Svagdašnja povijest iz hrvatskoga života Tout le crime ici bas est fait par l'ombre lâche

- Dosta je! Vodite me iz dvorane, u mali salon - izlane barunica gotovo bez daha umiljatim, unježenim i sumornim glasom, te mu se sva izmučena uhvati ispod pazuha tako, da ju je gotovo više nosio.

Došavši u dvoranu htjede se Živko vratiti k plesanju, sjetivši se, da ovaj ples još nije s Vilmom plesao, no ona kao da ga nije čula. Ovdje nije nikoga bilo. Barunica se baci na prvi kanape za vratima i umiljato pogledav u nj pozove ga, da sjedne kraj nje. On je oklijevao, no opet je mislio, da bi bilo neuljudno ostaviti je ovdje samu. »Pače smiješno!« - gorko prihvati u sebi i pomisli na Josipa i Putifarku. Ta dosjetka učini mu barunicu užasnom, ogavnom, te stane u duši sveticu svoju Vilmu veličati i slaviti.

- Što ste tako tihi? Pače - jao meni - vi me gledate, da bih se morala upravo prestrašiti, ha, ha, ha! Ta sjednite. Ili se možda plašite preda mnom; zar sam tako strašna i ružna? - i barunica ga uhvati za ruku i nježno ga prisili, da se spusti na kanape kraj nje, a ona mu se tada sasvim približi, da su im se ramena dirala.

- Gle, kako ste čudni! No, upamtite, meni se svatko mora pokoriti, - nastavi ona i sveudilj ga žarko gledala i koketljivo mu se prstom zagrozila.

Tada se nakrene licem i gornjim tijelom sasvim k njemu i reče: - Zar vam se ja ne dopadam? Pogledajte me - ili - a da - sad znadem, vi ste već zaljubljeni!

- Molim, barunice! - odvrati joj on neugodno dirnut. Oh, ova žena, ovaj đavo, da spomene još i ime Vilmino!

- A - pa što za to, vi mi se ipak sviđate. Eto kako sam iskrena. Al gle, moja frizura hoće mi - oh - eto je! - krikne i podignuv obje ruke stane popravljati kosu. Narančić morao si je protiv volje priznati, da je taj čas opet vanredno zamamna. Tanko kao kalež gornje tijelo pružajući se iz pasa k ramenima u prelesnoj crti, zatim, kako je dražesno držala ruke u zraku, da se je ljepota punih kao iz mramora isklesanih lakata posve isticala u svojoj čarnoj golotinji, - sve to morao je Narančić primijetiti, a i ćutio je žar plamenih velikih očiju, kojima ga je veselo i obijesno postrance pogledavala. Ne mogavši si po volji popraviti frizure, istrgne iglu i strese glavom, a bujna crna kosa spusti joj se valovito niz ramena i zastruji, zalahori od nje onaj posebni miris; koji je već prije Živka tako zamamljivo i opajao.

- Oh, Bože moj, što ćemo sada! Morate mi pomoći. Evo primite kosu u jedan struk! - zapovjedi mu barunica.

Živko, izgubiv posve svoju volju, učini, kako mu reče, i prignut ovako nad njom, osjećajući toplinu njezine puti, pozirući u takovoj blizini dražesno ovo mlado tijelo, malo da mu se nije pred očima zamaglilo.

Taj čas prestane u dvorani glazba, na vratima pokaže se znalična glava jednoga plesača, barunica rine lako Živka od sebe i dignuv se žurno poleti u garderobu.

Živko sav se još tresao i - dugo još ne mogaše pred Vilmu. Nije bio pravo uzevši ništa kriv, a ipak je ćutio, da ovakav ne smije pred nju. No kad se opet s njom sastao, u blagom joj anđeoskom licu ne opazi ni traga kakovu prikoru, nego tek zabrinutost, u kojoj je bilo prvo pitanje, nije li mu se za Boga što dogodilo. On se uznese ovom čistoćom duše i nevinošću srca i osjeti, kako je ona puno viša i bolja od njega. Postade mu teško, zastidi se sa svoje slabosti, proklinjući barunicu, Muranića, nesretni valcer i tvrdo odluči, da neće više s barunicom plesati.

 

XI.

