Svagdašnja povijest iz hrvatskoga života Tout le crime ici bas est fait par l'ombre lâche

Sada - poslije svađe na Markovu trgu, - nije više ni jedan trenutak oklijevao. Činilo mu se, kao da će ovim čitanjem olakotiti boli za izgubljenim prijateljem. Ta pomisao učini, da je svladao prvašnju nedopadnost, te se upravo sa žarom bacio na te knjige. Bijahu to crveni, zeleni, modri sveščići negdašnjega časopisa »Hervata«, govori Kvaternika i Starčevića iz god. 1861., - Kvaternikovo »Istočno pitanje«, njegov »Verhältnis zur St. Stefan's Krone«, časopis »Hervatska« u sveščićima i ogromnim listovima, Starčevićeve »Uspomene«, njegovo »Ime Serb« i »Pasmina slavoserbska«, naposljetku izjava mlađega Starčevića protiv »Slavitelja Jelačića bana«.

Naravno, najprije potraži gradivo, koje se ticalo srpskoga pitanja. Veselju i duševnom zadovoljstvu ne bješe kraja, kad je našao tako odrešito, na izvorima osnovano, da je sve od »Planina« do Balkana starinom hrvatsko. Još više nego je sam mislio! Vatrene rodoljubive izreke Kvaternikove, njegovo po Hrvate toliko sjajno tumačenje izvora, a Starčevićeve oštre i lapidarnim slogom kao iz mramora isklesane tvrdnje, - ah, kako je to godilo mladomu rodoljubivomu srcu, kako mu je milo bilo, što je nalazio baš ono, što je želio! - Koliko je sada imao novih razloga, kojima će u buduće takve strašne navale sa srpske strane znati odbijati. Oj, samo što mu srce ne puče od zahvalnosti prema ovim muževima, koji su prvi htjeli i znali odgovoriti Srbima!

- O, da Živko ovo pročita! - kliknuo je nekoliko puta i u veseloj uzrujanosti knjigu stiskao, gladio i udarao njom po stolu. Te se noći kasno, veoma kasno utrnula svijeća u Kačićevoj sobi, a drugi je dan prvi put u svom životu zanemario predavanja, ne mogavši se odijeliti od tih novih svojih knjiga, koje se divno slagale sa njegovim čuvstvima i željama!

Kad se nakon toga prvi put s Jelenčićem sastao čisto je sjajio od zadovoljstva i zanosa, pa mu vruće stisnuo ruku.

- Znao sam ja, da ćeš ti naš biti! - odvrati mu Jelenčić.

- Ne, ne - ja neću nikojoj stranci pripadati; za drugo me nije briga. - Htjedoh tek biti na čistu s ovim srpstvom. Sad mi je sve jasno. Oh, neka se još tko usudi! - reče stisnuv pesnicu.

U njega bijaše posve ozbiljna nakana, da se ne pridruži nijednoj stranci. Još uvijek se opažali tragovi Narančićeva prijateljevanja. Sastajao se doduše svaki dan s Jelenčićem, Puškarićem i Bolićem, slušao njihove razgovore, sve više gubeći u sebi razloge, kojima bi im mogao protusloviti; no uvijek je držao, da ne spada k njima, i želio, da se ne upušta u politiku. Od toga ga još nešto suzdržavalo. On je kod ovih ljudi čuo i vidio, da suverenim prezirom sve odbijaju, što se ne tiče političkoga oslobođenja domovine i oživotvorenja njihova programa. Ni pjesma, ni umjetnost, ni lijepa knjiga ne nađe u njih milosti, a kamo li žena u višem smislu, u smislu Kačićevih dosadašnjih sanjarija! Sve su to osuđivali kao nepotrebno, jer ne vodi k cilju. Zauzeti svom dušom i srcem samo za glavnu misao: slobodu domovine, i gojeći u srcu samo mržnju i želju: satrti političke protivnike, u kojima gledahu glavnu zapreku uspjehu svojih političkih želja, bijahu oni za sve drugo gluhi i slijepi.

