. A mjesto toga on na me navaljuje!«

Nastade pravdanje među đacima i stražarom. Ovaj napokon zazvižda prema prvomu katu za pomoć. U isti čas dođe iza ugla mlad čovjek. Sav u čudu popostane. Kačiću pruži srdačno ruku, pa saslušav časak prepirku, obrati se najprije k đacima:

- Molim, gospodo, umirite se. Nije vrijedno. - Okrenu se zatim stražaru s riječima: - Izvolite gospodu otpustiti, pravnici su, ja ih poznajem. Ako mislite, da su provrijedili red, oni će se iskazati, a vi znadete propise. Molim dakle, gospodo, uredite stvar.

Stražar pozdravi po vojničku i u znak, da se slaže s tim riječima, kimne glavom te se odmakne za dva tri koraka natrag.

Pridošavši mladić bijaše birano, pače elegantno odjeven. Vidjelo se iz svega, da mu nije svejedno, kako izgleda, i da posvećuje neku brižljivost vanjštini svojoj. Međutim ukusna jednostavnost i pomanjkanje onih toaletnih malenkosti i pretjeranosti, koje označuju pravoga »gommeuxa«, sačuvala ga sasvim od prikora, da je kicoš. Glas, kojim je govorio, bio je zvučan, miran i posve siguran, pa je uopće cijela mu prikaza i sve, kako je stajao i kretao se, odavalo onu otmjenost, kojom se odlikuju samo posve samostalni duhovi. Uza to mu je krasno lice sjajilo dobrotom i ljubaznosti. Bijaše nešto milo i nježno u tim finim crtama uska poduljega obraza, a sive krupne oči smeđih zjenica, ako su svojim kresavim blijeskom i odavale čvrstu i ponosnu volju, ipak su pod lukom gustih obrva i u sjeni dugih trepavica svojim ovalnim oblikom imale nešto sanjarsko u sebi i izricale nešto čuvstveno. Na prvi mah morale su uvijek ove oči djelovati.

Đaci međutim stajahu na okupu neodlučni, što bi, pa pogledavajući čas pridošloga, čas jedan drugoga stali se napokon tiho dogovarati. Kačić i prihodnik ljubazno se pitali za jednu malenkost.

- Mi nećemo da kažemo svojih imena, - rekne napokon Puškarić.

- Tada molim, da me slijedite.

- Ni to nećemo; pustite nas jednom u miru, per Dio santo! Pazite radije, da se u Zagrebu toliko ne krade, - povikne ljutito Žunić.

- Kolego Žuniću, nemojte tako, umirite se. Dakle gospoda ne žele kazati svojih imena. Ja preuzimljem potrebito jamstvo za njih. Mene neka zovu na odgovornost. Ja sam pravnik Živko Narančić. Evo vam posjetnice. Mislim, da je dovoljno? - završi ovaj ponosito, no ipak dobrostivo pogledavši stražara. Stražar se nakloni i odstupi, no prije prezirno omjeri postrance Puškarića, Žunića i Jelenčića.

- Stante! - zavikne ujedared za njim Kačić. - Ja neću da se sakrivam. Vratite posjetnicu gospodinu Narančiću, pa zapišite mene. Zovem se Krešimir Kačić, pravnik. Stražar međutim nije više slušao, te se na mig Narančićev udalji.

- Pusti Kačiću! Neću ja nikoga sakrivati, ja sam poznat s redarstvenim činovnikom. Kazat ću mu, da nije ništa na stvari, i sve će se mirno urediti. Prijatelj Jelenčić, a i ti, vi ste prevruće krvi, pa bi mogli zlo proći. Najbolje ovako! - prihvati Narančić ljubazno i stisne Kačiću ruku, usrdnim pogledima još ga moleći, da se umiri.