Međutim je Kačić sveudilj sjedio uz Tinku. Nije ni mislio na plesanje. Tinka ga upita, zašto ne pleše. On joj odvrati važno, da osuđuje ples uopće, kao zabavu, koja naobraženu čovjeku ne dolikuje, a napose »mi Hrvati u sadašnjim žalosnim prilikama ne smijemo ni misliti na plesanje«. Djevojka ga pogleda sva u čudu i kako nije mogla razumjeti njegove tvrdnje, ne odgovori mu ništa.

Ovaj čas prođe Hojkić sav svečan u dugom crnom kaputu, ravno ispruživši sve prste u bijelim rukavicama. Čitavo je tijelo ukočio tako, kao da mu je za vratom zabijen kolac, te je neprestance gladio dugu krasnu bradu ili na prstima rukavice popravljao. Prošavši pokraj Tinke nakloni joj se duboko, omjeri je pogledom slavodobitnim i htjede joj onako mimogred štogod kazati. No prepoznavši Kačića trgne se i predomisliv se pođe dalje.

- Zar vi poznajete ovoga gospodina? - upita je iznenađeni Kačić, gledajući za Hojkićem. Ljutio se na njegov dugi kaput i što se u njem oholi, a on imade na sebi tuđi! Ta pomisao uzburka u njem krv, kao da bi nu rojevi mravaca iz kaputa po tijelu navalili, pa se i rasrdi i zastidi.

- Ovaj gospodin stanuje kod nas, - odvrati mu Tinka. Valjda ga poznajete? I on je pravnik. Poznaje ga sav Zagreb, - gospodin Hojkić. On je također pisac - pjesnik. Niste li čitali u »Vijencu«, u posljednjem broju od njega je lijepa jedna pjesma. Velik rodoljub, u novinama ga često spominju, - dovrši Tinka, a rumen, što je obli, kad je spazila Hojkića, još joj ne prođe.

Kačić ne primijeti toga. Riječi Tinkine neugodno ga se dojmiše. Ova hvala - Bože moj!

- Oh, i kakav rodoljub! Da ste ga jednom čuli na đačkoj skupštini. Nije se usudio ni hrvatsko ime spomenuti! No, otkada stanuje kod vas?

- Još onaj isti dan, kad ste vi ono sa mnom - još sam vam kazivala - sjećate l' se? - da nam je stan prazan, - još onaj dan uzeo je gospodin Hojkić kod nas sobu. Majka je bila sasvim sretna; no, dakako, nama je to velika pripomoć, a gospodin Hojkić ugledan je i tako vrijedan - uljudan. O, da vidite, kako krasnih knjiga imade! Obećao je, da će mi neko je posuditi, no da će prije izabrati, što mogu čitati, a što ne.

Kačiću ne bijaše ugodna ova vijest. Osjeti nešto, što je bilo veoma slično zavisti ili pače ljubomornosti. »Kako je taj sretan! - pomisli u sebi, - svaki dan će je vidjeti, razgovarati s njom, oh, koja prilika, da se zaljubi. Al ne, ne, ona je još suviše djetinjasta, siroče, pa i ne misli na takve stvari, a ja odmah tako sudim!« - No ipak se ne umiri posve. Hojkić mu bude još nesnosniji i neugodniji. Uto prođoše mimo Vilma i Živko, oboje blaženi i sretni, da im se mlada krasna lica gotovo prelijevala od radosti. On prignut k njezinu obrazu pripovijedao joj nešto.

- Gledajte ih, kako se vole! - rekne Tinka, prateći dugim vjernim pogledom svoju prijateljicu.

- Tko? - upita Kačić rastreseno.

- Ta Vilma i gospodin Narančić.

- Otkuda vi to zaključujete, da se vole?

- Kako ne bi; ta zaručeni su!

- Šta velite! - malo što ne krikne Kačić i tada gotovo ne vjerujući, nastavi: - Ja sam mu najbolji prijatelj; valjda bi mi bio kazao!

- Pa zar nije? Uostalom nisu to javne zaruke, a nije tomu ni dugo. Al da znadete, kako je Vilma sretna i kako ga ljubi! No ona i zaslužuje! - nastavi djevojka pravim zanosom i onom plemenitošću, u kojoj nema traga sebičnosti ni zavisti.

