Svagdašnja povijest iz hrvatskoga života Tout le crime ici bas est fait par l'ombre lâche

Sad nije više oklijevao Kačić te zađe unutra. Bilo mu je strašno pri srcu. Uz bol i strah za Tinku oćuti, kako mu sva duša kipi od mržnje na Hojkića, pa proklinjući optuži ga kao krivca čitave nesreće. Blijed i klecajući u hodu stupi u prvu sobu. Sve bijaše još onako kao onda, kad je ovamo dolazio pun sreće, uživanja i nade. »Ah - samo ona - ah - zašto se sve to moralo dogoditi!« - klikne mu u unutrašnjosti sva duša.

Gospođa Ninkovićka mogaše tek nekako odzdraviti na pozdrav i ne rekavši ni riječi, baci mu se oko vrata, da odmah gorko zarida. Kačić nije također više mogao suzdržati suza, te prignuvši glavu do njezine, poče plakati kao malo dijete.

- O, ovaj dobri gospodin Krešimir - nije nas dakle zaboravio! Eto, dijete drago, uzmite, što se s Tinkom dogodilo, - tako najedamput - ah, ah! - goleme li nesreće! Što ću ja bez nje!

- Ne očajavajte, milostiva! Ta ne mora - ah - Bog će pomoći!

- Bože daj - Bože daj! Liječnik mi ništa pravo ne kaže. Da nisam takova sirota, sazvala bih konsilium, al ovako jedva imam za ovoga jednoga i za apoteku!

- Pa zar joj nije ni malo bolje? Uzimlje li što?

- A - molim vas - bokče - nije ni pri sebi. Tek onako kradom ulijem što u nju. Oh, kako se siroče u ovo nekoliko dana posušilo, uvijek fantazira, - a vrućina - oh, pa strašan znoj, po dva tri puta na dan moram je preobući, isto tako postelju - toliko se znoji, - uvijek u gotovoj vodi.

- Bih li je mogao vidjeti? - plaho upita Kačić.

- Zašto ne? Ah - siroče malo - ne zna za se. Ako se i probudi, ne razumije me, - samo viče, da ju je stid, te si sakriva lice i nije joj nikad dosta tamno u sobi.

- Sirotica! - šapne Krešimir, a u prsima mu se od boli i jada stezalo i sukalo.

Na pragu je stao. Nešto ga držalo, da nije mogao dalje. U prvi čas nije u tmini ništa raspoznao. Malo po malo oko mu se priuči, i on zamijeti najprije golu do ramena ruku, kako onemogla visi izvan postelje. U prvi se čas okrene, zastidi se i ukori, što vrijeđa djevičansku čistoću bolesnice, pa da čini nešto krivo, slično krađi, i pomisli, kako bi Tinka bila u svojoj stidljivosti povrijeđena, da je kod svijesti, kad bi znala, da je tko vidi ovako u postelji. Htjede se vratiti u prvu sobu, no gospođa Ninkovićka upita ga tiho, da li mu se čini jako promijenjena. Sad je morade točnije promotriti. Bože - sad se tekar prestraši. Sjeti se, kako je djevojče prije uza svu nježnost bilo divno zaobljenih punanih forma, a sada gle - ovu ruku - pa i lice - makar je još uvijek porazno krasno, - kako je strašno upalo i blijedo, kako se svaka najsitnija žilica raspoznaje. Kačić, i ne znajući kako, sjeti se jednoga svoga druga, koga je vidio na smrtnoj postelji; - i on je tako izgledao - umro je od sušice. - Samo što mu nije srce puklo od žalosti. Čudio se materi, da može ostati živa, te je plemenitu ženu krivio s bešćutnosti. Ah, da je znao, kako se muči, i da je pomislio, kako oni, koje sudba za muke odabra, doduše trpe strašne muke, al im također od nekuda željeznih živaca, da sve podnesu. Ta za Boga miloga, da nije toga, ne bi bila prijeka sreća sigurna svoga plijena, svoga užitka. Čemu žrtve odabirati, ako ne bi mogle dugo trpjeti i sve muke proći!

