Svagdašnja povijest iz hrvatskoga života Tout le crime ici bas est fait par l'ombre lâche

Odoše u bašču. Tinka metne na glavu svijetao rubac, da lice očuva od sunca, koje još nije bilo zašlo za obzorje. Taj rupčić premilo joj pristajao, te je lice u njem još milije izgledalo. Na sebi je imala laganu jasnu odjeću, sasvim jednostavno priređenu, koja se skladno svojim finim tkanjem priljubila uz nježno dražesno tijelo. Kačiću se još više nego obično nametala prispodoba s anđelkom.

U bašči pod kosom brijega sterala se u okrug uzvisina, a u sredini se njezinoj razgranila stara krošnjata lipa. Oko stabla bila smještena prosta drvena klupa.

Tinka htjede prva onamo stići i požuri se, od veselja rukama pljeskajući, no sirotica morade stati i umoliti Kačića, da je vodi. Njega bolno dirne ova nemoć djeteta, no bio je blažen, što joj može pomoći. Osjećajući na svojoj ruci njezin lakat, strese se.

Došavši do klupe, poskoči Tinka poput jogunasta djeteta, samo da prva sjedne rekavši šaljivo: »Tko je prvi na svom mjestu, doći će u raj!« Smjestiv se i uhvativ objema raširenim rukama za klupu, zanjihavši se dražesno gornjim tijelom, pozove ljubazno Kačića, neka i on sjedne. Iz svega joj bića sjalo blaženstvo i užitak, što ga osjeća ovdje pod vedrim nebom, na tom ubavom mjestancu, u tom dolasku nježne meke ljetne večeri. Dan se jur zaklanjao za bregove, sjene su bile daleke, široke i visoke. Pod lipom izdisalo svijetlo u polutamnom mraku, tek s najvišega vrha prodirala kroz lišće zlatna okašca posljednjega sunca i trepćući, polijećući igrala se po crnom tlu zemlje i poskakivala čas po nožici Tinkinoj, koje se vršak krao ispod ruba odjeće, čas po skutovima njezinim. S gornjih grana čulo s pospano posljednje čavrljanje smirenih ptičica. Iz visoka još rasvijetljena zraka dolazio oštar zuj mušica, što se pustopašno kupale u žarkim valovima posljednjega svijetla. Iz trave i cvijeća domnijevali glasovi zakašnjelih pčela i osa. Oko već tamnoga grmlja letjeli večernji kukci i noćni leptiri, a sitna crvenglavka stala na osamljenu još svijetlu grančicu i ondje kao za okladu iz puna grla otimala svoju brbljavu zvonku pjesmicu nastajućoj večeri. Iz dvorišta čuli se neutrudivi glasići lastavica, skupljenih oko svojih gnijezda. Uzduhom letio nježan svježi lahor, lazur se gubio u večernjem bljedilu. Na zapadu lebdili mirno i bez gibanja zarudjeli oblačići, sljemena i kose dalekih planina na jugu i zapadu malo po malo iščezavale u sivoj daljini. Samo se još rub kojega šiljastoga vrha odražavao i ljeskao u ražarenom i razbijeljenom valu sunčanom, a ravno polje sve je već tamno i mračno te se ondje daleko - daleko utapa u nejasnim rubovima siva i bezbojna obzorja. Sa zvonika posavskih sela redom zamnijevaju zvuci večernjega pozdravljenja, vršci jablana do Save nejasno se giblju i njišu. Tad zareže mrakom u daljini zvižduk lokomotive i zatutnji šum vlaka preko željeznoga mosta, zatim opet štropot drugoga, trećega vlaka, i za čas se ori ulicom brza vožnja fijakera i omnibusa, što se vraćaju s kolodvora. Zakrijese se prve plinske svjetiljke iz polutamnih ulica.

Tinka i Kačić ne progovore čitavo vrijeme ništa; obadvoje je ta divna večer zatomljivala toplim dahom i svojim kao baršun mekanim sjenama, svojim nejasnim drhtavim polumrakom, a duše im zalila bezrjekim divljenjem, - zatravila ih, očarala, da obadvoma uskrsnu bajne slike, slatke želje, smjele nade i misli im zabrode put one tamo sive daljine obzorja.

