Svagdašnja povijest iz hrvatskoga života Tout le crime ici bas est fait par l'ombre lâche

Jednom sjedili su opet ovako. Bilo je pred večer. Na žaluzije kroz kaščice, što su napola zjale, šuljalo se sunce u tankim širokim potezima, koji su u polutamnom zraku sobe modro svijetili, a na podu pravili redove zlatnih nemirnih pjega. Bijaše taj čas mnogo čara i ljupkosti u svem. Nešto voljko, udobno, povjerljivo - što li - pršilo iz ove polutamne mirne tihe sobice, caklilo se u tim sjajnim veselim trakovima svijetla, ozvanjalo iz pravilna sitna tik-taka male švarcvaldske ure na stijeni, treptalo iz titraj a tanka glaska mušice ili komarca tamo negdje na vrhu kuta, a najviše iz krasna lica djevojke, kojega se donji dio, ona sočna dražesnim potezom urezana ustanca, kupao u zlatnoj sunčanoj zraki, a sjena zastirala čelo, oči i kosu.

Kačić se posve prepusti ovomu dojmu i bilo mu gotovo neprestance, kao da bi morao divno ovo djevojče privinuti na grudi.

Tada prestane Tinka raditi, sumorna sklopi ruke u krilo i spusti glavicu sasvim do šivaćega stroja, nasloni se licem na ugao njegov i stane motriti svojim krupnim očima igru sunčanih pjega na podu.

Kačića porazi dražest ovoga prizora. »Sad ću!« odluči u sebi i uzme odmah - dakako općenito - zboriti o ljubavi. Glas mu je drhtao, i on se tresao od uzrujanosti i plahosti. Tinka ga pozorno no posve bezazleno i mirno slušala, sveudilj s prislonjenom glavicom na stroju.

- Sretni oni, koji mogu kazati, da su ljubljeni - reče upravo, kad ga Tinka ujedared prekine i dignuv glavu i uspraviv se gornjim tijelom, stane živahno govoriti, kako ona pomišlja ljubav i kakav bi morao biti njezin »idejal«. Oh, bijedni Kačiću, kako su te ove riječi, tako zanosne, tako vruće, raspaljivale, no i bolno gađale! Posve ga je oblio znoj. Ta on dobro osjeća, da nije eto onakav, kakav je Tinkin »idejal«. Sanjarska joj glavica iščekivala gotovo poluboga. Njena od oca pjesnika naslijeđena žarka ćud i živahna mašta zaniješe je daleko, daleko, oj - tako daleko od običnih ljudi. A njega to preplaši - i opet se ne usudi dalje.

Tinka napokon stane i sama se prekine: - Ah, čemu sve to, ja se i onako ne smijem nadati, - što da o tom mislim i razgovaram? Recite mi radije, kad će nastati kod vas na sveučilištu praznici?

Uto uniđe u sobu gospođa Ninkovićka. Bila je negdje u pohodima. Ondje saznade, da će se jedna Tinkina znanica naskoro vjenčati. Tu novost priopći odmah Tinki i nastavi: »Jao, ni misliti ne smijem, da ćeš jednom i ti tako! - A ja ću sama ostati, a mlada gospođa otići će Bog zna kamo!« - Majka reče to napola turobno, a napola se odavala i sijevala s obraza njezina i nada i radost u onaj čas, kad će i ona svoju malu Tinku blagosloviti prije polaska u crkvu, zvati je milostivnom gospođom, - oj - onda majčicom! Oh, koje majčino srce u svojoj velikoj ljubavi ne želi i ne gleda budućnost svoga djeteta u najsjajnijoj slici!

Kačić bio bi sada najvolio kazati, da on ne bi nikada razdružio kćeri od matere, da bi obje k sebi uzeo; no ne reče ništa. Tinka pak, zastiđena materinim riječima, pocrveni do vrh čela, raskrili obje ruke prema materi, pozove je k sebi i burno joj se baci licem na grudi i uzme strastveno uvjeravati je, da se ona neće nikada od nje dijeliti, da takova čovjeka nema na svijetu, kojemu za volju bi to učinila: - ona da se nikada neće udati.

- Ne, ne - šta mi treba koga kraj takove svetice-anđela! Moja draga, jedina mila majčice! - i Tinka brizne u plač. Majka je uzme cjelivati i dragati, te započne među njima onakvo beskonačno milovanje i međusobno slavljenje, kakvome je Kačić već toliko puta bio svjedokom.

