Svagdašnja povijest iz hrvatskoga života Tout le crime ici bas est fait par l'ombre lâche

- Da, ja bih ti dao potpuno pravo za mladež svakoga drugoga naroda, samo ne hrvatskoga. Ovdje kod nas! Za Boga, čim rekneš, da ljubiš Hrvatsku, da joj želiš napredak i slobodu, već si u protimbi s toliko toga, te moraš neprekidan boj biti protiv opstojnosti, koje te okružuju.

- Jest, dopuštam, da je kod nas teško, da se danomice izvrgavaju pogibli najprimitivniji uvjeti slobode, pače ja ponajprije ove prilike činim odgovornima za pogibao, u koju nam mladež srće; no zato još se ne treba bacati u krilo jedne ili druge stranke i boriti se u redovima njezinim. Jer prvo, mladić imade premalo iskustva, ta ni u politici nije dovoljan diletantizam, pa tako nema od njega nikakove koristi, a štete velike. Nemojmo se u tome varati. Kad si jednom u političkoj borbi, zbogom knjige! Borba sama čini nas rastresenima i razdražljivima, a, što je glavno, otima nam vremena, osobito pak kod nas, kod kojih užasnom brzinom preotimlje mah ona naša draga lijenost, koju smo morali naslijediti od Tračana, Tribala, Ilira i Kelta. Napokon lakše je čitati novine i brošure nego učiti znanstvene knjige, i tako prođe godina, dođu ispiti, gradivo se tek nekako svlada, samo da su mogući makar kakvi odgovori, pa mladić nema snage, da si svojim znanjem osigura život, nego se utječe pod okrilje službe, pa od vatrena političara akademičkoga eto ti strašljiva šutljiva činovnika, najboljeg oruđa svačije volje. Manimo se dakle, moj Krešimire, jalova posla, doći će naše vrijeme, pa budemo li se sada za nj pripravljali opsežnim znanjem, eto - pobjeda je naša.

Kačić ne odvrati mu ništa, već uhvati knjigu, što ju je Narančić čitao.

- Ti dakle »Fausta« - još čitaš?

- Ah ta znadeš, koliko ga ljubim!

- Mene više ne zanima, - reče Krešimir i baci knjigu na stranu.

- Ta, Bože moj, to mora da je od najnovijega vremena! Nisu li i za tim grmom Jelenčić i Bolić? - nehotice usklikne Živko iznenađen i zabrinut.

- Kakav Jelenčić? Valjda imam svoj rođeni sud. No ne mili mi se taj naduveni Nijemac Goethe, koji ima toliko prezira za sirotinju, a bio je rob svoga gospodara. - Nijemac - šta ćeš!

- Krešimire, oh kako krivo govoriš! Al ti nisi do nedavna takav bio! - bolno zavapi Živko. - Eto ti prve posljedice. Nije ovo nego vaša glupa vika na Nijemce, - nastavi Narančić. - Priznajem, da je oprostiva ili barem rastumačiva. Napokon odviše nas njemština pograbila i donesli je tlačitelji naši. Možda je pače u dnevnoj borbi od neke koristi, - ja se je doista ne bih laćao, - ali da tako daleko idemo, da se taj božanski genij Goetheov zameće, odviše bi bilo krupno, da nije tako neizrecivo smiješno! Još je smješnije, da kraj sve ove vike na Goethea i druge njemačke velikane ipak ne mogu istisnuti iz hrvatskih kuća švapskih funtromana; dakako još manje će ih istisnuti, ako uz ponizivanje Goethea nisu ništa pravedniji i bolji prema našim umnicima, našoj književnosti. Uz tvrdnju, da je sve gnusoba, što se u Hrvatskoj piše, neće, poštenja mi, nikoga navratiti hrvatskoj knjizi, a otuđiti njemačkoj, već će divljaštvu, prostoti i barbarstvu - demoralizaciji širom otvoriti vrata. No što hasni vikati na Nijemce i lagati narodu, da su Nijemci smušenjaci, kad se ne zna nikakova savjeta dati protiv naseljivanja Nijemaca u zemlju, kad najljepša vlastelinstva dolaze u ruke Nijemcima, kad njemačke kolonije u Slavoniji brojem danomice rastu! Možda bi po narod bilo korisnije, da se ta stvar proučava i ozbiljno misli, da se tome nađe lijek; jer ne gube se zemlje i kraljevine samo ratom i ugovorima »bilateralnim«, nego također polaganim useljivanjem tuđinacâ. Al daj, ostavimo to radije, mogla bi i meni žuč prekipiti, kad na sve pomislim! Gle, upravo sam ovaj čas, kad si došao, neizrecivo uživao. Pročitat ću ti, da se uvjeriš sam, kako si krivo imao.

