Svagdašnja povijest iz hrvatskoga života Tout le crime ici bas est fait par l'ombre lâche

Starci se ne dadoše dolaskom Krešimirovim smesti u dojakošnjoj zabavi, već nastaviše svoju prepirku. Kačiću udari ponajprije u oči, da Krnjetić sveudilj govori u čistoj kajkavštini, nepomiješanoj ni ciglom štokavskom riječi. Očito bijaše, da se starac upravo brižljivo ugiblje riječi »što«, pa da baš bira najneobičnije kajkavske izraze. I, za čudo, Kačiću, komu bijaše kajkavština zazorna i neugodna, sada se baš sviđala u ustima ovoga starca.

Nije se doduše miješao u njihovo pravdanje, no pristajao je posve uz Krnjetića. Ovaj je navaljivao na »Ilirce« i pripisivao im svu bijedu, koje je poslije njihova pojava zemlju pritisla, psovao narodnjake kao sluge crnoga kabineta, slavio dobra stara vremena, kad si se mogao za cvanciku do sita najesti i napiti, i još »drobiša« iz nje dobiti; kad si bio u svojoj županiji sam svoj gazda, a nisu ti zapovijedali svakojaki »graničari« i »pemci«; kad je i seljaku i građaninu i gospodinu bilo dobro, te se smio duhan saditi, sol se gotovo badava dobivala, a »štibra« nikakva ili posve neznatna plaćala. Šta je bilo njega briga, kad mu je Kačić senior dobacio »modernu državu i njene potrebe, njene dobrobiti za zajednicu« - on je ostao kod svoje, ne popuštajući ni onda, kad mu je Kačić spomenuo, da su njegovi negdašnji i sadašnji jednomišljenici prihvatili ovu »modernu državu«, te se pače i oni nazivlju »narodnjaci«.

- Vičeš, moj Krnjetiću, na to »danas«! Što vičeš na »danas«, to bih ja mogao, al ne ti. Ta tko je gospodar, nego tvoja stranka, - i tvoji Madžari! - raspaljeno dovrši stariji Kačić.

Krnjetić u prvi čas ne odvrati išta, pače se zabuni i tada kao zastiđeno i nezadovoljno mahnuv rukom reče više za sebe: - Oh - nisu svi pravi! - Pustimo to - ja se ne razumijem u tu današnju politiku. Valjda nije inače moguće, - i njih i nas prevarilo doba - prevario Beč, - što ćemo!

No Kačić ne htjede odustati, već uvijek iznova stane u smislu novinarskih članaka napadati na postojeći sustav.

Krnjetić pak ne htjede nikako da mu izravno odvraća, nego bi napokon stao braniti negdašnje stanovište svoje i svojih jednomišljenika. Kod toga je uzvisivao stare pravice i sloboštine; tvrdio, da je jedini oslon u njima; hvalio se, kako je uvijek vjeran bio i ostalo svojim načelima i nikada ne htjede biti drugo nego »Horvat«.

Krešimir bio je sada posve zauzet za starca, te se ne mogaše više suzdržati, a da mu ne povladi.

- Vi i vaši mogli ste se prevariti, al bijaste barem uvijek pošteni. A što je glavno, niste nikada napustili ime hrvatsko! - umiješa se on.

- Što ti znaš! - plane otac. Zar ne, milo ti je sada, da se ureduje u hrvatskom jeziku, da imaš hrvatskih knjiga, da se danas piše i govori jednako u Primorju kao u Srijemu i u Bosni, da se osjećamo jednim narodom? Zar ne, da je to lijepo, sinko moj? Al da je tako, nije, bora mi, zasluga ni Krnjetićeva ni njegovih madžarona! Jer tko je derao narodne knjige i palio ih? Tko je proklinjao štokavštinu? Tko je hrvatsko ili kako oni hoće »horvacko« ime nastojao stegnuti na tri gornje županije i borio se za posebnu Slavoniju i Granicu? Tko je išao u mađarski sabor i ondje molio uzdignutim rukama, da Madžari s oružjem u ruci idu u Hrvatsku protiv nevjernih Ilira? Tko je mađarski jezik htio uvesti u hrvatske županije? Je li to bilo pošteno? Je li to bilo pravo hrvatski? He, što ćeš na to? Evo, to ti je prava slika; oni su bili s dopuštanjem Madžara dobri »Horvati«, jer kao takovi nisu nikomu preko Drave bili na putu. Ja, koji sam proživio ono doba - ja znadem!

