Svagdašnja povijest iz hrvatskoga života Tout le crime ici bas est fait par l'ombre lâche

- Tako je! - odobriše ostali, a Kavalotić upotrebi zgodu, da pohvali talijansku književnost a obruži njemačku. - Nije li tako? - obrati se napokon prema Boliću.

- Dajte recite to danas u Hrvatskoj! Sve zlo dolazi nam od Švabe, a ipak ne možemo više ni misliti bez njega. Sasvim mu podlegosmo, djeca prije govore njemački, onda se tek u školama priuče nešto hrvatskomu materinskomu jeziku. Ne bih još toliko prigovarao, da nas je Francuz svojom kulturom tako obladao; al taj ludi Švabo, koji drugo ne zna nego oponašati Francuza i Engleza. Pokrade u njih misli, da ih onda začini svojom transcendentalnom filozofijom i stvori od toga takovu isprešanu čorbu, da će od nje svaki pas iole zdrava želuca parnuti, samo naši mudrijaši - đavo ih znao, kakov im je mozag i želudac - ostaju živi, pametni dakako ne!

- Nemojte tako, - klikne Kačić uistinu zlovoljan. Ta isti Francuzi i Englezi priznaju Nijemcima malo ne prvo mjesto. Naposljetku Nijemci imadu svoga Goethea, najvećega veleuma, imadu Kanta, prvoga filozofa, uzmite dalje braću Grimme, Humboldte, Gausa, Bunsena, Helmholtza, Bessela, Savignya, Iheringa i tko bi ih sve izbrojio! Nema znanstvene discipline, gdje ne bi oni imali svojih prvaka. Dopuštam, da u mnogim strukama da je Francuz početak, no onda to Nijemac svojim dubokim umom, svojom neumornom marljivošću i savjesnom točnosti dovede na vrhunac ljudskoga znanja!

- Oho, oho! Stante malo, mladi entuzijaste, - prekine ga Bolić. - Vi se zanosite za ovim dragim iskrenim i ljubaznim Nijemcima. Uostalom to svoje uvjerenje crpaste zacijelo iz njemačkih knjiga. Taj vaš Goethe na primjer napisao je drugi dio »Fausta«, koga ni on a ni sav tadašnji i sadašnji svijet nije razumio niti ga može razumijeti; napisao je »Wilhelma Meistera« najdugočasniju stvar na svijetu, napisao je »Werthera«, koji je izljev bolesnoga mozga i srca, gdje slavi samoubojstvo, - ah - proučite »Jung-Deutschland«, pa ćete znati, što je Goethe. Uostalom i taj »Jung-Deutschland« nije pokazao ni jedne izvrsne misli, ni dobre glave, tek nemoćno oponašanje francuskih romantika! Al dajte da bude žaba velika kao konj! Pa Kanta hvalite? Je li njegova filozofija njegovu narodu što kasnila? Pa i kako bi to mogla ta smjesa židovštine i protestantizma! Načini ih još transcendentalnijima. Filozofiju imade samo jedan narod, a to je starohelenski. Moderni svijet, pa opet Francuzi i Englezi, mogu samo na Descartesa i Bacona Verulanskog pokazati, a drugo sve nije ništa. Enciklopedisti tek su patuljci. Dakako, Rousseau imade zdravih i silnih misli, što se društva tiče, no što je on prema jednom Aristotelu?

Kačić pokuša još jednom braniti svoje stanovište, no Bolić ga svaki put suzbije. Kačić je osjećao, da nije u bludnji, no razloga nije umio kazati; Bolić je imao neki osobit način vojevanja, radi kojega mu se nije moglo opirati. Kačić opazi i to, da se Bolić, kraj svega svoga mira, ipak ljuti, kad mu se tko opre, makar je Kačića upravo s toga hvalio.