Narančić uzme čitati. Divni verzovi, uzvišene misli, dražesni prizori tekli u veličajnom romonu. Narančiću bijaše upravo onako, kao kad bi s visoka brda gledao ishod sunca, kako se iza ruba visoke planine najprije javlja grimiznim sjajem, a onda, podigavši se kraljevskim dostojanstvenim kretom nad obzorje, sve poplavljuje svojim mladim žarkim svijetlom i poput plamene ogromne kruglje stoji u pozlaćenom lazuru, sjajući s božanskoga veličanstva, kojemu se sva tiha jutarnja priroda do neizmjernosti klanja. Ovako mu se sada činjaše ovaj umni duševni sjaj, koji se iz te male knjige sipao u tako bogatom raskošnom neprestanom toku. On se sve više uznosio, glas mu je upravo drhtao, lijepo lice usplamtilo, sav je svjedočio, koliko ga se je silno doimalo, što je čitao. Još nikada nije Goethe djelovao na nj toliko snažno kao sada, kad mu se najbolji prijatelj usudio napasti na najmilijega mu pisca. Kačić slušaše tiho no rastreseno. Prije, kad bi ovako zajedno čitali, on je također podlegavao sličnomu čaru, no sada, ni sam nije znao, kako je to, da mu se ne može duša uznijeti. Neprestance navaljivale mu Bolićeve riječi u pamet i njegovo posprdno izgovaranje Goetheova imena. Pomisli također, da Hrvati imaju drugoga posla nego rasplamćivati svoja srca verzovima njemačkoga pjesnika, te mu se pače Narančić taj mah pričini, kao da nije patriotičan.

Narančić je međutim sveudilj čitao; nije se mogao rastati s knjigom niti je pazio, da li Kačića zanima ili ne. No dođe ljubavni prizor. Sad se ni Kačić ne mogaše više otimati uplivu pjesnikovu. Podiđe ga blaženo i slatko uzbuđenje. Pomišljaše na Tinku. Gledao je u duhu, kako kraj prozora sjedi i marljivo šije ili veze. Ovaku je viđevao gotovo svaki dan, kad je šetao mimo njezina stana. »Tako je morala Grethen kod prediva sjediti!« I sve je ono, što je dalje slušao, ispoređivao s Tinkom, kao da ona sva ta čuvstva čuvstvuje, sve te riječ govori, pa pomišljajući je, gdje ovako ljubi, podaje se, gine u gorostasnom osjećaju, videći je u duhu ovakovu zaogrnutu divnim pjesničkim plaštem Grethena, oćuti skrajnje blaženstvo, sva mu je duša bila raznježena, neopisiva ga čežnja pograbi, da je imade kraj sebe, i da joj se baci na grudi. Upravo mu bude žao, kad je Narančić prestao, te ga umoli, neka nastavi.

- Eto ga! Dakle vidiš, kako si imao krivo, - radosno povikne Živko, ne znajući dakako, što u Kačićevoj unutrašnjosti biva.

- Ovo mjesto baš mi se sviđa! - smeteno odvrati Kačić. - Al - napokon - ne treba.

- Rado bih - al ne mogu. Moram danas na ples. Dogovorio sam se s Mirkovićevima.

- Ti ideš na ples! Gle - i ovdje Bolić drukčije misli. Pa i jest! Čudni ste vi ljudi. Narod trpi, strada, sa svih strana bije ga bijeda, nema tako rekavši ni kruha, a vi plešete! Al dakako gospodske navade, - smrknuto rekne Kačić te uzme i ne znajući za što šaptati poznatu Hugoovu: Dans vos tetes d'hiver - riches - heureux du monde...« i padne mu na um bijedna Tinka, kojoj siromaštvo i nesretna noga ne dopuštaju ovakove zabave, - pa mu bude gorko, - oh, tako gorko u duši od smilovanja i žalosti.

