Svagdašnja povijest iz hrvatskoga života Tout le crime ici bas est fait par l'ombre lâche

Sada se sjeti, da mora ocu pisati, neka mu pošalje novaca za krojača, što mu je preokrenuo ljetno odijelo. Pođe dakle na poštu, da kupi dopisnicu. Na dopisnici bijaše natiskano samo: »Magy. Kir. Posta. Levelezö-lap«. Hrvatskomu jeziku ni traga. Dosada se ljutio na dvojezične tiskanice te je već u njima nazirao povredu zakona i narodnoga prava, a kud i kamo više razjedi ga ova dopisnica, pa gotovo izvan sebe usklikne: »Oh, Hojkić brani ovo. Pravo ima Bolić, kad tvrdi, da i svoje zakone drže, dok ih je volja. Dakle ni ovo malo sloboštine ne uživamo sigurno, kamo li slobodu, koja nas po Bogu i povijesti ide!« - I ljut, makar na očitu štetu, razdere kupljenu dopisnicu. Opet pomisli na svoju skupštinu i u ovaj čas bijaše potpuno sklon dočepati se dozvole ma kojim načinom.

U stanu čekali ga već s ručkom. Taj put bijaše prostrto u kuhinji. U sobi nije bilo mjesta, jer su svu zapremile skupocjene haljine gospođe Hojkićke.

Ma da Kačić nije bio pretjeranih gospodskih navada, ipak mu smetalo ovo blagovanje u kuhinji među prljavim loncima i kablima s napojem. A ljutio se, što je morao takovo što podnijeti »opet« radi tih Hojkićevih. Uza to ga Šmirganz mučio time, što je neprekidno hvalio Hojkića, kako je ugledan mlad gospodin, kako k njemu u kuću zalaze najotmjenije ličnosti iz Zagreba, i, što je glavno, kako točno svoje račune plaća.

»Da, lako, - pomisli Kačić, - kad se je prodao!«

- Ne kao onaj prokleti savjetnik, - i jučer sam bio badava kod njega. Gospođa mu nikada ne može dosta finih lataka izabrati, nikad dosta uresa naći, - a platiti, platiti - na to i ne misli, - dovrši starac.

Kačić mu ne odvrati ništa. Misleći sveudilj na željenu skupštinu, nije više ni slušao Šmirganza, pa zaduben u svoje misli buljio u nečisti stolnjak. Međutim osjeti, da ga Ružica neprestance promatra. To mu bude neugodno, pa, ne čekajući konac ručka, ustane i ode u svoju sobu. Ovdje se baci na postelju da opet traži badava način, kako bi sklonio rektorat, da dozvoli skupštinu. Nikako se ne mogaše odlučiti, da uradi onako, kako je Jelenčić mislio. Dakako, sjetiv se dopisnice, malo što nije popustio, no ipak prevlada ljubav k istini i iskrenosti. U tom ga jošte ukrijepi nadošli Smiljanić, koji također ne bijaše za Jelenčićev prijedlog. Oba mladića pođu u kavanu.

 

XXV.

Na Jelačićevu trgu sastanu čitavu hrpu mađarskih domobranskih kadeta u društvu željezničkih činovnika, također Madžara. Glasna madžarska riječ na daleko im se čula, a Smiljanić, koji je nešto mađarski razumio, primijeti, da se rugaju hrvatskim napisima na dućanima i da o Hrvatima porugljivo govore.

Na drugoj strani stajahu na okupu oficiri stajaće vojske, a uza njih nekoliko elegantnih mladih Zagrepčana. Zabavljali se živahno, obijesno u onoj strašnoj njemštini zagrebačkoj, kojom se najveća uvreda nanosi klasičnomu jeziku Goethea i Schillera. Prolazile također mlade, nacifrane djevojke, postrance očijukajući s časnicima uz pratnju svojih debelih ili suhih matera, te je i mlado i staro čavrljalo neprestance njemački. Sretoše zatim staru ukočenu gospodu, među kojom nije bilo teško pogoditi umirovljene krajiške oficire ili županijske činovnike, pa ni oni ne razgovarahu hrvatski.

- Strašno! - viknu Smiljanić - još nisam čuo hrvatske riječi. Sve to govori tuđim jezikom. Pa usred Zagreba! Kaži onda, da napredujemo! Boga mi, skrajnje je vrijeme, da se nešto učini!

