Svagdašnja povijest iz hrvatskoga života Tout le crime ici bas est fait par l'ombre lâche

- Nemojte tako, mladi prijatelju! - uzme ga miriti Mirković s bolnim izrazom u dobroćudnom licu. - Ta nije mi bilo ni kraj pameti sve ono, što tu rekoste. Poznajem vas kao one, kako bih rekao, - kao nekim načinom predvoditelje akademijske mladeži, pa sam mislio, da ću s vama najprije -

- Tako! Veoma lijepo, magnifice! Dakle na, jednostavnu predmnijevu vašu, - na čast vam bilo - to je gotova denuncijacija, - možete se baš stiditi, - al takovi ste vi! - ljuto ga prekine Puškarić.

- Gospodine! Zabranjujem vam tako se vladati. Ne zaboravite, da stojite pred starim čovjekom, ako vam mjesto već ne daje povoda, da se ponašate pristojno. Štedite barem sijede mi kose!

- Oprostite! Nisam vas ja vrijeđao. Al prosvjedujem, da tu stojim kao kakav krivac. Meni nije poznato. - Kazao je već Jelenčić, kako stoji stvar; što nas dakle dalje mučite. Eto, sad znadete, ja idem. Sluga ponizan!

- Izvolite! Ja sam htio s dobra sve urediti, - odvrati dobričina Mirković, - e kad nećete, ja moram, kako mi služba nalaže!

- Da, služba! Kako vam vlada nalaže. Jeste li vi profesor, ili ste policist? - izdreči se još jednom Puškarić, a tada iziđe iz pisarne, lupiv za sobom vratima. Mirković slegne ramenima i bilo mu je vidjeti na licu, kako ga boli mladićevo ponašanje. Na to pozvoni i dade pozvati pisara.

Istraga započne. Mladi ljudi iskažu svi do jednoga, kako su se dogovorili. Kačiću se čisto tresla ruka i sav je drhtao od uzrujanosti, stida i ljutosti, kad je pod neistiniti svoj iskaz potpisao svoje ime. Plaho se ogledao po stijenama rektorske sobe, na kojima nije visjelo ništa nego slika kraljeva još iz mlade mu dobi u ornatu velikoga meštra reda zlatnoga runa s carskom austrijskom krunom. Na gole prozore sipalo se sjajno i veselo u širokim plohama mlado proljetno sunce, te je sve jasno rasvjetljavalo, da se u njem modrikasto caklila svaka mrlja mastila na zelenom suknu dugoga stola. I ovo svijetlo smetalo je Kačiću.

Međutim s uspjehom Mirkovićeve istrage ne bijahu odlučni krugovi zadovoljni. Hojkiću morala se pribaviti »eklatantna« zadovoljština; osim toga se držalo, da se strogošću mora u buduće prepriječiti slično ponašanje mladeži. Zato se istraga ponovila pod neposrednim nadzorom vlade, te je sve šire i šire krugove zahvaćala. Napokon se svrši tim, da je Jelenčić dobio »consilium abeundi« za uvijek, Puškarić bi na pol godine isključen sa sveučilišta, Kačić pak dobi strogi ukor. Prvoj se dvojici dokazalo izjavom pravnika Volića, da su išli od đaka do đaka i zvali na skupštinu.

Ta odluka prouzroči među mladićima strašnu uzrujanost. »Ta nije im se ništa dokazalo; tako rekavši baš ništa, pa tako stroga kazna!« - I slavili su ih kao mučenike. Najveći dio mržnje svalio se na rektora. Sam Kačić je zaboravio, da je Mirković htio cijelu stvar s dobra urediti. No u takovim slučajevima ne traži se nikada dugo ni pomnjivo, koga da se krivi. »Mirković je imao braniti svoje đake; on ih nije obranio, pače odluke potpisao«, - e - i sva razjarenost obratila se protiv njega. Kačić malo ne bjesnio od ljutine, i kazna se i njemu pričinila strašnom krivicom. »Jesmo li učinili ili nismo, sve jedno je; - dokazalo nam se nije ništa. A oni ipak dijele takve kazne! No da - treba i nas potisnuti, ubiti nam slobodni duh - učinit već sada od nas puzavce!« - vikaše Kačić. Od sada je psovao, mrzio, prezirao isto onako, kao i Puškarić i Jelenčić. Nimalo nije zaostajao za njima. Bolić proglasi postupak rektorata, ili kako on reče »vlastodršca«, skrajnom kukavštinom, zločinom i vikaše, da se podnipošto ne smije popustiti. S toga se ne mogaše nikako sleći uzbuđenost među mladićima. Jelenčića, koji je odlazio na izvanjsko sveučilište, isprati na kolodvor duga povorka fijakera, iskićenih trobojnim vrpcama, a vozeći se đaci iz svega glasa vikahu Ilicom: »Živila sloboda! - Propale izdajice! - Propala despocija!« - Drugi je dan na sveučilišnom hodniku poslije predavanja slavila mladež ovaj čin i glasnom vikom rogoborila.