- Ne, oprosti! - prekine ga Kačić i naglo istrgne ruku. Ja ne tražim, da me tko brani; ako sam kriv, odgovarat ću sam. Ti se nisi smio ni umiješati, a kamo li ime svoje kazati.

- E, al takova su uvijek ova gospoda; vrebaju na zgodu, da mogu koga spasiti, - ironično i ujedljivo doda Jelenčić. - Dakako, onda mogu barem zahvalnosti iskati. No žalibože progledali smo.

Narančić na ove riječi problijedi, a licem mu zatrepta bolno trzanje. U krupnim lijepim očima kao da se zalila suza. Tad se uspravi ravno i visoko, nadvlada svoj nemir potresav ponekle tijelom, pa mirno ali ponosito odvrati: - Vi se varate! Kazao sam svoje ime, jer ne htjedoh da se dogodi sablazan, da vas stražar tjera usred bijela dana po gradu.

- Kakva sablazan? No dakako, ti si gospodskih navada, u tvojim očima bila bi svakako takova pratnja nešto užasno. Pred ljudima, koji se riješiše predsuda, koji su za domovinu pripravni i na vješala tanka, pred njima ne bi to bila sablazan, a ne bi ni sramota pala na nas, nego na silnike naše i našega naroda! - izdreči se Puškarić surovo i muklo.

- Ja sam takovih navada, kakove nam zakoni naobrazbe propisuju, i priznajem, da mi je fini Atenjanin bio u povijesti uvijek miliji nego surovi Špartanac, - u ostalom chacun a son gout!

- Eto, i to je gospodska fraza! Pak - ha, ha, ha! - koga se vraga dičiš svojom francuštinom!

- Čuješ li, to je ipak preko mjere! - prekine Narančić Puškarića. Ne dopuštam nikome, da sa mnom ovako govori. No opraštam ti, jer drugačiji ne možeš ni biti. Uostalom ti najbolje znadeš, da si sada bio nepravedan, jer me poznaješ. No najbolje je, da prestanemo. - Narančić htjede na to ostaviti društvo, ali ga Kačić zadrži.

- Ne raziđete se ovako, - prihvati on. Ja poznajem prijatelja Živka i znam, da je najbolje mislio, kad se je za nas zauzeo. No i mene ne bi bilo nesretnim učinilo, da nas je stražar tjerao; za svetu hrvatsku stvar i više ću podnijeti. Nego, stante, mi smo ipak pogriješili, mi smo morali naša imena kazati. Ta moram uvijek biti kao čestit čovjek pripravan, da za svoje čine i odgovaram. Mene je sada stid.

- Ohoho! Još vam se, kako vidim, djetinjarije po glavi metu. Nismo mi tajili, - da, da - čemu - zar od straha? Ili što želimo izbjeći odgovornosti? Bog - ne, ne, - luda fraza, dakle podnipošto nije tako. No mi se ne htjedosmo pokoriti robu zakona, koji za nas ne može imati valjanosti, - zaintači Jelenčić.

- Tako je! - potvrde Žunić i Puškarić.

Ovako se prepirući dođoše do ugla realke. S Griča silazila mlada ženska, upirući se o debeo štap. Mladi ljudi ne bi je bili ni spazili, da se baš nekoliko koračaja pred njima ne posklizne, padne i bolno zakrikne. Puškarić, Žunić i Jelenčić tek se ogledaše i pođoše dalje; Narančić pak skoči onamo, prigne se k njoj i nježno je digne.

 

III.