Kod večere umirili se duhovi staraca, te se ljubaznim prijateljskim načinom praznila čašica za čašicom. Krešimir morao se u sebi čuditi, kako ovi stari ljudi mogu slatko jesti i silesiju vina popiti, a lica im se tek rumene! Do pravdanja uopće nije više došlo. Krnjetić stao pripovijedati zgode i doživljaje iz svoga negdašnjega doba i cijele okolice. Riječ mu slasno tekla, a najvećma svlada Krešimira ljubavlju, koju pokazivaše za sve, što je iz prošlosti, što dalje to milije.

Na rastanku pozove Krnjetić Krešimira, da što prije dođe k njemu u Orahovicu.

- Vidjet ćeš barem, kakav je to stari madžaronski »norček«, - rekne otac, kad ostadoše sami.

- Tako? - odvrati tek Krešimir.

- Ta valjda si opazio, kako miješa katkad koju madžarsku riječ, a ne zna upravo baš ništa mađarski. Sinove je krstio jednoga Atilom, drugoga Arpadom, a kćeri mu ime Šarlota. Svaki sluga dobije kod njega novo ime; od Josipa načini Jožija, od Imbrića Imreja, od Franceka Ferenca itd. Ne trebam ti više kazati, nego da je pače od našega poznatoga rodoljuba i narodnjaka Ivana K. učinio Jančija, pa ma koliko ovaj prosvjedovao protiv toga, on sveudilj Janči pa Janči.

- A ma čudak! - prekine oca sa smijehom Krešimir.

- Ne čudak, nego luđak! Kada čuje samo štogod madžarskoga, obliju ga suze od tronuća, čega li? U svom vijeku nije ništa čitao i ne zna ni za jednoga znamenitoga pisca. Kad mu spomeneš Goethea, može ti se dogoditi, da ga zamijeni s Rollvesom, piscem »Živinvračitelja«. No zato da ga čuješ, kad započne o literaturi; on će odmah: »Erdek teremtete - uje ninč - kaj je sve to, dajte čitajte Petöfyja i Etveša, - to su glavice! Al dakako, Madžari su vražji dečki! -«, ovako on o literaturi, a nije ni Petöfyja ni onoga drugoga čitao.

Krešimira sada tek stane zanimati Krnjetić, i čvrsto odluči, da će što prije k njemu otići, a ne odvrati ga ni to, što mu otac reče, da je o Rauchovoj instalaciji dao u slavu povratka starih vremena osam dana pucati iz mužara i kresove paliti, dok mu nije izgorio čitav jedan hambar sa svim prirodom one godine.

- Barem ima svojih misli! - primijeti Krešimir.

- Svojih misli! Ala si čudan svat. No, dakako, vi s njima očijukate, jer ni vi ni oni ne shvaćate dalekih ciljeva narodnih. - Svojih misli, kažeš! Lijepih li misli, kad tvrdi, da su Madžari najizobraženiji narod u Evropi! Da, jednom vratio se iz sabora peštanskoga, - prije ga naime birali u sabor, - ja ga slučajno sastanem, ne ovdje, nego u gradu, a on kao lud stane nasred ulice i začne vikati: »Šta vi narodnjaci, šta ćete sada! Baratom, to ti je izvanredno, - ovi Madžari! To su coprnjaci, što li ti sve ne učiniše! Kažem ti, Pariz mora da je selo prema Pešti!«

- Djetinjarije! - prekine Krešimir.

- Djetinjarije, veliš, - al nisu djetinjarije, da u svom vijeku nije još ni novčića dao za koju narodnu hrvatsku stvar, - a za Madžare, makar nije bogataš, neka samo čuje, da se u koje ime štogod sabire, eto ti njega, i vjerni brat šalje svoj obol. Za sam Abdul-Kerimov mač dao je pet forinti. Takav ti je!

- No sada nije više u saboru?

- Nije! - E - čini mi se - nije sasvim u milosti. Napokon nije on iz interesa, nego iz uvjerenja pa ima s toga koji put svoju glavu.

 

XXXI.

