Svagdašnja povijest iz hrvatskoga života Tout le crime ici bas est fait par l'ombre lâche

Ovako je Bolić govorio Kačiću malo ne svaki dan.

Međutim se dan na dan pisalo sve goropadnije u mađarskim novinama protiv Hrvata. Isto tako u ozbiljnim, uglednim znanstvenim časopisima i mjesečnicima uzeli nadri-učenjaci pod egidom pravih učenjaka i prvaka dokazivati svijetu, da Hrvatska nije nikada postojala, kako to nepokvarena historija dokazuje, da je ona tvorba austrijskoga dvora, prava fikcija. Dalje da se moraju slavonske županije utjeloviti neposredno Ugarskoj, da se mora posve druga politika naprama Hrvatskoj voditi i jače naglasiti podvrženost ugarskoj državi. Pa kao da nisu ovo bile tek novinarske sanjarije, Kačiću se činilo, da se u javnoj upravi svaki dan više pokazuju znaci hrvatske ovisnosti.

U Hrvatskoj pak na sve se šutilo. Glavni dosadašnji branitelji protivnih načela, otkada su do vladavine došli, nastojali su ušutkati i najmanji pojav nezadovoljstva, najneznatnije gibanje.

Kačić je podnosio paklene muke. Duša mu bila suviše nadahnuta ljubavlju za domovinom, duh i ćud odviše živahni, nego da bi mogao ostati miran i hladan. A upravo ova historija, na koju se neprijatelji pozivahu, bješe mu vječan i sjajan panegirik, divan slavospjev imenu i zemlji hrvatskoj. Ta rad jednoga Račkoga, Kukuljevića, Mesića, Kvaternika razjasnio je i nepobitno dokazao, što je bila Hrvatska u prošlosti.

Pročitav jednom opet slično bulažnjenje u »Pester Lloydu«, a okružen mnogim đacima, klikne glasno: »Sram ih bilo!« i nastavi uzbuđenim zanosnim glasom: - »Stari spomenici, što ih je Božji promisao sačuvao u najtežim i najburnijim prolomima svjetske bijede, jasno svjedoče, kako se nijedan kralj, nijedan narod, nijedna država ne može pohvaliti, da su ikada Hrvatsku osvojili, da je ma tko presjekao nit jednom započetomu hrvatskomu državnomu životu. Mogli su je razmrcvariti, mogli su je okrvaviti, mogli su je prodavati, mogli su joj komad po komad trgati, mogli su je u četirstogodišnjem ratu mučiti, pustošiti, paliti, gospodu i pučane ubijati, svoje pse djecom hrvatskom hraniti; mogli su narod na sve strane tjerati i u mjesto toga zemlju napučivati najgadnijim čoporima dugovjekih skitalica tračkoga poluotoka: sve su to mogli, ali da ju jedan čas kroz hiljadu godina Tomislavovu državu prekinuli u klici njezinoj, u matici njezinoj - to lje nisu mogli, i takovoga junaka, koji bi to bio učinio, nije majka rodila! Simeon bugarski, Arpad mađarski, tatarski Batu-kan, turski Sulejman, ovi ništitelji naroda, razoritelji gradova i kraljevstva, ovi vječni pobjeditelji, na hrvatskoj grudi moradoše od hrvatske mišice odnijeti sramotu pobjeđenika. Što je zato, ako se je morala ova matica prenijeti iz Spljeta u Knin, iz Knina u Zagreb, iz Zagreba pače u Varaždin; ona se je ipak osjećala uvijek istom, uvijek neprekidnom, te su ne tek danas, već još Anžuvincima i Jagelonima dovikivala gospoda hrvatska, neka ne zaborave, da hrvatske kraljevine nije nitko nikada osvojio! Isto se reklo Ferdinandu, Maksimilijanu, Rudolfu, Matiji, Leopoldu, zadnjemu Karlu, - i nije tek Jelačić, nego Bakač već prije toliko stotina godina zaorio Ugarskoj glasom gromovnika: Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakona! »A ta Hrvatska da je tek fikcija, da nije nikada postojala! Oh, koliko ludosti, no i koliko paklenske zlobe i besramnosti plaćeničke - sve u jedan mah!«

Od ljutosti razdere Kačić novine, a mladež gromko mu dovikne »živio!« i oduševljenu kliktanju i povlađivanju dugo ne bi kraja.