Dok je Živko pomagao djevojci, hromoj u desnu nogu, stajao je Kačić nepomično nekoliko koračaja dalje. Neizrecivo smilovanje obuzme mu čitavu dušu, videći kako se mlado djevojče teško diže i sa strahom hvata Narančićeva ramena, da opet ne padne na sklisko tlo. To smilovanje bješe tim jače, što je opazio, da je djevojka kao anđeo lijepa. U ponešto uskom licu pravilnih nježnih crta lebdio izraz dobrote i strpljivosti. Velike tamnomodre oči sa svojim neobičnim k nebu podignutim pogledom sijevale su žarom čuvstvene duše i izricale nešto žalobno, nešto slično mučeničkim pogledima, no ipak ne odavahu ni jedan čas kakva prikora ili nezadovoljstva; pače uz onaj fini tek nešto zavinuti nosić, uz djetinjasti potez oko rumenih malih usni, dražesno svježih, ljeskala se također spokojnost i mir nedužna čista srca, koje kod najmanje već radosti dragovoljno zaboravlja svoju nesreću. Kačić bijaše potpuno svladan, pa tronut u duši tiho šapne: »Tako krasna, tako mila, pak - ta nesretna noga!«

Ni sam se nije osjećao sretnim, zato ga je to jače privlačilo nešto k ovoj nedužno od prirode kažnjenoj sirotici. Naprama ženskima bijaše inače tako plah, da se nije mogao svladati. Žensko društvo bilo mu neugodno, a on u njem kao sapet, i nikada nije znao, kako bi se u njem vladao. Nespretnost svoju u takvom društvu nastojao bi prikriti neuljudnom zlovoljom ili vječnom šutnjom. Sada mu je smilovanje svu plahost rastjeralo. Ta prema nesretnicima svaki Božji dopušta si čuvstvo premoći - otkle dakle plahost!

Kad mu se Narančić s djevojkom sasvim približio, pridruži im se Kačić i nakloni se. Dakako, srce mu je uzelo silno kucati i rumen ga oblila dovrh čela. No spazivši, da je djevojka, ako i vrlo uredno, ipak jednostavno odjevena, pače da joj paletot nije baš sasvim nov, postade opet sasvim slobodan i siguran.

- Na koju stranu izvolite, gospođice? - upita ljubazno Živko i stane časkom.

- Ja idem kroz Mesničku ulicu, - odvrati djevojka ugodnim nešto tihim glasom, upirući se o svoj debeli crni štap, te nehotice baci bojažljiv pogled na strmi put, kojim joj bijaše poći.

- Ah, ondje je osobito sklisko, - zabrinuto izusti Kačić i protiv volje izmakne mu se pogled na djevojčinu nogu.

Ma da je u isti čas to požalio i hitro na stranu pogledao, djevojka je ipak ulovila taj pogled i pogodila, da misli na njenu hromost, pa se je zastiđena zacrvenila.

- Ako dozvolite, gospođice, mi ćemo vas pratiti, - reče Narančić ljubazno, uljudno se pokloni i nastavi: - Mi smo pravnici, - evo, gospodin Kačić, - ja sam Narančić.

Djevojka se malko zabuni, što joj je preljubazno pristajalo i tek poslije nekoliko časaka izusti: - »Drago mi je«, ostajući sveudilj neodlučna, bi li, ne bi li prihvatila ponudu. No pogledav na strmi, suledicom pokriti put, odvrati: - Ako ste tako dobri, molit ću.

Narančić joj opet ponudi ruku, no ona kao da nije toga spazila, krene dalje upirući se jedino o svoj štap.

Kačić bijaše nekoliko koraka iza njih, pa videći, kako se bijedno djevojče muči hodajući, bude još više dirnut. Opazi ipak, da je slabo ovo onisko djevojče ne samo lijepa lica, nego da je nježno joj tijelo puno dražesti i čara, osobito ramenice da se spuštaju ljupko i plemenito, stas da joj je tanak i gibak, pa kraj sve tjelesne pogrješke i teška hodanja ipak da je kretnja mila, te se ne miče onom nespretnosti, ljuljanjem i bacanjem čitava tijela od jedne strane k drugoj, kako to čine druge hrome ženske. Najviše se divio krasnoj smeđoj kosi, koja se bujna i valovita prelijevala u svijetlu zlatnim blijeskom i jednostavno spletena u čvrstim debelim pramovima padala pod vrat. On je uživao u toj ljepoti. Napokon se toga zastidi i sam u sebi ukori, što mu kraj ove bijedne nesretnice takve misli dolaze.