Tako su jednom sastali u Ilici jednoga od prvih hrvatskih pjesnika. Na pravo đački upit Kačićevo, što misli Bolić o tom pjesniku, odvrati mu ovaj prezirnim pogledom na književnika: »Ludorije! Da mu je glava »normalna«, ne bi bio stihotvorac i ne bi letio po zraku. Hrvatska treba drugi, pozitivni rad. Ne čitam pjesama - nikakovih. Zar da se i ja još vinem s takovom pjesničkom bolesnom glavom nebu pod oblake i ondje s njim kule po zraku gradim?« - reče Bolić i nastavi, kako će u kratko vrijeme, najdulje za dvije tri godine doći do riješenja istočnoga pitanja u savezu s afganskim i centralno-azijskim, pa da Hrvatska već sada mora na oprezu biti, da znade, što joj treba zahtijevati. - Kačić si ne mogaše pomoći, a da se ne bi nasmjehnuo i ponovio u sebi: »On neće s pjesnikom da kule po zraku gradi!« - No u tili čas sam se ukori i poplaši, nije li sada bio nepatriotičan.

Drugi put pod večer zatekao je pred Botheovim dućanom Bolića u razgovoru s mladom ljepuškastom ženskom, sasvim po modi odjevenom. Ona ga je nešto molila. »Pusti me - mani me se - imam pametnijega posla od takih ženskih ludorija. Poručit ću ti, kad ću doći, sada ne mogu!« - osorno se Bolić na nju otrese i okrene joj leđa, te se s Kačićem gotovo licem u lice trkne. Ovaj se nehotice, ne misleći na ništa, pošali: »Oho - vi ašikujete!« »Briga me«, - bez ikakve smetnje odvrati Bolić i nastavi: »Ah - to je - vi dakako ne znate, - to je moja Julka. Znate, ja se neću vezati, - a opet mora biti, - neću se izvrgavati nikakovim pogiblima, - imam dakle nju!« - cinički završi Bolić. Kačić ga nije posve razumio, a tek nekoliko dana kasnije saznade od Žunića, da je Julka Bolićeva ljubaznica. »No, dakako, u njegovu smislu, - neće je on uzeti za ženu. Poznaju se već nekoliko godina; ta znate, on se ne smije vezati ženidbom, smetalo bi ga u njegovu političkom radu. Da - da, - nije to nikakva romantička ljubav!« - dometne čuvstveni Žunić, koji je jedini od svih osjećao slaboću za krasni spol, no zato se ipak i on čuvao ljubavnih zapletaja, pa svoje doživljaje i pothvate strogo ograničavao na - kuhinju.

Kačić se u jednu ruku klanjao i divio ovim muževima, što u njim posvema prevladava misao ozbiljnih ciljeva, a odriču se svega drugoga, no u drugu ruku nije ga se ovo ugodno doimalo i činilo mu se, kao da iz toga prši hladnoća i beščuvstvenost, - a on - on se upravo u to sve vrijeme podavao voljko i blaženo obožavanju dragoga djevojčeta! Bilo mu od potrebe, da leti za slađanim željama, da se gubi u beskonačnom sanjarenju, da se topi u raznježivanju srca i razmiljenosti duše. Novi mu drugovi - znao je on to - ne bi bili nikada mogli razumjeti sve to duševno potresivanje, te im se za sav svijet ne bi htio ni mogao odati. Na zajedničkim je šetnjama, dakako, zaostajao i uvijek znao tako udesiti, da su krenuli mimo Tinkin stan. Znao je, da je Boliću i drugim sve jedno, kuda se šeću, a nadao se opet, da oni u svom govorljivom politiziranju neće ni iz daleka ništa primijetiti. U tom se ipak prevari. Puškariću je prvomu u oči palo, da Krešimir uvijek preporuča šetnje na kolodvor ili prema Sv. Duhu i da kod stanovite, uvijek iste kuće svaki put gleda na stanoviti prozor, za kojim se obično viđevalo mlado, lijepo lice djevojačko. On ga s toga podraži pred Jelenčićem. »Srećom da nema Bolića«, - pomisli u sebi Kačić i u prvoj zbunjenosti tek se nasmije.