Nekoliko dana kasnije išao je Krešimir, kako je odlučio, u Orahovicu. Prvi zanos za Krnjetićem doduše ga minuo, pače činio mu se čitavi dragi Krnjetić donekle smiješnim; no ipak se otputio onamo da se pravo kaže, jer ga stala ponešto mučiti dosada, pa je želio kakvegod promjene u svagdašnjoj jednoličnosti.

Učenje mu nije pomoglo protiv dosade, jer u ovo dugo vrijeme, što je zanemario knjigu, priučio se suviše lijenosti, pa su mu teško išli u glavu ti »prokleti« austrijanski paragrafi.

Pozove oca, da pođe s njim, jer mu bijaše dosta teško i neugodno, da prvi put uđe sam u nepoznatu kuću, osobito znajući, da je ondje i gospodična, pa da se Krnjetić kao plemić drži za nekakva aristokrata. No otac se otrese, da k onome »norcu« ne ide naskoro.

- Ni tebi ne bi trebalo k njemu ići, - da ti još više ne pomuti glave! - reče starac zlovoljan.

- Nije me strah, - odvrati hladno Krešimir i slegnuv ramenima ravnodušno se popne na široku starodavnu nadičanku, zapovjediv kočijašu, da potjera.

Ne prođe ni potpun sat, i eto ga u dosta prostranu jarku, u kojem je iza nekoliko seljačkih selišta postrance usred ogromna voćnjaka stajao stari gospodski dvor na jedan kat s otvorenim visećim hodnikom i krovom, pokritim daskom. Dva jablana visoko se u zrak uspinjala kraj ulaza u dvorište. Pred kućom bijaše zasađen cvijetnjak. Čitav niz oleandra u drvenim posudama protezao se do kućnih vrata. Tri stabla naranča i limuna bijahu smještena uz zid, uz koji su se dizale smokve.

Krešimir ne sađe jošte s kola, kad se oglasi iza jedne šljive poznati mu glas:

- Servus humillimus, domine amice! Joreget agjor Išten! - To je lepo, da nisu na me pozabili! A gde je otec? Ha - neće mu se! Taj ilirski tvrdoglavec! Ili znamder misli, kaj je penzionerec, da sme i stare prijatele zapustiti. Izvolte - izvolte! Tešik baratom - drago mi je.

Krešimir se izrukova i izljubi sa starcem, koji ga potegne u naručaj. Zapovjedi kočijašu, kamo da priveze kola, i povede gosta u dvor, uhvativ mu se ispod ruke.

U sobi dočeka ih domaćica, pokrivena madžarskom kapom, s koje su padale niz leđa nebrojene zelene vrpce. Debela ženska pruži Kačiću ruku na poljubac, a on joj se tek nakloni i ne poljubi ruke. Gospođa se namršti.

Kačić to primijeti i ne bijaše ravnodušan. Pomisli - Bog zna zašto - na svoju majstoricu Šmirganzicu, pa raznježen rekne u sebi: »Kod nje barem ne treba tih ludih gospodskih komplimenata!« Pade mu na um također Ružica i u taj mah više mekanično nego svijesno pograbi za džep i potraži medaljon. »Ah, da sam sada radije ondje!« - uzdahne. Bijaše mu uistinu tjeskobno i nesigurno.

- Hoćemo li čašicu šljivovice? - reče Krnjetić, dok su se oko stolića gostinjske sobe ponamjestili. - Prije obeda - to im je zdravo, - ni Huffeland ne bu mogel kaj bolšega preporučiti. Mojih šestdeset pet let najbolje svedoči. Daj, mamice, nek Šarlota donese! Gde je ona?

- Umah će doći. Strpi se malko.

- Dobro - dobro. Dakle, mladi prijatel, kak im se dopada ovde na ladanju?

Kačić odvrati bilo štogod i starac ga nije više slušao, jer na vratima prve sobe pokaže se mlada stasita djevojka, noseći butilju šljivovice i čašice.

- Evo moja kći Šarlota, moje zlato! Ovo ti je naš sused gospodin Kačić, - jurišta, kaj ne?

Krešimir se dosta nespretno nakloni, jer je osjetio, kako mu je u lice udarila krv. Djevojka ga prilično oholo pozdravi i sjedne na mjestance kraj prozora, gdje je stajao mali stolić, a na njem ručni posao. Nije se dalje brinula za skupnu zabavu. Krešimiru ne bijaše to neugodno. Ponositi izgled djevojke učini, da je još više nego obično bio plah. No morade priznati, da djevojka nije ružna, baš obratno! Crna gusta kosa, lice bijelo i nježno-crveno, sive krupne oči, pak tanki struk visoka uzrasta činili je zanimljivom.