Kačić ne odvrati ništa; no ne zato, što bi bio ravnodušan, nego baš od silne ogorčenosti ne htjede se ni upustiti u razgovor o tom. Pa i Tinke se sjeti. Ona je tako rado hrvatski govorila. I bijedni mladić samo što nije svisnuo od boli.

Ovakav dođe sa svojim drugom u »Narodnu kavanu«. Ovdje nađe sakupljene goste u živu govoru i u primjetljivoj uzrujanosti. Opet bijaše u prekodravskim listovima sve puno pogrdnih članaka na Hrvate i Hrvatsku. Spočitavalo im se, da su siromasi, koje mora Ugarska uzdržavati, a u dugom članku nastojao je jedan od najuglednijih članova ugarskoga parlamenta, da dokaže financijalnu pasivnost i nemoć hrvatske zemlje. Zatim se zahtijevalo od vlade, da već jednom konačno pripoji Rijeku Ugarskoj, neka Hrvati vide, da nemaju na taj biser ugarske krune nikakva prava.

No još više je uzrujala vijest, da je ugarska vlada potajnim načinom učinila odredbe, po kojima bi jedna od temeljnih ustanova autonomije postala iluzornom. Već nekoliko dana prije donesoše tu vijest domaće opozicione novine, no odmah je drugi dan u službenim glasilima iz pera Hojkićeva izišao članak, koji je sve to nazvao izmišljotinom opozicione zlobe i odčitao svoj opoziciji grdnu lekciju, što se služi takovim agitacionim sredstvima, pa je ujedno uvjeravao, da u cijeloj Hrvatskoj nema čovjeka, koji bi dopustio, da se zakon tako krši, a da bi vladajuća stranka bila prva, koja bi takovu navalu na temeljno pravo »zemlje« najodlučnije, a za cijelo i s uspjehom odbila. Narod neka samo mirno ostavi krmilo svojih poslova u dosadanjim rukama. Uostalom, da ugarska vlada, taj simbol slobodoumlja i ustavovjernosti, ni u snu ne misli na takove protuzakonitosti. Ovaj službeni članak umirio je svakoga, a eto danas donose istu vijest službene i neslužbene madžarske novine uz silno slavljenje vlade. U »Pester Lloydu« stajalo je na koncu dotičnoga članka: »Jednom je dakle ipak uvidjela naša vlada, da imade prestati sa svojom dosadašnjom sentimentalnom politikom prema Hrvatskoj, i da je skrajnje vrijeme, da se pokaže tamo dolje, da su prestala vremena sna Jugoslavije, a Zagreb uistinu da nije nego pokrajinski grad ugarske države, isto onako kao Debrecin ili Segedin, razlikujući se od ovih gradova tek u tom, što mu je radi udaljenosti od državnoga središta opredjeljeno, da bude sijelo posebnih organizama«.

Sad dakle nije nitko više mogao sumnjati, da je javljena vijest istinita, no ipak su se još mnogi nadali, da nije dotle došlo, jer službeni domaći listovi nisu još ništa o tom javili. Svatko je s napetošću čekao čas, kad će raznositelj donesti današnji list. I baš danas kao da je zakasnio.

Napokon eto novina. Jedan ih gost pograbi i ne čekajući, da ih konobar usadi, pa našav i ondje potvrđenu onu vijest, lupi razjareno šakom o stol. Drugi međutim našli i više. Bio naime i uvodni članak, opet pod šifrom Hojkićevom, o istom predmetu. Ovdje se vještim slogom i mnogim riječima dokazivala politička potreba spomenute odredbe, a politički razlozi da moraju napokon u državnom životu često mimoići mrtvo slovo zakona, koje ne može sve slučajeve i sva buduća vremena obuhvatiti. »Uostalom - mi rado priznajemo i u tom leži naša moralna snaga - da su glede cijeloga nazočnoga pitanja bili duhovi u Hrvatskoj, hvala našim opozicijama, suviše razmahani, te se u prvi mah svatko - mi ni sebe ne izuzimljemo, - toliko pobunio, da se je u upitnim odredbama više tražilo i dala im se veća znamenitost, nego ih ide i nego se u njima nalazi. Samo zato bilo je moguće, da se je toliko isticala povreda temeljnih zakona. Danas, kad su duhovi podobni, da hladnije razmotre stvar, brzo će svatko uvidjeti, makar mu na raspolaganje ne stoji moć interpretacije zakona, da o povredi nema ni govora. Uvaženi nas pravnici pače uvjeravaju, da su slične tvrdnje s pravničkoga gledišta odveć smiješne. Zato mi opet velimo: u politici treba da bude čovjek hladne krvi, što žalibože u nas Hrvata često ne biva!«

