Sveučilište u zagrebu

Ocjena rada i prijedlog Povjerenstva

Doktorska disertacija Najnoviji hrvatski i crnogorski roman (tvorbe zbilje, granice i identiteta) pristupnika Jakova Sabljića usmjerena je na područje koje je u znanosti o književnosti dosad bilo zanemareno i sustavno još neistraženo. U tom smislu ovaj rad predstavlja važan i vrijedan znanstveni doprinos promišljanju suvremenog romana. Analizirani romani u objema književnostima tek u novije vrijeme počinju pobuđivati zanimanje pa je tema tim značajnija, jer ne samo da se njome u središte književnopovijesnoga i teorijskoga bavljenja stavljaju dosad nedovoljno ili nikako znanstveno vrednovani romani, već ih pristupnik analizira i komparira na tragu nove paradigme u proučavanju književnosti problematiziranjem jezične i socijalne “semiotike” kategorijâ zbilje, granice i identiteta te njihove teorijske i praktične upotrebljivosti. Osim toga rad nudi i nekoliko novih modela za čitanje najnovije hrvatske i crnogorske proze koja zahtijeva pluralističnu primjenu postupaka: dekonstrukcije, poredbene imagologije, balkanističkih studija i ideološke kritike. Prijedlogom više metodičkih modela zasnovanih na interpretacijsko-nastavnoj obradi nekoliko primjera najnovijega hrvatskog i crnogorskog romana, također su pružene praktične smjernice za inovativniji i kreativniji rad u sklopu visokoškolske nastave (suvremene) književnosti.

U ocjeni rada, posebne zasluge valja odati pristupniku na njegovu iscrpnu bavljenju naznačenom temom koja je ujedno i doprinos komparatistici. Pokazao je da u dostatnoj mjeri posjeduje kompetencije za istraživanja takvog tipa te da je za njih izuzetno motiviran.
Na temelju svega dosad rečenog, Povjerenstvo zaključuje da disertacija pristupnika Najnoviji hrvatski i crnogorski roman (tvorbe zbilje, granice i identiteta) Jakova Sabljića predstavlja izvorni znanstveni doprinos u okvirima teorije i povijesti književnosti te

predlaže
Fakultetskom vijeću Filozofskoga fakulteta u Zagrebu da prihvati ovaj izvještaj i našu pozitivnu ocjenu doktorske radnje Jakova Sabljića, prof. pod naslovom Najnoviji hrvatski i crnogorski roman (tvorbe zbilje, granice i identiteta) i odobri pristupniku nastavak propisanog postupka u stjecanju doktorata humanističkih znanosti.
Dr. sc. Dušan Marinković, red.

prof. (predsjednik)

_________________________________

Filozofski fakultet u Zagrebu

Dr. sc. Milorad Nikčević, red. prof. (mentor)

________________________________

Filozofski fakultet u Osijeku
Dr. sc. Zvonko Kovač, red. prof. (član)

_________________________________

Filozofski fakultet u Zagrebu

U Zagrebu / Osijeku, 10.02.2010.

Fakultetskomu vijeću Filozofskoga fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu
Predmet: Izvješće stručnoga povjerenstva za ocjenu doktorske disertacije Danijele Lugarić Ruski bardi: Modusi popularnoga u kantautorskoj poeziji Bulata Okudžave i Vladimira Vysockoga
Izabrani odlukom fakultetskoga vijeća na sjednici održanoj 27. siječnja 2010. u povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije Danijele Lugarić Ruski bardi: Modusi popularnoga u kantautorskoj poeziji Bulata Okudžave i Vladimira Vysockoga, izrađene pod mentorstvom prof. dr. sc. Dubravke Oraić Tolić, podnosimo Fakultetskomu vijeću sljedeće skupno

I Z V J E Š Ć E
Doktorska disertacija Danijele Lugarić obuhvaća 274 stranice, od čega se 247 stranica odnose na osnovni tekst disertacije, 18 na popis izvora i korištene literature, 4 na sažetke na hrvatskome i ruskome jeziku i ključne riječi te 1 stranica na autoričin životopis. Disertacija se sastoji od četiri dijela: Uvoda, prvoga dijela osnovnoga teksta Teorijske pretpostavke, drugoga dijela osnovnoga teksta Kružni tijek kulture i Zaključka. Prvi dio osnovnoga teksta, Teorijske pretpostavke, obrađuje moduse popularnoga, a drugi dio, Kružni tijek kulture, podijeljen je u četiri poglavlja: Modus regulacije, Modus produkcije, Modusi potrošnje i identiteta te Modus reprezentacije, pri čemu je svako poglavlje podijeljeno u niz odjeljaka. Popis literature obuhvaća 21 izvor te 260 bibliografskih jedinica, od čega 262 u tiskanom, 14 u internetskom te 7 u audiovizualnom obliku, odnosno 147 knjiga, 99 znanstvenih, stručnih i preglednih radova (zbornici, časopisi, novine), 12 natuknica iz priručnika (enciklopedije, pojmovnici, leksikoni), 11 poglavlja iz autorskih knjiga, 4 ostala izvora (pojedinačne pjesme, pravni dokumenti), 3 rječnika, 3 CD-a, 3 DVD-a, 1 MP3 i 1 DVD. Radnji su pridodana i dva glazbena priloga u formatu CD s ukupno 38 pjesama kojima se pristupnica bavi u tekstualnom dijelu. 