Silno čeznuće stane nadimati Tinkine grudi; tajanstvene strune nedužne joj djevojačke duše počnu tresti od nekoga očekivanja, naslućuju nešto raskošno, blaženo, a na lijepim se usnama lelija besvijestan prelesni posmijeh. Pred očima joj saneno plove mile drage slike, obasjane žarom uzbuđenosti, kao maglice, što ih pozlaćuje mjesec, kada kraj njega plove. Oh, bijedni moj Kačiću! Kako su daleko ove misli, ovi sni - od tebe!

I njemu je gotovo duša gorjela i srce se bacalo od razmiljenosti, ganuća, požude. Dok je Tinka sjedila na oko spokojna i ne mičući se, on je kao podrvenio. Pače od časa do časa kao da ga je neka slatka omama htjela poklopiti. No kad se je Tinka napokon prenula i dražesno kod toga učinila, poniknuvši glavom i sklopivši ispružene ruke, upravo kao da se je sada iz slatka sna probudila i sjajnim slatko sumornim pogledom njega pogledala, on nije znao, kako mu je bilo, niti je više mislio, da se kani večeras - sada otkriti, nego skoči sa svoga mjesta i ustaviv se pred nju malo ne divlje i naježiv kožu izlane hrapavo i u grlu stisnutim glasom: - »Tinko, ja vas ljubim!«

- Što? Što kazaste, za Boga? - krikne djevojka prestrašeno, gotovo bez razumijevanja.

- Ja vas ljubim! - nastavi on tek nešto mirnije. - Budite moja! Siromah sam doduše, nisam vas vrijedan, no trsit ću se, da kraj mene budete uvijek zadovoljni. Dakako godinu dana morate još čekati, a onda ću - i siromah poštenjaković uzme otkrivati sve svoje osnove, kako ih je složio, otkada je došao do spoznanja svoje ljubavi, pa završi: - Kao odvjetnički perovođa uvijek ću toliko zaslužiti, da ćemo moći živjeti.

Maloj sanjarskoj glavici djevojke nipošto se ne svidje to praktično razglabanje. »Pa da taj ljubi?« - upita se sama. Dugo mu nije mogla ništa odgovoriti. On je to tumačio kao djevojačku sramežljivost i ponovi svoje pitanje.

- Al to ne može biti! - strasno i uzrujano krikne ona, ne znajući ipak, zašto to kaže.

- S kojega razloga ne? O, mi ćemo urediti udobno naše male prilike, - majka će vaša kod nas biti, nećete se trebati s njom rastati, - ja ću toliko raditi, da ćemo moći sve imati.

- Ne - ne, dobri moj gospodine Krešimire, - ne osuđujte me, - ja vas ne mogu ljubiti! - izlane Tinka, gotovo bez duše i glasa.

Kačiću bude, kao da mu je tane probilo grudi, ili kao da mu je tko britkim mačem odsjekao obadvije noge.

Tad se javi u njem ponos, ljutost, pa pograbiv djevojku za rame i drmajući je tako silno, da je sirotica od boli zavrisnula, muklo je zapita:

- Mene dakle ne, - a koga?

Tinka mu nije mogla ništa odvratiti. On ju je sveudilj držao za rame i tako stiskao, da je djevojka kriknula: - Pustite me! - On je pusti, no strašnim bolnim glasom šapne kao u ludilu: - Zar Hojkića?

Tinka ga bojažljivo pogleda i mekanično kimne glavom, da jest.

Krešimir poražen i tek sada svijestan, da je sve izgubljeno, okrene se i kao lud otrča iz bašče. Tinka je još dugo ostala na istom mjestu i tek guste, guste suze olakšaše joj dušu, sveudilj se pitajući: »Ta - ma, dobri Bože, zar ja zbilja ljubim Hojkića?

- Tinko, Tinko! - zovnu majka, vrativši se kući.

