Svagdašnja povijest iz hrvatskoga života Tout le crime ici bas est fait par l'ombre lâche

Jelenčić i Žunić zanijemivši slušahu ga otvorenim ustima. Izbuljiv oči slijedili su svaki mu kretaj i bijaše očito, da su sasvim podlegli dojmu ovoga vatrenoga zbora. Kačić, videći to, osjeti užitak i čar slave, ponosa, a riječ mu bude još silnija, misli još smjelije!

- Ajte s nama! - klikne napokon Jelenčić.

- Kamo? - upita Kačić u čudu.

- Ne brinite se; na dobro mjesto! Među same otačbenike, prave Hrvate. Vi spadate k nama, a ne k Hojkiću, niti k onoj nacifranoj frajli Narančiću!

- Nemojte tako, gospodine! Narančić je moj najbolji prijatelj, samo da ga poznate.

- Dakle dobro, ja ga ne poznam. Nećemo sada o tom; mi Hrvati imamo bome druge dužnosti. Spremite se dakle!

- Ali kamo? - nestrpljivo će Kačić.

- Ta u nikakav salon. Ima jedno zabitno mjestance, gdje se čelik-muževi sastaju, rad bih vas pokazao njima, jer mi se uistinu činite vrijednim čovjekom.

Kačić dade se nagovoriti. Odvraćalo ga i suzdržavalo nešto u unutrašnjosti, no današnja skupština pa i ovaj večernji razmahaj ne ostadoše bez upliva, - pače zaželi nastavak svega toga.

Sva trojica hitro se spreme i provuku po traljavim nerasvijetljenim stubama do uličnih vrata.

- Na koju stranu sada? - upita Kačić grozničavo nestrpljiv, premda je osjetio, da ga je plahost obladala.

- Ta dolje, nije baš predaleko. Naposljetku mladi smo, pa što za to, ako nam je koji komadić prevaliti. Jer, znajte, mi ne polazimo one gospodske hotele, gdje se samo švapčari; raja voli onako u zakutku! - svrši smijući se Jelenčić.

Mladići zakrenuše niz Dugu ulicu prema Ilici.

Večer bijaše gadna. Studen je nešto popustila, a digla se vlažna magla. Trotoari se crnili od vlage, plinski plamenovi bili okruženi gustim sivim parama, što su se žarile u trakovima svijetla. Po staklima dućanskih izloga i ulaznih vrata visjele su u dugim potezima krupne kaplje suledice i kroz njih strujalo svijetlo dućanskih svjetiljaka u slaboj blijedoj boji, u kojoj se unutrašnjost dućana pokazivala nejasno i neizrecivo dosadno, a modno počešljane glave nafickanih šegrta i pomoćnika iza pultova besposleno zurile u zrak.

Dugom ulicom prolazi mnogo ljudi. Obitelji, vraćajući se kući, ljenjivo stupaju prema brdu. Roditelji mramorkome šute, djeca jure naprijed i djevojke se brbljavo zabavljaju. Zakašnjeli koji prolaznik kazališta sa svijetlim remenom preko ramena, na kojem visi ogromna zurma, bijesno se žuri, fićukajući na svoj način koju ariju iz Bog zna koje opere. Ovdje opet šeću dva po dva gospodina, glasno pripovijedajući svoje pustolovine čas njemački čas u onoj smjesi zagrebačke kajkavštine, za koju zacijelo drže, da ih uzvisuje nad obične smrtnike, a uspoređuje grofu X ili barunu Y, od kojih su je naučili s tim posebnim humorom. Mimo njih tiska se naprijed hrpa gimnazijalaca u neopisivoj ozbiljnosti i glasno se zabavljajući staroslavenskim »jor« i »jer«. Za njima idu gospođe i gospodične razgovarajući o toaletama i šeširima ili šapćući o najnovijem škandalu ove ili one poznate dame, služeći se kod toga jedino njemačkim jezikom, dakako takovim, koji bi rođeni Nijemci najteže razumjeli. Sredinom ulice žure se služnici, sluškinje i vojnici, glasno si šale dovikujući i psujući za fijakerom, koji se naglo provezao, a oni mu se jedva ugnuše. Jedini gradski stražari s mjedenim brojem na prsima, koji se u tmini caklio, kreću se naprijed zamišljeno i pozorno odmjerenim laganim korakom. Zakrenuvši mladići u Ilicu, ugledaju još mnogobrojniju i dulju povorku ljudi. Većina ih lagano šeće pločnikom gore dolje, te se Kačić i drugovi svaki čas moraju ugibati sad lijevo sad desno. To napokon razljuti Jelenčića, te kivno zavikne:

- Odnio ih đavo! Per Dio, ovi dangubi, bangalozi, kako se to ovdje šire! Misle, jer im se cilindri sa šupljih glava sjaju, da su polubogovi! Do vraga ova gospodska navada, razmetati se pločnikom. Siromah radnik, koji jedva čeka, da što prije kući dođe, - uzmimo to - mora im se ugibati. Ajdmo na drugu stranu!