Kad se je sve to pročitalo, nije nitko više sumnjao u istinitost javljene vijesti, te je širom cijeloga općinstva zavladala razjarenost, ogorčenost, pače strava, koju uvijek pobudi i prouzroči čin potajice izveden, jer svatko osjeća, da se od njega nije moguće čuvati, pa da tako nema ni u čem sigurnosti.

Kačića ne samo da je poput svih drugih ranio taj najnoviji čin, nego ga zahvati također ogavnost prema svemu, što postoji. Golema - golema mržnja ispuni mu dušu, a stid ga isto tako oblada. Je li moguće, da se zakoni ovako jednostavno mimoilaze? Dakle Bolić nije pretjeravao? A nalazi se još domaći čovjek, koji se usuđuje ovo braniti, premda je prije nekoliko dana još sam nazvao to bezakonjem i upravo s toga nije htio ni vjerovati u raznesene glasove! - Strašno mu bude, pa kao lud povuče Smiljanića za sobom iz kavane.

- Oh, bijedna moja domovino! - klikne jedva što je izišao napolje, - vlastita ti djeca kopaju grob. Ne tužim se na tuđinca, koji nastoji, da svoju moć raširi. Al vi izrodi matera hrvatskih! To su nam one hvaljene stečevine, - robovi, dok vam ih gazda pušta, uživate ih, a uzme li vam ih danas, tad nemate ništa. A vi ćete mu lizati pete kao i prije. I ja - da Boliću ne vjerujem! Sada tek vidim, kako je mudar i jedini poštenjaković u Hrvatskoj!

Ovo je Kačić s emfazom izgovorio, u licu mu se crte iskrivile, a rukama je kao na grožnju mahao po zraku.

Proljetno sunce upravo je zapadalo i posljednji mu traci tek podrhtavali po krovovima kuća, a sablja na spomeniku Jelačića bana ljeskala se u zapadnom svijetlu.

- Kad oni tako, ne trebamo ni mi drukčije, - obrati se u jedared nakon dulje šutnje Kačić prema Smiljaniću.

- Šta misliš?

- Zar nije? Oni krišom i potajno uništuju ono, na što se kao narod narodu obvezaše, što je njihov i naš kralj potvrdio. A Hojkić ima lica, da to brani. Zašto dakle ne bi mi ishodili skupštinu, makar i lažju? Odlučio sam. Potrebno je. Mogli bi naši neprijatelji još misliti, da je nestalo u nama svake svijesti i da nas nema nego samih Hojkića. Kad starci šute, neka mladost govori. I onako mi smo budućnost.

- Ti ćeš dakle zamoliti dozvolu za skupštinu? No što ćeš navesti?

- Smislit ću već; nije me strah. Idem sada potražiti Jelenčića.

Kačiću kao predsjedniku »društva za potpomaganje siromašnih pravnika« nije bilo teško naći izliku, pod kojom će ishoditi dozvolu za skupštinu.

Drugi dan o podne visio je na crnoj tabli poziv na svu gospodu akademijske građane, da izvole doći na izvanrednu skupštinu, u. kojoj će se raspravljati, kako bi se namakla što izdašnija sredstva potpornim akademijskim društvima i stvorili prikladni zaključci. Skupština bijaše određena za slijedeći dan u pet sati poslije podne. Na pozivu bijaše potpisan Kačić.

Jelenčić, Žunić, Puškarić i Smiljanić preuzeše zadaću, da skupe što više mladića na sastanak. Kod toga su samo posve povjerljivima kazali pravu svrhu skupštine, a drugima su tek dali nagađati, da će se nešto vele važno raspravljati.

Stoga se u zakazano vrijeme sakupi malo ne sve đaštvo. Nije bilo jedino elegantnih »gospodičića«, koji su u isto doba morali biti na Jelačićevu trgu, gdje je svirala vojnička glazba. No ni Kačiću ni ostalima ne bijaše stalo do njih.