Kačića je jako peklo, što mu Narančić nije priopćio svojih zaruka. »Takovi su ljudi, ali dakako - ja sirotan - dobar sam jedino, da slušam njegove ekspektoracije, da se tako preda mnom vježba - i hvališe svojim znanjem. No otkriti svoju dušu, - ah - ti bogataši, napokon svi su bez srca!« gorko rekne u sebi sav razjađen. Nije dakako pomislio, nije li nepravedan prema Živku, koji možda nije našao prilike, da mu se povjeri; ta već cijele zime rijetko se sastaju, - a čijom krivnjom? Koji je koga počeo zapuštati? No ništa od ovoga ne padne mu na um. Taj čas bijaše upravo kivan na Živka, kao da je iskusio veliko kakvo razočaranje. »Napokon imadu Jelenčić i Puškarić pravo, kada sumnjaju o njem, - Boga mi!« - i prvi put ne osjeti Krešimir kod ovakve sumnje grižnju savjesti.

- Vi ste dakle prijatelj gospodina Narančića? I on je dobar čovjek? - prekine Tinka Kačića u mislima njegovim.

- Dobar čovjek, - potvrdi nemarno i bez pravoga uvjerenja. Drugda bi ga bio zacijelo uzeo uzvisivati upravo onako, kako je malo prije Tinka uzvisivala Vilmu, - al sada! Pogled, kojim je sveudilj slijedio Živka, bio je neopisivo zloban i kivan.

Gledajući međutim prijatelja i zaručnicu njegovu, kako se blaženo i tiho smiju, kako polagano jedno kraj drugoga šeće u slatkom zaboravu svega ovoga svijeta i sve silne ove svjetine, kako si neprestano nešto šapuću, dojmi se njega ta sreća zaljubljenih i raznježen poćuti želju, da bi s i on našao u takvoj prigodi. Oj, kako mora da je krasno znati se zaljubljenim, lijepu dobru djevicu zvati svojom, sve svoje misli i svoja čuvstva pred njom otkriti i slušati hvalu - pobudu iz tako iskrenih vjernih usta! Oh, sva silna želja, sve ogromno čeznuće dvadesetgodišnjega mladoga života za čarnom ljubavi, potrese mu i uznjiha dušu. Okrene se k Tinki. Nikada mu se ljepšom nije pričinila! I bujna kosa, i fini profil krasnoga lica, i zamaman sanjarski pogled neobičnih joj očiju, - oh - i onaj bijeli baršunasti vrat, taj prvi početak nježnih grudi, koje se stidljivo u kašmiru sakrivaju, a ipak ne mogu zatajiti svu zamamnu oblinu svoju - pa i oni puni i okrugli lakti, tako bijeli i svježi; - sve - sve to jasno mu se prikaza, te on osjeti, da bi samo s ovom djevojkom mogao dijeliti sreću, na koju je netom pomislio. U toj navali osjećaja htjede joj nešto lijepo kazati, no bojao se i stidio, da ne rekne običan besmislen komplimenat. Da joj se otkrije? Ne - kako bi to mogao! Ta, pače bi smiješno bilo.

Tinka ne opazi, da je Krešimir malo ne guta svojim očima. Ona kao da je nekoga tražila, i Kačić protiv volje pogleda istim pravcem. Spazi ondje Hojkića. Ovaj se sveudilj sam šetao. Opaziv jednu djevojku približi joj se laskavim no posve dostojanstvenim načinom i rekne joj nešto. Djevojka se nasmije i ošine Hojkića pronicavim pogledom. Kačić se opet okrene k Tinki i pričini mu se, da je sada bljeđa. »Oho!«, ljubomornom zabrinutosti šapne si Krešimir.

Uto dođe Hojkić u neposrednu blizinu. Sad nije išao dalje. Nasmiješiv se načinom, da se Kačiću pričinio u isti čas i suviše slatkim i suviše milostivim, stane pred Tinku i nakloni joj se, svojim običnim uistinu svečanim načinom budućega znamenitoga čovjeka.

- Koje li čudo, gospođice? Ja sam posve iznenađen, no ugodno iznenađen, da vas ovdje vidim. A ne kazaste mi ništa, da kanite poći. Tekar ovdje moram saznati, da ste došli s našim slavnim učenjakom Mirkovićem. Baš mi je milo, što dođoh, a malo je falilo da me ne biste bili ovdje vidjeli. Mnogo posla, treba učiti, u kancelariji raditi, moj stari sasvim se oslonio na me. U redakciji trebaju me također. Književnosti također da pomognem kojom svojom radnjom, - ah! - kažem vam, toliko posla, da koji put ne znam, kud bih se vrgao, - sve mi se glava puši.