Dok je stari Krnjetić Krešimiru pripovijedao, da mu je sin Arpad namješten u Pešti kao ministerijalni perovođa, a sin Atila kao honvedski konjanički časnik u Debrecinu, promatrao je Krešimir zidove sobe, jer su mu zapinjale oči o slike. Bijahu to sami portreti mađarskih znamenitih muževa: Košut, Batthyany, Bem, Damjanić, Deak; nešto dalje bitka kod Bijele crkve, zauzeće Budima, zatim slike Andrašijeva ministarstva, bana Raucha, kardinala Mihalovića, krunidba g. 1867., - a nigdje ni traga kakvoj sličici hrvatskoj. Krešimiru bude to mrsko, te u duši dade pravo ocu, kad je Krnjetića proglasio »norcem«. Zato više od zlobe i zloradosti upita najedared domaćina: - Govorite li vi mađarski?

- Ah, ne govorim, zabil sem. Nema človek ovde prilike; moja deca govore. Da čujete Šarlotu, - govori kak prava Madžarica. Mora sad i njezin zaručnik da vuči, - ona ga drugač neće.

- Papa! - javi se djevojka izgovarajući tu riječ, da je više glasila kao »popo«.

- Moram gospodinu kazati. Da, vi ne znate valjda, - moja golubica zaručena je s gospodinom doktorom Keršinovićem; možda ga poznajete?

Krešimiru bude kao da bi bio što gorko ispio, čuvši ovo ime. Nepogoda na ispitu pade mu na um, uza to osjeti nešto kao zavist, te ne mogaše shvatiti, da takova djevojka ljubi Keršinovića. Od sada je gledao na Šarlotu pogledom zadivljenim, a zavukla se u nj i nekakva protivnost protiv nje. Gotovo ne bijaše više dobre volje.

Kod objeda nestane mu ponešto zlovolje. Domaćin i domaćica, sama Šarlota, bili su preljubazni. Krnjetić opet zabavljao Krešimira pripovijedanjem iz prošlosti, a najvećma ga predobio iskrenim svojim prianjanjem uz ime »horvacko«. Dakako, ta se ljubav prikazivala gotovo uvijek u dvoglavoj prikazi, - jedna glava bila hrvatskoga lica, a druga glava madžarskoga obraza.

Poslije ručka vratiše se u gostinjsku sobu. Gospođa Krnjetićka nije trpila, da se dugo po dovršenom jelu sjedi za stolom; činilo joj se to protiv finoga ukusa. Šarlota donese onamo bocu sa čašama, što je starac rastumačio sa »ante cafam poculum caritatis!« Dok su muškarci pili, sjedne djevojka za glasovir i odigra nekakav burni, požudni čardaš. Krnjetiću zaliju se oči suzama i starac raznjihan i raspaljen uzme se po načinu plesača hvatati objema rukama za glavu, tući se po bedrima, mahati po zraku i čitavim gornjim tijelom podavati se ritmu strasne, razbludne glazbe.

- Eljen a haza! - zaneseno uzvikne i poljubi glasnim cjelovom kćer, skočiv kao mladić do nje. Tad je zamoli, da zaigra »Sozat«.

Kačiću bijaše starac smiješan, te se i nije mogao ljutiti na nj; no zato ga to više dražila Šarlota, koju je susretao zlobnim i neprijateljskim pogledom. On također ustane i približi se glasoviru, izazovno upiljiv ljute oči na Šarlotu. Tad spazi na broširi zbirke mađarskih napjeva rukom pisanu posvetu Šarloti s potpisom: »Kerssinovics Lajos«.

- Oho! - gotovo glasno klikne Krešimir od čuda te za sebe nastavi: »Eto takav madžarofob još do nedavna - a gle sada! Al kod nas u Hrvatskoj kakovih sve nema značajeva?«

Kačića obuze ogavnost i prezir, pa i ogorčenost te u sebi odluči, da je skrajnje vrijeme »otvarat ljudima oči«. Taj čas mu mune svakako originalna i smjela zamisao, da pokuša s Krnjetićem.