Kačić ga nije slušao, jer je mislio na svoju jutrošnju znanicu i sveudilj pazio, neće li je u vrevi opaziti.

Upravo kad je Jelenčić zakrenuo, da pođe preko ulice na drugu stranu, dođe pred njega stariji gospodin otmjena izgleda s gospođom i trima djevojkama. Razgovarali su glasno i to njemački. Jelenčiću, ljutitu od prije, sad se mlada krv pogotovu raspali. Prepoznade u gospodinu visoka činovnika i slavljena u narodu kao vrla i zaslužna rodoljuba.

- Jeste li čuli? - viknu Jelenčić - kolika li sramota i pokvarenost! Hrani se taj kukavac hrvatskim kruhom, dobiva silnu plaću, pa zašto? Za ništa, za to, što ljenčari i što je narod prodao, i što svakim svojim poslom pomaže neprijateljima naroda. Pa eto, ne služi se u obitelji ni hrvatskim jezikom, a to vam je negdašnji »domorodac«, literat. Njega slave i kade mu tamjanom. Skrajnje, skrajnje je vrijeme, da se što učini. - Jelenčić je to izgovorio strasnim no i bolnim glasom, a Kačić slušajući te riječi, što su odisale čistim uvjerenjem i žarkim rodoljubljem, iskreno se zadivi novome znancu. Kako je sam bio također proniknut ljubavlju za sve, što je domaće, osobito pak za narodni jezik, osjeti taj čas - možda kao još nikada - bol nad gospodstvom tuđe riječi u domovini, pa si gotovo spočitne nemarnost, obijedi se s mlitavosti, da nije dosele nikada tako uskipio zbog toga, kako je sada čuo i vidio Jelenčića. Da to popravi, htjede se i on tako potužiti, no taj čas prođu kraj njih dvije ženske, razgovarajući lijepo pravilnom hrvaštinom. Mladići to odmah opaze i sva trojica pogledaju u njih. Manja se uhvatila većoj ispod ramena i iđahu veoma polagano, pomnjivo se ugibajući prolaznicima. Kačić prepozna po glasu i hodu svoju novu znanku. Oćuti silno kucanje srca. Htio bi bio pozdraviti i javiti im se, ali se ne usudi, nešto ga suzdržalo, pa se sam na se razljuti radi ove neodlučnosti, koreći se s nespretnosti.

- Hvala Bogu, ipak čujemo hrvatsku riječ, - primijeti Jelenčić zadovoljan, i žučljivim licem zalije mu se blažen posmijeh.

- A tko su? - upita Kačić naglo, teško se sileći, da prikrije svoju uzrujanost.

- Ove žene? - i Jelenčić tekar se sada pomnjivije obazre na njih. - Čekajte, čini mi se, da ih poznajem. Da, da, to je mala sirotica Tinka, dakako, eno hramlje - vidim je svaki dan, ona stanuje u Ilici. Ma stante - ta danas, ona djevojka na promenadi, zar ne ostadoste kod nje? To je ona.

- Tako? - pričini se Kačić nevještim, no u isti se čas zasrami s toga hinjenja i nastavi: - A dakako, sad je prepoznajem; a kako joj je ime i tko je?

- Zove se Tinka Ninkovićeva. Otac joj je bio valjan čovjek, pravio je doista ilirske pjesme i pisao po ilirskim i »jugoslavenskim« časopisima, vatren Ilirac; - ali inače hvalili ga kao čestitu dušu. Umro je siromah u sušici već prije nekoliko godina, ostaviv za sobom udovicu i ovu jedinu djevojku. Saznao sam za njih od moje gazdarice. Ta babetina, koja inače na sav svijet laje, ne može ipak nasmagati dosta riječi u hvalu majke i kćeri.