Krešimir ne ode više odavle. Donese naslonjač i smjesti ga na prag bolesničine sobe tako, da je mogao uvijek u njezino lice gledati. Ustao bi samo, kad bi trebalo dati lijek ili vode. Nije li bilo matere u sobi, - jer je morala za kućnim poslom, - onda je on mjesto nje Tinku dvorio. Dršćući od uzrujanosti, ljubavi i bojazni, svakiput joj se približio, u jednu ruku bojeći se, da bi se osvijestila i njega prepoznala, a u drugu željan, da ga vidi i da se uvjeri, kako je on njezin vjerni čuvar.

Riječi, što ih bolesnica govorila u bulažnjenju, sve je razumio i pogodio im smisao. Najprije bile mu ove rastrgane izreke strašne, kao da sluša nešto sablasno, grobno ili ludo, pa nastojaše, da ne čuje ništa. No zamijetivši, da bolesnica govori nešto o Hojkiću, počne slušati. Kod toga sjalo joj lice od radosti i blaženstva, usta joj se smiješila, pače kao da bi cjelivala; no opet zaplače gorko izustivši ovo ime, - spomene Savu, Potok, okove, tamnicu, majku svoju i očajno stane vikati, da je izbave iz pandža tigrova i medvjeda.

Tako je čitave dane i noći bivalo. Umirila bi se tek na trenutke. Ni Krešimir ni Ninkovićka ne mogahu spavati. Kačić je još više proklinjao Hojkića, čuvši, kako bolesnica uvijek o njem bulazni, a tek da je znao, da je Hojkić riječ svoju zadao Tinki, da joj se zavjerio vječnom ljubavi! Boljelo ga i to, što Tinka o njemu samom ništa ne spominje. Sva je imena jur čuo, samo svoga nije, kao da ga nikad nije poznavala. Čekao je, čekao, napeto prisluškivao, neće li o njem štogod reći, ali ništa - nikada ništa. Tako prođe osmi dan. Kasno je već u noći. Gospođa Ninkovićka promijeni bolesnici gorušične obloge i sjedne na svoje pređašnje mjesto, gdje od duga napora za čas zadrijema. Bolesnica nije više bulaznila - smireno, blago je snivala. Kačić nije mogao spavati; na svom mjestu u naslonjaču nepomično je ukočeno gledao u Tinku. Opazi, da je nestalo bolna izmučena izraza u licu, i uzradova se u nadi, da će krenuti na bolje. Uto se bolesnica makne i otvori oči. Čudnovato se krijesile i bliještile te oči! Kačić se maknu malko natrag, da ga Tinka ne spazi. U sobi je drhtalo slabo nejasno svijetlo noćne luči i crvenoga plamena iz ugarka, što je tinjao u peći. Sve je tonulo u polutmini i gibalo se zajedno s nemirnim svijetlom.

- Majko, majčice! - oglasi se slabim glasom Tinka. Oh, kako se Kačić trgnuo, čuvši ovaj mukli iznemogli glas.

- Majko - za Boga, gdje si? Zar sam, Bože moj, sama? Ah - mene je strah! - klikne bolno djevojka.

- Evo - evo! Malko sam zadrijemala. Oprosti - evo me, drago moje dijete! - javi se hitro mati i priskoči postelji.

Poljubiv dijete u čelo, upita je puna nade: - Dakle ti je bolje? Ah, hvala budi Bogu, - nakon osam dana da pitaš za mene.

- Majko, ja umirem!

- Tinka, za Boga, što misliš! Kako ti dolaze takove misli. Ta eto, bolje ti je, - sad si izvan pogibli.

- Ah - ne - ne! Znam, da umirem. Taj čas sam sanjala, da sam u nekakvoj divnoj bašči sretna i blažena i zdrava. Ista moja noga nje bila pokvarena. Oj, da si čula, kako je krasna glazba ondje od nekuda - kano iz zraka - dolazila, pjevala se - očeva pjesma »Pod paomom« - znaš, ona moja najmilija. Tada pođe i otac, kao da je još živ, i bio je tako veseo, što me vidi, da nisam hroma, toliko se radovao. Reče mi, da smo sada za uvijek skupa. Na to se probudim. I ja osjećam, da ću umrijeti!

- Dijete, ti si uzrujana, još si slaba, - al Bog se smilovao, - i ti ćeš za koji dan ustati, pa ćemo kuda na ladanje.

- Na ladanje - joj - kako bih željela! K Vilmi, zar ne? Ali ja - kako mogu osramoćena, ah, za me je najbolje da umrem.

- Ne - ne, sinko moj!