Jelenčić mu se najprije naruga, ali tad se uozbilji i reče, da ne može vjerovati, da bi ovako ozbiljan mladić - rodoljub - mogao misliti na takve »trice i kučine«.

Krešimir se zacrveni nešto od ljutine, nešto od stida, no ipak uzme uvjeravati, da mu što takovo nije ni na kraj pameti.

- Pak nije to djevojka, - nastavi Jelenčić, - da, nije ona od onih, s kojima možeš šale zbijati. Ona se neće upustiti u ljubakanje, - poznajem je. - Tu treba imati ozbiljnih namjera. Uostalom da i jest, da se čovjek ne bi trebao ženidbe bojati, to nije nikako za nas posao. Takovo što ostavljajmo mladoj našoj gospodi.

Od sada se Kačić pomnjivo čuvao, da Jelenčić ne uđe u trag pravomu stanju njegova srca. Sa samim sobom bio je odavna na čistu, da je zaljubljen. To je spoznanje nevinoj njegovoj duši davalo mnogo prelesne, raskošne ugodnosti, pače on se osjećao nekako boljim od drugih, što je »sposoban« za tako čisto i uzvišeno čuvstvo.

Nešto ga je samo silno mučilo. Trla ga briga, što je Hojkić u stanu kod Ninkovićevih. »Tinka će ovako imati prilike vidjeti ga, upoznati se s njim. - On je, ne da se tajiti, čovjek lijepe vanjštine, imade također dara, da znade ljudima omiljeti. A - ja napokon nemam ni zgode, da se s njom sastanem. Oh, zašto sam se posvadio s Narančićem!«

Ova nesigurnost bude mu veoma teška i nesnosljiva. Jedina olakšica bile su mu šetnje pokraj stana djevojčina. U jutro bi već oko sedam sati prije predavanja odjurio u Ilicu i prošao kraj drage mu kuće. Često bi je zatekao kod prozora, gdje sprema sobu. Svaki put je imala na sebi crven rubac, na način seljakinja otrag svezan, što joj je predražesno pristajalo. On je toliko puta odlučio, da će je lijepo pozdraviti i jednim pogledom sve joj kazati, - pače je nagovoriti, makar mu se to nepristojnim činilo. No dobivši priliku, jedva se usudi okom na nju svrnuti. Mnogo puta učini protiv prave volje, kao da je ne vidi, i prođe mimo, a da se i ne javi. U ovakovom neodlučnom stanju i potpunom duševnom oklijevanju prođoše Kačiću do tri mjeseca. Za sve to vrijeme nije se s Narančićem pomirio, pače mu se ugibao. Premda je uvijek najjače prosvjedovao, kad bi mu rekli ostali đaci, da je pristaša Jelenčićev, ipak se sve više i više slagao u svojim nazorima s njim i njegovim jednomišljenicima. Već se sada događalo, da je ne jedamput izostao od predavanja, u knjižnicu rijetko zalazio, a dokolan čitao samo stvari, o kojima se u Bolićevu društvu razgovaralo. Znao je pak, da bi Narančić sve to osuđivao, pa stoga nije tražio ni želio, da se s njim pomiri. No zato je ipak često osjećao grižnju savjesti i bojazan za sebe, jer ljubav za znanošću i želja, da postane potpun čovjek, bijahu u njem duboko uvriježene. Ali u drugu ruku nije se mogao oteti čaru, što uvijek leži u zanimanju i u debatama o političkim pitanjima za mlada čovjeka, koji je iole živa duha i rodoljubiva srca, a osobito u Hrvatskoj, gdje je na tom polju sve još negotovo. Zatim ono prvo svakako je mnogo trudnije i mučnije, a ovo drugo ne treba svega onoga teškoga duševnog naprezanja, i čestoga odricanja ugode i zabave; naprotiv, pođi na šetnju, u kavanu, u gostionu i svagdje se možeš tim baviti. Napokon, ono prokletstvo južnih plemena i južnih podneblja, ono silno razumijevanje slasti i lasti, koje pruža »dolce far niente«, jednom riječi ona lijenost, koja je prirođena južnome čovjeku, osobito pak Hrvatu i Srbinu, a koja mu čini kolanje krvi laganijim, tijelo tromim i uništuje svaki smisao za cijenu vremena, a uza tu strašnu »krepost« ona lakoumnost i volja za sanjarenjem u svake slavenske duše: - sve to nije Kačića posve minulo, te je dosele jedino nadareni njegov duh uz Narančićevo prijateljstvo mogao nadjačati navale tih naslijeđenih poroka. Sada ne bijaše Narančića, unuka njemačke babe, a Kačić i ne znajući bivao svakim danom drugi.