- A kako živu?

- E, sirotinjski. Zato su i dobre, a vrle Hrvatice. Da, majka dobiva malu penziju, jer je pokojni Ninković bio niži činovnik kod vlade, gdje li. Al šta vam ja toliko pripovijedam, kao da vas to zanima, a nije sada ni vrijeme, da mislimo na ženske. Naposljetku gore nego li domovini - nije nikome.

Kačić bio bi ipak volio nastaviti razgovor o Tinki, ali se nije usudio, bojeći se, da ga ne bi Jelenčić držao za dosta ozbiljna. Peklo ga doista ovo pretvaranje, jer se uvijek držao one: »Što na srcu, to i na jeziku«. No taj put se nadvlada. Ni za što ne bi trpio, da Jelenčić posumnja o tom, da i njemu nije ništa drugo na pameti, nego domovina i njezina sreća.

U sebi je dakako sveudilj mislio na Tinku. Oh, kako ju je uzvisivao, što je nju jedinu čuo hrvatski govoriti! »Dokazuje, da je etično izobražena!« - ponosno šapne u sebi.

 

VI.

Međutim zađoše mladići već u Gornju Ilicu. Jelenčić pokroči prema niskoj razizemnoj kućici od koje je padalo blijedo pospano svijetlo s dvaju prozora i vrata. No on ne uđe na rasvijetljena, nego na velika kućna vrata. Kačić i Žunić nagnu za njim. U slabo rasvijetljenoj veži, prepunoj petrolejskog vonja od limene smradne svjetiljke s pola začađenim staklom, zjala poluotvorena vrata od kuhinje. Ovamo uniđe Jelenčić, davši prije Kačiću znak, neka se požuri. U kuhinji bijaše također slaba rasvjeta, a hladno ognjište pokazivaše, da gosti ne običavaju večerati. Jelenčić brzo se provere s Kačićem kroz polutamni prostor, dok si je Žunić popravio kosu i ovratnik i zaostao u kutu za ognjištem, gdje je skučeno od zime sjedilo i drijemalo nekakvo žensko čeljade.

Prostor, u koji su Jelenčić i Kačić iz kuhinje došli, bila je niska sobica, namještena tek s dva tri stola, prostrta crvenim stolnjacima. Svjetiljke imale su samo dva stola, za kojima su gosti sjedili. Stijene bile su nekako zeleno bojadisane, no sad se ova boja nije više točno raspoznavala. Bezbrojni su potezi po zidu svjedočili, da gosti običavaju žigice na njem upaljivati. Soba bijaše tako zadimljena od duhana, da je Kačiću i Jelenčiću u prvi mah dah sustao, da nisu mogli odmah raspoznati lica sakupljenih gosti.

- Dobar večer! - javi se Jelenčić prisutnima i sjedne za stol, oko kojega bijaše zasjelo do dvadeset njih. Kačić nije umah znao, bi li i on onamo sjeo, te je zbunjeno i neodlučno zaostao kod vrata.

- Gospodine, gdje ste? - nagovori ga Jelenčić, kad ga je jedan od gosti pogledom na Kačića za nj upitao. Tada se okrene k pročelju stola i rekne prema svima: - Gospodo, ovo je pravnik Kačić, naš čovjek, dobar Hrvat, pa sam ga doveo ovamo. Kačiću, sjednite ovamo k meni!

Kačić sjedne, prisutni ga svi srdačno pozdrave i kažu mu svoja imena jednostavnim iskrenim načinom bez ikakva svečana držanja. Zabava se ne prekinu, pređašnji se razgovori nastave.