Mirković upravo iziđe iz svoje dvorane. Mladići ga i ne pozdrave, nego po primjeru Puškarićevu pljunu pred njim. Starac učini, kao da nije opazio, te pođe dalje svojim putem. No uto ustavi ga mlado golobrado đače, - po izgovoru kao da je primorac, - pa stupiv preda nj baci mu u brk drzovitim porugljivim glasom: »Ja u vama - i mi svi - ne vidimo više našega rektora, - nego pandura naših vragova!«

Mirković u prvi čas udivljeno pogleda mladića, prođe okom ostale, tad se dobroćudno, no ipak dostojno nasmije tihim smiješkom i blago rinuv na stranu zakrčitelja puta, pokroči naprijed. No tada skoči pred njega sav bijesan Puškarić i stavi se tik pred njega.

- Stante! Mene htjedoste unesrećiti, - ja sam žrtva vaše osvete. Sad ćete mi odgovarati. Jest-! Što sam ja skrivio? Recite sada! Ne bojim se Bogorodice ni đavola. Sve jedno mi je, - al nećete, - bit ću ja ipak čovjek, - od mene lje ne načiniste roba austrijanskoga. Stojim kao klisurina u moru!

Dok je ovo strasnim i bijesnim glasom vikao, držao je Mirkovića za rukav, te je ovaj uzlalud nastojao otresti se svoga napadača.

Uz Puškarića vikahu sada i drugi, te se oko časnoga starca nepristojno i osorno tiskali. Mlada vruća krv, razjarivana već kroz tolike dane, poskočila svima u glavu, te je vika i izgred postajao svakim časom gori. Kačić se iz početka suzdržavaše i ostane postrance, no pričini mu se, da on ne smije ostaviti drugova svojih i da to ne bi bilo lijepo ni pošteno, a osim toga, da bi svoj ugled među njima mogao izgubiti. Umiješa se dakle i on, te time i njega pograbi sveopća uzrujanost, pa stane također vikati i psovati. U takovim gungulama imade uvijek nešto priljepčivo.

Najposlije se Mirković ipak nekako protura niz stube do trga, makar su ga mladi ljudi okruživali, napadali i psovali. On je kraj svega ostao miran i blag. Koji bi put tek bolno uzdahnuo i šapnuo: »Djeco, ta vi sramotite sebe i narod svoj!«

Ni na trgu nije vika prestala. Puškarić i Žunić svaki bi čas skočili pred starca i tik pred licem mu mahali svojim omašnim rukama. Ovaj mu drugi pače predbaci, da mu je Narančić pustio kćer. Mirković sada plane, - no i taj put se svlada, ali vidjelo se, da mu ruke dršću a koljena klecaju. U taj čas stvori se pred hrpom, što se dalje turala, mlada lijepa djevojka. Visoka i dostojanstvena hitro je stala baš do Mirkovića i uskliknula zabrinuto:

- Oče! Šta je to? - A vi, gospodo, zar se ne stidite, - zar nemate toliko čuvstva pristojnosti, da poštujete starca čovjeka, svojega glavara? Udaljite se!

Odlučnim zapovjednim glasom rekla to Vilma, pa kao kraljica kakova digne krasnu ruku u vis, pokazujući njom, da joj oca ostave i lupne nogom o tle.

I zbilja, mladići se povuku natrag. Svladala ih porazna krasota djevojke, njena dostojanstvena prikaza, što li? Možda najviše blaga ganutljiva žalost, što je počivala u prelijepom pravilnom licu, noseći u sebi nešto vječno, daleko i pomiješano s prisiljenim mirom čvrste volje.

Kačić osjeti taj čas svu sramotu događaja i pokunjen okrene se od svega i pohiti kući.