Kad dođoše do zavoja, štono se sa šetališta spušta u Mesničku ulicu, pokaže se pred njima visok, star gospodin, sav u crno odjeven. Dugi bijeli brk pristajao mu odlično k plemenitomu, umnomu licu. Narančić i Kačić uljudno ga pozdrave. Bijaše to akademik Mirković, slavljeni učenjak i rodoljub.

- Servus, amice Živko! - radosno i ljubazno klikne starac, prepoznav Narančića i ustaviv se i potreptav ga po ramenu, upita prijatno: - Kamo? - U isti mah opazi djevojku kraj Narančića i uljudno joj se nakloni. - Što mi ti radiš? Ni jučer ni danas nije te bilo k nama. Vilma je već zabrinuta, da si bolestan. A ti zdrav, hvala Bogu! O, da dođeš k meni. Dobio sam krasnih stvari, - oh! Važne listine: Međumurje, Slavonija, Mačva. Ta znaš, svaku među mogu označiti čak onamo u dvanaesti vijek!

- Živio! To me baš zanima! - s pravim zanosom odvrati mu Narančić.

- Moraš li u donji grad? Ako ti je moguće, da ostaviš društvo, drago bi mi bilo, da pođeš malko sa mnom. Imam ti još nešto važno kazati. Tražio sam te već danas.

- Nemam dolje ništa silno. Gospođica će me ispričati. Ako dakle izvoliš, idem s tobom. Klanjam se, gospođice, izvinite. Zbogom, Krešimire!

Kačić ostane sam s djevojkom. U taj čas kao da ga je podišla obična njegova plahost, pa samo što se nije razljutio, što ga je Živko ostavio. Ništa ne govoreći išao je uz nju, a glavom mu se vrtile svakojake misli. »Dakle djevojke pratim; oh, da me samo koji poznati ne vidi, još bi mi se narugao. Ne znam, ni čija je ni što je. Ipak bih morao s njom štogod progovoriti; držat će me inače za glupana. No do bijesa što da reknem? Oh, taj Živko, kako me je mogao ostaviti, pa i taj Mirković, zašto je baš taj čas morao doći!

- Gospodine, budite tako dobri! - prene ga iznenada plahi, uspregnuti glas djevojke, koja je stala i sva crvena u licu držala prema njemu ruku, da se za nj prihvati. Bijahu bo došli baš k najstrmijemu smrznutomu mjestu.

- Molim, izvolite, - nespretno i sav zažaren ponudi joj se Kačić. Ona mu se tek nešto, iz daleka, uhvati oko ruke.

- Jeste li vi, gospodine, Zagrepčanin? - počne napokon djevojka, koja se kao svako žensko čeljade prije sabere i prekine neugodnu šutnju.

- Nisam! - odvrati Kačić odmah nježnim glasom opet sasvim primiren. - Ja sam iz Slavonije, no roditelji su mi odavle iz Zagorja. Otac mi ju služio dolje dugo vremena kao činovnik.

- Tako? - I moj pokojni dobri otac bijaše nekad ondje činovnik. Sjećam se, da nam je često pripovijedao, kako je ondje ugodno i lijepo.

- Lijepo jest, no sve otuđeno!

- Kako to? - upita ona pravom izvjedljivošću. Uza to je podigla glavu i sad se bliže primakla i čvršće uhvatila. Kačić je tek postrance pogleda i uvjeri se, da ovo lice nije samo veoma lijepo, nego i upravo umna izraza.