Čelo stola zauzimaše čovjek zrelije dobi, lijepe glave, vrlo umna izraza i žarkih crnih očiju. Nemarno češljana i nestrižena kosa crne boje s isto takovom dugom bradom, neuredno spuštenom na crni ne više novi kaput, nije ipak kvarila ugodnoga dojma. On je upravo nešto mirno no odlučno tvrdio, dok su dolazili Kačić i Jelenčić. Glas mu je zvonio mekano i jasno, koji put podrhtavajući. Kačiću se predstavi kao odvjetnik Pavao Bolić i dobrostivo se smijući pruži mu široku mekanu ruku, zaraslu dosta gustom crnom dlakom. Prvi do Bolića sjedio debeo momak crvena naduvena lica, niska čela i sivih malih očiju. Šuteći pratio je razgovor ostalih i neprestano mijesio i valjao bobice od komadića kruha, što je pred njim ležao. Bio to trgovac Oton Graser, koji se unatoč svomu njemačkomu imenu isticao vatrenim Hrvatom, te se Kačić sjetio, da je već često čitao njegove oglase, kojima preporuča sad »velikohrvatske šešire«, sad »Velebit« - čaše, sad »Balkan« - rukavice, ili »Guillotine« - noževe, ili »Petra Zrinjskog« - revolvere. Pravio je vrlo dobre poslove, no zlobni su ljudi tvrdili, da je uzrok tomu neobičan izbor naziva njegove robe, a nipošto kakvoća, pa su u dokaz toga pripovijedali, da je prije prodavanja »rodoljubne« ove robe morao dvaput stečaj najaviti. Na drugoj strani Bolića bijaše Vicko Kavalotić, rodom Dalmatinac. Taj nije mogao ni dvije tri riječi izgovoriti a da ne bi umiješao koju talijansku, te bijaše očito, da mu hrvatski jezik zadaje silnih muka. Nije mu se pravo znalo za zanimanje, i Kačić mogaše tek saznati, da se bavi žurnalistikom. Kao Dalmatinca, koji se priznaje Hrvatom a ne samo »Slovincem« ili pače »Srbinom«, odlikovali ga svi neprestance, premda se nije od njega drugo čulo nego svaki čas: »Abasso Bajamonti« ili »Si, si, ja rado priznajem, da sam Hrvat«. Doista uz Bajamonta psovao je isto tako Klaića, Pavlinovića i Montija. Do Kavalotića sjedio je Puškarić, držeći se i taj put zlovoljno i surovo odbijajući šale Martina Krizmanića, vesela Slavonca i veoma snažna crnjomanjasta čovjeka od kakovih četrdeset godina. Ovaj nije imao akademičkih nauka i služio je kod neke više oblasti kao oficijal. No bio je veoma darovit čovjek, te je uz svoju plaću služio još lijep novac kao suradnik službenih novina. To mu dakako nije smetalo, da ovdje među svojim drugovima razvija najsmjelija politička načela. Oni mu i ne bi posve povjerovali, da nije svaki njihov politički pothvat podupro dosta znamenitim svoticama. Osim toga bijaše dušom i tijelom privrženik najprije Bakuninov, a poslije Marxov, naposljetku pisao je u službenim novinama jedino članke o vanjskoj politici i protiv one opozicije, s kojom nisu bili ni njegovi sustolnici zadovoljni, pače su je više mrzili nego protivnike na vladinim stolicama. Tako je još koristio njihovoj stvari. Uza njega je sjedio rođak mu Gjuro Smiljanić, pravnik, baš vanredno krasan momak. On je protivno od svoga veseloga stričevića bio šutljiv, pače nujan i žalostan. Bio je seljački sin. Oca je nedavno izgubio na užasan način. U rodnom mu mjestu došlo do komasacije između vlastelinstva i seljaka. »Nova mjera zemalja« nije seljacima nikako bila po volji, pa ljudi, kojima su prilike bile poznate, govorahu, da seljaci nemaju krivo, ako se tuže i protive, jer je sve najbolje zemlje dosudilo vlastelinu, a u najgore i najnepristupačnije močvare i najsuše pješčare bacilo seljake. Kad je došlo do ovršne predaje, seljaci se silom usprotivili, na čelu im stari Smiljanić. Povjerenstvo morade upotrebiti »brachium«. Dođe do krvi, i prva žrtva bijaše otac Smiljanićev. Od toga časa sin se kidao od boli. Jedinu polakšicu nalazio ovdje među ovim ljudima, koji su s tako sigurnim, oštrim riječima osuđivali sve ove zakone i zakonodavce, kojih je žrtvom držao i svoga bijednoga oca, što je pao za pravednu stvar; jer makar nije još proteklo mnogo vremena od nesretne ove komasacije, mladi je Smiljanić ipak vidio, da je od onda njegovo rodno mjesto očevidno osiromašilo. Zato nije na svijetu ništa toliko mrzio, koliko sve »patente« i »urbarijalne sudove«. Do Gjure Smiljanića sjedio je Makso Kasapinović, mlad još čovjek, koji se eto desetu godinu pripravljao, da položi maturu. Bez sumnje darovita glava, no ničega se ne mogaše sustavno prihvatiti. Njega je u ovo kolo najviše vuklo to, što se je ovdje mnogo psovalo na hrvatsku književnost, a otkada je urednik »Vijenca« redovito u koš bacao njegove sastavke filozofičkog sadržaja, bio je strašan protivnik svakoga hrvatskoga literata i sve osuđivao, što se u Zagrebu štampalo. Svojoj uvrijeđenoj taštini i boli pomogao je time, što je u nekom opskurnom njemačkom listu, izdavanom u Osijeku, izvješćivao o literaturi i ovdje se do Božje volje nagrdio i narugao neznanju hrvatskih književnika. Nije ga pačilo, da je branio »materijalizam i naturalizam«, kad mu je bilo navaliti na pisca idejalista, a opet da je drugi put uzdigao romanticizam, kad mu je trebalo izgrditi pisca realista.