Ponešto drhtavim glasom otvori Kačić skupštinu. Onogodišnji rector magnificus, prof. Mirković, dođe sam glavom. Umno mu lice sjalo je plemenitim zadovoljstvom, slušajući, kako mladi ljudi ozbiljno i važno vijećaju o svim mogućim načinima, kako bi dobrotvornim društvima pomogli do što boljega napretka. Jelenčić i Puškarić najviše se isticahu, Kačić se nije mnogo uplitao u raspravu. Jedno zato, što mu ovaj dio skupštine nije bio glavnom svrhom, to ne mogaše hiniti; u drugu pak ruku bio je neizrecivo uzrujan i malo ne plamtio i gorio, da bude što prije na čistu s pravom zadaćom današnjega sastanka. Čas se zastidi gledajući u iskreni dobri obraz starca Mirkovića, a pomišljajući, da će ga morati prevariti, pa bi nehotice svoj predsjednički stolac pomicao sve više na lijevo od njega, čas se pobojavao, neće li rektor ostati, dok se svi ne raziđu, i tako ne bi bilo moguće skupštinu dalje držati.

Međutim se dnevni red iscrpi. Do definitivnih zaključaka nije došlo, te Kačić zaključi skupštinu, zahvaliv se rektoru, što ju je počastio svojom prisutnošću. Mirković se na to nakloni i iziđe iz dvorane. Kačiću kao da se težak kamen odvalio s duše. Nekoji mladići pođu za rektorom, no kod vrata stajahu Jelenčić i Žunić, koji bi svakomu prišapnuli, neka malko pričeka. Uto i Kačić s katedre umoli, neka se gospoda malko potrpe i izjavi, da ovu skupštinu proglašuje tajnom.

- Oho, šta je to? - čulo se dvoranom. Kačić izvadi iz džepa snopić novina i pročita naslov Hojkićeve radnje.

- Propao! Propao izdajica! - zagrmi Jelenčić a za njim sva dvorana.

Sad uzme Kačić upravo žarkom besjedom žigosati Hojkića, njegove tvrdnje i čitavo postojeće stanje. Drhtavim od strasti i ganuća glasom govoraše dugo i lijepo. Zanosna mu riječ uspali čitavu skupštinu, te je govornika svaki čas prekidalo silno i burno odobravanje. Nešto snažno odisalo je i orilo iz svake riječi, iz svakoga zvuka, i nitko se u dvorani nije mogao oteti čaru i sili govornikove misli i zbora i onim plamenim očima, krupnijim i tamnijim nego obično. A kad je pročitao rezoluciju s izjavom, u kojoj se Hojkić proglasuje izdajicom domovine, a pravo hrvatsko ističe kao neosvojno, neoteto i sveudilj postojeće, - onda zanosu i oduševljenju ne bi kraja, te je u tili časak bilo na listini do dvjesta potpisa.

Drugi se dan raznosila Zagrebom, a kr. ugarska pošta vozila širom domovine i tuđine izjavu hrvatskih akademijskih građana, u kojoj se Hojkić proglasuje prodanim čeljadetom i izdajicom domovine.

Kako nije inače moglo biti, izjava izazove silnu graju. S jedne se strane mladež hrvatska svih sveučilišta hapsburške monarkije pridruži zagrebačkim drugovima, a s druge nije vlada mogla ni smjela prekrstiti ruku.

Kačić sam bijaše neobično zadovoljan. Veselio se ne samo s toga, što je Hojkića onako silno osramotio, nego poglavito zato, što je učinio nešto znamenito, pa mu je to osjećanje uzdizalo dušu i svijest. Napokon i taština mlada čovjeka, da mu se ime na svim ustima pronosi, također ga obladala.

Isto tako osjeti u sebi onaj uzbuđujući plamen djelatnosti. Neprekidno se nalazio u razigranom duševnom stanju. Koji mu čas bilo, kao da bi bio opit. Ne mogaše se ni s kim sastati, da mu ne bi sav sjajući u licu pripovijedao o događaju, a na svaku pohvalu tiskao bi ganut ruke dotičniku i malo ne padao mu u naručaj. Dirnut, razigran, pobjedonosan osjećao, kako mu se oči sveudilj zalijevaju suzama radosnicama. Ni s kim ne bi zapreo ni najobičnijega govora o najtreznijem predmetu, a da ne bi odmah pao u velike kićene zanosne besjede.