Djevojka se nekim sramom i strahom bližala materi, te joj zacijelo prvi put bude u životu, da je zatajila pred njom čitavu zgodu. Tad se sjeti, da je Hojkić obećao, da će poslije večere doći. To je još više uzbuni. No kad nije došao u urečeni čas, bude joj teško. Čula je, kako po sobi gore dolje šeće. Napokon dođe sa svojom crveno vezanom knjigom. Nastojao je, da sakrije svoju uzbunjenost i uzrujanost (osjećao on pače neki stid i sram, što se u »takovo što« upušta, jer si nije mogao pritajiti, da je ovo dogovoreno zajedničko čitanje odviše slično običnomu ljubavnomu ili kako on reče »pustolovnomu« sastanku), te se još više nego obično opklopi dostojanstvenom i svečanom ozbiljnosti. Zato je posve strogo i odmjereno pozdravio Tinku i kad mu je ona sva radosna ponudila stolac, sjedne tek napola na ugao i ravno se izbočiv ne nasloni se, već nekoliko puta pogladiv i poravnav bradu i baciv kosu sa čela počne odmah čitati svoje »pjesmotvore«.

Tinka ga slušala i ne slušala. Ona je tak podlegla čaru njegova zvonkog glasa i blizini toga krasnoga mladića, što ga je u sanjama i snatrenju neprekidno gledala, da nije mogla ni slijediti ni razumjeti sadržaj i smisao riječi, koje su skladno romonile, već se samo prepustila raskošnoj bujici čuvstava, koja su je taj čas od svakuda salijetala.

Gospođa Ninkovićka tiho se zadržavala u protivnom uglu. Za čas čulo se odanle pravilno spokojno disanje i smucanje zaspala čeljadeta. Hojkić na sreću nije toga opazio, jer bi ga to bilo za uvijek raskrstilo s gospođom Ninkovićkom.

On se sve više dizao nebu od oblake i letio po silnim visinama na krilima svoje mlade pjesme. Hladni Hojkić kao da je upravo gorio. Tinka mu sada još više podlegne. I onako ga je gledala na naočari živahne mašte, pa kako je uistinu srcem i duhom bila pjesnikinja, njegovo ju je rasplamćenje pogotovu začaralo. Ujedan mah kao da ju je pograbila vrtoglavica, i ona oćuti silnu neizmjernu žudnju, da se baci na koljena pred ovim velikanom, da se prepusti njegovu zagrljaju, da iznikne u njem i da se žrtvuje svakoj njegovoj želji i burnoj veličanstvenoj volji. Bilo joj je kao onome mladome drvcu, kad usred sjajna ljetnoga neba nastane u čistom toplom zraku ujedared siloviti vrtulj, koji njegovim nježnim granama zavije snažno u okrug, samo da se ne prelomi, a drvce ipak tako podajno popušta ovoj sili.

Uto stane Hojkić, grlo mu se već stalo sušiti. Primijeti ganuće djevojke. To ga ugodno dirne, on se pače smilova i pomisli, da bi smiješno bilo, da joj ništa ne rekne. Dođe mu đavolska pomisao, da bi mu kao pjesniku bilo od osobite koristi, da doživi kakav ganutljivi prizor. I on stane Tinki najprije ponavljati neke ljubavne stihove iz svojih pjesama, šapne joj, da se to na nju odnosi, primi je za ruku, obuhvati oko pasa, a ona bez snage i bez svake volje u slasnom blaženom zaboravu svega nije se ni najmanje otimala.

U sobici je tamno, petrolejska svjetiljka malo ne dogorjela, kroz kapke plazi nešto crvena svijetla sa ulice, otkle se nejasno razbira šum vanjskoga svijeta i jeka koraka. Iz hodnika javlja se cvrčak. Tako je tiho, samotno i voljko u toj sivoj polutmini.

Hojkić osjeti, kako ga je savladala velika žudnja, pa kad se jednom rukom ušulja u meku gustu kosu Tinkinu, a drugom dirne okrugle nježne grudi, sasvim se izgubi u gorostasnom osjećaju želje za posjedom ženske ljepote, te strasno vine k sebi djevojku i stane je ljubiti u vrat, u usta, u uši, u kosu! Ona se nije branila. Sirotica mala izgubila je sve misli, tek se osjećala neizmjerno blaženom, sretnom, lebdeći u visinama svojih sanja. Na krasnom joj licu, baš obasjanom drhtavim svijetlom izdišuće svjetiljke, neprekidno se ljuljao raskošan sretni posmijeh.

- Moj -? šapne blažena, gubeći se posve u užitku nikad nenadane sreće. U dražesnom suzdržavanju plahosti i kao da grli poluboga tek se usudi da se jedva dodirne kose njegove, pa onim ljubaznim kao materinskim načinom, što ga žensko biće uvijek imade prema muškome, pogladi mu je i poravna sa čela.