Istina, još u taj mah morao se sam sebi smijati, pomišljajući na slijepu odanost i skrajnju ljubav starčevu za sve, što je madžarsko. »Al on je pošten, morat će dakle uvidjeti!« - i namisao ne pričini mu se više smiješnom.

Naskoro zapodjene Kačić politički razgovor. Najprije uzme napadati na narodnjake, i starac se povede odmah za njim; no kad je Kačić prešao na samu politiku, Krnjetić ga je tek od nevolje slijedio. Očito bijaše, da se hotimice ugiblje prosuđivanju sadašnjega stanja.

- Gle - gle - to je dobar znak! - pomisli Krešimir, - dakle i ti si razočaran, no boli te priznati, da si se prevario. O - sad smo na konju! - pa Kačić ne obazirući se na starčevo ugibanje, sveudilj je raspredao o posljedicama unije.

Napokon starac popusti, te u jedan slabi čas prizna, da nije mnogo toga onako, kako su se on i drugi nadali.

- Ne tužim se ja i ne korim Madžara, što je porez veći, što se tako strogo utjeruje - uzme taj put njemački. - To napokon nije ničija krivnja nego vremena samoga. Ali jedno je, što otvoreno moram priznati, da vrijeđa i boli. Ja sam barem njihov privrženik i uvjeren sam, da je nama Hrvatima budućnost sigurna samo u slozi s Madžarima. Pa i ja moram više puta sumnjati o tom.

- I ne sumnjate krivo. Sve, što se obvezaše drže tek od nevolje, dok im se hoće. Svaku priliku upotrebljavaju, da nam što od samostalnosti ukinu, da svoj jezik urinu, da iz stare kraljevine - regna socia - učine tek skup jednostavnih županija.

- E, da je samo to! - uzdahne Krnjetić, - dakako i u tom je grijeha - pače pogibli ne za nas, nego za njih, jer ovako silom tjeraju Hrvate, da gledaju preko granice - i ja sam nekoliko puta pomislio, - Bože moj - da bi mađarski državnici morali dobivati ordena i križića od Milana i Nikole - ne - al - što ćemo o tom! No, kako rekoh, sve bi se dalo pregorjeti, jer ako nas nisu u stara vremena kroz osam stotina godina mogli pomadžariti i oteti nam naša municipalna prava, još manje će moći sada. Al drugo je! Gledajte, ovaj naš kraj mora propasti, ne dobije li željeznice. Što li nismo sve poduzeli, namoljakali se! Al željeznice nema, pa nema!

- Tako je! A zašto je nema? Jer to ne leži u interesu Budimpešte; - što je dakle njih briga, da mora ovdje jedna čitava zemlja propasti. Napokon to im je i milo. Sa siromasima dade se laglje vladati! Uzmite pak u Ugarskoj, - tamo se gradi, - svako selo dobiva svoje željeznice. Kod nas nije država, otkada se sjedinismo, sagradila ni jedne željeznice, do ove jadne žakanjske, koja nije Hrvatskoj ni od kakve koristi. Ono drugo - ove prolazne linije - upravo je nama na štetu, a građeno je samo na korist glavnoga im grada; - a čujte to! - za to uzeše naših novaca iz krajiških fondova!

- Strašno! - uzdahne opet starac i kad je međutim kod glasovira Šarlota zaigrala opet nešto madžarsko, mahne joj zlovoljno rukom, neka prestane.

Razabrav Krešimir, da s ove strane djeluje najprije na starca, nastavljaše u tome smjeru. Navađao je čitave legije brojeva iz budgeta, koji zalaze u milijune i milijune, a koji su potrošeni u Madžarskoj, a u Hrvatskoj baš ništa.

- Kažem ništa - ni cigli novčić. A ipak od naše svake porezne forinte ide pedeset pet novčića onamo k njima. Koja korist nama, - a kako se narod tišti i muči, da se od njega što istisne!

- Ma - to je užasno! - zaviče Krnjetić.