- Eto dakle jednom - eto me usred borbe, tako mi se javlja život, sad sam stupio baš u sredinu njegovu! - govorio bi sam sebi i osjećao se potpunim čovjekom. Sve đačko kao da je od njega otprhnulo, izniklo, razišlo se u žaru »borbe za domovinu i njezina prava«. Nešto slavno dizalo mu dušu u visine, kako se ševina pjesma krili k sjajnomu nebu. Sjeti se, kako mu je nekoć kao abiturientu rekao kateheta na rastanku s gimnazijom, da će na sveučilištu iz uskoga kruga dosadašnjega izaći u sredinu života i njegove bure, te mu preporučio, da bude svagda rodoljuban i pošten. S ponosom je sebi priznavao, da je ovim korakom ispunio savjet učitelja svoga.

Kod kuće svi mu se čudili, kako se je promijenio. Tako dugo već nujan, zlovoljan i šutljiv, a gle sada, kako je veseo. Majstorica ne mogaše to da prešuti; sam stari krojač stao ga bockati.

- Valjda sretan uz kakovu djevojčicu, ha - ha, ha! - Nije li - ah, - znam ja, - ne branite se - bio sam i ja mlad. O, kako su za mnom žene letile, svaka je htjela da joj baš ja mjeru uzimljem, - i visoke dame, - o - o - al znao sam ja i to! Tako - malko ovdje pogladiti, - malko ondje popraviti! - he - he - he! - uzbrblja se starčić, lukavo se podsmijavajući i sučući podstrižene štetinjaste brke.

Jedina ga Ružica gledala nijemo, - i ona bila je sva zadivljena, no i nekako uznemirena. Niti časka nije mirno sjedila na svom mjestu, grozničavo mijesila od kruha kugljice, da ju je mati morala nekoliko puta opomenuti, neka kruh, taj Božji dar, ne vrijeđa. Kad se otac onako našalio, djevojče problijedi i u zabuni htijući čašu k ustima prinesti izlije svu vodu iz nje. Voda nagne slučajno na Kačićevu stranu. Sad ne bi kraja ni konca krojačevoj šali.

- Što sam rekao! Nisam li pogodio? - Eto krstitaka, - čuvajte se, ta kažem vam - sretan u ljubavi -!

Kačić se nasmije od nevolje, Ružica pak ustade od stola i ode u drugu sobu. Krešimiru se pričini, kao da bi odanle čuo plač. No za čas nije više na to ni mislio. Zurio se, da dođe što prije u kavanu.

Tu nađe u domaćim novinama ogromne članke o događaju na sveučilištu. Spominjalo se u njima i njegovo ime. To ga veselilo i sokolilo. U listovima vladinim osuđivao se oštro ovaj korak mladeži. Pitalo se, kojim pravom mogu oni suditi o javnom djelovanju čovjeka izvan njihova kruga, čovjeka, koji si je unatoč svojoj mladosti pribavio ozbiljnost i realnost misli, koju bi mu mnogi starac mogao zaviđati i koji je upravo s toga dobio pravo, da raspravlja o javnim odnošajima zemlje. Gdje je nadobudnoj mladeži potrebite za to hladnoće? Gdje joj dovoljna znanja? Napokon nisu mlada gospoda poslana na sveučilište, da prave politiku, nego da se pripravljaju za svoje ispite. Konačno nazvao se čitav događaj razbojničkim atentatom, koji bjelodano dokazuje, koliko ludosti, divljaštva, prostote ima među mlađim naraštajem, te se pozivala vlada neka ozbiljno pomisli na sredstva, kojima će u buduće takav nered učiniti nemogućim.

Članak opozicionoga lista, u kojem se slavila mladež poradi dokazana prava shvaćanja, bio je po odredbi državne vlasti zaplijenjen i baš u času, kad ga je Kačić čitao, morade ga dati kavanaru; - gradski stražar stajaše usred kavane.

Službene novine donesoše također vijest, da je vlada odredila istragu protiv izgrednika i izdala rektoratu najstrože naloge.