 

Doktorska disertacija Danijele Lugarić polazi od činjenice da ne postoji ni jedan sustavan rad koji obrađuje rusku popularnu kulturu poststaljinskoga doba i u tome sklopu fenomen kantautorske poezije Bulata Okudžave i Vladimira Vysockoga. Uočivši taj problem, autorica promatra kantautorsku poeziju dvojice ruskih barda kao popularno-kulturne artikulacije otvaranja ruske kulture nakon Stalinove smrti te postavlja hipotezu: ruska kantautorska poezija doprinijela je napuštanju socrealističkoga kanona i slomu monolitne kulture, pri čemu subjektivistička poetika Bulata Okudžave reprezentira osjećajnost odjuge 1960-ih (rus. ottepel') Hruščevljeve ere, a dekonstruktivna poetika Vladimira Vysockoga mentalni sklop stagnacije 1970-ih (rus. zastoj) Brežnevljeva doba.

U Uvodu disertacije kandidatkinja ocrtava širi društveno-povijesni i kulturni kontekst sovjetskoga „socijalizma s ljudskim likom“ u koji će staviti svoje istraživanje kantautorske poezije: raslojavanje monologističkoga modela kulture u doba odjuge (kult mladenaštva, individualizma i zapadnjaštva) i manje liberalnu fazu kulturne stagnacije u Brežnevljevoj eri. Pojavu i važnost popularne kulture vidi s jedne strane u „sivoj“ zoni između ideoloških zabrana i popuštanja, a s druge između visoke i niske kulture, elitnoga i masovnoga te svoje istraživanje fokusira na dva „dioskura“: pionira kantautorske poezije Bulata Okudžavu i kultnu figuru epohe stagnacije Vladimira Vysockoga. U prvome dijelu disertacije, Teorijske pretpostavke, kandidatkinja definira svoj pristup kao kulturološki, oslanjajući se ponajprije na britanske kulturalne studije (A. Easthope, R. Johnson i dr), interdisciplinarne radove o kulturi svakodnevice (S. Boym, S. Fitzgerald i dr.) i domaće doprinose popularnoj kulturi i kulturnim studijima (A. Flaker, D. Duda i dr.). Kada je riječ o ruskoj kantautorskoj poeziji, ističe metodološku nelagodu koju izazivaju dvije činjenice: nepreciznost pojma popularno-kulturnoga u zapadnoj humanistici i stanje u ruskoj humanistici koja se popularnom kulturom bavila samo kao etapom prema elitnoj kulturi (ruski formalisti) ili u usporedbi s elitnom kulturom, a nikada kao samostalnim predmetom. U toj metodološkoj praznini kandidatkinja vidi potrebu za novim pristupom te odabire model „kružnoga tijeka kulture“ (engl. circuit of culture), široko prihvaćen od niza kulturologa, kao analitički okvir u koji će smjestiti rusku kantautorsku poeziju.
Glavni dio disertacije, Kružni tijek kulture, bavi se artikulacijama popularnoga u pet temeljnih analitičkih modusa u kojima se isprepleću mikro- (svakodnevica, biografija) i makrorazine (ideologija, tradicija): regulacija, proizvodnja, potrošnja, identitet i reprezentacija. U prvome se poglavlju, iz vizure modusa regulacije, razotkriva paradoks da je grubi odnos službene kulture 60-ih i 70-ih godina (zabrane, diskriminacija, prešućivanje) pozitivno djelovao na recepcijski odjek i popularnost kantautorske poezije te da je slabljenje regulativnog pritiska i nadzora 80-ih godina zajedno s objavljivanjem bardovske poezije u tiskanom obliku uzrokovalo pad popularnosti i gašenje fenomena. U drugome poglavlju, posvećenome produkcijskim mehanizmima, riječ je o polemici kantautorske poezije s društvenim sustavom preko medija gitare, koji je shvaćen kao nositelj liberalnog svjetonazora i individualizma. Treće poglavlje objedinjuje moduse potrošnje i identiteta. Poezija uz glazbenu pratnju tu je obrađena kao najatraktivniji oblik kulturne potrošnje i konstrukcije individualnog identiteta. Oba barda negiraju dva fenomena socijalističkoga realizma, iščezli subjekt i pozitivnoga junaka, pri čemu Okudžava konstruira komorni romantičarski subjekt, a Vysockij rastrganoga junaka u različitim individualnim „ulogama“. Četvrto, posljednje i najopsežnije poglavlje posvećeno je modusu reprezentacije. U središtu su interesa dvije konstante ruske kulture: domovina i kruh. Sovjetske stereotipe o domovini s tri glavna narativa, ljubav prema domovini, dug prema domovini i veličina domovine, te kruha kao ideologiziranoga konstrukta radnoga naroda, oba barda reprezentiraju na drukčije načine. Okudžava artikulira malu domovinu (Arbat) i vraća kruh iz ideologizirane sfere u estetsku. Vysockij dekonstruira oba stereotipa, domovinu međuigrama između svoga i tuđega, svačijega i ničijega, a kruh minimaliziranjem do taloga velikoga mita. Nakon opsežne analize kantautorske poezije dvojice barda u modusima kružnoga tijeka kulture, pristupnica u Zaključku s jedne strane daje sažetak svojih rezultata, a s druge postavlja nova pitanja za buduća istraživanja. Svoje rezultate sažima u četiri točke. To su: 1. razlika između masovne (službene) i popularne (individualne) kulture, 2. razlika između Okudžavine subjektivističke poetike koja sovjetske stereotipe ispisuje u osobnome ključu i Vysockijeve dekonstrukcije steroetipa s različitim „ulogama“ decentriranoga pojedinca, 3. razlika između centripetalne svijesti i „strukture osjećaja“ iz doba odjuge u Okudžave i centrifugalne svijesti u Vysockoga iz doba stagnacije koja je samo korak do postmodernizma i 4. kantautorska poezija s jedne je strane dio niza fenomena rastakanja socrealističkoga kanona, a s druge logičan nastavak tradicije ruske usmene i pisane kulture.
Doktorska disertacija Danijele Lugarić Ruski bardi: Modusi popularnoga u kantautorskoj poeziji Bulata Okudžave i Vladimira Vysockoga prikazala je međudjelovanje lirike i izvanumjetničkoga konteksta politike te naznačila promjenu odnosa u sferama društvene i kulturne moći koja će dovesti do likvidacije socijalističkoga realizma kao dominantne „metode“ ruske književnosti u sovjetsko doba. Oslanjajući se na teorije popularne kulture i polazeći od specifično ruskih prilika, pristupnica je odredila svoju metodologiju kao analizu problemskih polja vezanih uz popularnu kulturu, opis kulturne dinamike Sovjetskoga Saveza prije i nakon Stalinove smrti, eksplikaciju teorijskoga modela kružnoga tijeka kulture u specifičnim sovjetskim uvjetima, tumačenje kantautorske poezije u odnosu prema usmenoj i pisanoj književnosti te, na temelju toga, stvaranje „sintetičke skripte“ sovjetske kulture šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća.
Neprijeporan znanstveni doprinos ove doktorske disertacije sastoji se u teorijski utemeljenom i analitički potkrijepljenome tumačenju ruske kantautorske poezije te u sagledavanju njezine uloge u „odleđivanju“ tada još snažnoga socrealističkoga kanona. U širem smislu doktorska disertacija Danijele Lugarić doprinos je teoriji i praksi popularne kulture na dosad neistraženome području ruske kantautorske poezije te prilog razumijevanju kulturne mijene koja je završila slomom sovjetske države i nastankom novoga proeuropskoga ciklusa ruske kulture.