Naposljetku predmet se razgovora promijeni. Dođoše opet na domaće odnošaje. Sada su svi učestvovali u zabavi i brzo nasta glasan razgovor i vika. Neki pravnik je pripovijedao, da je slavni L. nakanio prijeći k istočnoj crkvi, da lakše zapodjene akciju za širenje srpske misli. Drugi je opet kazivao, da mnogo hvaljeni K. svoju djecu mađarski uči. Treći, da je vođa neprijateljske opozicije kupio novi zimski kaput za novce, što ih je prekjučer na vrlo sumnjiv način, Bog zna zašto, iz Beča dobio. Četvrti je tvrdio, da podžupan rodnoga mu kraja tako guli narod, da su već čitava sela bez kore kruha ostala, da ne mogu čime ni čorbu posoliti, a sve to radi toga, što na taj način misli doći do odlikovanja, budući da se odozgo želi, da se hrvatski narod uništi, a drugi amo naseli. Peti pak nadvikavši sve ostale reče, da pozna suca, koji je za volju jedne babetine i za par forinti odsudio na smrt njezina muža. Šesti napokon, da su kod posljednjega izbora protivnici otrovali u rodnom mu kotaru deset najčestitijih ljudi; - »da, da, otrovali« - počne grozno vikati, kad je društvo počelo malko sumnjati o istini njegova kazivanja: »kažem vam, cijankalijem, - kao pacovi poumirali ljudi!«

Bolić se je za to vrijeme sveudilj podsmijavao, ni jednom riječi ni kretajem nije pokazao, da ne bi bio sporazuman s pripovijedanjem ovih ludih bajka. Kačiću se to dalo na čudo, no naposljetku nije dalje ni pravo slušao. Sveudilj je razmišljao o onom, što se je s Bolićem prepirao. Već bijaše kasno, kad se je društvo razišlo.

Kačić dođe kući nekako snužden. Ono, što je slušao, još mu je ozvanjalo glavom. Vatren rodoljub, još od djetinjstva naučen misliti o tom, to će jednom od domovine biti, nadahnut posve svetim žarom ljubavi k zemlji, koja ga je rodila, uvijek slušajući i od oca i od učitelja, da je najveći grijeh i najužasnija sramota povrijediti domovinu, a prva dužnost da je ljubiti je i za nju se žrtvovati; on, koji je znao cijeniti i diviti se Leonidi, Muciju Scevoli, Kartaškim ženama, Nikoli Zrinjskomu, a s ogavnošću ga odbijali svi Efijalti i Balaše, - nije se mogao oteti, da ga se ne bi bile duboko kosnule riječi Bolićeve. Činilo mu se doduše, kao da nije sve onako; no sjećajući se govora Bolićeva, ne mogaše ipak ništa naći, što bi mu dokazalo bilo netemeljitost ili pretjeranost onih tvrdnja. »Jest, jest!« - uzdahnuo bi nekoliko puta gorko i bacao se po postelji u besnu. Ćutio je, kao da doživljuje veliko neko razočaranje, gotovo je sa strahom opažao, kako se protiv mnogo čega, što je od prve mladosti ljubio i iskreno se divio, sada diže neka gorka sumnja. I dušom mu se počnu u dugom žalosnom redu nizati sve mnoge nevolje i jadi domovine. Sjeti se, kako se je jednom prepirao u Beču s nekim Srbinom, koji nije htio priznati, da je iz Hrvatske. »Ma - kad nećete da budete Hrvat, volja vam, no toga ne možete zanijekati, da vam je Hrvatska domovina!« - uskliknuo je Kačić. »Ni toga ne priznajem; moja domovina je Lika, a to nije Hrvatska, nego Granica, a po tome Austrija!«