Od toga dana ćutio je Kačić još veću plahost i još više se bojao govoriti o svojoj ljubavi. Rjeđe zalaziti k njima ipak nije mogao. Jelenčić je doduše nastojao, da ga odvrati od ovih posjeta, i razlagao mu, kako srće u pogibao ili nesretne ljubavi ili siromašna braka, a oboje da će ga otuđiti dužnostima prema domovini. Kačić mu u dnu duše povlađivao, ali nije nikako mogao da se svlada i da prestane zalaziti k Tinki. - Bilo mu ovdje tako dobro i prijatno. Tuj je mogao zaboraviti svoje dnevne poteškoće, bijedu, koja je dosta često kucala na njegova vrata. Kada bi ga suviše natrapili oni njegovi sitni a ipak za nj ogromni dugovi, te bi se osramoćen i ozlovoljen morao ugibati čas pralji, jer joj nije mogao platiti dužna dva forinta, čas poslužniku na sveučilištu, jer mu je već za osam pisama dugovao onu malu pristojbu od nekoliko novčića, ili se bojao, da ne sastane gdje krojača, kojemu već dva mjeseca nije mogao obećanih obroka isplatiti; - u takove bi neugodne dane najvolio otići k Ninkovićevima, gdje bi sve te odurne brige iščeznule u jednom pogledu na Tinku.

Od nekoga doba opažao je doduše izvjesnu promjenu na djevojci. Često bi je zatekao, kako joj posao počiva, a ona sklopljenih ruku u krilu ili položenih unakrst na grudima zadubena sjedi u mislima i jedva primjećuje dolazak njegov, te na pozdrav njegov tek slabim smiješkom odvraća. Kao da je sasvim nestalo mile one brbljave govorljivosti, koja ga tako često sjećala čavrljanja ptičice u proljetnoj šumi; isto je tako opazio, da ga mnogo puta ne sluša, što joj pripovijeda. Lice joj poblijedilo, no upravo ta bljedoća činila je još krasnijom, te ju je Kačić još jače zavolio.

Nije znao protumačiti ove promjene. Koji put kao da je nazrijevao za se dobar znak i raskošno bi mu proletile dušom i tijelom slatke nade.-»Ah, ne, ne - nisam ja tako sretan! Meni je dosuđena samo nevolja i zlo. Otkuda mogu imati - ovakve misli -!«

Na to bi se pobojao, nije li tko drugi pomutio mir Tinkina srca. No i ove misli ne prihvati, te se uzme tješiti, da je djevojka oslabila od premnogoga sjedenja. Dakako, nešto mu ipak ne dade mira, te bi katkada bolno u sebi uskliknuo: »Hojkić - eto ga na, Hojkić!« No odmah se sjeti, da gotovo svaki dan viđeva Hojkića s Irenom Lužićevom. »Šta bi on gledao na siromašnu Tinku!« - umiri se poslije.

 

XVI.

Tinka je sjedjela kod kuće sama na običnom svom mjestu. Šivaći je stroj mirovao, i premda je jedva pet sati poslije podne minulo, ona je pustila svoj posao. Nije joj se nikako dalo raditi. Od časa do časa bi se pridigla i pogledala na ulicu, - a to svaki put, kad bi čula korake. Ujedared kao da je pogodila nečiji hod, šapne: »On je!« Osjeti da joj srce počinje silno kucati, te je nehotice metnula ruku na grudi.

Za čas je čula, da se na hodniku razbira isti korak i da se soba Hojkićeva otključava. Pogodi, - Hojkić je došao kući.

Otkada je on njihov stanar - još od zime - Tinka se nije mogla oteti spoznaji, da je izvanredno krasan čovjek. I sama nije znala kako i zašto, ona bi se svaki put, kad bi ga vidjela, sasvim smela, uzrujala, pa kada bi majka pripovijedala, kakovih lijepih stvari imade »novi gospodin«, osobito lijepih knjiga, i hvalila ga, kako je točan i uredan, Tinka bi osjetila nešto kao ponos i ćutila, da joj srce gotovo raste i grudi se nadimlju slušajući tako lijepu i slavnu hvalu. Dakako, uza to bi je često saletjela znaličnost.