- Tvoj - tvoj! - burno joj odvrati on i još strasnije je privine k sebi; no tad se makne iz ogrljaja, te sasvim promijenjenim strogim i srditim glasom uzme: - Al što mi tu radimo? - Ta, oprostite mi - o - ne - ne - ja se ne smijem ženiti, - ne smijem se vezati! - i odskoči sa svoga mjesta.

Tinku zaboli silno u srcu, nehotice pomisli na bijednoga Kačića, koji je baš protivno rekao, - pa ipak! Ne, ni za sav svijet ne bi ga mogla izgubiti, pa podigavši se do njega uhvati ga za ruku i odlučno mu rekne: - Ne tražim ja od vas takove žrtve; znam ja vaše dužnosti prama vašoj slavi i prama domovini. Ne - ne, ja vas previše ljubim! Al - ljubite i vi mene!

Hojkić bio je poražen tolikom dobrotom, te sasvim umiren poljubi je sada još jednom i odšulja se iz sobe.

Makar je već kasno bilo, ipak još pođe Hojkić iz kuće. Uznesao ga doživljaj s Tinkom, da smišlja pjesmu - onakav strastveni ditiramb, a mislio je laglje to složiti na svježem zraku. Da ne bude smetan u svom pjesničkom zanosu, nije uzeo svoj obični svečani cilindar, nego meki široki šešir, kojemu neće škoditi, ako se u žaru pjesnikovanja zaboravi i rukama mahne prema glavi. O, na sve treba uredan čovjek da misli. - Jedva što je na ulicu izišao, projuri kraj njega čovjek, koji samo da se nije u nj zaletio, tako je ludo jurio. Hojkić se neizrecivom indignacijom obazre za ovim »prostakom«, ali požali, što nije cilindar uzeo, jer bi taj bio zacijelo tako »imponirao«, da bi mu se svatko s počitanjem bio iz daleka ugnuo. U »prostaku« prepozna Kačića i, Bog zna zašto, sada pobrza svoje korake u protivnom pravcu.

Kačić nije prepoznao Hojkića, ne pazeći na ništa jurio je, više letio, dalje prema gornjoj Ilici.

Nakon prve bure poslije prizora u bašči, koja je u njem malo ne udušila svaku svijest i gonila ga po zagrebačkim ulicama bez svakoga cilja, zasjedne mu u dušu neizreciva teška bol, bezrjeka i tiha, a tim strašnija i pogibeljnija. Lutao je sveudilj kojekuda, noseći sobom gotovo nepoimanje svoje bijede i nevolje. Od časa do časa otkinulo bi mu se iz grudi teško i bolno pitanje: »Kako živjeti - kako živjeti sada!«

Oko dvanaeste ure noću nađe se dalje od Vrapča pred malom nekom kućom, koje se još iz djetinjstva sjećao, kad bi na praznike išao s materom ili ocem na malo obiteljsko dobarce u Zagorju. Oh, silna mu se želja pojavi u duši, da bi opet ondje bio onakav djetinjast, mlad, pustopašan, bezbrižan! Ta ga uspomena na minule dane umiri, a mekano mu srce zadršće, grudi mu se uzmu nadimati, pa gorko i tronuto zaplače.

Tako je dugo još ostao na drumu, naslonjen o jablan i tek u prvi osvit zore krene prema gradu. Kad je došao među gradske ulice, već je dan zabijelio. Gradski radnici meli ulice, na Jelačićevu trgu po koja piljarica zamotana u velik rubac preko glave, namještala voće i povrće, s Potoka javljala se vika pijane rulje, dućani bili još svi zatvoreni. Sve to bješe bijednome Kačiću taj čas neizrecivo odurno i nesnosno. Zato se požuri brzim korakom kući. Na stubama sastane sluškinju iz prvoga kata, što se krišom šuljala u stan: »I ta je probdila noć izvan kuće!« - pomisli Kačić u sebi, te se zastidi ovoga susreta. Pade mu također na um, da je to prvi put, otkad je kod Šmirganzovih, što je tako dugo izostao. No gorko se nasmjehnuv prizna, da mu je taj čas svejedno, što tko o njem misli. Al mu ipak ne bi ugodno, kad je na svom hodniku pred kuhinjom spazio Ružicu. Imala je knjigu u ruci. Ne čekajući njegove riječi djevojče pritrča odmah k njemu i pohvali se, da je već davno ustala, jer uči za ispit.