- Jest! - nestrpljivo odsiječe Tinka. Znam, da idem k ocu. O, nije istina, da nerado umirem; ja umirem rado. K ocu idem. Oprosti mi, - al i ti ćeš k nama doći. Ne, ne - ja ne smijem živjeti.

Tad povuče sasvim k sebi majku i uzme joj u uho šaptati brzo, grozničavo, da ona nije baš ništa mogla razumjeti. Pa i kako bi - grudi samo da joj se ne rastaviše u dvije pole! Sve glasnije bivale besjede Tinkine.

- Da, da majčice, - ti si dobra - ne krivi nikoga - moralo je tako biti. Mala tvoja Tinka bila je luda i zaboravila je, da je sirota, - neznatna, - da je lazar. Ja se na njega ne ljutim, ja ga pače blagoslivljam. Njemu imam zahvaliti, što ne polazim s ovoga svijeta ne znajući, što je ljubav. Ipak bijah sretna. Što ću dakle? Njega ljubiti ne smijem za života, - Bog se smilovao, - i ja umirem.

- Dijete, drago dijete! Ako ljubiš majku, nemoj tako.

No Tinka nije više slušala. Izmučena od mnogoga govora pane sasvim obnemogla nauznak, pa da joj oči nisu postajale sve veće i krupnije, mislio bi, da spava. Ujedared lecne se i pridigne.

- Majko, mi nismo sami. Ovdje je još netko. Jest - jest - majko - tko je tu - gdje je?

Mati se uzbuni. Nije znala u prvi mah, što da rekne.

- Ne taji, - ovdje je još netko! - nestrpljivo poče Tinka, a tad najedamput blaženim posmijehom nastavi: - Zar je možda on? - O, reci - reci mi, je li zbilja on?

- Gospodin Kačić tako je dobar, pa mi pomaže, al u prvoj je sobi, - on te ne vidi.

- Dakle nije on! - Ah - kako mogoh i misliti, - a ipak -, al -. No što traži gospodin Kačić kod mene? Nisam li mu rekla? Dakle da mi sad još dosađuje!

- Tinko - on je tako dobar.

- Dobar - dobar. Jest - on je dobar, - pravo imaš. Nepravedna sam bila. On je dakle ovdje - ah - a onaj drugi - njega nema. Gdje je? Neka dođe k meni, da mu reknem »zbogom«.

Kačić, koji je dosele miran no u srcu suviše bijedan čekao na svom mjestu, dođe bliže na znak materin.

- Vi ubogoj majčici pomažete? Hvala vam! Krešimire, ja umirem, s Bogom!

- Ne, gospodično Tinko! Zašto ovako? Vama je sada već bolje.

- Bolje ili ne bolje! Svejedno je. No vi ste dobri, - dajte - poljubite me na rastanku, - kao svoju sestru, - i uhvati ga za ruku, slabo ga k sebi povukavši. On je poljubi u ruku, no ona primakne glavu svoju k njegovoj i rekne: - Poljubite me u lice - ovako - ovako! S Bogom! Sad vam smijem cjelov dati. - On joj se tek dirne čela, a tada mu potekoše curkom suze.

- Ne plačite, nije mi teško, - meni je sada tako voljko! Zar ne, vi se ne ljutite na me?

- Tinko, što mislite!

- Eto - vidite - kad nije srce - htjede nastaviti djevojka, no u taj čas joj se zahlikne, na usta navali curkom krv, a glava joj pade na jastuk.

- Joj, ona umire, tako je baš s pokojnim bilo! - zajauče majka i skoči u prednju sobu po sol, da zaustavi krv.

Siroče malo nije se više osvijestilo. Jedan čas zamahne silno rukom i odvali sa sebe gornji dio pokrivala, šapćući »vruće!« Uistinu bijaše u sobi veoma toplo, a i vani se javljao južni vjetar, a topeći se led i snijeg kapao bujicom s krovova po pločniku.