Kad je Hojkić poslije nekoliko tjedana došao u posjete i kraj sve manjkavosti prave finoće (Tinka si morade priznati, da mu se poznaje seljački rod) pokazao se ipak veoma uljudnim i ljubaznim, postane mu djevojka još sklonija. Pogotovu pak prijeđe ovo prijazno nagnuće u ushit, kad je saznala, da je i pjesnik, i čitala njegove pjesmice, štampane u »Vijencu« uz Šenoine i Markovićeve; pjesnik poput nezaboravnoga dragoga joj oca! Od sada joj bješe Petar Hojkić za cijelo najzanimljivija ličnost u čitavom Zagrebu. Majka joj morala pripovijedati sve malenkosti iz njegova kućanstva neženje. Na večer slala bi majku k njemu za što god, samo da vidi, što radi, pa da joj onda kaže. Vuklo je često, da za odsuća njegova pođe prijeko u sobu njegovu i ondje sve pregleda; no svaki put ipak nadvlada tu svoju želju, bojeći se, da bi je on mogao zateći. Ah, a to bi bilo strašno, - ona ne bi znala, kamo da se od stida makne, pa što bi tada on mogao o njoj misliti.

Sada je njezin jednolični život postao nekako svjetliji. U maloj svojoj sobici u neumornom poslovanju, u točnom i savjesnom biranju nakita za odjeće, koje je pravila za druge djevojke i veselila se unaprijed, kako će to njima lijepo pristajati, ona je uza to sanjarila o nekom drugom dalekom životu, o lijepim sretnim časovima, tako protivnim kukavnoj sadašnjosti, te je u ovim čarnim zamamljivim slikama uvijek i uvijek središtem svemu stavljala lijepu muževnu glavu Hojkićevu. Dolazilo joj to, a da sama ne bi znala kako. Prenuvši se iz takovih svojih misli sama bi se karala s ludosti i sebi spočitavala: »Kud ćeš ti, bijednice, misliti na takovo što!« - i možda se prvi put onako sasvim skrovno u najdubljoj dubljini svoje djevojačke duše potužila na nesreću svoju. No u svojoj prekomjernoj čednosti i nevjerojatnoj samozataji vlastita svojeljubja, pa u posve vjerskom kršćanskom osjećanju bila je brzo na čistu sa sobom i svaku tužbu na svoju sudbinu tjerala od sebe kao uvredu Boga. Odričući se svake nade korila se s drzovitosti, što može i pomišljati na takovu njoj bijednici nedohitnu sreću. U svojoj pak nevinosti tješila se ovako: makar se nema ničemu nadati, ipak joj je slobodno dozivati maštom slične lijepe sanje, pa bi opet u njih padala. Bješe joj slatko, prelesno lebditi u ovim čistim duševnim sferama, lišenim svakoga zemaljskoga praha. Ta, Bože moj, bar ovakav užitak bit će dopušten!