 

XV.

Kačić iziđe kasno poslije večere iz svoje sobe. U kuhinji ustavi ga Ružica. Nemirno crvljivo djevojče taj je put protiv svoje navade stajalo mirno i kao ukočeno na pragu i u tmini se malo ne krijesile njezine velike sjajne oči. Kroz prozor padao srebrni bijeli trak mjesečine, povlačeći se po podu od opeke u dugoj ravnoj plohi, koja je u ostaloj tmini izgledala kao razastrt srebren sag. Jedan je dio limena posuđa visio po zidu i ljeskao se u svijetlu. Kad je Kačić spazio djevojku, izgubljenu u tmini i tek u licu zahvaćenu mjesečinom, pade mu na um njemačka bajka »Aschenbrödel«; - no odmah se sam nasmije toj prispodobi i prizna, da nema nikakove sličnosti između nemirne Ružice i nesretne junakinje priče.

- Vi idete šetati, gospodine? - progovori mu Ružica.

- Idem, - odvrati on, ludo se zastrašiv, nije li djevojka pogodila, da ide uhađati za Tinkom, da se odmah zastidi, ne kori li ga možda, što ne ostaje kod kuće uz knjige.

- Ah, kako vam je lijepo Bog dao! - nastavi djevojče, očito u želji, da čavrlja. - I ja bih htjela, al neće roditelji! Biste li vi htjeli onda s nama ići? A kamo idete sada? Ja bih najvolila u Ilicu ili na Jelačićev trg, ondje imade toliko ljudi. Pak onda u kavanu - sladoled! Tako moja prijateljica Minka svaku večer čini, ali njezini roditelji nisu kao moji!

Kačić bude nestrpljiv, te je umoli, da mu se ispred vrata ukloni.

- Izvolite, - rekne ona drhtavim i malo ne hrapavim glasom, te nastavi: - Neću vas ja zadržavati! Izvolite! - i sama mu otvori vrata.

- Laku noć, Ružice! Dajte mi ruku!

- Ne - moram zatvoriti kuhinju! - otrese se djevojče i lupi za njim vratima.

Kačić promrmlja u sebi nešto o ludom razmaženom djetetu, uzme pače misliti na nevaljali odgoj hrvatskih djevojaka iz građanskih kuća; - no tada pusti sve ove misli, te se žurno dade niz stube i stupi na ulicu, krene hitrim korakom u Ilicu, nadajući se, da će tamo biti Tinka.

Bila je krasna ljetna noć. Nebom se krijesile i žarile krupne zvijezde i od njih se točilo nježno i zlatno i srebrno svijetlo u dugim trepetljivim nitima, za kojima kao da se pronosio sav čar dalekih drugih svijetova, da budi u dušama zemaljskim nikad sustalo čeznuće za zbliženjem s božanstvom, a njihova bajna ljepota i tajanstvena snaga kao da oživljuje spomen na duge vlasi plavokosih djevojaka ili vila šumskih. Petnaestdnevni mjesec obasjao s visoka neba večernju zemlju i zalio sanenim sjajem sav lazur, pozlatio sitne oblačke, što pokraj njega tiho brode, zavio sav grad u sablasnu bjelinu, pa se stari, visoki crkveni tornjevi kao njihali i micali u ovom drhtavom nesigurnom svijetlu, u njegovim bijelim valovima i u ovom nejasnom toplom zraku, u kojem je sve bilo nijemo i mirno, a prosijecale ga tek rijetke noćne ptice i ludi šišmiši. Prvostolni je hram visoko i dostojanstveno vladao nad cijelim krajem, kao div iz davno - davno minulih remena, noseći u sebi duh dalekih vijekova. Noćno se svijetlo na ogromnim prozorima divne crkve ljeskalo i zalijevalo u čudesnim bojama i zrakama, dok je tek kao dahom odmicalo po mrkim starodrevnim zidovima u dubine, tako da su im crni kutovi i okna biskupskih grobnica postajali sve crniji i tamniji.