Ta pomislite! - nastavi on živahno, - još danas ima ljudi u Slavoniji, koji ne znadu, da su Hrvati; drugi opet hoće, da budu Nijemci, Madžari i sve drugo, samo ne Hrvati. Ondje ne govore, gospođice, ni riječi hrvatski, pače inteligentni ljudi nazivlju hrvatski jezik »šokačkim«. Nije li to užasno? - dovrši ljutito Kačić.

Ona mu dade sasvim pravo, i Kačić se iz njezinih riječi uvjerio, da je to naobražena djevojka narodnoga osjećaja, što ga još više za nju uznese.

Od sada im razgovor samo tekao. Kačić se sam sebi čudio, kako mu se jezik razvezao, odakle mu toliko riječi, odakle toliko smjelosti bez ikakova usprezanja. Svu tu promjenu pripisivao naravskomu i milomu načinu djevojke, kojim se bez svake koketerije zanimala za svaku njegovu riječ i pripovijedala sasvim iskreno i otvoreno svakojake sitnice iz svojih doživljaja.

»Nije tu ni zere kakova prenavljanja ili namisli, - nevino čisto djevojče, prava hrvatska djevica!« - mišljaše u sebi, slušajući, kako pripovijeda, da joj je uboga majka, - ah, kako je ona dobra! - uvijek boležljiva, da živu od neznatne mirovine, ona da pripomaže time, što šije za strane. I danas je morala ići u jednu kuću raditi, jer ona gospođa ne da posla iz kuće.

- Teško se živi, - nastavi djevojka, - al je ipak Bog dobar! Kolikima je još gore! Ah, kod nas u istoj kući stanuje takva jedna bijednica sa četvoro djece. Kad nju vidim, onda tek znadem, kako je nama dobri Bog milostiv! - završi djevojka zažarena od napora, što joj hodanje prouzroči.

Kačić je pogledavao postrance na fini joj ljupki profil i osjeti u sebi nešto neizrecivo slatko, nježno i bio bi najvolio - što? - privinuti je k sebi, ili pasti joj oko vrata. Ah! nije on sam znao što. Znao je samo da kraj njega ide prekrasno, predobro djevojče, i da on za sav svijet ne bi htio sada to mjesto nikome ustupiti. Poteklo mu dušom neopisivo blaženstvo, u spominjanju zadrhtali mu neopredjeljeni osjećaji, zaplovile nejasne slike, crte, sve to iz doba prvoga mladenaštva, kad je sanjao i želio djevojku izvanrednu, - pa gle! - kao da je u djevici ovoj sve to opet našao! I dok je ona ljupkom dražesti milo i tiho čavrljala i čavrljala kao ptičica u proljetnom gaju, - ova prispodoba mu se sveudilj nametala, - on ju je žarkim pogledima promatrao i svu njenu prikazu u se upijao, da opet šapne: »Oh, eto ti prave hrvatske duše!«

Prepustiv se razgovoru, nije ni jedno od njih ni opazilo, da su iz Mesničke ulice već davno zakrenuli u Gornju Ilicu. Iđahu polagano sastajući malo koga na ulici. U to doba dana sav je Zagreb na ručku. Tek sredinom ceste prolazile pojedine hrpe ladanjskoga svijeta žurnim korakom u bučnu razgovoru nastavljajući svoje prepirke od suda ili pripovijedajući događaje s trga i kod trgovaca. Taj pak svijet nije za ovo dvoje mladih mario, pa ih nije u zabavi ništa smetalo. Bijaše obadvoma kao da su već davni znaci, a on nije znao ni za njezino ime. »Gle, da barem to znadem!« - mislio je u sebi, ali se nije mogao dosjetiti, kako bi udesio, da saznade. Ta ga nespretnost ljutila. »Morala bi ona kazati!« - pomisli, no djevojka nije ni iz daleka prema tome razgovarala, te nikako ne dođe do zgode, da bi je mogao upitati ili saznati. A ipak mu je pripovijedala toliko toga, kako ju je dobra majka danas karala, dakako svojim načinom, koji i nije pravo karanje; da, korila je, što se nije htjela maramom ogrnuti, kad je jutros na posao pošla, - al onda izgleda kao kakova starica u onoj ogromnoj marami; - kako ju je nekoliko puta opomenula, da pazi idući niz brdo; - kako su sinoć dugo čitale najprije Lenauove pjesme, a onda uzele Vrazove Đulabije, koje su joj mnogo milije, premda majka protivno tvrdi; - zatim priopći zabrinutost matere, a i svoju, što im je stanar Ljubić, trgovački knjigovođa, otkazao sobu, a još nitko nije došao da je pogleda, premda je cedulja već deset dana pribijena. Sve to i još mnogo toga slično prostodušno mu ispripovjedi onim svojim blagozvučnim, nešto tišim glasom.