Višeput se pitala, kako to, da joj Kačić nikada na um ne pada u tim njenim sanjarijama. Neki tajni glas u srcu kao da joj često šaptao, da je on puno bolji od Hojkića. Sažali se, kako joj je dobar bio od prvoga časa, što se upoznaše. No dakako cijelo vrijeme zatim nije se s njim nigdje sastala, izim onda na plesu. Viđevala ga doduše često, gdje prolazi mimo prozora, ali jedva da bi se ogledao gore, pače se pričinjao, kao da je i ne vidi, - i to toliko puta. Hojkić pak bijaše tako uljudan! - Tek sada - od ljetos - dolazio je Kačić često, al kako se je posve tiho i mirno vladao, nije ona uza svoju čednost mogla ni na kraj pameti pomisliti, da je on ljubi. Dakako ni Hojkić nije podnipošto, Bože sačuvaj, igrao kakova Seladona prema njoj. Ostao je on uza svu svoju ljubežljivost posve u granicama »milostiva« prijatelja, - ne, ni to ne, nego znanca. Nikada, ni jednim pogledom, ni jednom riječi ne bi pokazao, da mu je domaća gopodična išta drugo, nego svaka druga. Kad joj donese obećane knjige za čitanje, učini to sasvim s dostojanstvom ozbiljna i starijega čovjeka, koji kraj sve te svoje susretljivosti nije ni na čas zaboravio, što je dužan svojoj časti mlada čovjeka, koji zalazi u prve najotmjenije građanske kuće, kojega se ime već spominje među književnicima i koji se druži s glasovitim ljudima. On je gledao na Tinku, kao i na sav ostali svijet, uvijek s visine uzvišena »piedestala«, na koji se je stavio »na osnovu nezatajive svoje znamenitosti« i odakle je dopuštao, da mu se smije diviti taj »svagdašnji« svijet. On, komu su slavni muževi otvoreno proricali, da će danas sutra biti zacijelo znamenit i silan; on, koji je mogao i smio oko baciti na prve i najbogatije »partije«; on, koji je i prema ovim »partijama« svaki svoj pogled, svaku svoju riječ držao i cijenio velikom milosti za dotičnicu; on dakle nije mogao ni u snu pomisliti, da bi se Tinka moga za nj zanimati više nego li za koje nadzemaljsko biće. Prema tomu jedva je primijetio i sjetio se, da je siromašno nesretno djevojče na svijetu. Pa da se pravo kaže, on bješe u ljubavnim stvarima i zgodama potpuno nevješt i bez svakoga iskustva. U pjesmama svojim doista je vrućim ishitom slavio ljubav, crtao neopisivo blažene trenutke, proživjele na grudima sjajne krasne vjerenice; no on je sve to tek iz glave i iz knjiga crpao. Doživio nije ništa slično, te je prvo vrijeme svoga pjesnikovanja sumnjao, bi li bio u svojim ljubavnim pjesničkim izljevima sretan ili nesretan ljubavnik, dok se ne odluči za prvu vrst, držeći, da bi nemoguće bilo, da njemu ne bi svaka žena ljubav odvratila i da nesretna ljubav njemu, Hojkiću, ne bi podnipošto dolikovala.

Zato nije razumio, pače niti pravo opazio, da od nekog doba gotovo svaki dan vidjeva djevojku na hodniku upravo onda, kad bi on izlazio i dolazio, pa da Tinka sva pocrveni, kad je pozdravi i tek mu nekako od zbunjenosti zahvali na pozdravu. Ovu je zbunjenost tumačio, da se djevojče prenerazuje od njegove dostojanstvene prikaze »znamenitog muža« i budućeg »velikoga gospodina«.

Danas joj je obećao, da će joj opet donijeti knjigâ i može biti, ako uzima vremena, čitat će joj koju svoju pjesmu. Otuda nemir djevojčin. No Hojkić dođe i opet prođe. Njoj se to dade na žao, no ipak je čekala na prozoru, dok je prošao. On je zbilja opazi te se ispriča, napomenuv ujedno, da se danas neće dugo vratiti, budući da ima mnogo posla. Sad joj dođe misao, da pođe u njegovu sobu. Davna želja i znaličnost, a glavno, jer se je sjetila, da je nedavno u »Vijencu« izišla jedna Hojkićeva pjesma o ljubavi, koju zaželi čitati; sve to nadjača proturazloge pristojnosti i stidljivosti, te sva dršćući iziđe na hodnik, uzme sa stijene ključ i otvori vrata Hojkićeve sobe.

Najprije ne usudi se sasvim unutra, već ostane na pragu, ali tada nadvlada i posljednju neodlučnost i uniđe ne zatvoriv za sobom vrata. Dugi ljetni dan u posljednjem podrhtavanju svijetla sa zapada još je prodirao u sobu, i siva polutama sumračja pomaljala se tek iz kutova. Tinka je mogla sve raspoznati. Pokućstvo je naravno kao poznato nije zanimalo, no zato je i najmanja stvarca Hojkićeva svraćala na se pozornost. Najprije joj udari u oči njegova velika fotografija u široku okviru od mjedi. Na bijelom okrajku ispod svjetlopisa bilo je rukom napisano: -»Petar Hojkić, pravnik i književnik, predsjednik društva za potporu ubogih pravnika itd., rođ. 24./7. 185 u Peratovici. U spomen prve objelodanjene pjesme u »Vijencu« pod naslovom »Sretni dani! - Nabavljeno od prve književničke nagrade za cijenu od 15 for.« Tinka je poznavala Hojkićev rukopis, pa je tako znala, da je on to sam napisao; no, za čudo, ona nije u tom našla ništa smiješno. Pod ovom fotografijom u sredini stola ležala je debela knjiga u crvenoj koži vezana sa zlatorezom i naslovom: »Domovini i dragoj! - Pjesme Petra Hojkića Peratovčanina«.