- Pravo je rekao, - uzdahne Vilma-(još se nije nesretnica toliko svladala, da bi bila mogla izustiti Narančićevo ime), kazao je, da će podivljati, izgubiti smisao za sve plemenito i lijepo i pravedno. Eto...! - ne dovrši djevojka i povuče oca za sobom milo nastavivši: - Mi ćemo ipak poći na našu svagdašnju šetnju, oče. Zar ne? Tako je krasan dan. Zato sam dakle morala tako dugo na te čekati. Čudila sam se, što ne dolaziš. Pobojah se, da ti se što dogodilo; htjedoh s toga gore po te, al kad eto čuda! No hvala Bogu -, zar ti je ipak možda što? Prošećimo se. Nemoj se ljutiti, tatice, - ni oni nisu toliko krivi!

- Ah, Bog me sačuvao, - ja im praštam; - da sam ja mlad, bio bih valjda i ja takav. Ne krivim ja njih, - ah - dalje - dalje leži zlo, - sve to nije nego posljedica, što je kod nas sve nenaravno. Daj priječi drvcu među dva kamena, da ne ide u vis, ono će se napokon prošuljati kroz živac; tako je i kod nas. Neće da dadu narodu ono, što mu po Bogu pripada, - e - onda, oh - najbolje je i nemisliti na sve.

Otac i kćerka pođu na šetalište, da se po običaju prošeću.

Kačić bijaše upravo očajan, što je sudjelovao kod izgreda. Odluči, da ne ide na večer k »Veselom Zagorcu«. No taj put dođe Bolić sam po njega. Njemu se ne usudi odbiti. Imađaše taj čovjek u sebi nešto, čemu se svatko morao pokoriti. Najprije pođu prema Sv. Duhu - daleko izvan grada. Bolić mu je bjelodano dokazao, kako je rektor dobio samo ono, što je zaslužio. Međutim da i nije, glavno je, što su takovi »trzaji slobodoljublja« upravo potrebiti za širenje pravoga duha i osjećanja: »Jer, vjerujte mi, dok se svih tih predsuda ne riješimo, i bez milosrđa i obzira sve ne učinimo nemogućim, pa upravo ne uznastojimo, da narod nema poštivanja prama nijednomu poglavarstvu, dotle nema govora, da bismo digli narod iz njegova poživinčenog stanja«.

- Neka vide, kamo vodi njihov postupak, ova zmožna gospoda! - završi Bolić.

Kačić se posve umiri. Dakako samo na onaj čas, kad je Vilma Mirkovićeva došla, nije se smio sjetiti. Onda bi ga ipak stid premanuo.

Od sada je Kačić posve pao u burnu političku agitaciju među sveučilišnim mladićima. Svladala ga jednom okušana slast djelatnosti i užitak nepritajivanja rodoljubnih čuvstava i uza to mu godilo odlučno prvenstvo, što ga je svojom omiljenošću stekao. To su mu priznavali drugovi, a prvaci stranke imađahu prema njemu osobite obzire. Tako se zbude, da nije bilo dana, gdje ne bi ovo ili ono učinio u interesu »širenja misli« i buđenja naroda iz »mrtvila«, »kumirstva« i »poživinčene potištenosti«.

Katkada - katkada doduše zabrinuto bi pogledavao na svoje knjige, zaprašene i davno već neotvarane, - no svaki put bi se umirio i branio time, da marljivo polazi predavanja.

 

XXVII.

Kačić je prošle noći ostao nešto dulje kod »Veseloga Zagorca«, kamo je poslije one gungule svaku večer zalazio. Ovdje se taj put slavila prisutnost nekih gosti, jednomišljenika iz Istre. Stoga bijaše Kačiću ujutro teško ustati, pa se preko reda zadrži u postelji. Inače je običavao rano ustajati, da se prije dnevne sparine prošeće, a glavno, da prođe onim mjestima, kud je nekoć s Tinkom hodao.

Ispije na brzu ruku kavu, napola već hladnu, hitro se obuče i izađe napolje.

Na stubama začuje za sobom glas Ružičin.

- Čekajte, gospodine Kačiću! Nešto bih vas molila!