Sada se često zbivali slični prizori, a Kačić bi viđevao svakiput mnogobrojnije slušateljstvo oko sebe. Što nikada ne pođe za rukom Jelenčiću i oštroj mu riječi, neobičnim nazorima i objedama svega svijeta, to je Kačić kao u jedan mah postigao. Njegovo ime rado se i mnogo pronosilo među akademijskom mladeži, njegove riječi rado se i s oduševljenjem slušale. On im je svima govorio iz duše: prihvatio se onoga, što je najviše bolilo.

Kada je došlo do izbora novoga predsjednika u društvu »za potporu ubogih pravnika«, pao je Hojkićev kandidat, a izabrali Kačića.

Hojkićeva šutnja nije nikako prijala osjećajima mladeži, koja bješe u dnu duše uvrijeđena, a dosadašnja navika nije joj dopuštala, da se hitro i naprečac odrekne političkoga rogoborenja.

Ostavljene »linije« zauzeše sada Jelenčić, Puškarić, Žunić, a šaptaocem bješe im Bolić, no sve više i više jurio je naprijed Kačić. U sredini semestra ne bješe sumnje, da je on vođa akademijskoga građanstva.

Hojkića kao da je nestalo. Izgubivši upliv nije više zalazio u krugove mladeži. Naskoro se pročulo, da mu je vlada uračunala u odvjetničku »praksu« godine, koje je još kao đak proboravio u odvjetničkim pisarnama; a malo zatim donijele novine glas, da je položio odvjetnički ispit s izvrsnim uspjehom. Za koji tjedan čitalo se u »Narodnim Novinama« na čelu lista: »Njegova preuzvišenost ban podijelila je pravo odvjetovanja sa sijelom u Zagrebu odvjetničkomu kandidatu Petru Hojkiću«.

- Eto - eto! - klikne Jelenčić, Kačić i Puškarić. - Razumijete li sada, božji ljudi, Hojkićev oportunizam? - I zadnji još neodlučni pristadoše uz Kačića i njegove nazore. On je pak sasvim ozbiljno shvatio svoju zadaću i probdio mnogu i mnogu večer u čitanju političkih brošira, što mu ih je još prošle zime donio Jelenčić.

U njima je našao toliko novih misli, koje su stajale u protimbi sa svim, što je dosada čuo i slušao. Zanimali ga ti novi vidici, a bol radi suvremenog stanja činila ga nepovjerljivim naprama svemu, što je dosele odlično vidio oko sebe. Zato su baš jače djelovale misli u tim broširama, koje su unaprijed sve to osuđivale. A radikalni žar, koji je iz svake riječi pršio, kojiput mistični slog, nerazumljiv, no stim više djelujući; zatim sjajne i slavne riječi o konačnoj pravici, junačko pouzdanje u budućnosti, bezobzirna kritika i osuđivanje svega, što postoji, vješto isticanje svih mana i sve nevolje i još vještije svaljivanje krivnje na političke protivnike: - sve to učini, da je žarka, vruća i zanosna duša Kačićeva, nezadovoljna stanjem domovine, prigrlila svom vatrom mladosti sve ove nazore i stala ih žedno upijati.

»Stari ostaviše barjak, - moramo mi mladi!« - govorio bi i ušutkavao savjest, videći svoje pravničke knjige sasvim zaprašene. No popucale su spone, koje si je prije sam nametao, misleći na tim snažniju buduću borbu, a savjest se lako utišala. Pače sada mu bijaše veoma ugodno, a i puno laglje nego prije, što može sasvim slobodno dati oduška bolima nad stanjem domovine. Osim toga ova nova borba dobro mu je dolazila u ljubavnoj boli.

On je sveudilj trpio i mučio se čeznućem za Tinkom. Oh, kolike li ga noći grozničavo trapile u jedinoj želji za njom, koliko li je strašnih kletva bacao na svoju zlu kob, na toga užasnoga Hojkića, koji mu je djevojku preoteo. Bože, kako li ga je mrzio!

U tome, što se je sada mogao svakom prilikom nabacivati psovkama na nj, a svi mu povlađivali, koji su prije Hojkića uzvisivali, nalazio je toliko slasti!