- Ne smijete opet odviše; treba i na zdravlje misliti, - odvrati Tinka.

- Oh, - to ja ne mogu. Dok sam mlad, hoću da radim. No, zbilja, veselim se, što dođoste; jedino žalim, što kao vaš stanar nisam ništa znao.

- Nisam ni ja znala tako rekavši do posljednjeg časa. Pa kako da vi saznate, kad se gotovo i ne viđevamo?

- O, popravit ću se ja. Samo neka mi poslovi malko dopuste. Onda ću vam donijeti knjiga - obećanih, pa ćemo razgovarati, koliko vas bude volja.

Kačić nije mogao dulje da sluša taj samodopadni milostivi govor Hojkića, koji jedino o sebi razgovara. Bilo mu za čudo, što Tinka to ne opaža, nego ga sluša pravom pobožnosti. To mu posve pokvari još ono malo dobre volje. Digne se i odšulja u najzabitniji kut ostaviv Tinku s Hojkićem. Sada mu postade upravo neugodno, pače čemerno, pa pogledavaše na sav taj svijet nekim zavidnim, zloradim prezirom i požali, što nije radije pošao na sastanak k Boliću. Ljutio se najvećma na »ovoga« Hojkića, koji mu je pred nosom oteo zabavu s Tinkom, ljutio se i na sebe samoga, što joj cijele večeri nije znao kazati ništa lijepo niti zanimljivo, nego je sjedio kraj nje kao kakav cijepac. Napokon dozlogrdi mu sav sakupljeni svijet, nacifran, nemaran, lakom, te ozlovoljen ustane i htjede da otiđe kući. No sjeti se, da će možda ipak imati još prilike štogod Tinki kazati, i to ga suzdrži da ostane. Umiješa se među svjetinu. Prvo je primijetio, da se premalo hrvatski govori. Mnoge gospođe, nekoje gospođice, gospoda, mladići, pače i nekoji đaci, sve to govori njemački. Pomisli na Jelenčića. »Što bi taj rekao, da čuje! On bi zacijelo rastjerao ove pošvapčene izrode, - ne bi on ni oni drugi trpjeli toga. A mi? Stidim se malo ne, što ostajem miran i ne mogu javno - odmah ovdje - prosvjedovati. Šta to! Riblja krv je u nama svima. Eto, i taj slavni Tinkin rodoljub Hojkić naklapa svojom užasnom njemštinom graničarskoga kaprala!«

Ovako je postajao sve zlovoljniji. Ljutio se gotovo do nesnosljivosti, kad je nedaleko od njega prošla debela pekarica iz susjedstva u teškoj crvenoj svili i na svakoj ruci sa pet širokih zlatnih grivna. »Gle, danas mi je prodala žemljičku, djeca joj poderana i prljava pužu po dućančiću, a sad gotova prava dama! To su ti naši obrtnici!« Druga neka suha ljepušasta ženica, za koju je znao, da je supruga nekoga maloga činovnika kod financije, također ne prođe bolje pred njim. Bila je veoma ukusno i elegantno odjevena; svaki joj mig, svaka kretnja odavaše prenavljanje na veliku gospođu. Neki topnički poručnik vrtio se oko nje, dok su joj starija gospoda potajice, ali na način starih znanaca namigavali. »Otkale, otkale ta elegancija -?« s ogavnošću upita se Kačić i pomisli, da je našao odgovor, kad je ulovio bogata trgovca N., gdje joj kima glavom i požmirkuje očima. Zatim spazi obitelj jednoga višega činovnika. Mati i sve tri kćeri bijahu upravo bogato odjevene. Kačić je poznavao obitelj po pripovijedanju gospodara Šmirganza. Taj ju je svakom prilikom psovao, jer već tri godine čeka na isplatu računa od petnaest forinti za »moderniziranje« odjeće milostive gospođe i gospođice. Šmirganz bi nabrajao svaki put čitavo čislo sličnih dugova gospodina savjetnika i tvrdio, da gospođa sa svoje tri kćeri ide neprestano u lov na mlade ljude, radi čega ih preko očeve plaće elegantno odijeva, svakamo vodi i ložu drži u kazalištu. A istina da je prava, da više od dvije košulje nema ni majka niti koja kći, pa da moraju zajedno s gospodinom ocem savjetnikom i mladim gospodinom, jednim od prvih kicoša zagrebačkih, spavati na slamnjačama.