On zlovoljan stane i pričeka djevojčicu. Bila je u lakoj novoj ljetnoj odjeći. Na lišcu joj se ljeskala rumen jutarnje svježosti, a nježno mlado tijelo u čaru prvoga razvitka dražesno se u lakoj tkanini isticalo i očito svjedočilo, da će kasnije biti vrlo krasna. Kačić se nije mogao oteti priznanju, da je djevojče upravo premile vanjštine. No sjeti se Tinke, te se taj trenutak ukori sa frivolnosti. Stoga je ne dočeka nimalo lijepo, već osornim glasom upita: - Šta izvolite?

- Rada bih kupila molitvenik, da idem u crkvu. Sutra je svetac, dobila sam lijepu novu odjeću, pa bih želila također imati u crkvi lijepo vezanu knjigu, a ne znam kakvu. Biste li vi htjeli sa mnom?

- Što će vam molitvenik! Tko danas kupuje molitvenike? - Kupite si radije, - ah - šta - ja i ne znam, koju bih vam hrvatsku knjigu preporučio, - malo koja što valja! (On se sam lecne i spozna, da ne govori drugo, nego ponavlja Bolićeve riječi.)

- A ma neću ja druge. Ne volim ja čitati. Meni je tek za molitvenik. Kažite dakle, koji. Al ne Filoteu - ni Jaisov - ni »Isus prijatelj malenih«, - to imadu sve učenice, - a ovih ni nema lijepo vezanih.

- Šta ja znam! Ajdemo k Županu ili Hartmanu, tamo ćemo naći, kad baš hoćete; jer ja znam, da ne bih kupio.

Dok su išli Dugom ulicom, Ružica je neprestano veselo i bezbrižno naklapala onom slobodom djevojčice, koju svijet još ne drži odraslom. No ako je štogod rekao Kačić, svakiput bi pocrvenila i požurila korake.

Pred knjižarom je on međutim ostavi, ispričav se, da mora na predavanje, uistinu pak smetalo ga - ni sam ne znajući zašto, - da s ljepuškastom djevojkom uniđe u dućan.

Hitro, kao da ga je tko tjerao, zakrene malom ulicom preko stuba na šetalište. Ljutilo ga uopće, da je zanemario običnu šetnju. - Što bijesa, - da s djevojkama govorim, - nisu, Boga mi, takva vremena. Ozbiljan - ozbiljan treba da budeš! Pravo je imao Jelenčić! Gle, taj mi već dugo nije pisao, a molio sam ga, da mi dobavi Lamarmorino djelo! - govorio Kačić u sebi.

Opaziv na zidu prilijepljene nekakve madžarske oglase, bijesno zaškripi zubima. Glasno izrekav ružnu kletvu promrmlja: - Prokleti ovi »hirdetmenji«, pa kako mirno vise na tim zagrebačkim zidovima! Oh - kukavan li je to svijet! Gdje bi nekad u Italiji mogli biti njemački oglasi! Potlačenici, pa nisu trpjeli, niti su se usudili misliti na takovo što gospodari im Austrijanci. A mi, oh kukavni mlitavci, - je li svijet vidio još takove! Nitko nije nikada Hrvatske potlačio, - najmanje braća Madžari, - pa gle hirdetmenji - hirdetmenji! - Šta je to? Udara već četvrt na deset, a mene još nema gore, opet ću zakasniti, a pisati poslije iz tuđih bilježaka je dosadno. Podbrusimo pete! - i on uzme po dvije stube preskakivati.

- Petre - Petre! - kamo se žuriš tako? - u jedared ga sa šetališta sustavi poznat glas. Pogleda onamo, otkuda je glas dolazio i prepozna Puškarića, Žunića, Krizmanovića i Smiljanića. Uza njih opazi mlada, nepoznata čovjeka.

- Bravo, - odvrati im nemarno, ne ustaviv se u svom žurnom koraku. Došav k njima obrati se k Žuniću i Smiljaniću te ih upita: - Zar niste na predavanju?

- Čemu? Kakva nam korist? - odgovori mu Žunić, legnuv ramenima i frčući cigaretu košćatim od duhana posve požutjelim prstima.

- Što ćeš onda u Zagrebu? To nam je valjda dužnost. Treba učiti.

- Da - da, no učimo li? Što će meni ona njegova skripta, u kojima nema nego izvadaka iz njemačkih knjiga! - primijeti Puškarić muklim i hrapavim glasom. Izvadio on to iz svih mogućih šalabaktra, pa da mi sada tim pamet ubija! O, kako mi naudiše, da ih po godine ne smijem slušati.