Uto se pročulo, da se je Hojkić zaručio s kćerju odvjetnika Lužića, gospođicom Irenom. Sad su mnogi shvatili brzu i »protuzakonitu« karijeru njegovu, jer je Lužić bio u rodbinskoj svezi s mjerodavnim krugovima. Kačić nije mogao ovim glasovima povjerovati. Ta bi li mogao tko na svijetu biti tako lud, tako zločest, pa ostaviti Tinku, toga pravoga anđelka! Hojkića je dakako držao i za to dosta opakim; no u tom slučaju bila bi Tinka izliječena od svoje nesretne zasljepljenosti, on bi je mogao tješiti, on bi mogao i - srce njeno - ne - ne - tolikoj sreći ne smije se on bijednik nikada nadati. Već s toga - nisu ovi glasovi istiniti!

 

XXII.

Jednoga popodneva na izmaku poklada hrlio je narod jatomice na Kaptol pred prvostolnu crkvu. Imalo je da bude vjenčanje odvjetnika Hojkića s gospođicom Irenom Lužićevom. Jedna od najboljih »partija« u Zagrebu. Već dva tjedna ne govori se u gradu ni o čem toliko, koliko o sjajnom mirazu zaručnice. Pothvatna tvrtka, kod koje su bile haljine i rublje naručeni, izložila je po primjeru velegradskom sve one raskošne čipke, sjajne baršune i svjetlucaste svile, što pripadaju opremi otmjene dame. Mnogo se djevojče strasnom dopadnošću divilo svoj toj ljepoti, a mnoga majka oprostivom zavisti žalila, što ne može svomu djetetu dati takova miraza. O sjaju i bogatstvu u svatovima i u svatovskoj povorci bajale se gotove nevjerojatnosti; zato nije čudo, da je malo i veliko pohitilo mnogo prije urečena sata pred staru crkvu, da se nagleda divote.

I Kačić dođe. Nije ga onamo gonila izvjedljivost. Mislio je, da je slučajno zabasao, no uistinu tjeralo - rivalo ga nešto neponjatno, da vidi taj »najnoviji zločin« Hojkićev. Oh, sva mu je unutrašnjost kipjela od srdžbe i povrijeđene pravde, srce samo što mu nije puklo, kad bi pomislio na Tinku i muke njezine u taj čas. Okolo usta mu grozničavo drhtalo, u prsima ga dušilo i gušilo, a na oči samo što ne potekoše suze! Ovaj čas nije mislio, da bi mogao pokraj Tinke sretan biti; - on je s Tinkom trpio i osjećao.

»Evo ih - evo - već idu!« - zašumi u mnogobrojnom općinstvu.

Dugi niz elegantnih kočija, što privatnih što najmljenih, stao dolaziti.

Kačić je gledao samo u Hojkića, koji je u fraku novoga kroja (premda je zima bila, nije obukao zimskoga kaputa za volju svoga kod Oršića naručenoga fraka) i u uskom bijelom ovratniku bio je još više dostojanstven nego obično. Visoko dižući glavu promatrao je sav taj svijet slavodobitno, ponosno, u licu ni traga takovoj pečali ili grižnji savjesti. Sve je u tom lijepom pravilnom licu odavalo svečanost, svijest rođene znamenitosti i važnosti ovoga časa. Kad se je pred crkvom otkrio, pomnjivo si namjesti zavojak kose na čelo, da se ne zataji pjesnički duh, što se u toj glavi krije, no također brzo raskopča frak, da ne ostane sakriven debeli zlatni lanac ure, sežući od vrata do trbuha.

Kačić, komu se je taj prizor zgadio i ogorčenost u njem pobudio, nije mogao tu dulje ostati, pa ne znajući kuda da krene, protura se kroz svjetinu i odjuri dalje.

Obred se svršio, a zimska je večer sve već zastrla. Po ulicama gorjele plinske svjetiljke. Počela padati hladna kiša na tvrdi dvonedjeljni snijeg. Hojkić pomnjivo zamotao svoju u kočiji već smještenu mladu u bogatu, krznom opšivenu mantiju, a zatim lako i sretno skočio k njoj. U taj mu se čas pričini, kao da u neposrednoj blizini čuje bolan strašan krik. No kočija se već makla i letimice odjurila dalje, za njom, druga, treća, četvrta, - ljudstvo se žurno razilazilo, da ne prokisne, a onoga krika nestade u halabuci i mrmoru tolikih glasova, kako se u blizini visoka slapa i šumne mu jeke gubi nježan žubor malena obližnjega vrela, kojega srebrne kapljice naliče više suzama zaboravljenih bijednika nego li početku silne koje rijeke.