- Ja znam, da vas nije bilo cijele noći kod kuće! - povjerljivom važnošću rekne mu djevojče potiho.

On se tek nekako glupo nasmije i ne odvrati ništa.

- No što ste tako blijedi? - zabrinuto nastavi Ružica.

»Ta bi napokon pogodila!« pomisli Kačić te mahnuv tek nemarno rukom ostavi Ružicu i uđe u sobu, da se onako prašan i odjeven baci na postelju.

Oh, kako strašne - strašne muke stale su sada lamati njegovu dušu. Još se nikada ne oćuti tako nepregledno nesretnim. Ah, ta kako bi mogao shvatiti, da je svaka nada izgubljena, - a ipak jest - jest!

Oko osam sati htjede na predavanje kao svaki dan. Ustane, no pokročiv dva koraka, stisne ga takova bol duše, da je lice sakrio u obje ruke i zaridao, zaplakao kao malo dijete. To pomogne - i on ode. Dakako, u dvorani nije ni razumio ni čuo ni jedne riječi profesorove.

 

XVIII.

Profesori su dovršavali svoja predavanja i potvrđivali već nekoliko dana đacima polazak u indeksima. Dvorane bijahu dakle obično prazne, a đaci su napučivali kavane u svim stranama grada. Bila bi se većina njih jur rastrkala na sve krajeve Hrvatske, da ih nije nešto u gradu zadržavalo.

Od nekoga su doba pisale opozicionalne novine svaki dan, da mjerodavni krugovi namjerice mimoilaze političku osebujnost kraljevine Hrvatske. Danomice se isticale neprestane povrede nagodbe. Mladež se sveučilišna nalazila s toga u neprestanom trzanju. Ona nije nikada priznavala, da bi Hrvatska bila ma komu podređena, i bila je odgojena od otaca i predaka svojih u onom duhu, koji je umio negda u najsiromašnijim prilikama skupiti hiljade srebra i zlata i predati ga svomu banu, da hrani narodnu vojsku. Ovaj je duh legije te vojske kao iz zemlje uskrisio u nepreglednoj povorci, premda se je jezgra domaćih junaka morala tući protiv slobode talijanske na poljanama lombardskim i piemontskim. Ovaj je duh znao uznijeti najsiromašniji narod, da si je u isto vrijeme podigao akademiju znanosti, sveučilište, muzeje i nakupovao knjižnice. Posve dakle zadojeni ovim duhom i zaneseni njegovim ciljevima, svi su mladići ćutili gorko i teško razočaranje, promatrajući stanje domovine. Oh, boljelo ih to, bolilo veoma, a mlada im poštena srca nisu još poznavala nikakova pritajivanja. Samo da im se šake ne dižu protiv svih protimba!

Hojkić, vođa njihov, brinuo se, da se ne raziđu i da - ne ohlade. Pripravljala se naime velika manifestacija mladeži, koja će protiv svega ovoga prosvjedovati; na nju su čekali. Patroni Hojkićevi trebali su takav jasni naglasak svojoj politici, pa je Hojkić imao zadaću, da sve priredi.

Kačić držao se postrance čitavomu pokretu. Ne zato, što ne bi i on trpio poput drugih, pače koliko bi puta od ljutine i ogorčenosti divljao i bjesnio; - no rana nesretne mu ljubavi bijaše još premlada i nimalo zacijeljena. Iz oštre boli pao je u neku bijednu apatiju, iz koje ga nije ništa mogli izvući, a koja mu je zasjenila svu dušu, stisla srce. U njoj je često poput indijskih filozofa izdaleka naslućivao sve slasti nebivstvovanja, kako ga je na dalekom istoku pomišljao najapstraktniji narod u »nirvani«.

Osim toga najbliže mu društvo, Bolić i Jelenčić, smijali se cijeloj stvari. Kad je prvi put došlo do riječi o tom, rekne Bolić: - Ta sami su sve to skrivili! Što dakle sada bugare? Pak, molim vas, neka im danas dadu masnih služba, i oni će ne samo ušutjeti, nego bit će još gori gospodari. Uostalom čemu da sve to branimo? Zar ove sloboštine na papiru? Mi hoćemo potpunu slobodu, zato treba čuvati snagu naroda, da se pripravi za velike događaje, koji napokon moraju »nadoći«.