Ulice su gotovo bez sjene poplavljene mjesečinom. Bijele ceste i čisti trotoari pričinjaju se kao daleki platneni komadi, a žuti plamenovi plinskih svjetionika i svjetiljaka malo ne iščezavaju. Od kolodvora dopire zviždanje i štropot posljednjih vlakova, među zidovima kućâ ori se brzi topot kočijâ tamo negdje iz Ilice i težak rogobor hotelskih omnibusa. Iz gornjih spratova nekih stanova šume kroz otvorene prozore akordi glasovira, iz jeden kuće domnijeva plačni cilik gusala, a odanle negdje iz gornjega grada razliježu se puni slađani glasovi frule. Iz velikih kavana na Jelačićevu trgu javljaju se kreštave riječi konobara, udaranje žlica po sudu i staklu, a iz uskih pokrajnih uličica - Bog zna iz kojih - dolazi vika i pjevanka prevesele koje čete. Ljudstvo navrvilo odasvuda, želeći naužiti se krasne noći, te se je Kačić na Jelačićevu trgu i u Ilici jedva ugibao. U svakoga prolaznika točno bi pogledao, nadajući se, da će spaziti Tinku.

- Da je vidim! - uzdahne i poćuti silnu težnju za njom, - pridružit ću se. Ta jedamput moram! Prokleta ova moja plahost! Ne mogu više ovako. Neka Jelenčić kaže, što mu drago, napokon i on se vara. Tek onda bi bio prav, da sam siguran njene ljubavi! - govoraše u sebi, pa uzme tada smišljati jedan način za drugim, kako bi najbolje udesio, da joj se približi.

U ovim mislima prekinu ga Puškarić i Jelenčić. Ovi ga odmah ustave, što ga vrlo razljuti, te ih je tek napola razumio, kad su ga zvali, da ide s njima k »Veselomu Zagorcu«, gdje je Bolić, a s njim jedan od najslavnijih muževa hrvatskih. Kačić se ispriča, da ne može, pa budući da mu se pričinilo, da je baš u taj tren prošla Tinka s materom, otrgne im se i ostavi ih same. Žurno pohiti za onima dvjema, što ih je za Tinku i njezinu mater držao, no uvjeri se, da se je prevario. Tako mu se nekoliko puta dogodi, i bio je već zlovoljan. »Sav svijet je ovdje, a baš nje nema. Dakako, jer je ja želim, inače bi već davno bila ovdje. Takva divna noć, a ona kod kuće sjedi!« - mrmljao je sam sa sobom.

Napokon se sjeti Puškarićeva poziva i odluči poći k »Veselomu Zagorcu«. »Barem ću što pametno čuti, a bit će i onaj rodoljub ondje; dakako šta ću ovdje, idem!« - reče, no uistinu još je uvijek oklijevao, nadajući se, ne bi li ipak Tinka došla. Zato je polagano išao. Bude mu ujedared neizrecivo teško, samo da ne plače; tako ga zaokupi neko čeznuće za nečim, što mu samomu nije bilo jasno. Osjećao je tek bolno tronuće i silno trzanje srca i sve duše u čeznutljivom posezanju za nečim dalekim, promijenjenim, novim, za Tinkom, za tamnom gustom šumom, za sjajnim velikim gradovima, a napokon sve utone u osjećanju posvemašnje bijede, nezadovoljstva i ogorčenosti, koja mu dušu posve poklopi i u kojoj uzme zaviđati svakomu prolazniku, kako je zacijelo sretniji od njega, i u kojoj mu se pače pričini, da bi bolje za nj bilo, da je ma šta, makar onaj ondje svjetionik na uglu ulice, ili onaj zastor tamo iz prvoga kata, kojim se noćni zrak lako poigrava. Ah - sve, sve drugo, samo ne to, što jest. Ovaj bijedni »ja«, tako ludi nesretnik! Oh, teško, teško mu bijaše! No tko nije u svom životu bar nekoliko puta prošao takovih časova potpuna odreknuća, skrajnje sumornosti, gotovo očajnosti i tuge!