Kačić joj ponudi, da će među svojim drugovima o stanu govoriti. On dakako malo koga pozna, pa će teško i naći; sam pak ne treba stana, jer imade u jednoj kući svu opskrbu.

- Vi ste predobri! - otme joj se na to veseo klik, te ga zahvalno i nježno pogleda onim osobitim dizanjem krupnih svojih očiju. Približiv se jednoj dvokatnoj kući dosta zanemarena izgleda ona stane.

- Hvala vam, gospodine, što me dovle sprovedoste. Suviše ste ljubazni. Dalje mogu sama, nije mi kuća više daleko, - i pruži mu neodlučno ruku.

On joj se pokloni i vrati se putem, kojim je došao. No prvi zaklon, što ga je našao pred vratima neke kuće, upotrebi i stane gledati, kuda će mala zakrenuti. Baš je još vidio, da je unišla na vrata jedne stare kuće, dosta zanemarene.

Bijaše mu ugodno i teško pri srcu. Veselio se, što je upoznao tako ljubaznu djevojku, u duhu je prošao opet sav razgovor, dozivao upamet sve dražesne malenkosti, koje je na njoj opazio, pa neprestano ponavljao: »Oj, divno, plemenito dijete, anđelak, pravi anđelak, - oh, ona je sasvim različita od drugih, kakova li rodoljupka!« U druguje ruku osjećao neki strah, stid, onu sramežljivost nepokvarena mladića, ćutio je nešto nejasno, nekakovo željkovanje, koje si nije mogao protumačiti, niti bijaše sasvim svijestan o njem, pa neku bojazan, da se s njim zbiva nekakva promjena. Stid ga je također morio. Što bi kazali njegovi drugovi - Živko, zatim otac, da znadu za tu cijelu zabavu, za taj susret, za tu pratnju?

»Al ipak, da sam joj barem ime saznao«, - požali u sebi. Bio je došao upravo pred malu gostionu - više krčmu »K veselom Zagorcu«, a u taj čas ispadnu iz nje Jelenčić, Žunić i Puškarić.

- Odakle vi? Zar vi ovdje gdje ručate? - upitaju ga sva tri.

- Ne. Nisam još ručao.

- Niste? Zar vi kao gospoda tek u dva sata?

- Bože sačuvaj. Ne, no zadržao - sam - se - nešto preko reda. Međutim nije još jedan sat. Moj gospodar čekat će na me.

- A mi se jur naručasmo. Per Dio, Đore, al je bio danas taj Pavlov kupus kukavan. Boga mu, još sad mi je u ustima gadno, - reče Puškarić prama Žuniću.

- Šta ćeš, - odvrati mu ovaj, - moramo ondje, gdje naše pare dostaju.

- Da, kako se raziđoste s Narančićem, tim grandseigneurom, lordom - što li hoće da bude? - upita Jelenčić Kačića.

- Kako? - Ma dobro. Sastali smo akademika Mirkovića - poznajete li ga? - On je Narančića pozvao k sebi.

- Gle ti njega! Dakako, on spada k tim »jugoslavskim« »patentiranim« mudrijašima: vidim ga gotovo, kako je sretan bio, što ga je taj šupeljak pozvao.