Tinka uzme sa strahopočitanjem knjigu u ruke i prolista je. Bile su u njoj lijepo vlastitom rukom pisane Hojkićeve pjesme. Na stijeni udari joj u oči okvir crn i zlatan, u kojem je bila svjedodžba zrelosti, na kojoj su svi redovi bili crvenom tintom debelo potkrižani, te se je kod svakoga predmeta čitalo: »izvrsno«.

Među knjigama, smještenim po ormaru i po stolovima, bilo je najviše zakonskih zbiraka, komentara, nekoliko pravničkih monografija, najviše u lijepim elegantnim koricama, a u koliko nisu bile vezane, nisu bile ni razrezane. No bijaše tu i čitav Heine, Lamartine, Schiller, Goethe, - sve u najljepšem i najtočnijem redu poredano.

Tinka se ne usudi izvaditi nijednoga sveska, nego se čitavim tijelom prignula i onako čitala naslove, utisnute zlatnim slovima na hrptovima knjiga. Tad se sjeti Hojkićeve pjesme, radi koje je došla, te uzme u ruke »Vijenac«.

U taj čas stupi na otvorena vrata Hojkić. Začuđen stane na pragu i trgne glavu natrag. No brzo svlada prvo udivljenje i poprimiv u licu ozbiljan i strog izraz pristupi bliže k djevojci, koja ga tek sada spazi i tako se prestraši, da joj je časopis pao iz ruke, te se posve zbunjena i smetena morala o stol uprijeti.

- Kako vi, gospođice, ovdje? - čini mi se da je danas već gospođa majka sobu pospremila? - upita Hojkić još uvijek u svijesti svoje strogosti, koja mu je nalagala, da svakako izrazi nezadovoljstvo, što mu se u sobu bez potrebe zalazi.

- Oprostite, oprostite, - uzme Tinka pentati nevješta ma i najnedužnijemu izgovoru. - Znam ja, da sam pogriješila, ne pristoji se to, - dakako - da - i sva blijeda jedva je suze ustavljala.

- Dakako - dakako! Promislite, da ste mlada djevojka! Ne ide to, što mislite, pa - znate - ja imadem ovdje važnih stvari, ne smije tu tkogod razgledavati! - odvrati on šećući sobom gore dolje svojim važnim dostojanstvenim, moglo bi se reći, strogim korakom. O, znade Hojkić, tko je on; neće njega dirnuti zabuna zastiđene lijepe djevojke, ne ganuše ga ni tihe krupne suze, što se spuštale niz lice; - ta - on nije bena, da bi ga to umekšalo. Tek spaziv, gdje na podu pred djevojkom leži broj »Vijenca«, u kojem je bila natiskana njegova pjesma pogodiv, da ju je Tinka čitala kod dolaska, smekša se i odluči, da strogost svoju ponešto ublaži. »Olakotna okolnost!« - rekne u sebi mladi pravnik. I kad mu djevojka na pitanje priznade, da je svoj »zločin« počinila iz želje, da čita pjesmu, pretvori se njegova pređašnja stroga hladnoća u pravi entuzijazam. Uzme je hvaliti, da imade toliko smisla za »uzvišenost« i za »pjesništvo«, te joj milostivo reče, da oprašta, što je došla bez znanja u njegovu sobu. On bijaše uistinu preugodno dirnut. Njegovu svojeljublju godilo je iskreno priznanje nevine ove djevojačke duše, te prelazeći sve više u »pjesničko uzdignuće« nazvao je »živim genijem svoje lire«.

Tako se dogodi, da je djevojku prvi put nešto točnije promotrio i priznao, da je u licu upravo prekrasna, osobito sada, kad joj je od pređašnjih suza i straha na licu ostao trepteći sijevak tuge i nepokoja, a uza to iz lijepih očiju prodiralo nešto uzrujano, slatko, sretno. »Mogao bih je opjevati«, - pomisli u sebi i u duhu stane smišljati »predmet« silnoj kakvoj baladi, u kojoj bi junakinja naličila Tinki. Kad se k tomu uzme na um, da se u ovoj sada već tamnoj sobi našao sam samcat s tako krasnom djevojkom, što još nikada nije u svom vijeku doživio, nije čudo, što se i njegova čvrsta i matematički točna duša uzbibala.