Ovako se uljuljkavajući u politički nerad, ostali su Bolić, Jelenčić i njihovi politički vođe sasvim hladnokrvni prama svim događajima domaće dnevne politike, te su često upravo ciničkim sarkazmom izvrgavali smijehu one, koji su protiv toga radili, a one, koji se za ovim povodili, žalili su samilosno. Sebe su pak opajali promatranjima i studijama iz svjetske politike, jedamput dokazujući, kako spas samo sa zapada dolazi, drugi put, kako će ga pružiti sjever, onaj isti »sjever«, koga su malo prije nazivali gorim barbarom od istoka. To ponašanje došlo je najbolje u prilog mjerodavnim krugovima, i nitko se pametan nije više čudio, što Krizmanović piše u službenim novinama i što mnogi od najvatrenijih jednomišljenika Bolićevih bez grižnje savjesti mogu svagdje podupirati politiku Njegove Preuzvišenosti.

Kačić nije se ni za to mnogo brinuo. On bješe siguran, da ga tom svojom politikom neće predobiti. Pače im očito reče, da se slaže s njima samo u nazorima o neprekidnom pravnom opstanku stare države hrvatske i u pitanju srpskom.

Zato je bio tek polovičan upliv Bolićev, da se Kačić ne priključi pokretu. I ne bi ga on sam bio suzdržao. Krešimir ostade postrance, jer je znao, da je Hojkić na čelu pokretu. Oh, kako je on toga čovjeka mrzio, kako mu je silno, nenadvladivo zaviđao sreću kod Tinke! Ma koliko trpilo njegovo rodoljublje, on se nije mogao oduševiti za pokret, koji je Hojkić predvodio.

Tu mržnju na Hojkića protegao je i na njegove jednomišljenike, na njegove vođe, i u duši odobravao svaku pogrdu, svako sumnjičenje, svako blato, kojim su udarali Bolić i drugovi na njih. Još nije bio posve uvjeren, da su oni takovi, kakvima ih je Bolić opisivao, još se uvijek tomu protivilo sve njegovo umovanje, u kojem je od prve mladosti bio navikao većinu onih muževa cijeniti kao zaslužne ljude.

- Ta sve su ti muževi učinili! Gledaj književnost, gledaj znanstvene zavode, ma - sve!« odvratio je jednom Jelenčiću.

- Dakako! No već ti je rekao Bolić, da to nije za drugo nego »za obsjeniti prostotu«. Ali da i jest čemu, što hasni, kad u drugu ruku potkapaju žile narodnomu životu. Nisu značajevi, nemaju čistih ruku! Pomisli samo, da su priznali srpsko-hrvatski narod! Nije uzalud Hojkić njihov.

Ovo bješe dosta, da je Kačić zašutio i u sebi priznao, da Jelenčić nema krivo. No zato je još uvijek bio uvjeren, da nije s Bolićem i Jelenčićem istoga političkoga uvjerenja. Nije se žacao to priznati pred njima i spočitavati im sve ono, što nije odobravao. Bolić kao dobar psiholog upravo je iz toga izvodio, da na Kačića može računati.

- Da samo onako silno ne sumnjičite svojih političkih protivnika! Ta napokon po naravi stvari, a i po relativnoj snazi ljudske sposobnosti istina i pravi put ne može se pronaći inače nego da su ljudi raznih mnijenja, - reče Boliću, koji je bio upravo dovršio silnu filipiku protiv svih, koji nisu u istim redovima s njime.

- Vi ste još mladi! No uzmite sve, pa ćete mi pravo dati. Pomislite na Kolačeka, Salajića, a takovi su i njihovi gazde. Deset puta promijeniti svoje uvjerenje, to im je svagdanji posao. Danas reci, sutra poreci! - mirno mu odgovori Bolić, a Kačić sjetiv se Kolačeka i Salajića od zimus na plesu, opet ne mogaše Boliću dati krivo.