Tad joj bude za kratak čas zima, da se je sasvim tresla. Slabo tijelo počne se trzati, a ona u pravom ludilu počne jecati i vikati: »Samo još njega - oh ja ga ljubim - gdje je dakle? - Nekoliko časova - samo još nekoliko časova dajte, pustite me, neću vam pobjeći, - oh dajte mi živjeti, ta ja sam tako mlada! Jao, kod vas je hladno - vi ste ledeni svi, - to boli! Vi me ubijate, - jao, mene je stid, - sve me gleda - i on - i on -! Vilmo, ti me izbavi. Oni će me ugušiti. Jao -« i hvatajući dah napokon ušuti. Disanje bude sve teže, oči se u zjenicama silno razmakle i gledale ukočeno naokolo, iz grudi kidali se uzdasi, mrmorilo hroptanje, na ustima zalije se opet krv. Tad upiljiv pogled u jednu točku, umiri se od posvemašnje slabine; u licu se opažalo, kako silno trpi. Vidjeti je bilo, da mladi život teško popušta.

Izvana začuje se jutarnje pozdravljenje; od Sv. Duha, opatičke crkve, otkuda li, dopirali su srebroglasni zvuci u tužnu ovu sobu, na valovima svojim noseći nešto sveto - nešto anđeosko.

- Bože, ti si dobar! - slabim glasom javi se bolesnica, a na licu joj zasja smiren blažen posmijeh.

Izdahnula je.

 

XXIV.

Malo ne slomljena tijela, povlačeći jedva noge i satrvene do dna duše hodao je Kačić kroz dva mjeseca dana po zagrebačkim ulicama i po osamljenim puteljcima Tuškanca i Cmroka, više sličan pravoj bijedi nego li živu stvoru. Bol za Tinkom nikako ne mogaše jenjati.

»Bože, Bože! jeli li je zbilja uzeo!« - bijedno i očajno otimahu mu se usklici, te bi lamao rukama i sklapao ih nad glavom. Dakle je nema! O, nezaboravno moje milče, kako si hladno - hladno ležalo! A kako živahna i vesela bješe nekoć. Zar je baš tebe morao taj gorki život tako nesmiljeno ošinuti? Sve je dakle prestalo - a ja se nadah -« - i u duhu prikaže mu se jedan čas za drugim, što ga je proživio uz Tinku, te samo što mu srce ne pukne, utroba da se ne zasukne od boli i očajanja, pomišljajući, da tako neće više nikada biti. Često kao da mu je pamet stala, nijedne misli nije mogao uloviti. Nešto teško kao olovo pritiskalo mu mozak, te je uzalud nastojao, da mu bude jasno, i kao lud hvatao se glave, padao u grčeviti plač ili bezrazložni smijeh. Koji put ne mogaše pravo ni potpuno shvatiti, da je zbilja mrtva. »Strašno - strašno!« mogaše tek promucati stojeći na humku njezina groba i usred dalekog grobnoga mira željaše si smrt.

Napokon potraži pomoć u nauci, no tek se za čas mogaše sabrati, da ga onda opet najedared obliju suze.

Među svojim drugovima obično bi bio šutljiv i prečuo svaki put njihove razgovore. Tek kad bi se spomenulo ime Hojkićevo, planuo bi i strasno navaljivao na nj i njegove jednomišljenike, među kojima je Hojkić nakon svoje bogate ženidbe zauzimao znamenito i ugledno mjesto. Ovo bi kojiput uzbudilo u Kačića želju, da i on prihvati kakovu ulogu u stranačkom životu, držeći, da mu to ne bi ni teško bilo, gdje je i onako već očiti vođa akademijske mladeži. No posvemašnja bol, u koju bi uvijek iznova padao, ne dade mu, da se ozbiljno bavi ovom nakanom i željom.

Iz ove letargije istrgne ga Hojkić. U jednim vladi privrženim novinama izišla je njegova podulja politička studija, u kojoj je branio jedinu mogućnost sadašnjega političkoga stanja, slavio državničku mudrost vođa vladajuće stranke, koji umiju svojim finim političkim taktom naći pravi put, te u pravi omjer staviti žarke i predaleke želje rodoljubiva idealizma s olinama mogućnosti političkog realizma. Kudio je ozbiljnim, strogim, na neki način pitijskim tonom pretjeranost nezadovoljnih domaćih političara i svaljivao na njih svu odgovornost za pogibao, u koju bacaju »zemlju« i »narod«, povlačeći ga u buru jedva smirene borbe i tim ga odvraćajući od jedino spasonosne zadaće pozitivnoga rada; a što je još gore, time da se jur postignute stečevine državnopravne mogu izgubiti. Nadalje je pravom advokatskom vještinom branio redom sve odredbe javne uprave i nazivao ludošću i dokazom političke nezrelosti, što imade ljudi, koji u tim odredbama naziru povredu zakona, prava i dostojanstva hrvatskoga naroda.