Jelenčića je danas prvi put čuo javno napadati na taj pojav narodnoga života; još nikoga nije slušao tako rječito, tako odrešito ovo pitanje razglabati, kako danas Bolića. Tad mu opet pade na um, kako je u njegovu zavičaju, u ravnoj plemenitoj Slavoniji, jezik narodni potisnut u zakutak; sjeti se, kako je na morskom žalu gledao brodove iz domaćih luka, vođene hrvatskim kapetanima, dvorene hrvatskim mornarima, stijegu hrvatskome ni traga; sjeti se, kako je ime stare kraljevine malo ne iščezlo iz čisla drugih država i nigdje se slavno ne spominje, pače se usuđuju nazivati Hrvatsku prostom pokrajinom. »Oh, Bože moj, a nitko se za dvanaest vijekova ne može pohvaliti, da je ikada ove zemlje satro, ovaj narod s oružjem u ruci pokorio. Mogli su nam komad po komad otkidati, mogli su nas na hiljade u roblje odvoditi, na hiljade na sve strane svijeta rastjeravati, al uvijek je matica ostala neoskvrnuta; do živca nisu nam došli. Mogoše od nas učiniti stoljetne mučenike, al potlačenike nikada! Pa da sada - ne!« I Kačiću prošume opet zanosne zvonke riječi Bolićeve, te je jedan čas i on u svom srcu osjetio zahvalno čuvstvo za toga muža.

No sjetio se također onih mnogih drugih tvrdnja, pak se ljutio, što ih nije mogao pobiti. »Da sam mu to rekao, - što bi na to? - Al kako mi do vraga nije to na um palo!« - kliknuo bi, domisliv se kojemu proturazlogu. Ali kao da je ovaj Bolić još i sada jači bio! Ma koliko Kačić nastojao i shvaćao, da su Bolićeve tvrdnje paradoksi, sofizmi, cinizam, nije mogao nego da im malo po malo popušta. Već u polusnu bijaše mu još uvijek, kao da pred njim lebdi umna i lijepa glava Bolićeva. I koliko stiskao oči a glavu turao u jastuke, uvijek mu se činilo, da ga svijetle Bolićeve oči gledaju jasnim pronicavim pogledom. Zatim se ukaza pred njim milo nježno lice Tinkino. Ni sam nije znao, kako mu ona taj čas na um dolazi, no čuvstvom kao da je naslućivao, da ova dva lica imadu u njegovu životu odlučno značenje i da je taj današnji dan za nj od zamašaja za svu budućnost. Ta uzrujanost, koja uvijek mlado čeljade svlada, čim pomisli na budućnost; taj dražesni, plemeniti i oprostivi egoizam mladosti, koja tako ljupko i bez gadnih motiva i bez znanja o tom uvijek čini svoj »ja« središtem svega: sve ga to sada spopalo, i san ga sasvim odbježe. Postane mu nekako tajanstveno, tjeskobno, te zapali luč, ne mogavši podnijeti tmine, koja ga je gušila sa svih strana i od svakuda donosila kojekakve slike i prikaze, čudne misli i osjećaje.

 

VII.

U svojoj lijepo uređenoj sobi sjedio je pod konac mjeseca veljače Živko Narančić za pisaćim stolom i upravo metnuo iz ruke H. C. Careyjeve: »Principles of political economy«. Još mu na licu sjalo ono duševno zadovoljstvo, koje u čovjeku uvijek pobuđuje duhovito pisana knjiga. Pogledav na sat šapne: »Još je rano!«, pristupi k ormaru za knjige, i izvadi Goetheova »Fausta«. Nije dugo potrajalo, i on se posve s neopisivom nasladom udubao u silni onaj svijet prekrasnih misli i vječne ljepote.