Usklik se otkinuo duši mlade blijede djevojke, zagrnute na cičoj onoj zimi lakim crnim plaštem.

Već od prvoga je početka stajala ona ovdje, svatko je izvjedljivo pogledao i brzo bi se okrenuo od krasnoga žalosnoga lica, jer tko da se u takvom času zanima za tugu, kad vidi evo ovdje tolik sjaj i toliko veselje!

Kad je za svatovskom povorkom sve u crkvu pohrlilo, djevojče je nepomično kao okamenjeno ostalo na svom mjestu. Iza dovršena obreda sve se turkalo k izlazu, da vidi sjajan odlazak, a djevojče je još uvijek bilo na istom mjestu. No kad je bijednica vidjela, kako mladoženja ljubežljivo i zabrinuto zavija u toplo krzno svoju mladu ženicu, potrese se cijelim nejakim tijelom, bolni se krik protiv volje istrgne iz njezinih grudi, a kad su kočije veselim nestrpljivim kasom konja naprijed pojurile, djevojka se bez svijesti sruši na zemlju, na hladni smrznuti snijeg, a po kukavnom plaštu, ovješenom tek onako niz tijelo, padala hladna kiša, kao da se pod njim ne krije mlad život. A nigdje - nigdje nikoga!

Bijaše to Tinka. Siroče! Najprije nije nikako mogla ni htjela vjerovati glasovima, što su kolali po gradu o zarukama Hojkićevim. Ta njegova dobrota prema njoj nije se ni u čem promijenila, pače ni poslije imenovanja za odvjetnika i s tim skopčana otkaza stana kod njih. Ona ga zato nije ni pitala, - no pa i njezino plemenito ponosito srce ne bi nikada pristalo na takvo pitanje. Poslije, kad se sve češće i sigurnije pripovijedalo, da je Hojkić zaručen, ipak bi kojiput posumnjala. No njegov dolazak i potpuni mir, kojim joj je svaku svoju najnoviju pjesmicu čitao, rasprši svaki put sve one sumnje i na rastanku svaki put se povjerljivo, blaženo i lastovno prepustila njegovim ogrljajima, pa sretna, što su je sumnje minule, nadarila ga vrućim dugim cjelovom.

Zadnjih nekoliko dana nije ga bilo, i Tinku su počele malko moriti brige; no svagda ih svlada i ukori se, kako može o svom dobrom uzvišenom pjesniku toliko nisko misliti. Danas prije podne donesao je jedan gospodin po svom običaju novine posljednjih dana. Gospođa Ninkovićka ne mogaše se ni na jedan list pretplatiti, pa je taj negdašnji prijatelj pokojnoga Ninkovića donosio uvijek čitav svežanj novina. U novinama nađe Tinka crno na bijelom, da je dana u večer u pet sati vjenčanje. Najprije joj bude, kao da ju je u tili časak oštar vjetar pretvorio u komad leda, - i u taj tren nije zacijelo u njoj bilo kapljice krvi, koja ne bi bila prozebla. Tad dođe k sebi, no ne mogaše vjerovati! Onda je uhvate sumnje, jer kako bi novine mogle takovu očitu neistinu pisati? Na to se uzme tješiti, da je možda još koji odvjetnik Hojkić u Zagrebu; ta ona poznaje još jednoga Hojkića, koji je doduše oficijal kod generalkomande; no upravo tako može biti još i treći. - Napokon stane gorko, gorko plakati. Ah da je barem tko ovdje, pred kime bi mogla svoje srce razgaliti. Majci se ni za sav svijet ne bi mogla ispovjediti. Vilma Mirkovićeva, otkad je prošloga ljeta naglo i opasno oboljela, nije se još u Zagreb vratila, i sad je negdje vani na ladanju kod roda. I bijedno dijete mora samo da snosi svu svoju nevolju, svoj teški jad, svoj smrtni strah, da ga svali na tu svoju nježnu dušu, u to svoje mekano čuvstveno srdašce.