Osim toga nije se slagao s Bolićem ni u »slavenskom pitanju«. On je još uvijek stajao pod čarom onoga bajnog sna slavenskih političkih romantika iz tridesetih i četrdesetih godina: »Od Kamčatke do Adrije, od Urala do Balkana!« Bolić se pak neprekidno služio sarkazmom Antuna Starčevića, u kojem se taj san raspadao u ništa, kako se u kemičkoj retorti voda razlučuje u jedva vidljiva počela. To je pak Kačića boljelo. Koliko želja, koliko mladenačkih snova, koliko divotnih veličajnih vidika, ah - sretnih li i blaženih uspomena na časove, proživjele s ocem: - sve - sve moralo bi se otkinuti od njegova srca. Dakako, ljubav k hrvatstvu, k slavnomu ovomu imenu, k svetoj ovoj krvlju djedova natopljenoj zemlji, ova se ljubav često plašila pred gorostasnom onom slikom daleke budućnosti, u kojoj je Hrvatska imala biti tako malena, tako neznatna! - Bolić pak prišaptavao mu riječima Eugena Kvaternika čarobno geslo: »Velika Hrvatska!«

On je počinjao i u tom kolebati. Nesretan ljubavnik, videći sretnoga takmaca među napadanim protivnicima, uza to još otprije - od zimus - razmahan u glavnim političkim pitanjima, najviše u srpskom, zatim nalazeći se s Bolićem već u glavnom istoga mnijenja, a opet najviše družeći se s njima, sada je pod konac ljetnoga semestra bio gotovo njihov, samo se je čuvao, da to prizna i da se umiješa u političko djelovanje. »Napokon ti ljudi jedini su dosljedni, i nazori su njihovi po Hrvate najbolji; mora im čovjek odobravati, no zato se ipak neću u ništa upletati«. - Narančićevo drugovanje još uvijek nije bilo bez upliva. On se pače htio s njim pomiriti te ga potražio, no ne nađe ga kod kuće. Živko bješe jur otišao kući, jer nije odobravao Hojkićeve namjere. Međutim do one namišljene manifestacije nije došlo, Hojkić je oklijevao, a mladež se razišla. »Napokon ipak je opasno!« - pomisli on, a tako i svi ostali.

- Eto, znali smo mi, da je to humbug! - govorili i vikali na sva usta Jelenčić i drugovi njegovi.

Sad je Kačić uz svoju mržnju na Hojkića imao i razloga, da ga prezire. Makar još nije mogao ništa stvarno protiv njega navesti, da mu dokaže političko nepoštenje, ipak je osjećao, da je sumnja Bolićeva opravdana. Ujedno s time počeo je Boliću i njegovim ljudima priznavati oštroumlje i poznavanje ljudi.

U takovu raspoloženju nađe ga jedne večeri Krizmanović.

- Kamo? - upita ga ovaj.

- Nikamo; šećem bez cilja. Praznici su, eto ih na, pa se čovjeku nekako ne da pravo učiti.

- A ma učili ste dosta. Znam, da vam se glava puši od tih »austrijskih« zakona i švapskih teorija. Idete li kući na praznike?

- Dakako. Čekam samo na novce.

- Stante! Ne biste li htjeli ovdje ostati? Šta ćete vani!

- E - ne mogu ja od oca zahtijevati -.

- Tomu se dade pomoći. Mi bi trebali - da, danas mi reče urednik, da bi želio još jednoga stalnog suradnika, mlada čovjeka oštra pera. Biste li vi htjeli?

- Gospodine! - plane Kačić -, kako možete s takovim pitanjem doći? Moje uvjerenje - o - gospodine - ono se ne prodaje. - Dalje nije mogao od ljutosti i uvrijeđena ponosa. Za Boga - ta nije on poradi mržnje svoje na Hojkića i patrone njegove prestao isto tako mrziti na one, za koje su pisale Krizmanovićeve službene novine.

- Zar mislite, da me ne boli duša, da me ne trza u rukama, u prsima, kad vidim, što sve rade ovi ljudi na zator Hrvatske, koje vaš urednik brani? Pa ja za njegov list da pišem! - klikne tek za čas Kačić.

- Eto ga na! Kako ste još djetinjasti. Danas treba čovjek da je hitar; sve te klasične kreposti tek su u glavi djece ili u moždanima profesorâ, koji uče grčku i rimsku povijest. Mojom ponudom tući ćete protivničkim oružjem vlastite protivnike.