Osim spomenutih gosti sjedilo je tu još nekoliko pravnika, trgovačkih pomoćnika i obrtnika bez obrta. Jedan bijaše po zvanju postolar, no odavna je već napustio svoj zanat, baveći se jedino politikom. »Ta tko će sada cipele praviti, kad je domovina u tako žalosnu stanju«, opravdavao bi svoj nerad, a hranio se time, što je kao sudbeni procjenitelj išao od jedne ovrhe na drugu. Susjed njegov bio nekoć pekar, poslije negdje općinski načelnik, najposlije krčmar, no svagdje ubila ga njegova slabost za gospodske navade, te je sve morao pustiti, proturavajući se sada Bog zna kako. On je pripisivao dakako svoju nesreću »slobodnomu« obrtu i progonu neprijateljâ, koji ga nastoje uništiti zbog njegovih političkih načela. No tko je poznavao njegovu prošlost, kazivao bi, da je tek od nedavna obreo svoje političke nazore, prije da ih nije nikada imao, a što se obrta tiče, da je davno još prije - još za vrijeme cehova traljavo napredovao, jer kao pekar nije nikada mogao rano ustati, a uvijek je želio, da budu on i žena mu sasvim ravni i u kućanstvu i u odijevanju gospodinu sucu i gospođi sudinji, što je ipak bilo teško, jer je gospodin sudac dobivao iz cijeloga kotara dan na dan »iz ljubavi« i brava, i purana, i gusaka, i vina, i svega.

Kačiću se nimalo ne svidje društvo. Premda nije ni sam ljubio cifranja i prenavljanja salonskih junaka, ipak mu se pričini, kao da ti novi znanci predaleko idu u preziranju svake forme. Od kuće već naučen na izvjesne obzire, bješe mu sada teško slušati goropadne izraze, a smetali su mu i crni neobrezani nokti postolarovi i zamrljana košulja pekarova. No slušajući Bolića morade priznati, da ima pred sobom »čvrstu jasnu glavu.« Sve, što je taj rekao, bilo je tako glatko, sigurno i kratko, kao da je oštrim britkim dlijetom odsječeno. Videći opet sve ostale, kako istinskim čuvstvom, neprenavljanim zanosom govore o domovini, u sebi je šaptao: Ta Bože, ja sam gotovo bešćutnik, kamen! Šta sam radio dosele? Gledaj, kako su vatreni i zauzeti za dom; onda im je moći oprostiti njihovu - njihovu jednostavnost. Pa i jesu ove sve finoće, etikete, da, sve je to ludost! Kriva je moja luda plemenitaška krv; one stare kurije još na drugo koljeno uplivaju!

Jedno mu se samo dalo na čudo. Gotovo svaka druga riječ bila im je kletva na autoritete, tužili se na nesreću, da Hrvati uvijek moraju imati svoje autoritete, a ipak svi se slijepo pokoravaju mnijenju Bolićevu. Krizmanić na primjer ustvrdi, da će Turska prosvjedovati radi ustrojenja evropskih sudišta u Egiptu. Bolić izjavi se protivno dokazujući, kako to Turskoj nije od potrebe, jer da je sam islam dosta brani od Evrope, otrovane staleškim i popovskim predsudama, dok islam podaje Orijentu neiscrpive snage. Sam Krizmanić stane u isti čas ono tvrditi, što i Bolić. Ostali bijahu naravno također svi bez razlike istoga mnijenja s Bolićem. Pače bijaše u tom slijepom nasljedovanju Bolićevih nazora i aspolutnom popuštanju vlastitoga uvjerenja nešto djetinjsko ili još više. Tako su ga pitali za mnijenje u najneznatnijim stvarima, i što on reče, ono bez prigovora prihvatiše. Jedan ga upita, je li bolje puntigamsko ili plzenjsko pivo; drugi, da li se više riba pohvata udicom ili mrežom; treći ga umoli, da mu rastumači jedan stih iz Horaca; četvrti napokon, je li istina, da car Maksimilijan nije u Meksiku ubijen. On je svim odgovarao ljubazno i voljko, kao otac svojoj djeci ili prorok svojim sljedbenicima; no uvijek strogo odmjereno.