Još više nego na ovu obitelj ljutio se Kačić na neku staru gospođu i njezinu kćer. Starica bijaše kukavno odjevena, dok se djevojka šepirila u svili. Oko djevojke vrzlo se mnogo mladića, no starica ju je vječito nastojala iz toga kruga izvući i šuljala se u blizinu generala, bogatira, pače i njegove preuzvišenosti. Tomu se nije nitko čudio, niti sama djevojka, jer starija joj sestra bila je već poznata i razglašena »ljepotica« u Beču. S ove dvije žene najviše se zabavljala siromašna udovica s milovidnom kćerkom svojom, također ukusno i skupocjeno odjevenom po najnovijoj modi. Zlobna jedna majka četiriju osidjelih djevojaka zavidno je pogledavala na djevojčicu i čemerno, gotovo glasno psovala: »Ta, kod njih nema čovjek kamo sjesti u sobi, nema ni čestita stolca ni pravoga stola, pa gledaj danas - kakva je to parada!« - Te riječi izustila je prema širokoj, debeloj gospođi, teško stegnutoj u svilu i kadifu. To bijaše supruga odvjetnika Lužića, čovjeka, koga su negda kao sirotana fratri odgojili uz dužnost, da ih kod objeda dvori i refektorij mete; no on si je silan imutak sabrao. Zavidni su ljudi tvrdili, da taj krasni uspjeh nije postigao toliko svojom advokatskom vještinom, koliko svojim potajnim ortaklukom s jednim židovom, najužasnijim lihvarom u Zagrebu. On je doista još danas hodao po Zagrebu kao najzadnji i najbjedniji dnevničar, priuštio bi si za svoj užitak tek po »dugu« cigaru na dan; no zato mu se gospođa i djeca mogahu u svojim toaletama natjecati sa svakim boljarom. I danas je kći Irina bila jedna od najelegantnijih, te je grofica Ratkovićka nije jedamput bijesno omjerila od glave do pete. Dakako, divna odjeća ne mogaše ipak prikriti, da je lijevo pleće djevojčice nešto više od desnoga. Gospodina Lužića nije bilo ovdje. Imao je da sastavi tešku ogromnu dupliku u pranici svoga žida-uzuraša protiv istih fratara, koji ga dadoše odgojiti. Ovo je Kačić slučajno saznao, čuvši pripovijedati Hojkića, koji je kod Lužića radio, te je i tom prilikom slavio genijalnost svoga principala i opet se pohvalio, da se na nj sasvim oslanja.

Kačiću bude ovdje napokon upravo nesnosljivo. I ne potraživ Narančića krene k izlazu, no u posljednji se čas predomisli i vrati, htijući k Tinki poći, kad je opazio, da Hojkića nema više kraj nje. Vidio ga u razgovoru s Irinom Lužićevom.

Tinka i Vilma sjedile su s gospođom Njegušićkom same na pređašnjem mjestu. Narančića također ne bijaše kod njih. Kačić se veselio, što ga nema. Uzrok ne bi bio znao kazati. Došavši usred dvorane spazi, da se Hojkić opet stvorio pred Tinkom. To ga posve razljuti. Sad bez krzmanja iziđe. Zimski je kaput tek na ulici navukao. Glazba počela opet svirati, veseli joj zvuci domnijevali daleko u tihe ulice i proganjali Kačića na veliku mu srdžbu gotovo do kuće. Ah, taj tanki, sitni cilik gusala kako mu se pričinjao lud, zloban, kao rug i ismjehivanje! A taj kukavni - kukavni svijet, što se sada ludo vrti na zapovijed tih gusala, kolik li je to skup grijeha, sramote i poroka! Pa da Bolić nema pravo? - Oj, žalio se Kačić ovu noć, krivio je ljude i njihove ludosti, uistinu pak najviše ga peklo, što se nije znao pred Tinkom »pametnije« ponijeti.

 

XII.