Sad nije više mogao govoriti i za sav svijet ne pade mu na pamet riječ, koju bi rekao djevojci. Obadvoma bude stidljivo, nespretno, te i on i ona osjete, da ih oblijeva vrući znoj.

- Tinko, Tinko! - ozove se uto izvana glas gospođe Ninkovićke.

- Jao! - krikne Tinka i kao da je izgubila glavu od zbunjenosti, nije znala, šta da učini. Potpuno osjeti svu sumnjivost svoje situacije. Što će majka reći, kad je vidi u mraku izići iz Hojkićeve sobe! Hojkić se isto tako smete. Najprije odskoči od djevojke, kraj koje je dosada stajao i pače je za ruku držao. Zatim prođe dva tri puta po sobi, pograbi se objema rukama za glavu i padne opet u svoju pređašnju strogost.

- Ta nisam li vam odmah rekao, kako je to ludo - kako je to nepromišljeno! Što mislite, što može svijet nagađati! Ne radi se samo o vašem glasu, nego i o mojem, nisam ja kakav pustolov. Dakle, molim vas, a ma, zar ste još ovdje?

- Nemojte, ne ljutite se, - moja majka tako je dobra. –Evo ja idem. Je li, vi mi opraštate? - upita ga Tinka zabrinuto još na pragu, dok se je on stisnuo u zadnji najtamniji kut, bojeći se, da bi ga Tinkina majka mogla opaziti.

Čisto mu se svalio kamen s duše, kad djevojka iziđe. »Tako ti je! Samo nikakvih doživljaja sa ženskinjama. Al mi pjesnici! - Aha - ne kara je stara, - dobro je!« - reče u sebi potpuno umiren. Kao svaki sebičnjak, tako je i on cijenio mir nad sve drugo.

Sasvim se umiri, kad se je drugi dan došla ispričati gospođa Ninkovićka, kojoj je Tinka sve pripovjedila. Starica se strašno bojala, da joj ne bi ovaj uredni, točni i ozbiljni gospodin otkazao stan!

Jednom umiren, nije si dalje radi te zgode glave tro, no pazio je od sada, kad bi dolazio i odlazio, je li Tinka na hodniku, te bi svaki put začeo s njom ma kakav razgovor. Dražest nevine djevojke, njezina prijaznost, vjerni joj odani pogledi, sve to ne mogaše ostati neopaženo ni jednomu Hojkiću. Primijetiv, da se djevojče svaki put zacrveni, kad bi došao, uzme to tumačiti kao dobar znak, a to je godilo njegovoj taštini. Nije li je tako koji put našao, ćutio bi, da mu nešto fali, i počeo se već plašiti, nije li zaljubljen. Unatoč tomu strahu ipak nije mogao, a da ne traži Tinkina društva.

»Hojkiću, Hojkiću - pazi na se! - Ah - što! Još je moja glava čvrsta!« - često bi sam sebi rekao.

 

XVII.

Od rana jutra osjećao se Kačić tako dobre volje, kako već dugo nije bio. Ni sam nije znao tomu razloga. »Ne ustah na lijevu nogu! - reče u šali. Cijelo tijelo kao da mu je oživjelo novom nekom snagom, te samo da od obijesti ne skače. Vesele melodije metu mu se po glavi i on čas fićuka, čas pjeva. Kadgod nameće mu se bez ikakva povoda priznanje, da ovaj svijet ipak nije nelijep, i da je vrijedno u njem živjeti. Sve je u njem budilo veselje i zadovoljstvo, makar ne bijaše tomu pravoga razloga. Tako ga se ugodno dojmi, kad mu gospođa Šmirganz donese kao svaki dan kavu, ništa manje slabu, nego obično; - isto tako s užitkom preobuče košulju i obuče ostalo odijelo.

- Danas idem k Tinki; to će biti sretan dan. Otkrit ću joj se! - odluči još kod kuće.

Došavši na sveučilište, nađe na crnoj ploči napisano svoje ime među novčanim listovima, pa kako je bio već u velikoj neprilici radi novaca, bude mu sada dobra volja još bolja. Poslao mu otac taj put više nego obično.