- Kod objeda, da se majka ne zabrine, krila je svoju bijedu i silila se, da ne izgleda neobično. Na nesreću počne sama mati bezazleno govoriti o vjenčanju, o sjaju, koji će kod toga biti. Sirotici maloj samo što srce ne pukne, - no hrabro podnese i to iskušenje. Oh, da je dobra majčica i slutiti mogla, kako joj svaka riječ prodire u dušu kćeri, - no - kako bi? Djevojka se toliko svladala, da je punom ljubavi pogledavala i mirno slušala, makar da je bila više mrtva negoli živa.

Sad dakle nije više mogla misliti, da se koji drugi Hojkić vjenčava. No nisu li Hojkića protiv njegove volje upleli u mreže one zločeste žene, nije li možda i on ovaj čas bijedan i neizmjerno nesretan kao i ona? Ne plače li i njegovo srce ovaj tren za njom poput njezina? Da - da - tako će biti!

Oj, Bože dragi, ima li na tom svijetu što milosrdnije, veće, nego li je srce ljubeće žene? Imade li išta, što bi moglo toliko dugo, toliko uporno braniti predmet svoga čuvstva, tako slijepo ispričavati, tako radosno i brzo praštati? Ne, ne. Ti si jedino, ti, srce ljubeće žene - ti, najveća svetinjo naša!

Protrnula od zime, sva pokisla prene se Tinka iz nesvijesti. Prestrašena poskoči, no opet padne - i jedva uzmogne ustati. Ne sjeti se ni na što. Kako je za miloga Boga ovamo došla? Jao, ove tamne visoke zidine starodrevne crkve kako sablasno, strašno, zlobno na nju gledaju! Uh, kako ječi, kako šumi, kako štropoće gore na zvoniku! - Sat udara. Nije li ponoć? Neizreciva bojazan srva Tinku, i onako nemoćna, hroma skupi svu snagu i potrča od užasnoga mjesta prema trgu. Ovdje bijaše nešto svjetlije. Prvi je strah mine. Malo po malo bješe joj sve jasno. Fizičkom boli moždana izvijala se iz otupjela kaosa jedna misao za drugom, jedna spomen za drugom. Oh - tek sada!

- Dakle - prevarena! On je ljubi! Kako ju je brižljivo, nježno zavijao u kabanicu, kako je sretan, blažen skočio za njom u kočiju. Sa mnom ne bješe nikada takav, a kako sam ga silno, vjerno ljubila! O - prevarena - prevarena! Koja sramota! Kako da sada pred dobru svoju majku stupim? Mogu li ja komu u oči pogledati? »O, Vilmice moja, da znadeš; kako sam ti bijedna i nesretna! Takovom čovjeku poklonih srce! Nevrijednica! Svemu sam sama kriva. Što da njega krivim, zar da bude meni za volju sirotanom! Ali ja sam ga toliko ljubila! Izgubila sam ga, za mene više ne živi. Oh, silni Bože, kako da podnesem toliku bijedu! Bez njega - ne - ne - ja ne mogu! Oprosti mi grješnu pomisao, al - moram tako. S Bogom, - s Bogom, majčice moja!

I djevojka zaplaka gorko, no ne sustavi se, već udari naprijed žurnim korakom, koliko joj je bolna noga dopuštala. Iz grudi kidao joj se uzdah za uzdahom, svaki se čas bijedno dijete naglo prekrstilo.

»Sava! - trgne joj se iz prsa bolan krik, te na Jelačićevu trgu zakrene prema Petrinjskoj ulici; no tada se cijelim tijelom strese i u isti se mah vrati prema Kaptolu pa kroz uske male ulice dođe pred crvku sv. Marije. Ovdje klekne na prve stube i zače vruće i usrdno moliti. Ne nađe mira ni tu, jer su je strašili kišnica, što se cijedila po crkvenim zidovima, i nabujali potok, pa se digne i uz odlučnu kretnju glave šapne: »Neka - ja ne mogu inače. Oh, majko moja, oprosti mi. Ah - ah, zašto je tako moralo doći!«

Djevojče pobrza korakom. Nije ćutila, da je već sasvim pokisla, ali joj je bilo strašno neugodno što sama luta ulicama. Stao je stid mučiti, jer u svom vijeku nije nikada tako kasno po gradu sama hodala. Što bi se moglo misliti?« - Kad bi iz daleka čula jeku koraka, u jednu joj ruku bilo drago, da nije sasvim sama, a u drugu se bojala, nije li tko poznati ili kakav zločest čovjek. Pomnjivo je pazila, da se ne poklizne, pa se jednom rukom držala zidova pokrajnih kuća.