Taj niz članaka, pobudi opću pozornost. U »Narodnim Novinama« izišao pače na prvom mjestu članak, koji je slavio Hojkića kao najumnijega od mlađih ljudi u zemlji i redom se u nekoliko brojeva donosili dugi izvaci iz studije. U »Agramer Zeitungu« izašao njemački prijevod, a »Pester Lloydu« javljao se brzojavno sadržaj pojedinih članaka, te se konačno u posebnom »leaderu« pozdravila ova najnovija hrvatska enuncijacija tobože kao dokaz popravljena duha u Hrvatskoj, jer se iz nje razbira, da Hrvati počinju jednom pravo shvaćati svoj odnošaj prema Ugarskoj i upoznavati granice svojih političkih težnja, pa da imadu opstanak jedino u što užem savezu s Ugarskom. Ovako taj list. Ironija pak slučaja htjede, da je u istom broju izišla vijest, kako je preko pedeset Hrvata tehnika otpušteno iz državne službe sa željeznica i državnih drumova u Hrvatskoj, jer ne umiju mađarski, pa da je krajiška šumska imovina određena velikim dijelom za gradnju željeznica, svedenih u Budimpeštu.

S druge stane pobudi Hojkićeva studija upravo buru nezadovoljstva i skrajnje ogorčenosti. Sve, što je u kraljevini stajalo izvan javnih služba i nije tražilo nikakove koristi od vladajućih krugova, osjećalo se u dnu srca ranjeno. Kad se je pak jošte vidjelo, da madžarske novine hvale i priznavaju ove misli, onda se bol i ogorčenost pretvorila u skrajnju strastvenu mržnju. Još više s toga, što su u isto vrijeme kad je Hojkić slavio vladajuće stanje i tvrdio za nj sigurnost i obezbjeđenost narodnosti i samoodluke u domaćim stvarima, izišle spomenute odredbe, te je svatko držao, da radi toga smije najmanje vjerovati njegovim tvrdnjama.

Kačić iz početka nije ni čitao Hojkićeve studije. U svojoj velikoj tuzi nije zapravo ništa ni primijetio. Tek kad se je sve više počelo govoriti o cijeloj stvari i kada je i među đacima i po kavanama uvijek slušao spominjati najnoviji izljev Hojkićeva uma, u njem se uzbudi i znaličnost i želja, da ulovi Hojkića u niskosti, pa da ga javno osramoti.

Nabavivši sve brojeve pohrli kući i preleti sve na dušak. Postade upravo razjaren. Da i nije ovo Hojkić pisao, on bi se bio isto tako svom dušom opro tim nazorima, snebivao se s takvih tvrdnja, pa nazivao logiku razbojničkom, a moral macchiavellističkim. Kako dakle, da to ne učini, kad je osobno mrzio i prezirao pisca, koga je svaki dan u sebi pozivao na odgovornost radi smrti Tinkine.

Čitajući škripao je zubima od ljutine i ne znajući za to gužvao i derao novine. A kad je sve pročitao, osobito članak o krivom shvaćanju hrvatske prošlosti, skoči bijesan sa stolice i uze kao mahnit trčati po sobi.

- O prodana izdajico! Dobro te prozriješe Puškarić i Žunić! Mješino! Pa da im čovjek ne daje pravo, što ne vjeruju u sve te patrone! Jest, jest, pravo imadu - pogodili su! I stoji: ili-ili. Sad više ne oklijevam. Ma što možeš očekivati od čovjeka, koji je za volju novca izdao Tinku! Tinko, draga svetice! - da si to doživjela, ti bi - zamrzila na nj, spasena bi bila. Ali čekaj, moderni Efialte! - klikne glasno Kačić i hitro se namjesti kod stola, pa uzme taj čas grozničavom žurbom pisati protučlanak. Nije ustao, dok nije dovršio, makar je jedva vidio pisati u nastalom mraku. Pogleda za tim na uru i spozna, da je premašio sat polaska u knjižnicu. A ipak nakanio je odlučno, da će danas početi opet raditi, jer ga ponešto već pekla savjest, što se je previše zapustio; u narednom ljetnom semestru morao je polagati državni ispit.