- Oj, Krešimire, kakav si ti danas! Još te ovakova ne vidjeh. Da znam, da tim polaskom škodim narodu, zacijelo bih kod kuće ostao. Ali naprotiv hasnim! Ples priređuje naše vrijedno društvo »Kolo«, koje širenjem hrvatske pjesme više čini nego stotina naših političara. Uostalom, tko da se još o tom prepire? No znaš šta! Ja bih ti savjetovao, da sa mnom ideš. Barem ćete proći crne misli. Gledaj, i ples imade u sebi jedan dio one sile, koju zovemo ljepotom, pa stoga sam mu prijatelj. Dakle ajde! Bit će akademik profesor Mirković, kći mu Vilma; upoznat ću te s njima.

Prije nego se je s Bolićem upoznao, veselila bi ga bila ovakva prigoda. Aj, kako je uvijek želio upoznati se sa slavnim muževima, i kad se je s kojim od njih sastao, kako mu je srce raslo! No sada - ostavi ga Narančićevo obećanje posve hladnim.

- Ah, šta! - rekne tek.

- Da, - nastavi Živko, prečuvši posljednji odgovor, s Vilmom ide i njezina prijateljica Tinka Ninkovićeva. To ti je ona sirotica, koju smo prije više tjedana sreli na šetalištu, - sjećaš li se, - pala je? Ma kako ne bi. Da, ona... -

- Šta veliš, i ona ide?! - klikne Kačić i skoči sa stolice, kao da ga je što ubolo.

- Pa šta se tome čudiš? Sirota imade doduše pogrješnu nogu, no ona neće plesati, - samo da bokče vidi štogod. O, to ti je dobro dijete. Vilma je poznaje tek ovo posljednje vrijeme, no već su ti najbolje prijateljice.

- Kako dođe k Mirkovićevima?

- Ona šije za strane, pa je preporučili. Kad je pak onamo došla i starac saznao, da je kći pokojnoga mu prijatelja i pjesnika Ninkovića, - tad - no da - zavoljeli je svi. Tako ju je i za danas molila Vilma, da ide s njom. Tinka jedno vrijeme oklijevala, a vidjelo se iz lijepih joj očiju, kako bi željela ići. Čemu da ti duljim - dade se skloniti. Ugledaj se dakle u nju, pa idi.

- Nemam crna odijela, pa ni novaca.

- Pa što zato; jednake smo veličine, uzet ćeš moj jedan kaput i sve, što treba. Uzmi onaj, što si ga ljetos u Beču imao, kad si državni ispit polagao.

Kačić se još jedno vrijeme ustručavao. Želio je doduše silno poći na ples, otkada je saznao, da će i Tinka biti ondje. Od onda, što se je s njom upoznao, nije se nigdje s njom sastao. Išao je doduše svaki dan šetati prema Sv. Duhu u nadi, da će je sastati ili barem vidjeti, ali samo jedamput našao je na ulici, no ne samu, nego s nekom gospođom. Kod prozora vidio bi je ipak često. Mislio je pače, da je zamijetio, kako djevojka pogađa uzrok njegovih šetnja i da poradi njega koji put dulje gleda kroz prozor na ulicu, no drugo nije doživio, makar je svaki dan sve više za djevojkom čeznuo. Zato sada takva Bogom dana prilika! I on se razveseli. No jedno mu mutilo veselje. Sjeti se svojih novih prijatelja, Bolića, Jelenčića i Puškarića. Društvo »Kolo« nije im bilo poćudno, jer je pjevalo pjesme, koje su oni osuđivali, - no glavno - ples i slične zabave zacijelo da ne odobravaju. Ne dopušta im to njihova ozbiljnost, s kojom sve misli i čuvstva usredotočuju u što skorijem oživotvorenju svoga programa političkoga i u bezobzirnom progonu svih neprijatelja. Držat će ga oni kukavcem - sibaritom. On pa sibarit! Sam se morao nasmijati na to, sjetivši se svoga današnjega ručka.

Naposljetku dade se nagovoriti, i mladi se ljudi stanu oblačiti uz šalu, pjevanje i porugljivo oponašanje kicoških navada. Tik pred ulazom u zgradu zabave bude Kačiću nekako tijesno i nesigurno, tijelom mu prolete srsi. Bojao se, neće li se protiv pravila uljudnosti ponijeti, - nametao sebi pitanja, neće li možda Tinka ipak izostati? Tek se u dvorani opet sabere.