- Gospodine, gospodine! - zovne uto mlad ženski glas Kačića. On ga prepozna, no nije mogao vjerovati, da bi mogao biti tako sretan. Srce mu stane silno kucati, okrene se i prepozna Tinku sa majkom. U isti mah bio je sav blažen, uzrujan i smeten.

- Oprostite, gospodine Kačiću, - uzme djevojka dražesnom smetnjom, - da vas ovako - al - da, molit ćemo vas, da nas otpratite kući.

- Molim, drage volje!

- Dopusti, mamice, - ovo je gospodin Kačić, o kojem sam ti već pripovijedala; - okrenu se Tinka k majci, kojoj se o ruku opirala.

- Drago mi je! - odvrati ona na naklon Kačićev. Vidio je, da je to slabašna ženska od kakvih četrdeset godina, blijeda u upalom licu i pokorna potištena držanja u trošnoj, staromodnoj crnoj mantili.

Tinka odmah rastumači Kačiću povod svomu neobičnomu postupku. Vraćale se sa Štrosmajerova šetališta, gdje su s Mirkovićevima i s Narančićem do sada šetale, pa premda su same, ipak su radi lijepe noći krenule kući daljim putem, Dugom ulicom. Od Stankovićeva ugla počeo ih neki gospodin tako uporno progoniti, da više nisu znale, što bi učinile.

- Prava sreća, da sam vas prepoznala. Eto ovako vi po drugi put moj spasitelj! - dovrši Tinka šaljivo.

- Eto, gledajte, ovaj gospodin! - tiho rekne djevojka i pokaza na elegantna pristara čovjeka. Kačić prepozna u njem vijećnika banskoga stola N-a, poznatoga štovatelja krasnoga spola. Oh, kako ga taj čas zamrzi, i u sebi uzme napadati cijelo hrvatsko sudstvo. Bio je napokon već suviše često u Bolićevu društvu, da ne bi bio usvojio sličnu logiku. No Tinka počela je svojim lagodnim, djetinjski naivnim načinom čavrljati o svem i svačem, te se brzo razvije među mladom čeljadi živahna i vesela zabava. Kačića je taj put sasvim ostavila plahost, i sad nije više bio nespretan. On se malo ne topio od blaženstva i gotovo neprekidno kliktao u sebi: »Oh, kako krasna, mila duša!« Ćutio je nešto slično zahvalnosti prema njoj. Ta pred nekoliko časova još toliko bijedan, a sada! - Zato kada su došli na kraj Donje Ilice i imali krenuti u Gornju Ilicu, bude Kačiću posve teško, pa plaho upita Tinku, ne bi li se gospođe htjele još jednom vratiti?

Tinka mu ne odvrati ništa, nego sa smiješkom pogleda u majku i šapne: - Istina je, oh, kako je krasna noć!

- Ako nije za te odviše, drago dijete, možemo, - rekne majka i uhvati priliku, da kćer po licu podraga.

- Nije, ne - poprimi hitro Tinka, - baš bih se htjela još jedared sproći.

- Dakle ajdemo natrag! - odluči gospođa Ninkovićka i nastavi: - Ni gospodin Hojkić neće valjda jošte kući. Rekao je, da ima danas nekakvu konferenciju u uredništvu.

- Pa da i dođe, imade ključ, a priređeno je sve! - primetne Tinka.