Ako i nije bila soba mladoga čovjeka uređena Bog zna kojom prevejanom elegancijom, ipak je svjedočila, da stanar njezin nalazi užitka i naslade u lijepu smještenju stvari i pače nastoji u pokućstvu svom dati izraza nekoj misli, nekoj harmoniji i iskazati priznanje svojim ljubimcima iz duševnoga svijeta. Uza to je provirivala iz svega ljubav njegova k plemenitoj onoj udobnosti, koja duhove ne umara, nego ih uzdiže, i koja uvijek prati civilizaciju i nije drugo nego izljev civilizacije. Velike fotografije i litografije najboljih Rafaela, Tiziana, Michelangela, Matejka i Čermaka, to su visjele po stijenama u jednostavnim al ukusnim crnim okvirima, davale su sobi nešto plemenito i otmjeno, podižući čovjeka u sfere vječne harmonije i savršene ljepote. Ugao najdalji od prozora ljuljao se u tajnovitoj polutami, a bio je ispunjen lijepim patiskom Rendićeve Crnogorke. Pod njim bile su poredane velikolisnate i bujne cikadeje, nježne paome, krupne agave, a pred svima bio je smješten udoban balzak. Taj ugao kao da je pozivao k sebi, da se u njegovoj sjeni poda uživanju visokih misli, slatkih čuvstava i sanjarenju u dalekom - dalekom carstvu sve krasote. I ono, kako je u drugom uglu do prozora bio poprijeko položen veliki pisaći stol od crne hrastovine, koji je zalijevalo drhtavo plavetno svijetlo zimskoga sunca, imalo je u sebi nešto prijatno, ugodno i udobno. Na samom stolu uz ogromnu tintarnicu od crvenosmeđega bronca stajale još fotografije i akvarelni portreti roditelja Narančićevih, zatim malene žare, prikazujući najslavnije ostanke iz Periklova doba, dražesne malenkosti pompejskih iskopina, a sve je nadvisivalo poprsje olimpijskoga lica Goetheova. Na stijeni pak u uglu vidio si portrete svih velikana iz umnoga svijeta, postavljene u ljubaznom svojevoljnom neredu. Uz Voltaireovo duhovito lice bila tu dobrostiva glava Ivana Turgenjeva, toga najuspješnijega bića Volterijanaca, zatim klasične ljepote lik lorda Byrona, dalje pronicavi umni lik Štrosmajerov, uz njega plemenita glava grofa Sečenja, preporoditelja svoga naroda; dalje ondje Preradović, Alfred de Musset, Lorenz von Stein, Adolf Thiers, Leon Gambetta, slavni Skobeljev, Victor Hugo, Gustav Flaubert, lavlja glava Alfonza Daudeta, uz njega krasni simpatični obraz Ljudevita Gaja, zatim Palacky, Mickjević, Franjo Marković, Shakespeare, Leon grof Thun, Lav grof Tolstoj, Petar Veliki, Petar Zrinjski, Krsto Frankopan, Stanko Vraz, Zmaj Jovanović, ban Jelačić, Nikola knez Crnogorski, Ivan Trnski, Emilio Castelar, Giusseppe Garibaldi, Franjo Deak, a uz njega tek nešto sarkazmom zaoštreni lik Antuna Starčevića, dalje Franjo Rački, Mihovio Pavlinović i drugi odabranici ljudskoga roda. Na suprotnjoj su stijeni visjele Štandlove fotografije hrvatskih okolica, gradova i gradina, pod njima pravi hrvatski lik Ivana Kukuljevića, te marljive pčele, koja je u trag ušla prošlosti svega ovoga kamenja. - Nad posteljom visjela je velika kopija Van Dyckova Hrista.

Sve ovo pokućstvo bijaše vlasništvo Narančićevo, što ga malo po malo posljednjih godina nabavio svojim prištednjama, upotrebljavajući na to svaki novčić, što bi mu preostao od mjesečne pripomoći očeve, a vjerno se ugibajući svim nepotrebnim izdacima u gostionama, kavanama i trafikama. Tim si je učinio svaku svoju sobu milom i dragom, te mu je stan i u stranom svijetu pružao uvijek nešto usrdno, rekao bih prijateljsko. Svaki komadić krio je u sebi spomen na veselje, kad ga je nabavio; minuli časovi, čovjeku uvijek dragi, ostajali su tako ovdje u životu. Osim toga kao izljev duševnih mu želja i naslada bijahu sve ove stvari također u veoma tijesnoj svezi s cijelim mu umnim životom, pa pogledavajući na njih nije nikada u blizini njihovoj osjetio boli osamljenosti niti duga vremena; uvijek mu se misli dizale u svijet i život onih velikana, kojih ga lica pozdravljahu, kojih ga djela naslađivahu i u njem uvijek podjarivahu čeznuće za svim, što je lijepo, veličajno i savršeno.