 

VIII.

Koncert se dovršio i za čas imao se ples otvoriti. Narančić i Kačić mogoše tek sad pomisliti, da se približe Mirkovićevima. Kačiću je silno kucalo srce te je mijenjao u licu boje od plahosti i uzrujanosti, pa hotimice zaostajao u vrevi općinstva, kojega se bijaše sva sila sakupila. Sve, što je Zagreb brojio otmjeno i znamenito, sastalo se danas ovdje. I aristokracija, i generalija, i visoka birokracija, i književnost i odvjetništvo, i trgovina - nađe se potpuno na zabavi, a građanstvo i mladi svijet upravo navrvješe ovamo. Odbornici se veselo i posleno dvoranom pleli, svakomu prišapćujući, da takove zabave još nije bilo. Što je dalo povoda? - Na ovo ne mogaše nitko pravo odgovoriti. Muranić bi rekao svakomu, tko ga htjede posluhnuti, da je uzrok nova toaleta Mislajke, ravno iz Pariza naručena; odbornici tvrdili, da je radi programa, u kojem je bila jedna nova kantata Zajčeva; treći opet, što se je raspao ples, što ga htjedoše prirediti »mlada gospoda«, pa da naručene toalete ne ostanu neviđene, došlo je sve ovamo; četvrti pak mislili, što se je pročulo, da će na zabavu doći njegova preuzvišenost glavar zemlje.

U pročelju dvorane stajala odijeljeno od drugoga općinstva aristokracija i ono, što je htjelo k njoj spadati. Gospođe u bogatim dugoskutim haljinama gledale ljenivim i nemarnim izrazom na prolaznike, izrazom, za koji se nije znalo, da li bi imao biti sanen ili preziran, no svakako takav, da nastoji pokazati ovim stvorenjima, koje ne spadaju u »društvo«, kako im do ove zabave nije ništa stalo i da su naučene kretati se u drugim salonima. A ipak je većini od njih manjkalo ono pobliže neoznačivo »nešto« čistokrvnih aristokratkinja, pače jedna je od njih naličila sa svojim preživahnim bojama pretjerane odjeće kakovoj princesi od teatra; druga svojim preživjelim izmučenim licem kakvoj pariskoj »de ces dames«; treća svojom naduvenom crvenom kožom na ogromnom tustom tijelu kakvoj bogatoj bečkoj mesarici iz predgrađa: - jednom riječi kod najmanjega broja njih bijaše onoga finoga ukusa i toliko teško dostižive otmjenosti naobraženih zapadno-evropskih boljarica.

Mladi nacifrani gospodičići i konjanički oficiri vrzali se oko ove hrpe. Jedni jedva da su mogli prikrivati svoje neizmjerno veselje, što se pred čitavim ovim građanskim svijetom mogu pokazati u blizini ovih »prvih« otmjenih dama, te su očito odavali, koliko im je sav taj ostali svijet nizak i nikakova obzira vrijedan. Drugi pak dugočasno se previjali obilazeći od jedne gospođe do druge. Prvi bijahu bez iznimke sinovi i rođaci onih istih građanskih obitelji, koje su prolazile mimo njih; drugi pak mladi aristokrati, koji su se još po školskim klupama potezali, ili im malko u nered pale financije ne dopuštahu, da sprovedu zimu u Beču ili Pešti.