- Ta svrha im je, da mladeži ubijaju um i pamet, - umiješa se sada onaj stranac. Znade vlada jako dobro, kakove je ljude stavila na tu svoju kortešku univerzu. Ta njom i nije htjela drugo, nego da narodu oči zamaže. Da se mladež štogod nauči, onda bi progledala; taj uspjeh bio bi pak pogibeljan, - otkle onda nasmagati čestiti rod kruhoboraca?

Te su riječi glasile ujedljivo, gotovo zlobno. Bio taj čovjek elegantno odjeven i brižljivo mu po modi kosa u čelo počešljana. Crna brada bila mu sasvim kratko ostrižena.

Kačiću se to na čudo dalo. Dosele je slušao tako govoriti tek ljude, koji poput njega hodaju u kaputima bez puceta i u masnim šeširima. »Dakle ne samo mi raja!« - pomisli u sebi. I pravilno, tamno zagasito lice stranca doimalo se Kačića ugodno. Glas bješe mu mekan, simpatičan, makar da je zvučio poput kovi.

- Poznadu li se gospoda? - upita Žunić.

- Ne! - odgovori stranac. - U ostalom zar je to potrebno? Ele, držiš li se ti još one lude gospodske navade, dostojne naduta kakova husarskoga poručnika? Rekao si, da je ovo naš jednomišljenik, pa basta - čemu predstavljanje!

- Ma, po Boga, ne radi gospodske navade, al htio sam, da znadete jedan drugomu za ime. Dakle ovo je moj prijatelj i zemljak Žanino Bradač, žurnalist. A ovo je naš dragi Petar Krešimir Kačić, pravnik.

Novi znanci pruže si ruke.

- Molim vas, kako ste do đavola došli do takova pompozna imena? - upita odmah Bradač Kačića nimalo pritajenom ironijom.

- Kako mislite? - odvrati Kačić iznenađeno i zbunjeno. Njega se nemarni način Bradačev veoma neugodno dojmio.

- Ta tko je vidio čitavo kraljevsko ime nositi! - rekne mirno Bradač, sveudilj se porugljivo smijući.

- E, al to je ime slavnoga hrvatskoga kralja!

- Što zato! Nosio ga tiranin, sad bio on hrvatske ili malajske krvi. Moralo je dosta bijednih duša radi njega ostaviti djecu, roditelje, dom, sve to, da na račun njegove slave pogine. Pak, tko pametan da dade dandanas još štogod za ove starine!

Kačić se sada upravo razljutio, no ipak ne odvrati ništa, već prekine razgovor i pozove ponovo drugove, da idu na predavanje.

- Zar si tako željan slušati austrijansku mudrost? - odbije Žunić, lijeno se nasloniv na ogradu i neopisivom nasladom uvukav u se dim cigarete.

- Bravo! - opet uzme Bradač, - šta možete čuti gore? Da je strašan zločin, kad gladan otac za svoju djecu, koja skapaju od glada, uzme debelomu pekaru jednu žemljičku, vrijednu dva cigla soldina, - a opet, da morate istoga toga pekara čuvati u njegovu pravu, ako siromašni mu djetići ne mogu kraj slabe plaće a teška posla za njega raditi te ga hoće ostaviti. Njegov bio je posao, da im bijedna tjelesa izmuči i svagdanjim gladom i svakonoćnim poslom polagano za grob priredi. Ako se tomu usprotive, onda štrajkuju, a vi ih kao pravoznanci morate progoniti. Eto - to učite gore!

Bradač je gotovo od jarosti blijedio, dok je ovo govorio.

Kačić nije prvi put takovo što slušao. On je također bio uvjeren, da u sadanjem gospodarskom sustavu svijeta imade previše krivice. No nije ipak nikada pomislio, da se njegovi nauci nalaze u protimbi s nastojanjem protiv ove krivice. Sad se prviput našao pred ovakvom sumnjom. Al ni sada ne prevlada njime, - on je suviše ugrezao u svoje političke ideje, a opet je osjećao, da jedno i drugo ne spada potpuno u isti koš. Ne upusti se s toga ni u kakav razgovor niti prepirku s Bradačem.

- Vi dakle ne idete, Žuniću i Smiljaniću? Ja svakako idem, - danas će posebice čitati o teoriji posjeda.

- Neka -! odvrate ona dvojica.