Kačić se na to tek nasmije. Uto dođe u kavanu Žunić.

- Znaš što novo, Krešimire?

- Ne znam ništa, - šta je?

- Na crnoj tabli visi poziv rektorata za te, Puškarića, Jelenčića, Smiljanića i još neko je, a i za me. Kažu gore, da će nas kazniti relegacijom.

- Tako -! - rekne Kačić i smete se. Tijelom prođu mu hladni srsi.

- Ludost! - šta mi mogu! - silom nemarno primijeti Kačić. Uistinu se prestraši. Bilo mu je za oca. Šta bi on kazao i koliko briga trpio, da njega - potjeraju sa sveučilišta.

 

XXVI.

Kačić ode sa Žunićem k Boliću, koji je stanovao u maloj sobici jedne gostione zadnjega reda. Tu nađoše sve: - i Krizmanovića, i Jelenčića, i Puškarića, Kavalotića i Otona Grasera. Nekoji se poredaše oko stola prenapunjena novinama i broširama, drugi pak vucarili se po postelji i oko prozora.

Upravo se dogovarahu, kako će sastaviti deputaciju, koja će u ime njihove stranke poći svečano čestitati jednome od njihovih prvaka. Kačić se nehotice sjeti govora Jelenčićeva, kojim je prije godinu i nekoliko mjeseci pobijao Hojkića, kad je predlagao, da se čestita drugome narodnomu prvaku. No on ne reče ništa na to, jer je bio suviše zabavljen jednom brigom. Na dušak im ispripovjedi, što je od Žunića čuo. Jelenčić i Puškarić u prvi čas problijede, no brzo se svladaju i stanu rogoboriti i surovo navaljivati na rektora. Jedan od prisutnih - valjda Krizmanović - izvadi na to službene novine, a Žunić mu ih uzme iz ruke, te stane glasno čitati članak, koji je tako ružno navalio na mladež. Sada tek stanu svi strašno vikati i psovati. Za čas bilo je u tijesnoj niskoj sobici toliko vike, buke i graje, da je konobarica doletila bojeći se, da se kakav zločin zbiva. Jedini Kačić bijaše iz početka tih; on si ne mogaše zatajiti, da je prikor službenoga pisca, da su kukavnim i nedoličnim načinom došli do skupštine, posve opravdan, pa je šutio. Napokon zahvati i njega ova svestrana uzrujanost, te za čas stane kao u nekoj vrtoglavici najjače vikati, najjače psovati, a zacijelo ljutio se najvećma.

Tko bi mu bio još prije nekoliko tjedana rekao, da će se sličnim izrazima služiti, bio bi ga zacijelo proglasio klevetnikom, a eto na, sada, što krupnija, to njemu milija.

- Jest, stara je baba čitavi taj Mirković, - kukavica! Da sam ja rektor, vidio bi, bi li mi vlada davala takove naloge, i da li se ona smije miješati u sveučilišne poslove? Je li to autonomija najvišega znanstvenoga zavoda? Je li to sloboda »almae matris«? - vikao je Kačić sve žešće, potican povlađivanjem prisutnih. U sebi dakako morao je priznati; da je ta »stara baba« Mirković stekao silnih zasluga na polju domaće povijesti i da je više učinio za objašnjenje državnoga prava hrvatskoga, nego mnogi od onih, kojima njegovi prijatelji šalju deputaciju. Dakako, u politici bio je, po naročitoj tvrdnji Bolićevoj, šarlatan, i savjest Kačićeva brzo se umiri.

Viku prekine ujedared Bolić. Dosele je on malo utjecao u razgovore drugih, tek je mirno pušio svoju virđinku i slatko se nasmijao na svaku osobito krupnu.

- Pa što ćete gore kazati? - upita sada.

- Što ćemo kazati? Čudna li pitanja! Valjda se ne bojimo. Što sam učinio, za to ću uvijek biti spreman i odgovarati. Napokon vješat nas neće, - odvrati Kačić, nastavljajući nemirnu šetnju na uskom prostoru među peći i stolićem.

- A mogu li vam dokazati, da ste baš vi pretvorili dopuštenu skupštinu u tajnu?

- Šta to mene briga! Tajiti i lagati Boga mi neću.