Oko barunice Mislajke, poznate gostoljubive kućedomaćice, gdje je šampanjac »potokom tekao«, bilo je prvih i drugih najviše. Mlada ova gospođa, kao trta suha i već u godinama, sva se gubila u čipkama, svili i baršunu svoje raskošno bogate odjeće i sa svima se je ljubazno i veselo živahnim načinom zabavljala. Nijedan ne mogaše što tako glupo kazati, da se ne bi na nj osvrnula i odgovorila mu. Sam Muranić »briljirao« je svojima dosjetkama, koje su ga dakako dosta truda stajale, jer je tek danas ujutro dospio da razgleda »Fliegende Blätter« i brže bolje naučio nekoliko viceva. Prijatelj njegov Koška divio se umjetnoj frizuri barunice i psovao, kako je u tom gnijezdu Zagrebu tako malo naobraženih ljudi, koji bi znali cijeniti takov umotvor. Drugi je slavio krasne joj rukavice i psovao opet na to gnijezdo Zagreb, u kojem ne možeš ništa čestito dobiti, te će i on morati da sve naručuje iz Pariza i Londona. Treći je veličao posljednju zabavu kod nje i hvalio se, da je još četvrti dan tronut mislio na slasne oštrige i pastrve. Četvrti je uvjeravao, da je one večeri u njezinu domu bila ona najljepša i htjede je dulje slaviti, no smete se, kad mu pade na um, da drugih gospođa onaj put nije kod nje ni bilo, te uzme sada, da se bar donekle ispravi, uvjeravati je, da je njena toaleta večeras najljepša, samo šteta, što tako »klasična« odjeća nije na drugoj zabavi, nego na ovoj »Bože moj - s tako mješovitom publikom!« Peti se tužio, da se sklizalište neće da smrzne. Šesti i sedmi sukahu svoje kratke brčiće, upiljivši poglede u škiljave oči baruničine, koja je pogrješka s njezine strane bila također uzrokom, da je svaki od ove dvojice držao sebe za sretnika, kojega je novi »irréprochable« kod Oršića skrojeni frak baruničinu pozornost na se svratio.

Do barunice stajala je najbliže gospođa Majaševićka pl. Osjačka, također u sjajnoj »ver-de-nil« odjeći. Duboki »décolleté« nije pokazivao jedrine ni mladosti vrata i grudi, nego suhe stršave kosti. Ona bijaše jedna od najbogatijih vlastelinka u zemlji, vodila je osobito elegantnu kuću, gdje se sastajao cvijet svih staleža i gdje se nije lošije ni manje jelo i pilo, nego kod Mislajke. Pače ona je imala kod stola dva lakaja više i jednoga paža u sredovječnoj livreji, i mnogo elegantnijega »haus- und hofmeistera«. Obiteljski položaj bio joj je doduše - no da - nešto neobičan, ali za Boga dragoga, tko da još danas u devetnaestom stoljeću stane na strogo stanovište moralnoga sudije! Presmiješno! Naposljetku tko zna, da li je toliko kriva - ne smije se naprečac osuditi, - »nesretna žena«, - »zlo uspjeli brak« -! Ta ona je ljubazna, gostoljubiva, stolovi se malo ne lome pod teretom neobičnih slastica i butiljka najboljih vina; čemu dakle da se čovjek liši takova užitka? Naposljetku u našem veselom, dobroćudnom hrvatskom svijetu!

Ona je naime zavoljela nekoga mladoga gospodina tek oženjena, pravoga Adonisa po mnijenju svih gospođa, a imala je ružna grbava muža! Ta nakaza bila je još tako bezobrazna, da joj smeta u odnošaju s Adonisom. Vruća joj i energična krv brzo pomogne. Bezobzirnoga supruga otjera, a lijepoga Adonisa uzme k sebi, pošto je i on tako uradio sa svojom mladom, dražesnom i lijepom ženicom. Šta je to naposljetku? Mladi taj Adonis nije doduše ništa u svijetu bio, otkada je istupio iz trgovine željezara R-a, a nije ništa ni imao osim svoga zdravoga, grčkim kipovima naličnog tijela i krasnoga finoga lica pod plavom rudastom kosom. No otkada je imao sredstva silnoga imutka u rukama, - no da - postao je prvim kavalirom zagrebačkoga društva. Svatko ga je k sebi zvao, svatko mu se klanjao, svatko mu se divio. Pretjerani nekoji pesimisti nazirali su u tom pojavu nešto značajno za zagrebačko društvo; no to su uvijek ljudi, koji ne spadaju u svijet.