Kačiću nije bilo ugodno ovo spominjanje Hojkića, pa kao da je osjetio neku zavist ili ljubomornost. Stoga skrene razgovor na drugo, no Tinka počne opet o njem i pohvali se, da joj je uzajmio prekrasnih knjiga.

- Izvrstan mlad gospodin! - umiješa se maj ka. - Valjda se gospoda poznadu?

- Od viđenja, - suhoparno i zlovoljno odgovori Kačić. Tinka ga najprije u čudu pogleda, sjeti se tada primjedbe Kačićeve o Hojkiću na plesu, - i sama nije znala zašto, ali je osjetila, da se je zacrvenila. Od sada se je ugibala, da povede pred Kačićem govor o Hojkiću.

Napokon izjavi djevojka, da je umorna, i na to se vrate. Na rastanku pozove gospođa Ninkovićka Kačića, da ih posjeti, »što bi bio jur mogao učiniti«. Kačić sretan i blažen obeća, da će doći i poljubi gospođi ruku. Poslije se je sam sebi čudio, kako je taj put bio spretan. Ostavši sam dugo je još na protivnoj strani ulice gledao na prozore Tinkine i raznježen pazio na svaku sjenu, koja se iz rasvijetljene sobe po zastoru gibala, pogađajući u njoj Tinku i pomišljajući kod toga, što ona radi.

Iz daleka čuo se po pločniku korak, na što Kačić ostavi svoje mjesto, šapnuv: »Nije li to Hojkić?« I zbilja nije se prevario. Ukloni mu se pun mržnje, zaviđajući mu sreću, da pod istim krovom s Tinkom prebiva. No to mu ne pomuti zadovoljstva, te se još dugo šetao Ilicom, uduben u misli i želje. Ovakav nikako se nije mogao riješiti, da pođe kući. Sjeti se svojih prijatelja kod »Veseloga Zagorca« i zakrene onamo. No predomisli se tik pred vratima gostione. »Neću da današnji užitak kvarim nikakvim novim dojmovima!«

Od sada je Kačić veoma često dolazio k Ninkovićevima. Nigdje se nije osjećao tako sretnim - rekao bi - tako »kod kuće«, kako u ovom društvu. Ne samo što ga ljubav k djevojci zanosila u visine dosele neokušene blaženosti, tako da bi svakiput otkrio novu kakovu vrlinu na »svojoj Tinki«, - nego i sve ostalo bijaše mu milo i drago.

Dosta malene dvije sobice, no čiste i po stijenama iskićene lijepim od starosti pocrnjelim litografijama i Tinkinim risarijama; nadalje doduše staromodno, ali uredno i čitavo pokućstvo; zatim razne malenkosti iz boljih dana i Tinkine ručne radnje iz njezina školovanja, a najviše ono ljupko mjesto kraj prozora, gdje je uvijek Tinka sjedila za šivaćim strojem na nešto uzvišenu mjestu, a malo dalje dubok djedovski fotelj; ah, sve ga je to usrdno pozdravljalo, iz svega se odavao jednoličan, ali skladan život dviju dobrih siromašnih duša. Lijep sporazumak između matere i kćeri, beskrajna njihova ljubav, ono vječno milovanje i draganje, ono međusobno natjecanje u slavljenju druge a ponizivanju sebe, godilo je njegovu osamljenom životu i sjećalo ga na sretne dane rođenoga djetinjstva. Nikad nije majka ništa učinila, da se ne bi prije posavjetovala sa svojom malom »mudricom« Tinkom; svaka joj misao bila, kako bi mogla koje veselje ili radost učiniti bijednomu »nemoćnomu« djetetu. Iz svakoga pogleda sjajila silna materinska ljubav i zadovoljan ponos, pa kadgod bi joj oči na miloj jedinici počivale, svagda bi se zalile suzama odanosti i vjernosti. Tinka pak sve svoje žarko djetinjsko srdašce ispunjala čuvstvom za svojom »dobrom-dobrom« majčicom i uvijek se karala, uvijek si spočitavala, da se poradi nje uboga mati mora toliko mučiti! »Sjedim tu kao kakova princesa (oh, bokče malo!) lijepo u sobi, a sirotica majka mora biti u kuhinji! - nepravedno bi sebe prekoravalo dobro dijete, kao da je samo krivo, što mu zlosretna noga ne dopušta po kući poslovati i kao da bi uistinu kao »princesa« besposleno sjedilo u sobi. Naprotiv ona je neumornom marljivošću i ne gubeći ni časka šila i šila za strane, samo da k majčinoj neznatnoj mirovini privrijedi još koju krajcaru, da se može »živjeti«. Najmilija im zabava bijaše govoriti o pokojnom ocu. Tinka bi najprije s ponosom i ljubavi majku slušala, pitala je za svaku već sto puta slušanu malenkost, uzela tada pripovijedati svoje spominjanje na njega, pa ma koliko ih puta Kačić slušao, nikada mu ne bijaše previše. One pak nisu mogle ni pomisliti, da to ne bi moglo svakoga zanimati. Tako je Kačiću s vremenom sve postalo poznato i milo. Na onom ondje stolcu pisao je pokojnik onu pjesmu, na ovom drugom svoju posljednju pripovijetku; - eno gle - - na onom stolcu najvolio bi sjediti u svojoj dugotrajnoj bolesti, mučen strašnim bolovima, te bi Tinka morala biti kraj njega, a o njoj pripovijedao pripovijesti, oj - kako divnih pripovijesti. »Dobri tata!«