Narančića je veoma zabrinulo ponašanje Kačićevo u posljednje doba. Ono nekoliko riječi i nazora, što je onomadne kod njega izustio, uvjerilo ga, da se pokazuju novi uplivi. Nije bilo sumnje, da drugovanje s Jelenčićem ima svojih posljedica. Poboja se za svoga prijatelja, koga nije samo ljubio, nego i visoko cijenio. Ta on je poznavao sva mu krasna svojstva. Njegov bistri, visoko se uzdižući duh, pošteno srce, koje je svaku krivicu mrzilo, strogost prema samomu sebi, ljubav, zanos i razumijevanje svega, što je lijepo, uzvišeno i istinito, - sva ta svojstva i vrline nalazio je on u Krešimira. No znao je također, da mu je krv vruća, da mu se duh lako rasplamti, a srce ražesti, pa makar je i ovo moralo štovati i ljubiti u značaju svoga prijatelja, ipak se za to sada pobojao, razabravši mogući upliv novih njegovih drugova. I ti su mladići većinom bili nadareni, dobra i poštena srca; ali zavučeni u kolo dnevne političke borbe ne mogoše ostati na pola puta upravo radi svojih zanesenih duša i iskrenih srdaca, nego su sve dalje i dalje srtali, tako da su im se godine odmicale, a znanje se njihovo nije ni u čem povećalo, ni čime obogatilo. Što će dakle biti od njih? - pitao se Živko i s užasom pomišljao na Krešimira. Pa kako to lako dolazi! - Ta i on sam morao se dnevice orijaškim naprezanjem boriti protiv zavađanja, koje je ležalo svaki čas u prilikama, što su ga okružavale; - svaki je dan bilo povoda, da mu trpi rodoljubno čuvstvo, svakom mu se zgodom vrijeđali najsvetiji domovinski osjećaji. Jedino njegova čvrsta volja i ona disciplina, koju si je sam nametnuo i silio se, da u neprekidnom učenju nađe snage, da se suzdrži od jalove vike, očuvaše ga od toga, da nije dosada zaglibio u prazne i bezuspješne političke raspre mladih ljudi na sveučilištu i tako nije ni jednoga časa izgubio za nauku svoju. »Kad budem potpun čovjek, oboružan znanjem i iskustvom, navikao radnji i poslu, kad me ne budu mogli pobijati sofisterijom ni doktrinarizmom, kad mi ne budu mogli škoditi svojom silom ni vlašću, niti me zamamiti častima i službama, - onda - onda ću govoriti, ali i - raditi. Samo učenjem mogu takav postati; slabiće, duševne siromahe i ljude gladna želuca - svaki đavao podjarmi!« Da je pak mogao tako sobom vladati, znao je, da za to ide glavna zasluga oca njegova, koji je od prvoga časa pazio neumolnom strogošću, da mu dijete prije svega znade držati i vršiti dužnosti, znajući, da je to najjači štit čovjekov u svim pogodama i nepogodama. Ovoj dužnosti morao je dječak od vajkada sve drugo podređivati. Nijedna djetinjska igra, nijedna obiteljska svečanost nije mogla niti smjela ovoj dužnosti oteti prvenstvo. Od rana bi jutra počelo: »Najprije se prekriži, onda ćeš dobiti kavu!«, i dovršilo se na večer: »Pomoli se prije Bogu, onda možeš leći!« - »Nauči prije zadaću, onda ćeš sa mnom šetati«. - »Napiši prije zadatak, onda ćeš se tek loptati«. - »Ako danas dobro naučiš latinske riječi, čitat ću ti lijepu pripovijetku« - »Nauči prije dobro množidbu, onda ćemo pjesmice slušati i jednu pjevati!«

Starija mu se sestra vjenčala drugoga listopada, no on je ipak morao posljednjega dana rujna ostaviti roditeljsku kuću, da bude po propisu kod »Veni sancte!« Nisu koristile sve molbe majke i sestre, niti unaprijed sigurna isprika kod ravnatelja: otac nije dopuštao, da se ma čemu podredi dužnost.

Jednom dozlogrdi dječaku učenje francuskoga jezika i zamoli oca u pismu, da toga ne traži, jer nije jezik propisan niti ga ostali đaci uče. »Nije potrebno...!« Pol godine dobivao je od oca pisma pisana jedino francuskim jezikom, te je tako sada morao učiti, ako je htio što saznati od kuće. Povrativ se kući na praznike uzme ga otac pod ruku i pročita mu Lamartineove »Preludes.« Od toga časa nije mogao uhvatiti dosta vremena za učenje krasnoga jezika Voltaireova i Hugoova.