Kod drugoga svoga posjeta opet zaprede Krešimir riječ o politici i tako svaki put. Čas upozori starca na neuređenu Dravu i Savu, čas na zapuštene državne ceste, čas na »maćehinski« postupak sa Zagrebom, komu se svako selo u Madžarskoj pretpostavlja, a najviše i najčešće upozorivao Krnjetića, ekonoma, na tarife, po kojima je najdaljim krajevima Ugarske prevoz do mora jeftiniji, nego najbližim hrvatskim predjelima, što se prostiru gotovo uza žal Adrije. »To ti je bratimstvo«, posprdno i ujedljivo prekidao bi Krešimir svoje razglabanje, a starac svom dušom svojom »brat« Madžarâ tek bi bolno i iznenađeno mogao kimati glavom. Upravo se stidio pred mladim ovim čovjekom i odsele se malo ne čuvao pred njim isticati svoju golemu ljubav za osamstogodišnjega saveznika i brata.

- A uzmite vi to! - nastavi jednom Krešimir isti razgovor, - ni najmanje se ne taji, da se naši interesi moraju zapostavljati, pače ubijati. Sklapa se ugovor sa Srbijom, pa da se mađarskim vinorodnim krajevima osigura premoć nad našima, što tik do Srbije leže, učine se takove carinske pristojbe, da naše vino ne može s mađarskim podnijeti utakmice, makar je mnogo bolje. Nije li to očito, da se postupa s nama gore nego li s neprijateljima, s kojima si u ratu!

- Što vi to meni kazujete! Nisam za sve to ni znao! - A, moj amice, sad vidim, da se to gadno radi. Sramota - sramota! Onda se neka ne čude, da im privrženika nestaje.

Čuvši Krešimirovo, poveseli se. »Sad je moj!«- rekne u sebi zadovoljno, jer je uistinu poštenoga starinu veoma volio.

Odsad je počeo Krešimir pred Krnjetićem razvijati također političke svoje nazore. Isprva se starac opirao, pravdao s njime, priznajući ipak poštenje prvacima stranke.

- Sve bi bilo lijepo, - ta i ja sam dušom i tijelom Hrvat, ali recite mi po duši, kako sve to postići? - Ludorije! Tu treba pol milijuna bajuneta, a tko pametan i pošten da na takovo što misli! Prestanite!

No Kačić se ne dade prestrašiti. On ne propusti starca prekretati, skloni ga pače, da čita spise stanke prava. Svim je žarom slavio sve, što je hrvatsko, nehinjenom mržnjom psovao i vikao na ilirce, našince, serbohrvate i jugoslave; - a Krnjetiću topilo se srce od miline, da sluša ove pogrde na davne protivnike, te se kod čašice vina dade zavesti, da je zapjevao: »Udri, udri...«

No sve to ipak ne učini, da se Krnjetić iznevjeri svojoj staroj zastavi. Al -! Došli mu na ovrhu radi zadnje četvrti poreza. To ga već silno usplahirilo, bijaše bo tek nekoliko dana, što je minuo platežni rok. No poreznik ne poznavaše šale. Jedva se jedvice namolio Krnjetić, da ga pričekaju još kojih osam dana, da dotle proda svoje tovljene volove. Cijene su dobro stajale, bila je jaka prođa u Ugarsku. No eto ti nesreće. U Lici, tamo daleko dolje kod Gračaca ili Udbine, buknula baš uto marvinska pošast. Barem je proglasili. Cijene marvi padoše, ni za što ne mogaše se prodati ni najbolje živinče, a Krnjetić, da izbjegne ovrhi, morade bud za što protepsti svoje krasne volove. A u izvještajima tržnim je čitao, kako su u Ugarskoj cijene marvi poskočile, jer se nije ni od kuda, osobito iz Hrvatske i Slavonije, toga jedinoga takmaca, ništa dogonilo, kupaca pak navrvilo sa svih strana radi zgodnoga doba, kad veliki gradovi trebaju najviše mesa.

Bijesno je sada Krnjetić vikao i psovao te Krešimiru davao pravo. Zla volja protegla se na cijelu kuću, a iste još večeri bilo je i uzroka žalosti. Dođe brzojav, da se je sin sestre Krnjetićeve, mlad željeznički mjernik, ubio iz očajanja, jer ga je državna uprava, preuzev jednu željezničku prugu u Hrvatskoj, otpustila zbog neznanja madžarskoga jezika iz službe, a drugo mjesto baš nigdje nije mogao dobiti, te se tako već dugo vremena borio gotovo s bijedom.