Baš kad su Kačić i Narančić mimo prolazili, razgovarao je s Adonisom, ili, kako mu je pravo ime, s Ivanom Petrovićem, koji je stajao vjerno i pokorno uz gospođu Majaševićku, visok neki dostojanstvenik i umiljato gotovo sniženo slušao njegove riječi, koje su zamirale od dosade. U isto vrijeme nije taj dostojanstvenik propustio, da tajnika i perovođu iz svoga odsjeka, koji mu se mimo prolazeći duboko nakloniše, neizrecivo dostojanstvenim birokratskim prezirom omjeri od glave do pete, te im i ne odzdravi na poklon. Za dostojanstvenikom došao k Petroviću neki general, za ovim neki poznati učenjak, za tim bogati neki trgovac, za ovim jedan vijećnik stola sedmorice; no on ih sve tek od nevolje slušao, jedino mladomu grofu R-u nešto se umiljatije nasmiješio. Naprama gospođama, koje su se također na veliki jad Majaševićke k njemu tiskale, nije bio milostiviji. Sama dražesna i prekrasna mala barunica Leporte sa svojim krupnim sjajnim očima i milovidnom nježnom prikazom nije našla pred njim milosrđa, te ga je uzalud svojim pogledima malo ne gutala. Narančić slučajno to spazi, te mu se ogadi. Gospođa Alma pl. Kronach blagim očicama i anđeoskim lišcem također ulovi Neline poglede i zlobno upozori Majaševićku na baruničino ponašanje. To joj međutim nije pačilo, da u isti čas Neli čestita, kako je večeras opet divna, i da će Majaševićka malo ne poluditi od ljubomornosti. No Leportica je nije slušala, niti se na Petrovića obazirala, već se sva zagledala u Narančića, koji je mimo prošao i kad je on već dosta daleko odmakao, htjela ga još u očima zadržati, pri čem se dražesno na prstima dizala, da bude viša. Grofica Kitty Satmary ulovila je nekoliko riječi Alminih, te se s njom uplela u razgovor, i započe se omiljela draga »medisancea«. Sad se brzo krug povećao. Dođe barunica Ludvigsburg, generalica Posch, hofratica Željković, barunica Todorović, gospođa Lužićka, supruga glasovitoga odvjetnika, i udova, grofica Ratković. Ova bijaše najoštrija, ništa zato, što je godine i godine već živjela u »divljem« braku s bogatim grofom Časaryjem. Njezinim se riječima davalo osobito mnogo važnosti, uopće bila je vrlo ugledna u društvu. Imala je uvijek najskuplje šešire od najskuplje modistice u Parizu. Danas bijaše zlovoljna, jer na trima gospođama spazi odjeće, koje ne bijahu jeftinije, neukusnije, nedragocjenije od njezinih. Najviše je ljutila grofica Satmary, koja je bila posuta pravim »point de Venise«, a, pravo rekavši, nije mogla više ništa svojim nazvati. Sve zaplijenjeno, sve pod ovrhom!

Međutim se raznese vijest, da je nj. preuzvišenost, privremeni glavar zemlje s preuzvišenom gospođom suprugom blagoizvolio doći. Ples bi već bio mogao početi, no čekalo se. Sad stane još veće komešanje u dvorani. Odbor pohrli dolje u stubište; gospođe u pročelju se poredale, jagmeći se svaka za prvo mjesto; - ostalo se općinstvo tiskalo, da bude što bliže mjestu, kud će visoki gosti proći. Gospoda se u svojim frakovima ispravljala i popravljala bijele ovratnike.

Kad je predsjednik uveo preuzvišenu gospođu, a potpredsjednik i odbornici okružili njegovu preuzvišenost glavara, zavlada za čas tišina u dvorani. Na licima muškaraca prodirala želja, da ih zahvati oko nj. preuzvišenosti; jedino je mladež na očigled uzela udvarati gospođicama, kao da se dolazak prvog dostojanstvenika nje ne tiče. No - ne sva! Oni »prvi« i »drugi« tamo na pročelju pod vodstvom Muranića neopisivom su odanošću i dostojanstvenom svečanošću duboko prignuli svoje lijepo počešljane glave, poklonili se ukočenim tijelom i sa strahopočitanjem se odmaknuli dublje u dvoranu. Opazivši na licu njegove preuzvišenosti milostiv ljubazan smiješak, oni se pače od ushićenosti zaborave i - šapnu, da se je čuti moglo - no sasvim u granicama pristojnosti: »Ah, grossartig! Živio - živio!«

Ples se započne. Otvorila ga njezina preuzvišenost s neizbježivim Muranićem. Odmah na početku plesanja povuče se njegova preuzvišenost u najgornji ugao. Mladi grof F. i mladi barun R., obojica trogodišnji privatni kandidati mature, pristupe k njemu i premda je njegova preuzvišenost bila gotovo bez kose, te je očeve ove dvojice još kao djecu poznavala, ipak mu pruže iz daleka ruke, promrmljav nerazumljivi »čau« i nazivajući ga jednostavno: »tu Joži« ili »tu Excellenc«.