- Ma nemojte tako! Treba učiti, onda ćemo koristiti domovini.

- Eto, govoriš kao pravi »narodnjak«!

- E pa dobro, - idemo barem u knjižnicu, - popusti Kačić, jer za sav svijet ne bi htio da ga drže »narodnjakom« u tom smislu.

- Što ćemo u knjižnici? - One lude švapske knjige čitati. Kad je Švabo što pametno zamislio? Nije to za vedre hrvatske glave - ona njihova magla!

- Žuniću, ti si ipak presmion u svojoj kritici!

- Pa nema li pravo? - priteče mu Bradač u pomoć. - Molim vas, Nijemci ispunjuju čitave biblioteke time, da li su stari Rimljani dobili svoje prve zakone na koži, kamenu ili na mjedi, i da li su ih od Etruščana ili Helena primili, - baš kao školastici sa svojom prepirkom, kakav je bio i je li uopće bio nož ono oruđe, kojim su Isusu kod poroda pupak rezali. Ah, prestanite mi s tom njemačkom znanosti. Ni jedne valjane knjige nemaju o tom, kako da se bijednomu beskućniku pomogne. Nije bome Proudhon Nijemac, nego Francuz.

Kačiću pade na um, da je čuo jednom Bolića malo ne isto tvrditi, pa kako je Bolić na nj imao nezatajiva upliva, počeo je davati Bradačevim riječima više vrijednosti i znamenitosti, nego u prvi mah.

Odustane od namjere, da pođe u knjižnicu, i ostane u Bradačevu društvu. Jedno vrijeme hodali šetalištem gore dolje, poslije pođoše u pivaru, gdje je Bradač bio »benefactor« - i toga dana ne bijaše više Kačića kod kuće. Ako se i nije u koječem slagao s nazorima svoga novoga znanca, ipak ga je radikalizam ovoga zanimao, pače privlačio.

Bradač se stalno nastani u Zagrebu. Nije imao pravoga zanimanja, no vidjelo se po svemu, da udobno živi. Bijaše on naime sin bogata trgovca iz Primorja. Dosele prošao je pol svijeta te je dulje vremena živio u Parizu. Već ova okolnost činila ga Kačiću zanimljivim i vrijednim nekoga osobita poštovanja. Ta Pariz - jedna jedincata riječ, a koliko čara, koliko sjaja, koliko bajne snage krije u sebi za mladića bujne mašte, kakav je bio Kačić! Zato je na Bradača pogledavao kao na čovjeka znamenita.

Osim toga sviđao mu se Bradač, što je bio mnogo radiniji od Bolića. »Ne smije se mirovati, svaku prigodu treba uloviti, da se učini ma i najsitnija neprilika vlastodršcima. Male stvari - al s njima se napokon velike tuku!« - znao bi kazati i Kačića nagovarati, da pripravi s đacima kakvu demonstraciju, ili da uradi štogod u korist stranke ili pače u korist kakvoga tajnoga inozemnoga društva internacionalke. Živo je stojao uz Bolića u svakom političkom pothvatu, premda je očito priznavao, da sve to nastojanje ima samo prolaznu svrhu, a opravdanim ga držao u toliko, što se tim postiže konačni cilj svjetskoga prevrata.

- Da je moguće postojeći red u čovječanstvu uništiti prije, negoli se oživotvori vaš politički program, i da djelovanje vaše ne koristi napokon i posljednjemu cilju, - tako mi poštenja! - malo bi me bilo briga za nj. No ovako može koristiti, jer za sada prvi je uvjet protiv svega se boriti - sve rušiti! Eto, zašto sam s vama!

Ovako im se otkrio jednom prilikom. Kačić se nije s time podnipošto slagao. Njemu su domovina i narod sve bili, u njima je nalazio svrhu i cilj, te nije mogao ni pojmiti Bradačeva internacionalizma, kojim je sve te »predsude« zabacivao i u kojem je zanosno slavio pariske komunarde.