Došavši na Potok, prijeđe preko prvoga mosta u uski prolaz, što je pod brdom za kućama lijeve strane. S niskih prozora zjale na nju neobično nacifrane ženske glave i pratile je grubim šalama, kojih siroče nije razumjelo, no ipak osjećalo, da joj sva krv k licu udara, po posluti, da tu mora nešto užasno gadno biti i da ove žene nisu valjda nego vragovi. Požali, što je ovamo zalutala, i htjede da se vrati; no nešto joj ne dade, da učini, što je naumila, te ju je sve naprijed tjeralo. Zato podvostruči korake. No slabe noge već su je jedva nosile a opet duševne boli sve su jače navaljivale. Ova tmina, tek slabo proniknuta svijetlom, što se traljavo sipalo iz zadimljenih neopranih prozora kućerica, zatim ludi raskalašeni smijeh ženskinja, što je dopirao iz ovih škulja, šum brzoga potoka, pa pustoš i osama, - sve joj to još više uzrujavalo i onako uznjihanu i smrvljenu dušu. Svlada je neizrecivi strah i iznova navru joj na oči suze. Jedva je što vidjela. Dođe do nekakvih stuba. U tmini nije zaplakanim očima opazila prvoga razmaka među podsjecima te posrne i padne. Udari glavom upravo na ugao donje stube. Bolni krik vine joj se iz grla; - neka duga modrušasta tama kao debeo težak zastor svali joj se pred oči, i ona izgubi svijest.

Po prilici po sata poslije toga prođe istim mjestom gradski stražar. Misleći u prvi mah, da je kakovo pijano čeljade, pristupi bliže sa surovom kletvom te prije nego se prignuo, gurne nogom u tijelo. Kad se nije maknula, uzme je pomnjivije motriti te najednom rasvijetljenom mjestu stubâ spazi krv. Sad se zabrinu i pomisli, da je ovdje počinjeno kakovo zlo, pa zazvižda po druga. Međutim primi Tinku sveudilj nesvijesnu, pa uvjeriv se, da još živi, pomnjivo je podigne. Opaziv krasno lice, ranjeno na čelu, smilova se i stane je svojim dahom grijati. Pridošli stražar odluči, da se djevojka prenese k »crvenoj lampi«, jer je sumnja, da je pjana. Oh, bijedna mala Tinka - ona pak pjana!

Tek nekoliko kuća pred »crvenom lampom« dođe djevojka k sebi. Spazivši, da je nosi stražar, ne mogaše ničega pojmiti. Svlada je instinktivni strah pred organima javne sigurnosti, te je posve glavu izgubila i malo ne pala opet u nesvijest. Rado bi bila pitala, što to s njom biva; - no ni za što nije mogla a ma ni riječce izustiti. Malo pomalo dosjeti se svemu te si protumači, da su je valjda ova dva čovjeka izvukla iz vode. Sad ih zamrzi i razljuti se. Ta ona ne može više da živi, zašto je dakle sile na to?

Ovo učini, da ih smjelo upita, kamo je vode?

- Oho, probudila se dakle ptičica. Pa je li bilo slatko? Jesmo li previše gucnuli Vinka Lozića? - surovom šalom odvrati joj na pitanje stražar, koji iđaše pokraj njezina nosioca.

- Ja vas ne razumijem, ali molim vas, dragi gospodine, kamo me vodite? Ja stanujem u Gornjoj Ilici, kod svoje majke, - nastavi Tinka u užasnom strahu.

- Dobro, dobro, sve to može biti, al nećemo mi o tom na ulici raspravljati. Pa gle, što je još nosiš; neka ide, da barem vidimo, da li se još tetura. Ajde dakle, naprijed!

- Dakle, - eto ga na! - zaviče stražar opazivši, da Tinka uistinu nesigurno stupa. - (Ah, bijednica mala!) - Jesam li se prevario! Ta gledaj je, kako ide. Tako mlada, pa se opila, vjere mi, lijepo, - moram da joj pomognem! - pa joj se sasvim približi i učini, kao da bi joj htio pomagati kod hodanja, a uistinu bio je drzovit naprama njoj.