Tako i sada čitajući »Fausta« nije čuo, da je netko banuo na vrata. Tek kad je došljak u sobu ušao i pozdravio veoma uljudno, opazi ga Narančić. Bio je to mlad čovjek, veoma fino no pretjerano po modi odjeven. Nije imao na sebi zimskoga kaputa (valjda se danas sunce pokazalo, a krojač mu donio novi žaket), nego samo kratak kaput tijesno stisnut oko struka. I hlače su mu bile točno skrojene, da se potpuno istaknu jaka bedra i pravilni krakovi noge. Rukavica nije nosio, otkad je čuo od grofa R., da to nije više »šik« i da ih princ Waleski nikada ne navlači. Nenaravnom je brižljivošću nastojao, da mu se hod čini nemarnim; zato se cijelim gornjim tijelom bacao na stranu svakoga koraka i stupao na niskim engleskim petama.

Sluga ponizan - čau dobar-r-večer-r! - reče tankim glasom, sileći se, da mu slovo »r« ne zvuči naravno u želji, da u tom naliči barunu L. koji zbog mane u vrati ili u grlu nije mogao toga slova razgovijetno izgovarati. Lijevo je oko stisnuo, jer bi mu inače bio monokl pao. Mjesto ruke pruži samo mali prst.

Narančić pogleda došljaka u blijedo mu bjeloputno lice gotovo posve u čudu. »Koga bijesa hoće taj od mene; mi barem ne drugujemo?« - pomisli u sebi i prilično neodlučno primi pruženi mu prst.

- Vi se ne nadaste mome posjetu? - počne ovaj i ne čekajući na odgovor baci se u prvi fotelj.

- Molim, što mi da je sreću vašega posjeta? - upita uljudno, no ipak ironično Narančić, ne metnuv knjige iz ruke.

- Kakav krasan stan imadete, - uzme onaj dalje ne odgovarajući na pitanje, pa nemarno i bez svakoga zanimanja prođe prostorom svojim modrim očima, kojima su crvene i nabrekle vjeđe i odozdo modri potezi davali sanen izgled. On je uistinu za kratak čas zijevnuo i pružio se, ne propustiv kraj toga s ponosom promatrati svoj vitki stas.

- Da, idete li danas na ples? - upita opet Narančića.

- Idem, obećao sam jednoj obitelji. Idete li vi, gospodine Muraniću?

- E - nego! Što bi bez mene bilo? Doista ne naumih, hm - ta znadete - zabave »Kola« nisu obično-no da, ne dolazi onamo creme društva; al danas ne znam, što je mojim gospođama palo na um, sve se dogovoriše, da idu. Generalica Stručićka ide, i kazala mi, da svakako moram doći; barunica Ludvigsburg i krasna barunica Leporte, generalica Posch, gospođa Majaševićka, sve će biti ondje. Doći će valjda i ban s banicom. Ne znam, što im je na um palo, no moram ići. Najviše se ljutim, što ću po svoj prilici morati otvoriti ples i kadrile ravnati. Već znadem, da će me još u garderobi uloviti. Ti ljudi nemaju dakako nikoga. Ja najvolim naše kućne zabave. Ondje je barem čovjek sasvim među svojima. Kod barunice Mislajke izvrstan šampanjac, kod Majaševićke također; kod generalkomandanta zlo, ona je skupa Švabica, a kod bana a la bonheur! To su zabave, da i ono, što naš »jungherren-comité« da je, al »Kolo« - nek' idu spavati.

- Meni doduše nije sve poznato, tek sam od jesenas ovdje. No ja baš čujem hvaliti zabave kolaške.