No ovaj čas nije ga taj nemar uznemirivao, - tako je živo gorio od ljutosti i uzrujanosti. Potrči odmah k Boliću, da mu preda sastavak za list stranke. Ne našav ga kod kuće, morade poći u gostionu k »Veselomu Zagorcu«.

Bolić je postao u najnovije vrijeme vegetarijanac, te ga Kačić i sada zateče uz ogromnu zdjelu salate i tvrdo kuhana jaja.

- Otkuda vi? - upita Bolić nemarno, gotovo zlovoljno, jedva podignuv glavu.

- Baš od vas. Tražim vas u jednoj stvari.

- Je li važno? Danas mi nije želudac posve u redu, pa da vam pravo kažem, ne volim ni o čem razglabati.

- Vi ne trebate, - odvrati Kačić, koga ne smete ovaj doček - evo ja bih želo, da se ovo tiska. Budite prijazni, pa pošaljite uredništvu. Ja se ne poznajem s urednikom, pa bi moglo - u koš, a želim, da se svakako tiska:

- E - dakle - moj dragi, - velite - ne trebam razglabati, - a valjda moram pročitati prije, nego ga pošaljem. O čem se radi?

- Pobijam Hojkića, - odvrati Kačić ne više sigurno, jer ga obuze neka plahost i strah, da mu Bolić neće odobriti koraka.

- Ha - ha - ha! - grohotom se ovaj nasmije. - Šta rekoste? Pobijati ga hoćete? Moj dragi, bit će pametnije - izbijte ga. To su argumenti najbolji u polemici s takovom čeljadi. Što pobijati - što to hasni - čemu? - pitam vas.

Kačića to uvrijedi, a i razljuti. No sjeti se, da se u listu Bolićevu nikada ne raspravlja o svim tim domaćim pojavama, nego samo o politici pokojnoga Napoleona i o »užasnoj ludosti« Bismarkovoj. Odluči dakle odustati od štampanja svoga sastavka, al nakani ipak nešto učiniti. No što? - U tom lovu za zgodnom misli ostavi Bolića i pođe šetati. Tu se sastane s Puškarićem, Žunićem i Jelenčićem i još nekojim đacima. Razgovor se odmah zapodjenu o Hojkićevu članku. Svi bijahu isto tako kao i Kačić srditi.

- Taj je bacio obraz pod noge! Pravi Slavosrb! Radi novaca svoga tasta mora ovako! - vikao Žunić kicoški popravljajući kosu.

- Da, dobio grofa R. za klienta. Treba sada pokazati, da je lojalan. Lako on pregara uvjerenje - za mastan ekspenzar. Oh, da mi ga je za ušesa zgrabiti! - reče Puškarić i ljutito udari štapom po pločniku.

- Kakvo uvjerenje? Što misliš! - prekine ga Jelenčić. Nema ova bagra ljudi uvjerenja. No, čekajte, ne bi to smjelo ovako mirno i bez kazne proći. Sjećate se valjda svi, kako je još lani govorio na onoj skupštini? Ha - kakav je on, takovi su svi. Ali, Boga mi, ne smijemo šutjeti.

- I ja mislim, - rekne Kačić i nastavi neodlučno: - Moralo bi mu se u novinama baš ljudski odčitati. Zar ne? - Da, evo ja sam već sastavio odgovor.

- Bravo! Živio! Eccelente! - padnu mu svi u riječ.

- Pošalji odmah u uredništvo!

- E - teško je. Nisam poznat s urednikom.

- Ala mi poteškoće! Evo, daj Boliću, on će poslati.

- Bolić neće.

- Šta-a-a?! - zabezeknuto upitaše svi, i premda je svaki od njih danomice psovao na autoritete, sad se ne usudi ni jedan više braniti pređašnjega mnijenja. Toliko je Bolićeva riječ valjala. Pače Jelenčić, koji je prije najviše govorio, da se ne smije šutjeti, uze sada stvar razmatrati i dođe gotovo istim riječima i razlozima do istoga zaključka kao i Bolić.

- Neka dakle zavara slabiće! Neka narod misli, da je sve ono istina, što je napisano. Qui tacet, consentire videtur! Izgleda, kao da ne znamo pobiti, što tvrdi, ili da se s njim slažemo! - prekine nestrpljivo Kačić Jelenčića.