- Gospodine! - Besramniče -! - jarosno vikne Tinka, u dnu svoga djevičanskoga ponosa uvrijeđena. Strašno joj bude u duši. Bože, ovaj nježni cvijetak, kojemu može svaki dah nauditi, sad je izvrgnut ovakovoj surovosti!

Stražar razjeđen postane još osorniji, i kad su došli pred »crvenu lampu«, silom je i grubo turne prema stubama. Tinka plačući uzme moliti, neka je za Boga odvedu k materi. Oh - stid - stid je obuze! »Dakle ovamo - pred policiju, - među zločince - tate dolazim!« - uzdahne bolno u sebi i samo što je nije sram ugušio.

Na sreću službujući ju je urednik poznavao od vida, pa premda mu u svoj zabuni i golemoj boli ništa, a ma ni jedne riječi nije mogla kazati, on je nije dalnjim ispitivanjem mučio, nego pošalje po fijakera i dade je kući otpremiti.

 

XXIII.

U sobi, u kojoj je prije Hojkić stanovao, a sada je bila bez stanara, spremi gospođa Ninkovićka bolesnu, veoma bolesnu Tinku. Sirota žena ne mogaše si nikako te nesreće protumačiti. Otkada joj dovezoše dijete pa sve dosada, - a treći je već dan, - nalazi se bijedno u nesvijesti. Probudi li se za koji čas, ne govori ništa drugo nego: »Mene je stid - oh stid - sakrijte me, da me nitko ne vidi. Zašto je tako svijetlo u sobi; začepite svaku luknjicu pred svijetlom; - oh - mene je stid!« I bokče malo povuče pokrivač preko lica, zakopa lijepu od vrućine goruću glavicu u jastuke, da onda opet padne u pređašnje bulažnjenje.

Iz nesavezna govora razbira majka ime Hojkićevo, svadbu njegovu, nešto o vođi, tad o pandurima, o tamnici - no kako da si za miloga Boga tu nerazumnu smjesu protumači? Pođe pitati k redarstvu, ali tamo joj kazaše, da je u prijavi stražarske ophode naznačen razlog uhićenju pijanstvo, a to je bilo suviše nezgrapno, da se i jedan čas uzme ozbiljno!

Međutim bojazan za život djetetov nije joj ni puštala, da dugo ispituje, osobito kad joj je liječnik već kod prvoga pohoda rekao, da je bolesnica u velikoj pogibli. Sirota žena nije znala, što bi započela od brige, boli i straha. Kao bez glave trčala je ovamo onamo, iz bolesničine sobe u prednju, odanle u kuhinju, tad u dvorište, u bašču, svagdje lamajući rukama, čupajući si kosu i plačući bez suza. Zatim bi opet stala kraj postelje bolesnice i sa smrtnim strahom, neobuzdanom ljubavi gledala u ovo lijepo anđeosko lice, blijedo i izmučeno, a kad bi ruku stavila na njezino čelo, bijaše joj upravo tako, kao da ju je položila na usijano željezo.

- Umrijet će mi - umrijet će, - ah - majko moja, što si me rodila; bijedno, bijedno dijete, čemu mi te Bog dade, ako te sada uzimlje! Al ne - ne - Bože dragi, - Bože dobri, - ti to nećeš - ti to nećeš! U ime oca i sina i duha svetoga, amen. Oče naš, koji jesi na nebesih...

Prava sreća, da je šesti dan došao Kačić. Saznao je za nesreću Tinkinu od činovnika, koji je one noći službovao. On je odmah pogodio, kako je do svega došlo. Zaljubljeni pogađaju instinktivno. No ne usudi se poći onamo, jer uopće nije ni znao, da je tako zlo. Tek bi po vas dragi dan stajao na ulici u blizini kuće i pazio, neće li što vidjeti ili primijetiti. Pače i noću zalutao bi do pod prozore. Videći, da liječnik svaki dan dolazi, a gospođa Ninkovićka po nekoliko puta trči u ljekarnu, a cijele noći da je u stanu svijetlo, užasno se zabrinu. Napokon upita liječnika, kad je izašao iz Tinkina stana, kako je bolesnici? Ovaj ga najprije sav u čudu pogleda, tad u hitnji, da ne zakasni, nemarno mu odvrati, da je vrlo zlo i opasno, te odjuri dalje.