- Čuo sam Mirkovića veoma hvaliti, čitao sam i sam njegovih radnja, - ne znam dakle, kako ga možete tako krstiti, - odvrati Kačić Jelenčiću ponešto uvrijeđen.

- Ah - trice i kučine - šta -! Svi ti ljudi - naši učenjaci - ili napišu što glupo, to je od njih, ili napišu što zlobno po Hrvate, to prepišu od Pemaca, Švaba i drugih. Molim vas, ta svi su potkupljeni.

- Nemojte za Boga tako, gospodine! - usklikne Kačić u pravednom gnjevu.

- Ne - ne? A zašto »jugoslavenska« akademija, a ne hrvatska?

- Prestanite za Boga o tom, - prekine ih Puškarić, - al čujte. Meni je veoma sumnjivo, kako se to danas tako hitro Narančić sporazumio sa stražarom. He - nije li možda? To mora nešto biti. Kako da njega pandur sluša? Nije čist posao.

- Kako vi to mislite? - upita Kačić, koji nije Puškarića razumio.

- Kako? - kako? Je l' bi vas bio stražar poslušao? Ne bi. Zašto ne? Jer niste ni u kakovu dodiru s policijom. A njega je poslušao. Zašto? Jer valja da s njima u savezu stoji.

- Gospodine! - bolan se usklik trgne Kačiću iz grudi. Bio je u dnu svoje duše uvrijeđen. Opaziv to Jelenčić, odmah je nastojao, da ga umiri.

- Nemojte se ljutiti. Prijatelj Puškarić star je pesimist. Ni ja - da - ni ja neću vjerovati tomu, što je kazao. Poznam Narančića, premda nije pristaša naše stranke, - mislim ipak, da nije kadar dati se na takovo što. Ali nemojte ni Puškarića zbog toga osuditi.

- Molim vas, kad se ovako lako posumnja o poštenju tuđem, kad se tako gadan čin može pripisati vrijednu mladiću, o kojem se ne znade ništa zazorno, - recite molim vas, Jelenčiću, nije li to strašno? Jest tim strašnije, što je tako pomislio mlad čovjek, koji bi barem morao biti pristupan onoj zlatnoj: Drži svakoga za dobra, dok se o protivnom ne uvjeriš! Kamo ćemo doći s ovakvim potvaranjem! Brat bratu, otac sinu, sin ocu neće više vjerovati. A gdje povjerenja nestane, kakav je još rad tada moguć? - Kačić je ovo izgovorio žarkim uvjerenjem, blijedi su mu obrazi malo ne gorjeli od usplamćenja, i bio je ovaj čas i lijep i strašan, te se je Puškarić posve pokunjen udaljio dva tri koraka dalje od njega.

Jelenčić međutim u prvi mah također se uzbunio, no brzo nadvlada smetnju i stane braniti Puškarića.

- Ta budimo pravedni! Sve je istina, što rekoste i žalosno je, da se ovako međusobno sumnjičimo, al - uzmite - pomislite, nije li opravdano? Nismo li okruženi najgnusnijim opačinama? Ne zbivaju li se dan na dan najcrnja izdajstva, ne događa li se, da se isti ovi muževi za volju službe, za volju vlasti iznevjere svojim obećanjima, svojim načelima, svojoj riječi? Zar dakle da ne sumnjamo na očigled tolikih prodanih mješina? Uzmite dalje. Svud naokolo špionaža, denuncijacija, nisi siguran pred najvišim ni pred najnižim, te da neće izdati, na svakoga se pazi, kako misli, kako govori, pače kako i kada spava, što jede i što pije. Oh, nepodopštine, ali silnici, dakako - samo na takav način mogu biti sigurni. Kako da se onda čudite, da ljudi i ondje nazrijevaju pogibao, gdje je nema!