- Ne, stante! - umiješa se Puškarić. Nećemo u novine, - zbilja ne zaslužuje ni toga. Al ima drugo sredstvo.

- Koje?

- Neka akademski građani kakovu izjavu dadu.

- Ecco - tako je! Bravo! - stane Žunić kliktati i rukama pljeskati.

- Zbilja, dobra je ta misao! I ja sam za to. Pa znate li što, proglasit ćemo ga svečano izdajicom domovine, - odluči Kačić sasvim ozbiljno. U prvi mah svi su mu sa zanosom povlađivali, no tad se Jelenčić opet dosjeti jadu, da treba Bolića prije pitati. Nije se usudio odmah to kazati otvoreno, nego je počeo okolišati. No ne bijaše od potrebe. Čim je samo spomenuo ime Bolićevo, slegne se žar Žunićev i ostalih, te odlučiše svakako prije upitati Bolića.

- Disciplina stranačka! - ispriča se Jelenčić, no Kačić se ipak ne htjede nikako pokoriti, te im odrešito reče, da će sutra objaviti stvar na sveučilištu. Njemu se suviše sviđala ova misao proglašenja izdajicom, a bojao se, da je ne bi Bolić odobrio. Koliko li je odmazde nalazio u tom za mržnju na Hojkića! Zato je ostao tvrdokoran. Međutim ne dođe u opreku. Bolić odobri nakanu. Iz dna se duše nasmija, čuvši za njihovu nakanu.

- To imade smisla! Pa navalite na sve, ne samo na Hojkića. Neka bude jezgrovito!

Drugo jutro odmah se radilo u tom smjeru. Kačić bijaše cijelomu pokretu na čelu. Taj su dan profesori čitali gotovo pred praznim klupama, jer se je mladež cijelo vrijeme na promenadi dogovorala.

- Jednostavna izjava - nije dosta, treba tu svečane skupštine. U njoj onda! - reče Kačić, opkoljen Jelenčićem, Puškarićem, Žunićem i još drugim tjesnijim drugovima.

- Ma da, sazovimo dakle skupštinu.

- E - moramo u rektoratu ishoditi dozvolu, a da li ćemo je dobiti za tu stvar?

- Lako za to. Kazat ćemo u ma kakvu drugu svrhu, pa onda kad se ta svrši i povjerenik rektorov iziđe, onda ćemo zaključiti svoje, - uz lukavi smijeh javi se Puškarić.

- Dobro - dobro! Tako će i biti!

- Ne - nije tako dobro! U tom leži laž, a njom bismo samo oblatili plemenitu našu nakanu, - ražesti se Kačić.

- Ala si dijete. U političkim stvarima i poslovima mora se ovako. Sam shvaćaš, da bi potrebno bilo dati ovu izjavu ovakvim svečanim načinom, - ta da, imalo bi više lica i više efekta. Zašto se ne bi poslužili ovim nevinim sredstvom?

- Dakako - dakako! - povlađivahu svi Jelenčiću, no Kačić ne dade si dokazati. Njemu se gadila neistina sama po sebi, stidio se poslužiti se lažju pred svojim poglavarom, mislio je, da ponizuje i oskvrnjuje samu stvar, za koju radi, a držao ju je svetom i uzvišenom. Činilo mu se, da bi se tim krivudastim putem snizio do Hojkića i postao njemu ravnim. Napokon sjeti se Narančića, koji mu je jednom rekao, da čovjek u politici - malo slab - pada prečesto u pogibao, da se obeščasti.

On dakle ne htjede ni sada popustiti, ma da se je pobojavao, neće li se tim čitav pothvat izjaloviti, - a za sav svijet ne bi on to htio.

Tako se raziđoše mladići bez konačne odluke.

Kačić pođe ravno prema svome stanu. Sretne dva domobranska kadeta. Razgovarahu se glasno mađarski. Vidjelo se na tamnosmeđim četverouglastim licima i malenim crnim očicama, da nisu slavenskoga, nego čistoga turanskoga soja.

- Eto, dakle ovako bezobzirno šalju nam ovamo svoje - a naše potiskuju natrag. Napokon bi doista bilo dopušteno svako sredstvo u borbi protiv ovakvih prilika. Hrvatsko dijete mora u Hrvatskoj ustupiti mjesto tuđincu! - ogorčeno promrmlja na zube Kačić i pomisli na svoju skupštinu.