- Oh, trice i kučine! Ja to razumijem; te zabave mogu biti dobre za gospe majstorice X ili Y, ali za ljude od svijeta, molim vas! No danas, za danas neću kazati. Nego, gospodine Narančiću, ako izvolite, ja ću vas drage volje uvesti u naše krugove. Barunica Mislaj da je slijedeće srijede thé dansante. Učinit ćemo u ponedjeljak vizitu, još poslije podne dobit ćete poziv. A lijepa je, ugodna gospođa, imade vatrene, krasne oči. - Narančić je slučajno po vidu poznavao tu barunicu Mislajku, gospođu od preko pedeset godina; po njegovu barem ukusu činila mu se sve prije nego lijepa, a za Muranića krasne njene oči pričinjale mu se, da škilje. - Dakle ako izvolite?

- Hvala vam, ja sam đak, moram mnogo učiti, nemam kada.

- A - ta - ma nemojte! I drugi su đaci, eno Vladimir Koška, Ivo Jakovljević, Branko Krenajs, grof Rikati, pa su svaki put s nama.

- Oni će najbolje znati, da li mogu. Ja ne mogu.

- Ne možete! Znam ja, otkud vjetar duva. Onaj stari medo Mirković buni vas; ima tako lijepu kćerku, pa je nikuda ne vodi. On će i vas...

- Prestanite, Muraniću! - prekine ga naglo Živko ponešto drhtavim glasom. Kako mu je u glavu krv udarila, vidjelo se, da se je silno razljutio. - Mirković je moj prijatelj!

- Dobro, dobro! Oprostite, nisam ja zlo mislio. Ja gospodina Mirkovića visoko cijenim. Čujem, da će i on danas doći; dakako, on je kod svih tih narodnih stvari.

Neko vrijeme vladala je šutnja, koju prvi prekine Muranić ustavši sa stolice i pristupiv k pisaćemu stolu.

- Proklete ove poklade, grdno mi financije poremetiše. A propos, Narančiću, ne bi li tako dobri bili, pa mi do prvoga uzajmili deset forinti. Ovaj današnji ples tako mi neprilično dolazi, a moram onamo. Molit ću vas dakle.

Narančić u prvi mah ne mogaše od čuda ni riječi izustiti. On Muranića nije pravo ni poznavao. Dva, tri puta sastao se s njim u društvu. Znao je, da je u nekakvoj sasvim podređenoj službi pisar, oficijal, što li, kod vlade ili financije. Sjećao se, da su nekoć zajedno bili na istoj gimnaziji, iz koje je tada Muranić u petom ili šestom razredu radi loša reda istupio i pošao u urede pisati, gdje ga za volju ocu, koji je zauzimao visoko mjesto u činovničkoj hierarhiji, brzo namjestiše. Čuo je također, da u zagrebačkom društvu kao izvrstan plesač i redatelj kadrila i kotiljona ima pristup u najodličnije krugove. Dakako, govorilo se također, da to imade najviše zahvaliti barunici Mislajki, koju je on svakom prilikom slavio kao ljepoticu, pa ga je i ona mogla za kavalira držati.

Narančić ne mogaše se nikako od čuda sabrati. I kad je Muranić po drugi put zamolio, segne makinalno u džep, no ipak rekne: - Gledat ću, budem li vam mogao pomoći, ali, da vam iskreno kažem, malko mi je neprilično; ovaj mjesec imao sam mnogo troškova.

- Ah, Narančić, pa da ne bi mogao! Sin najbogatijega vlastelina; što je to za vas?

- Ne, ne, od srca rado, ako bih vam tim koristio. Uostalom moj otac nema s tim ništa posla, no kad već rekoste, moram vam kazati, da ste u velikoj bludnji. Ako moj otac štogod imade, to si on u teškoj dnevnoj borbi i u neprekidnom radu danomice uzdržaje i pribavlja. A ja zacijelo nemam veće mjesečne pripomoći nego mnogi drugi. Međutim - evo izvolite!