- Dakle, prijatelju Jelenčiću, kako vam je bilo danas? - upita napokon Bolić ovoga prilično kasno.

- Kada? Pitate možda, poglaviti, za današnju skupštinu?

- Ma da. Čujem, da ste se u koštac uhvatili s braćom, Bog im pamet rasvijetli!

- E nisam više drukčije mogao, - odvrati dosta zbunjeno i nesigurno Jelenčić, te nastavi: Molim vas, htjeli oni onomu - bolje da mi ne prijeđe preko ograde ustiju njegovo ime - onomu izdajici naroda čestitati - i Bog bi ga znao, što li sve ne! Tko dakle da šuti? Neka se zna, da nije sva mladež takova! Bora mi, nisam se htio više ustezati! Mislite li, da sam pogriješio?

- Hm, šta da vam kažem? I jeste i niste. Nisu oni vrijedni, da se čovjek radi njih ljuti. Naposljetku narod ih već prepoznaje. Međutim ne škodi, da ste im rekli istinu u brk. Postigli niste dakako ništa - kod njih naime. - Jer - probušite vi zid glavom, - tu treba imati onih »ariesa« starih Rimljana. Tim se ruše stijene, a bome tvrdoglavi su kao pećine. Značaj im žalibože nije takav! Tako vam ja u saboru jednom. Bio predlog, da, jasno kao sunce, da je dobar za narod, branio ja, branio pokojni moj prijatelj Vrančić, al dajte vi protiv čitavog tora, - nas dva sami - obojici nam se u brk smijali; priznali su, da imademo pravo, a ipak su glasovali protiv njega, jer im je njihov paša tako zapovjedio. Ta mameluci! A ma - šta bi mogli Hrvati danas imati, da su samo mene slušali!

Bolić uzme crtati političku prošlost posljednjih decenija i veoma vješto stavi u savez ono, što je danas uzrok nezadovoljstvu, sa činima i djelovanjem svojih političkih protivnika. Jezgrovitim kratkim načinom, koji je sjećao na Platonove razgovore, znao je prikazati logiku svojih misli kao nepobitnu, i Kačiću ne bješe nikako moguće, da bi sumnjao, je li, nije li Bolić u pravu. Bijaše nešto u tim njegovim tvrdnjama, što je slušatelja svladavalo. Još je više bio Kačić svladan, kad je stao spominjati krivice, koje se narodu nanesoše, i nabrajati žrtve, što ih je Hrvat od pamtivijeka prinosio svemu svijetu.

- Eto taj narod naš - Hrvati - mučio se i trapio od pamtivijeka, i - nastavi Bolić - čitav jedan svijet ustavio je golim svojim prsima i spasao tako opet sav drugi svijet! I Njemačka i Francija i Talijanska i Ugarska i svaki slijednji kut kod kuće nakvašenje krvlju hrvatskom, posut kostima hrvatskim, - pa kakva hvala za to? Navukoše mu mundur kao majmunu, nadijeliše ga kapralima, lajćmanima, sakriše svetu krunu kraljevstva hrvatskoga, izmisliše nekakvo madžarsko primorje. - Iz jednoga jedincatoga Hrvata načiniše i stvoriše i Horvate i Slavonce i Dalmatince i Litoralce i Bošnjake i turske Hrvate i Kranjce i Slovence i Graničare varaždinske i Graničare suhe i Šokce i Ilirce, a naposljetku drage i uvijek vjerne Srbe. A naši »časni i poštovani, poglaviti i velemožni, mudri i obzirni, obljubljeni vjerni naši« na sve su uvijek sporazumno kimali i sveudilj kimaju, pravi magarci pred jaslama! Pa onda da se čudimo, što nas prezire sav svijet i ne vidi u nama nego slijepo oruđe natražnjaštva i barbarstva; što se svatko usuđuje nijekati naša drevna tek prevarom nam oteta prava; što se svako dotepeno švapče, čifuče ili ciganče bez ikakva straha usuđuje otvoreno preporučati sredstvo, kako nas mogu najprije do temelja ubiti; - što se pače gaze oni isti zakoni, koje su sami naši neprijatelji stvorili i nama ih dobacili, kao što se sirotinji mrva hljeba dobacuje. Te iste zakone drže, dok ih je volja, a kad im se svidi i ushtiju li danas nešto, što ti zakoni ne dopuštaju, neće se ni posljednji pandur na njihove ustanove obazirati. Pa, eto, još imadu ti naši rodoljubi obraza, da trube narodu na sva usta o svom rodoljublju, o svojim zaslugama, o svojoj mudrosti - i čujte, ljudi! - o svom poštenju! A svaki od njih će za volju masne službe deset puta na dan domovinu izdati i prodati! Ta uzmite upravo onoga današnjega svečara Hojkićeva. Njegovi grijesi, njegova ludost!