Poslije predavanja umiješa se veselo među više svojih kolega, koji su razgovarali o prekjučerašnjem izletu »Kola« u Samobor i još sada psovali, da su im na kolodvoru željeznički činovnici na hrvatska pitanja odgovarali mađarski. Zatim su pripovijedali o nekom obližnjem župniku, velikom rodoljubu, koji iz samoga rodoljublja nije htio da vjenča jednoga svoga političkoga protivnika. Među mladim ljudima bješe također pravnik Panteljević, onaj isti, koji je zimus na onoj pravničkoj skupštini dao poznatu izjavu u ime Srba. Kačić ga od onda ni pod živu glavu nije mogao trpiti, te mu se ugibao, no sada mu se dalo nekako samo od sebe, da su njih dvojica zametnula razgovor. Odmah se porodi pravda. Panteljević uze u stilu »Zastavinih« dopisnika grditi sve, što je hrvatsko, poricati Hrvatima pravo i na najčednije nade. Kačiću uzbukti krv i oštro udari na protivnika. Žarkim okom, plamnim obrazima i gromkom riječi branio je svoje milo, svoje sveto hrvatstvo, odbijao uvrede, što su ga dirale u dno srca, te se napokon Panteljević ne usudi nastaviti, već za čas otiđe ne rekav ni riječce. Prisutni su povlađivali Kačiću i slavili ushićenim riječima sve njegove tvrdnje. Taj ga uspjeh također razveseli i dobru mu volju poveća, to više, što je bio i Hojkić prisutan, koji je za vrijeme prepirke šutio, no kod odlaska Panteljevića osuđivao Kačića, jer tobože Hrvati, malen, siromašan narod, ne mogu sami opstojati, nego se moraju sa Srbima složiti. Kačić ustane i protiv njega, pak taj put, možda prvi put, otkada je Hojkić na fakultetu, nitko nije uza nj pristao, nego svi povladiše Kačiću. Mladi su ljudi bili gotovo izvan sebe od jarosti, što se je Panteljević usudio bezobzirno grditi Hrvate i sve, što je hrvatsko, i jošte usred Hrvatske pod trijemom hrvatskoga sveučilišta, podignuta znojem hrvatskoga naroda, te su to nazivali bezobraznošću i nepoštenjem. No Hojkić je znao, da Panteljević piše kritike u »Javor«, pa se je pobojao za svoje pjesme!

I taj poraz Hojkićev pred đacima tumačio je Kačić kao dobar znak za svoju današnju namjeru kod Tinke.

- Sretan je danas dan! - uskliknuo je nekoliko puta fatalizmom zaljubljenih i čvrsto još jednom odlučio, da će se Tinki otkriti. Dakako, čim se primicala večer, postajao je opet neodlučan, te bi pače brojio kao nekoć u djetinjstvu, bi li išao onamo ili ne bi? Napokon želja, da je vidi, svlada svaku neodlučnost, i oko sedam sati otputi se dolje.

Tinku nađe kod kuće samu na običnom joj mjestu. I to je držao dobrim znakom. A pogotovu se smiri, kad je vidio, da se je Tinka u ovo nekoliko dana, što je nije vidio, ponešto promijenila. Pređašnje zamišljenosti kao da je sasvim nestalo. Bijaše vesela, spokojna. Primila ga osobito ljubazno i trudila se, da ga zabavi.

Razgovarahu najprije o posve običnim stvarima. Pitala ga, što je radio posljednjih dana, da nije došao. Pripovijedala mu, da je majci za skori imendan kupila iz svojih prištednja jedno odijelo, jer si dobra majčica ne bi inače nikad ništa sama nabavila.

Tad mu predloži, da pođu u bašču, što se je za kućom na uskom prostoru uzbrdo protezala, i dometne:

- Gospodin Hojkić umolio je vlasnika kuće, da smijemo unutra, što je ovaj dragovoljno dopustio. Sad smo redovito na večer ondje. Na šetnju svaki dan ići nije ipak zgodno, mora se čovjek preobući. Baš smo zahvalne gospodinu Hojkiću! O vidjet ćete, kako sam si ubavo i milo mjestance našla!

- Tako! - tek odvrati Kačić, jer mu ne bijaše ugodno čuti Hojkićevo ime i ljutilo ga, što se je mogao učiniti makar u čemu uslužnim; - no u drugu ruku opet se veselio toj nenadanoj zgodi, misleći, da će mu vani biti laglje govoriti o svojoj ljubavi.