- Žalosno, žalosno! - mogao je Kačić tek vratiti i htjede dalje poći.

- Stante! - viknu za njim Jelenčić. Vidim, da ste čestit mladić, jedino ne poznajete stanja. Treba da vam se oči otvore. Vi zacijelo niste čitali naših knjiga i spisa. Čekajte, ja ću vam ih dati. Gdje stanujete?

- U Dugoj ulici kod krojača Šmirganza.

- Dobro je. Donijet ću vam danas poslije večere oko osam sati.

- Slobodno!

Na to se mladi ljudi raziđoše.

 

IV.

U staroj, dvokatnoj kući u Dugoj ulici, koja se protezala svojim dvorišnim krilom do Potoka, stanovao je Kačić. Stan gospodara mu krojača Šmirganza bio je u tom krilu u drugom katu, a sobica, u kojoj je mladić stanovao, gledala prozorom na drveni hodnik, što je to krilo spajao s glavnim dijelom zgrade. Bila to mračna uska sobica, u njoj jedva mjesta za postelju, ormar i stol s dva stolca. Ulazilo se u nju kroz kuhinju gospodarovu na niska, napô razlupana vrata. Zrak je u njoj bio uvijek okužen vonjem kuhinjskim, a pod večer plazili po zidovima silni žohari.

Kačić se svagda osjećao poniženim i bijednim, dok je morao uzlaziti gadnim, slabim drvenim stubama drvena hodnika kroz dva kata; a tek kad bi u kuhinju stupio i u nos mu dopro zadušljivi vonj, a pogled pao na zamazane lonce, kable pune napoja, na stijene, pokrivene velikim tamnocrvenim kebrovima, bilo mu često samo da ne zaplače. Tada bi se sjećao djetinjskoga doba u roditeljskoj kući. Ah, i ondje nije uživao bogatstva ni raskoši, ali dobra mu majka, Bože, kako je uvijek pazila, da u svakom novom stanu, a to je radi čestog premještavanja oca činovnika bilo mnogo, mnogo puta - kako je pazila, da za nj najbolju i najsvjetliju sobicu uredi. A sada!

Treća je eto godina, što je na visokim školama, jednu u Gracu, drugu iz Beču, a treću sada u Zagrebu, pa ga još uvijek mori čežnja za domom, ne može nikako da zaboravi, kako mu je najljepše bilo kod kuće. Mala pripomoć, što ju je od oca dobivao, upravo je tolika, da ne mora pod vedrim nebom spavati i da odveć ne gladuje. A kad je lani majka umrla, a otac od žalosti tako obolio, da su ga liječnici silom u kupke poslali, u koje se je ime morao zadužiti i dug na obroke otplaćivati, ne mogaše Krešimir više ni dosadanje potpore dobivati, nego mnogo manju. Stoga je ove jeseni mjesto u Beč krenuo u Zagreb, najviše dakako ponukom svoga druga i prijatelja Živka Narančića, koji mu je dokazivao rječitim svojim načinom, da pravniku treba svršiti nauke u domovini, da je u Zagrebu lijep i ugodan život, i - što je glavno - u domaćem gnijezdu domaći se ptić ipak laglje protura. »Protura!« - i Kačić je bolno pomišljao, koliko sramote ova jedna krije riječ u sebi, koliko muke, samozataje i bijede! Oh, da ga je otac radije dao u zanat, danas bi već bio na svojim nogama i znao bi, da nije nikomu na teret, jeo bi svoj, rođenom rukom zasluženi hljeb, pomagao bi obitelji... No tada se svaki put zasrami ove malodušnosti i još jače osjeti ljubav k nauci i znanosti te se pravim žarom onako gladan, umoran i bijedan baci na čitanje milih knjiga, da srče punim dahom, svom voljom i umnom snagom nanizano u njima blago, one divne misli i vječne istine prvih umnika ljudskoga roda.