Bolić počne sada napadati na ovoga muža, o kojem je Kačić dosele čuo samo lijepe i slavne hvale, i sjećao se, da mu je otac toliko puta od zanosa zaplakao, kad bi pripovijedao o velikim činima toga čovjeka. Stoga se usprotivi Boliću, no ovaj ga vještom dijalektikom hitro oprovrgne, pokazav na žalosno stanje domovine i dovedavši to u savez s dosadašnjim djelovanjem muža, o kojem je govorio. Kačić bio je svladan, i njegovo dosele tek na tradiciji osnovano oduševljenje za ovoga muža, koje nije polazilo iz uvjerenja, bilo je uzdrmano. Pričinjalo mu se, kao da se u njem nešto postojalo ruši i raspada. I - kao da se veselio tomu, čudno mu se činilo, da je do sada bio tako slijep i nije svega toga opazio. »Pa da - šaptao je u sebi - i jest užasno, kako nas za sve naše muke, za tolike rijeke krvi nagradiše. Što smo bili, što bi morali biti (u duhu mu sine slika, o kojoj je već toliko puta razmišljao i o kojoj je danas Bolića slušao), a što jesmo! Pa zar je zločin to zahtijevati? Svaki pojedinac i zadnji ciganin u selu imade u našem vijeku pravo, da za slobodom teži. Niko mu ne smije priječiti, da ne radi svim silama za svoj napredak, pa gle ovdje je čitav narod, koji ni za čim drugim ne teži, koji ne traži ni mrve tuđega, nego samo nastoji zadobiti ono, što je bio već davno privrijedio i što mu ne oteše na bojnome polju, već himbom i lukavstvom. I da jedini ovaj narod ne bi smio misliti na boljak, da ne bi imao prava biti svoj u svojoj kući! Ne, ne, svi smo prenemarni, prehladni. Pravo imade Bolić, da svi ti slavljenici u tom pogledu ništa ne učiniše!«

Bolić prijeđe međutim na druge muževe, koje narod slavi i na koje je Kačić dosele s udivljenjem gledao. Slavni učenjaci, genijalni pjesnici, omiljeli rodoljubi, sve to prođe kroz sito i rešeto Bolićevo. Pa kako prođe! Kasapinović malo da nije od radosti pomahnitao.

Kačić se još jednom usprotivi, no Bolić ga porugljivo se smiješeći prekine i usklikne:

- Man'te se, mladi prijatelju! Ne znate vi to jošte. Ta ne hvali ih nitko drugi, nego oni sami. Sve je to bljuvotina, smrad, otrov za narod. Meni je milija jedna tužba, koju sam seljak protiv svoga podžupana ili načelnika napiše, nego svi proizvodi naše književnosti. Ima zacijelo veće vrijednosti. Dakako, mladeži je dosta, ako joj se nudi vješto skovani stih, ali nema tu bistrih, narodu korisnih ideja; sve je to potkupljeno i plaćeno, da se narod otupi i da se ne može osvijestiti. Sve je to prepisano iz njemačkih knjiga i drugih, koje neprijatelji Hrvatâ naručiše, da ih ubiju. Molim vas, ta eno povijest iskriviše, jezik nagrdiše, pjesme su im bez istinskoga zanosa, ostala lijepa knjiga nije ni za kuharice dobra, filozofije i ne poimlju; čemu, dakle, da ih branite?