- Trice i kučine, - što to govorite! Gotovo dijete. Ne radi se tu o vama. Ovdje je princip. Ili da se dademo od naših tlačitelja pobijediti, te pustiti vragovima našim, da rade s nama što ih volja; - ili da im pokažemo, kako protiv složne volje i pametnih ljudi ništa ne mogu. Razumijete li sada?

- Tako je, - pravo veli doktor. Dokazati nam ne mogu, da smo baš mi sazvali drugu skupštinu poslije dopuštene. Što zato, da smo potpisani na izjavi, - ta valjda neće svih dvjesta isključiti, - izjavi Puškarić.

- A bome je u interesu stvari i domovine, da nas svijesne mladiće ne maknu odavle, - nadoveže Jelenčić.

- Ecco - Ecco - taj zna! - Bravissimo! - kliktaše Žunić.

- Šuti - što se dereš! - prekine ga Puškarić. Ja dakle, gospodo, mislim, da ćemo kod toga tvrdo ostati, da nije nijedan nas bio sazivač. Neka onda traže krivce.

Svi mu odobravahu do jedinoga Kačića. Sva iskrena mu duša protivila se ovoj ponovnoj laži. Peklo ga još ono pređašnje, a sada eto opet! K tomu još da u lice svome rektoru laže i taji! - Ne!

- Ja za svoju osobu ne pristajem na to. Radite vi, kako vam drago, - ja ne mogu! - rekne sasvim odlučno.

- Ti ćeš nas dakle izdati! Ti si lud. Misliš li, da je političko djelovanje takovo, da se dade složiti s ovakim predsudama savjesti, koje dolikuju staromu kapucinu a ne mladiću, koji stoji na braniku domovine i njezine časti. Onda rade da nisi počeo! - zavikne Jelenčić.

- Ne boj se, ja neću nikoga izdati. Ja sam prvi o cijeloj stvari govorio, ja ću znati također svu odgovornost na se primiti.

- Ta ne budi smiješan! Ili ti je do slave, da je nitko s tobom ne dijeli?

- Puškariću! - prekine ga uvrijeđeni Kačić.

Bila bi nastala ozbiljna prepirka, da se Bolić opet nije umiješao. On najprije umiri mlade ljude, a tada iznova uzme Kačiću dokazivati, kako krivo imade. Ovaj se dugo branio, napokon popusti i morade obećati da će i on sve tajiti - »u interesu svete stvari«.

No ove noći dugo se bacao po postelji bez sna, te se unaprijed stidio svoje sutrašnje izpovijesti pred rektorom. Mislio je također na Narančića, koji mu je jednom rekao, da dnevna politička borba čovjeka vuče u blato, a stoga neka se je mladež čuva. No, za čudo, on ipak ni sada nije Narančiću davao pravo, niti je žalio, što se je bacio u vrtlog politike, ma da je još isti čas pomislio, da je već jako zaostao u svojim naucima.

Drugi dan poslije dvanaest sati pođoše svi pozvani đaci pred rektora.

Mirković ih primi ozbiljno, no i ljubazno kao pravi otac. Kad su unišli, ustade sa svoga mjesta i pristupi najprije Kačiću, te mu pruži obje ruke.

- A šta se to dogodilo, gospodo mlada? - upita ih srdačno, no ozbiljno i zabrinuto. Što vam pada na um? Znadete li vi, što učiniste? Vjerujte mi, da mi je vrlo neugodno, ali moram. Gledat ću, - jer znam, mladi se, gotova živa vatra! Molim vas dakle, gospodine Kačiću, - stane Mirković najprije prijateljski ispitivati.

Ljubazni susretaj rektorov učini Kačiću još težim kazati neistinu. Zato nije odmah odgovorio. Jelenčić opazi to i pobojav se, da bi Kačić protivno dogovoru ispovjedio, - počne:

- Magnifice, a za što vi upravo nas neko je zovete ovamo? Zar nije već u tom dokaz, da nas se kani unaprijed osuditi? Zar da baš mi, koji smo ovdje, moramo znati, kako se je počelo? Doniješe nam na potpis, - mi potpisasmo, jer kao rodoljubi moradosmo potpisati. Mi dakle, velemožni gospodine, prosvjedujemo protiv svakoga ispitivanja. Kako dolazimo baš nas nekolicina, da stojimo ovdje kao kakvi inkviziti pred svojim inkvizitorom?