Uz ovu dvojicu približio se također jedan od vladinih predstojnika, sijed starac i nekoč na glasu odvjetnik, pa samo što nije pod zemlju izginuo od poniznosti i zbunjenosti. Ostali visoki činovnici, suci, i učenjaci i odvjetnici stajali su u smjernoj udaljenosti, čekajući prisiljenom strpljivošću, dok ih njegova preuzvišenost blagoizvoli k sebi pozvati, da se s njima porazgovori u svojoj ako ne dražesnoj, a to svakako originalnoj smjesi Bog zna kakove i »horvacke« i njemačke kekavštine. Najčudnovatije bijaše, da ni glavni protivnici njegove preuzvišenosti nisu činili nikakova izuzetka, pače odvjetnik Salajić, gotovo jedan od glavnih vođa opozicije protiv preuzvišenosti, približio se sada smjerno i željno čekao, da ga njegova preuzvišenost počasti barem jednim pogledom. Ta baš danas napisao je u listu svoje stranke žestok članak, u kojem je dozivao grom i pakao u pomoć protiv užasne silovitosti njegove preuzvišenosti, kojom gazi najveće svetinje narodne i očito nastoji, da uništi mili trojednicu. Salajić poziva tu Hrvate, da se ugledaju u primjer Talijana i nj. preuzvišenost u svakom i javnom političkom i privatnom socijalnom pogledu učine nemogućim.

Preuzvišenost doduše nije čitala taj »grozomorni« izljev patriotičnoga srca Salajićeva, no zato ipak nije ni na najvatrenije poglede Salajićeve promijenila svoga poput sibirskog leda mrzloga ponašanja prema njemu.

Sretniji bijaše politički drug Salajićev, gospodin dr. Kolaček. On je također o imenovanju nj. preuzvišenosti u svim opozicionim zagrebačkim i bečkim novinama i osim toga u posebnoj broširi na široko i duboko dokazivao, kako su temeljna prava kraljevine i čast naroda ovim imenovanjem povrijeđena, pa da u Hrvatskoj na čelu zemlje smije biti samo ban, a svaka druga forma namjesništva da je protuzakonita. On se sada nekako došulja do njegove preuzvišenosti, koja ga počasti pitanjem, da li je bio u cirkusu. No ne bi ni toga bilo, da nije prijatelj Kolaček svoje pogrješke popravio time, što je kao starješina neke crkvene općine i kao predsjednik dvaju novčanih zavoda predveo deputaciju u banske dvore, te se novoj glavi zemlje najsmjernije poklonio i milosti njezinoj preporučio. Pred svojim političkim drugovima opravdao je to interesom povjerenih mu zavoda. Bolić je to dakako zgodno upotrijebio, te je u svom časopisu ne samo Kolačeka, nego svu njegovu stranku, načela joj i ciljeve izvrgao ruglu beznačajnosti, te je Hojkić, vođa Kolačekove stranke među đacima, imao velike i teške borbe protiv oštrih i bezobzirnih navala Puškarica i Jelenčića. »Takovi su -! Danas reci a sutra poreci. Za volju groša ići će se vragu klanjati, kamo li neće krštenu čeljadetu!« - vikao Jelenčić po hodniku prije i poslije predavanja, a Kačić, koji ga je slušao, morade mu u duši dati pravo, premda je znao, da mu otac do Salajića i Kolačeka vrlo mnogo drži.

Zato sada, kad je Kačić ovdje u dvorani vidio, kako svi protivnici njegove preuzvišenosti redom dolaze klanjati se i kako plivaju u radosti, ako ih preuzvišeno oko tek spazi, on osjeti silan prezir, zasrami se mjesto njih, i na dušu mu se svali duboka ogorčenost. Pomisli na Bolića. Ah - kako mu se sjajan, čist i ponosan, značajan i bolji od svih ovih pričini u taj tren! Da je Bolić od njega posljednju kapljicu krvi taj čas zatražio, on bi mu je bio dragovoljno dao. Tako često - veoma često - neznatne malenkosti rađaju odlučnim posljedicama!