Starac padne u pravu groznicu, te ga Kačić još drugi dan poslije podne nađe bolesna, i Bog zna zašto - prizničkim oblozima povezana u postelji, a uistinu sasvim uzrujana i razbješnjela.

- Vaš sem! Prav su imali, - dovikne Krešimiru, dok ovaj još nije ni stupio preko praga. - Neću više niš da znam za tu dragu braću, i - nastavi štokavski: - Ubiše mi nećaka, - oteše mi volove. Predbrojite me odmah na list vaše stranke. Oh, sad će vidjeti, što je stari Krnjetić! Dakako - dakako, dugo sam ja već vidio, da ne misle pravo po Hrvate; no nadao sam se i nadao, - al sada - gospodine moj - glete evo - dovle mi je! - i starac pokaže rukom preko glave.

Pošto je momak donesao u sobu vina, prva zdravica Krnjetićeva bijaše: »Živili stekliši!« S protivne stijene gledaše na nj slika Košuta Lajoša. »Živila velika Hrvatska!« - klikne tada Krnjetić istrusiv punu čašu za stekliše. Usklik zaorio je sobom, pa i minuo portret Košuta, onoga istoga, koji nije nekoć mogao ni male hrvatske naći, a taj isti Krnjetić, koji sada ovako kliče, nije mu to podnipošto u grijeh upisivao. A sada kliče i kliče: »Živila velika - slobodna Hrvatska!«

Još iste večeri bio je taj lik skinut, i Krešimir morade tvrdo obećati, da će mu još sutra donijeti sliku Kvaternikovu.

 

XXXII.

Kačić bijaše sa svojim uspjehom vanredno zadovoljan; još više, kad mu je Bolić na njegovo pismo odgovorio, da je dobro uradio, što je prije svega nastojao predobiti ugledniju ličnost. Pisao mu Bolić među ostalim: »- onda je lako za druge. Ljudi su takovi. Iz usta najvećega tokmaka više vrijedi jedna riječ, ako je uglednik, nego li stotinu riječi iz usta najvećega mudraca, ako je siromah i neuvažen. Zato vam preporučujem, da moguće staleške predsude staroga plemenitaša štedite, za našu stvar zasad su napokon bez ikakve važnosti i svakoga značenja. Samo dakle naprijed! Ima vam tamo još nekih, koji bi bili zreli; - čujem, da ima neki postolar u obližnjem mjestancu, čovjek, koji se dade zanijeti, a inače siromašak i nezadovoljan; zatim jedan učitelj, - da - tamo je također liječnik dr. Lucić, čovjek bistra uma, - vele, da mnogo toga ne odobrava. Mi smo da doduše morali prije osuđivati, no čujem, da je taj čovjek došao sada k sebi i da ni na koji način ne dijeli mnijenja drugih. On je veoma omiljen i ugledan u onoj okolici. Ne zaboravite ga dakle! Ne zapustite ni seljaštva, to je - uzme li se pravo - jezgra. Glavno je, da vam pred očima lebdi cilj, da kod slijedećih saborskih izbora dobijemo ondje svoj kotar - makar toliko, da kandidata postavimo«.

Odsad je Krešimir gotovo svaki dan s Krnjetićem kuda pošao. U starca kao da je uljezao sam đavao. Gospođa i kći se čudile, kimale glavom, najviše što od sada nije smjela Šarlota pod živu glavu svirati, mađarskih napjeva, nego je starac naručio Kuhačevu zbirku i pribavio Zajčevih napjeva. Nije je više nazivao Šarlotom, nego Dragicom.

Po naputku Bolićevu potražio je Krešimir i učitelja i postolara, upoznao se s nekim radi segregacije nezadovoljnim seljacima, samo liječnika doktora Lucića ne mogaše nigdje naći.

Krnjetić ga doduše odvraćao od njega. »Ta, nemojte ga ni tražiti«, - govorio bi - »ovo vam je nekakav čudak. Taj bi nam se rugao. Negda se bavio mnogo politikom, - bio i u saboru, - ja sam mu kao protukandidat podlegao, - on je zastupao narodnjake, - no sada objesio je sve na klin i ni čuti o politici. Nije ga brige, da sve naokolo propada. No krivo bih učinio, mora mu se priznati, da je učen i pametan čovjek. Najbolje je, da ga pustite, - jer - njega nećete ni o čem uvjeriti. Upoznat ću vas s drugima«.