Drugi se put dogodi tako i s njemačkim jezikom. »Je li propisano?« - strogo ga upita otac. »Jest, al se ne traži prestrogo, pak nije rodoljubno.« - »Ali ja tražim!« - »Ti ćeš mi prevesti na njemački Veberov »Put na Plitvice«, a ja ću ti čitati Goetheov dnevnik o njegovu talijanskom putovanju.« - I tako bude. Živko se morao pokoriti. I kad mu je otac svojim ugodnim shvatljivim načinom počeo čitati putne bilješke velikoga Nijemca, nije mogao svaki put dočekati časa, kad će otac na večer imati za to dokolice, nego bi sam uzeo knjigu u ruke, te čitao i čitao posve začaran genijalnim mislima i ljepotom sloga. Pogotovu se pak obradova, kad otac za neko vrijeme pokaza u jednom njemačkom časopisu izvatke iz njegova prevoda Veberova putopisa. »Je li to rodoljubno?« - upita ga sada otac. No zato drugi put! Mladić došao kući i tek od nepažljivosti zabavljao se na jednoj zabavi njemački, makar su svi znali hrvatski. Otac ga pred cijelim društvom prekine: »Stani momče! Makar ti je baka, moja pokojna majka, bila Njemica, ipak za to nemaš prava, da u mojoj kući govoriš drukčije nego hrvatski, dok smo mi svi ovdje Hrvati. Ja neću u tom pogledu da budem kao moj susjed Ferkić, koji na sva usta viče, kako smo poplavljeni »švapštinom«, a djeca njegova i svi u kući ne znadu ni riječi nego samo njemački!« - A ipak taj otac bavio se samo ekonomijom i svojim paromlinom, mljekarstvom, industrijskim pothvatom praveći od bukova drva pokućstvo; politika mu pak bila najzazornija stvar na svijetu, te je dokazivao, da i u tom treba diobe rada, a njegov je posao gospodarstvo. Kad je Živko jednom poveo govor o politici, ne odvrati mu otac ništa, nego ga odvede k susjednom vlastelinu F. i susjedu R. Prvi bijaše »vatren Ilirac«, a drugi »papreni madžaron«. Obojica bijahu u vječnoj pravdi i svađi. Jedan je hvalio to i toga, a drugi do zla Boga kudio upravo to i toga, a slavio ono i onoga, što je prvi užasno mrzio i grdio. Takove ih i sada nađoše, jer im ti suprotivni nazori nisu smetali, da ne budu svaki dan zajedno. Kad ih je Narančić slušao, pomislio je svaki čas, da će se za kose pograbiti, jer nije bilo takve psovke i pogrde, koje ne bi jedan drugomu dobacili. Poslije odoše otac i sin ostavivši susjede u daljnjoj pravdi. Na povratku pokaže otac sinu, kako su zarasla polja jednoga i drugoga, kako su livade krtovinom izrovane i pokvarene kiselom travom i mahovinom; isto tako krovovi gospodarskih zgrada porušeni, a staje gotovo prazne. Tada mu ujedno priopći, da kod posljednjega izbora za sabor ni F. ni R. ne bijahu zadovoljni s kandidatom, koji je došao »sub auspiciis« gospodina podžupana, te mu ne htjedoše obećati svojih glasova; al, eto nevolje, jedva što je podžupan s kandidatom od njih otišao, dođe općinski načelnik i zagrozi se ovrhom radi dužna poreza, nameta i tako dalje. Sada, dakako, glasovaše obadva za nepoćudna im kandidata. »Ja, dakako, ne dadoh se skloniti unatoč svim molbama podžupanovim, a groziti mi se ne mogahu. Da manje utaman politiziraju, a više rade i nastoje oko svoga gospodarstva, ne bi im se bilo ono dogodilo, al - ovako! Meni spočituju, da sam »špekulant«, koji nema za ništa smisla, da sam čovjek bez načela, - a eto ja glasujem po volji, jer se ne slažem s načelima kandidata, i ne brinem se, da li se tim zamjeravam »magnificusu podžupanu«; oni pak uza sva načela moraju se zatajiti, jer se u svojoj golotinji svega plaše!« - dovrši otac, a sin sve dobro upamti.

- Da, ovakav je moj otac! - s ponosom bi pomišljao Narančić; no Kačić bio je kod kuće upravo protivnim uplivima izložen. Ta eto pisma oca njegova uvijek su puna politike, najradikalnije politike. Dakako, to nije starca priječilo, da je radi onoga istoga članka, što ga je u listu na sina u nebesa dizao, i redaktora i pisca i nakladatelja »po zapovijedi...« osudio s ostalim sucima na godinu dana teške tamnice.