- Bravo! Tako valja! Merci, prvoga zacijelo! A sada moram otići, još nisam pribavio za barunicu bouquet, lijepo bi me pogledala! Čau! - i fićukajući ariju iz »Rigoletta« okrenu se vješto na petama i odjuri iz sobe.

Narančiću se silomice protisne, da rekne u sebi za njim: - Bezobraznik!

Uvjeriv se, da je još dosta vremena do plesa sjedne opet k stolu i stane čitati dalje. No za malo opet se vrata otvore i u sobu stupi Kačić. Bio je još bljeđi nego obično.

- Uzmi ovu blunu! - zavikne odmah na ulazu. - Taj kukavac, neznalica Muranić. Sastadoh se s njim dolje pred kućom, pa, jer se još iz gimnazije poznajemo, pozdravim ga srdačno, i da istinu kažem, bilo mi je milo sresti druga iz onog doba, a i rod smo nekakav. A sad me on najprije postrance pogleda, omjeri, tada kroz nos rekavši »guten Abend!« ode dalje.

- Ali, moj Krešimire! I ti se na to ljutiš? Od ljudi a la Muranić možeš sve očekivati. Dakle tako! Nevaljanac. No manimo se toga; reci mi radije, gdje si za miloga Boga tako dugo, k meni te nema nikada, poslije predavanja uvijek mi izmakneš. Čini mi se gotovo, da mi se ugiblješ. Kod kuće sam te također tražio. Što ti je? Ne vjerujem, da si me zaboravio!

- Ta vidiš, da sam kod tebe. Ne znam, kako se je to dogodilo, da - zbunjeno odvrati Kačić, no tada stideći se svoje neiskrenosti prama prijatelju, nastavi: - Da ti pravo kažem, u posljednje doba dolazi često k meni Jelenčić, pa obično idemo kamo šetati. On je veoma čestit i darovit mladić, upoznao me je s glasovitim rodoljubom Bolićem, i baš sam mu zahvalan. Ti ljudi barem otvore čovjeku oči. Ja sam došao danas po te, jer želim, da i tebe s njima upoznam.

- Tako? - odgovori Narančić načinom, da mu je Kačić opazio na licu nezadovoljan, pače zabrinut izražaj.

- Zar nećeš?

- Hvala ti, ne mogu, - odvrati Živko jednostavno, a za čas dometne: - Pa da ti pravo kažem, i neću.

Kačić se u posljednje vrijeme tako sprijateljio s Bolićem i Jelenčićem i podlegao mnogomu njihovu nazoru i načinu shvaćanja, makar nije za to znao, da mu se sada odgovor Narančićev ne samo nije sviđao, nego se pače sjeti Puškarićeve sumnje, te se za čas poboja, ne mora li toj sumnji povjerovati. No još u isti tren silno požali i pokaja se s toga.

- A zašto ne? Zar ti Bolića osuđuješ? Zar si poput onih - onih prodanih mješina, koji ga nazivlju svakom prilikom »norcem« i pretjerancem, jer mu poštenja ne mogu pojmiti!

- Krešimire, otkada ti ovako! Što se je s tobom zbilo? Dakle predobio te Jelenčić u svoje kolo?

- Predobio - predobio! Što hoćeš time? Ne moram se ja zato u njegovu stranku ubrajati, niti se ubrajam, ali poštujem njegov čisti značaj i u mnogom prihvaćam načela. Ali ti znaš, da se u strančarenje ne pačam. Zato se čudim tebi, da osuđuješ Bolića.

- Čuj me. Ne osuđujem ja Bolića, njegovih nazora barem ne, koliko se tiču domovine, jer i ja joj želim sve dobro, al ja se ne držim zvanim, da o Boliću sudim, kao što ne sudim ni Bolićevih političkih protivnika. Ja nemam suda ni za jednu ni za drugu politiku, a što god koja za narod korisno učini, bit ću joj zahvalan. No ja baš s toga ne osuđujem poput Bolića njegovih političkih protivnika, pače ja se mnogima od njih klanjam poradi njihova domoljublja, kao što se zbog toga i Boliću klanjam. Morao bih biti politik po zvanju, da se mogu izjaviti za jedan ili drugi program. Ali dok sam đak, ne može mi biti to zadaćom, jer mi je zadaća učiti, a nema ni prava smisla ni lica, jer hoću li, da sudim ljudima od politike, moram biti hladnokrvan, pravedan, treba da poznajem sve prilike; politika naime nije stvar čuvstva, nego razuma.