Isto je tako Bradač u svojim razgovorima osuđivao sve ostalo, što sadašnjost visoko cijeni, a što je Kačiću od djetinjstva bilo milo i drago. On je sve humanističke nauke nazivao ludorijama, davao dobro sašitoj čizmi prednost pred svakom logikom ili slovnicom, kazalište krstio grijehom, umjetnost besposlicom, ples zločinom. Preko svega toga prelazio je suverenim prezirom pa bi ili surovom psovkom prekinuo svaki razgovor o tom ili ujedljivom doskočicom izvrgao sve skupa smijehu. I Bolić je tako po prilici govorio, no osuđivao je ples zato, što po njegovu Hrvati nemaju razloga, da se vesele. On je protiv kazališta, jer Hrvati nemaju dokolice, da trate u njem večeri. On je poricao vrijednost tek domaćim književnicima, jer on, ako se je blatom nabacivao na Mažuranića i Preradovića, ipak je slavio Homera, Sofokla, Vergila i Voltairea; pred Bradačem pak i ovi ne bijahu nego anormalne glave i besposlice, koje su despoti držali, da laglje dave i muče narod.

- Što do bijesa slavite Homera? - Onoga, onoga neka pronađu ti marljivi učenjaci, koji je prvi izumio plug. To bijaše velika glava, a otkriće svakako znamenitije nego li milijun Ilijada! - uskliknu jednom, a Kačića novost ovakvih misli i prenerazi i zadivi. Napokon on ne bi bio mlad čovjek, da je ovakav skrajni radikalizam mogao minuti bez ikakva dojma. Najprije se uzdrma njegovo dosada upravo pobožno poštivanje svih idejalnih strana ljudskoga života, te mu se u dušu ušulja prilična ravnodušnost za sve ovo. Poslije je pače nalazio u mnogom ovom dosta smiješnosti; napokon upravo je zamrzio na sve, što naobraženost i uljuđenost čovjeku da je. On bi elegantnu i raskošno opremljenu mantiju fine dame metao gotovo u istu rubriku s najboljim proizvodima klasične i moderne književnosti. »Sve je to nepotrebno, sve je to samo za one bogate gulikože, a oteto onima, koji nemaju ni komadića kruha, da se nahrane!« - pa je ogorčeno mislio i na svoj bijedni život, koji ga sili, da jede kukavno priređena variva majstorice Šmirganzice i da katkad usred ljeta nosi teške zimske hlače.

Ni znanost ne prođe bolje. Jednom je pače zanosno kliktao i odobravao, što Bradač tvrdi, da bi najbolje bilo poći u kakav zanat. Sam Bradač učio je već za dokolice urarstvo, »jer tim zanatom najlaglje se svijetom prolazi«. Kačića pak čisto kao da je predobio, da uči šoštariju. I Bog zna, ne bi li ga bio premanuo, da mu nije nešto priječilo. »Ne bi ipak onda mogao za domovinu uspješno raditi!« - pomisli u sebi.

Da su knjige počivale, da nije više polazio predavanja ni knjižnice, sasvim je naravno. Političke agitacije, beskrajni razgovori o potrebi poboljšanja svijeta učiniše, da nije na to ni dospio. Svaki je dan bilo u javnom domaćem životu događaja, u kojima je nazrijevao i osjećao povredu narodnosti i hrvatskih prava, te se lomio od boli nad strahotom stanja. Sad su negdje protjerali činovnika, jer u očima »odlučujućih« krugova nije bio »politički pouzdan«; sad su opet nadarili koje čeljade, jer je oca ili brata denunciralo; sad se negdje istakla madžarska zastava na javnom hrvatskom uredu; sad opet lišili službe kojega učitelja, što je »šokačku« djecu u Slavoniji učio, da su Hrvati; tada opet - nisu kaznili srpskoga učitelja, što je pred djecom pljuvao po latinici i hrvatskoj trobojnici: - sve je ovo uzrujavalo Kačića do skrajnosti. On se nalazio u vječnom duševnom talasanju i burkanju, njegovo osjećanje pravednosti, njegovo razumijevanje istine, njegova ljubav za dom i rod patila upravo paklenske muke; sve je gorilo i plamtilo u njegovoj duši, nestrpljivo je tiskao šake i očajavao, malo ne plakao od jeda, što narod na sve ovo šuti i sve uvrede mirno podnosi. Bolnoj duši davao oduška time, što je uvijek vikao, psovao, širio nezadovoljstvo među svom mladeži, pred svakim, pa i samim služnicima na Jelačićevu trgu, nagovarao drugove na protuizjave i priređivao demonstracije, - na sve ovo potican i Bolićem i Bradačem. Bradačeva načela pače učiniše, da ga zbog zanemarenih nauka nije ni savjest grizla.