Kad se je Kačić već sasvim »odomaćio«, nisu se majka ni kći nimalo sustezale, da govore pred njim o svojim sitnim a ipak teškim brigama. Čas je trebalo ovo, čas ono, a svaki put, ma da je bila mala svotica, njima je manjkala, ili ako nije, morale su dobro promisliti, je li baš skrajnja potreba, da se to nabavi. Tad su obadvije računale i računale, strpljivo i bez ikakova tužakanja, pa kada bi redovito mala »mudrica« Tinka našla izlaz, kako će se pomoći, obje su se oćutile sretnima i bogatima, pa bi majka s ponosom i zahvalnošću privinula kćer suhim svojim rukama u slabi svoj naručaj. Oh, koliko puta navriješe Kačiću od ganuća suze na oči. Kod takovih prizora bio je svaki put uznesen i nije znao, bi li se više divio dražesnoj domišljatosti mlade djevojke, ili čednosti njihovih zahtjeva i potreba, pa bi često pomislio: »Oj, kako divne ženice danas sutra od Tinke!« Dalje se sam pred sobom nikada ne usudi slijediti ovu misao. No ipak, željaše, da se otkrije, al nikako ne nađe prave zgode ili bolje ne mogaše svladati svoje plahosti i bojazljivosti. Tinka bila je doduše mila i dobra prama njemu, ni traga kakovoj oholiji ili prenavljanju, postupala s njim iskreno, da ne može ni sestra inače... no možda se upravo s toga Kačić plašio? - Bijedio se on s ludosti, nespretnosti, odlučivao svakiput, da će joj sve kazati, pripravljao izreke i riječi, kojima će se otkriti, u duhu pomišljao prizor onoga trenutka, - pače započinjao s njom razgovore, iz kojih bi se pružila zgoda, da prijeđe na svoju ljubav; no u posljednji mu čas zapela svagda riječ u grlu i ne reče ništa. Poslije takova jalova pokusa pao bi u dugu šutnju i uronio svom dušom u promatranje lijepe djevojke, koja je sveudilj mirna i spokojna sjedila na običnom svom mjestancu kraj prozora, marljivo radeći, pa bi si kod toga ili pripijevala nježnim na pola tek uzdignutim glasom kakovu pjesmicu, ili pripovijedala neznatne doživljaje iz svoga jednoličnoga života, ili crtala želje i osnove, kako ih je mala gotovo još djetinjska glavica smiono i prekrasno izmudrila u posvemašnjem nepoznavanju svijeta.