- Eh, istina je. Ti znaš, da ti ja pravo dajem, no da bi to u našim prilikama moguće bilo! A na sve šutiti, - zar to misliš?

- Bože sačuvaj! Ti najbolje znadeš, da ja tako ne mislim niti činim. Sve neka zanima mladež hrvatsku, ništa se ne smije u javnom narodnom životu domovine dogoditi, što bi smjelo izmaknuti pozornosti njenoj. Svakoj povredi prava domovine neka iskažu mladići hrvatski i zborom i tvorom svoj prezir, neka zajamče, da će danas sutra i znati i htjeti žrtvovati sve za domovinu; svakom prilikom neka svijetu pokažu, da ljube svoj narod, svoj dom.

- E pa kako ćeš ti to izvesti, ako se ne baviš politikom i - da reknem novinarskom kekavštinom - ako ne stupiš u arenu dnevne političke borbe?

- Ne, ne moram se zato upisati pod ovaj ili onaj stijeg. Imade narodnih ciljeva, koji su apsolutni, te ih svaka stranka, hoće li da ima životne snage, mora uvijek slijediti. Ljubiti domovinu, željeti joj napredak, zahtijevati za nju samosvojnost i samoodluku, poštivati želje naroda oko narodnosti i kulture, sve to nema nikakva posla s pojedinim strankama. Ove su stvari i činjenice uzvišene nad svaku kritiku dnevne politike. Pojedine stranke mogu se tek razlikovati u putovima i sredstvima. Nađe li se ljudi, koji ih napuste, to nisu više političari niti sačinjavaju stranke, nego su narodni neprijatelji. Mladež dakle neka se samo na gornje ograniči, jer tim služi i domovini i narodu i sebi, čuvajući svetost vječnih onih ciljeva, a tim čuvanjem samo po sebi odbija navale onih, koji smetaju postignuću tih ciljeva. Tako joj je moguće sačuvati sav zanos, sve plemenite osjećaje, svu čistoću načela i uvjerenja - a što je glavno, tako se ne otuđuje prvoj svojoj zadaći - neprekidnomu učenju. Čim se pak počne u stranke dijeliti, čim svojom mladenačkom nepravednosti uzme ove uzvisivati, a one u blato bacati, nije više moguće, da ne padne u stranačke pogrješke i da najsvetija načela vječnih istina ne podredi stranačkim obzirima. Idealâ nestaje. Često se događa, da najslobodoumnije stranke, koje imadu najljepši program, za volju stranačke taktike rabe najgadnija sredstva, pače na stranu porinu temeljna načela slobodoumlja i svega krasnoga, što je s tim u savezu. Osumnjičivanje protivnika, širenje laži, grđenje svega i najboljega iz protivnoga logora, hvaljenje svake nepravednosti, počinjene na protivniku, sve to danomice donosi dnevna stranačka politička borba. Žalosno je, al ljudi su ljudi. Ako se dakle mladež upušta u strančarenje, neće li morati i ona tako činiti? A kako se to slaže s onim, što mora barem u srcu i duši mlada čovjeka stajati čvrsto kao pećina u planini? Preziri laž a obožavaj istinu, mrzi na krivicu, poštuj pravicu, to mora da bude temeljni kamen mišljenja i čuvstvovanja mladićeva, a eno, kad je jednom u stranačkoj borbi, ne može više takav da bude. On će odobravati svaku nepodopštinu praktičnoga svijeta, »jer tako zahtijeva taktika stranke«.