Doktorska disertacija Danijele Lugarić donijela je originalan znanstveni doprinos. To je prvi sustavan rad posvećen ruskoj kantautorskoj poeziji i njezinoj ulozi u rastakanju socrealističkoga kanona i slomu monolitne kulture sovjetizma. Ukratko se može zaključiti da je Danijela Lugarić u pisanju doktorske disertacije primijenila konzistentnu znanstvenu metodologiju te je uspješno izdvojila odrednice popularne kulture u dvojice ruskih barda, a njihove odlike dijagnosticirala i primjenom kružnoga tijeka kulture primjereno analizirala i interpretirala. Pri tome je jasno odredila cilj istraživanja, a postavljene je hipoteze kroz analizu građe i dokazala. Do vrlo detaljnih i iscrpnih rezultata došla je s pomoću metodologije kulturalnih studija i vlastitim odabirom perspektive istraživanja. Na taj je način postavila i model za buduća istraživanja popularne kulture kako u ruskoj tako i u hrvatskoj književnosti (Arsen Dedić, Jakša Fjamengo, Drago Britvić i dr.). Rezultati analize ruske kantautorske poezije otvaraju brojna teorijska i metodološka pitanja o popularnoj kulturi, koja mogu potaknuti nova istraživanja o suodnosu elitne, masovne i popularne kulture te biti poticaj za daljnja istraživanja.

Na temelju navedenoga zaključujemo da je pristupnica Danijela Lugarić ispunila sve zakonski postavljene uvjete za obranu doktorskoga rada te predlažemo Fakultetskomu vijeću Filozofskoga fakulteta u Zagrebu da prihvati naše izvješće i uputi pristupnicu u daljnji postupak stjecanja doktorata znanosti.

STRUČNO POVJERENSTVO:

1. _________________________

dr. sc. Jasmina Vojvodić, doc.
2.___________________________

dr. sc. Aleksandar Flaker, red. prof. u miru,

emeritus

3.

dr. sc. Dubravka Oraić Tolić, red. prof.

U Zagrebu, 1. veljače 2010. godine

Odsjek za sociologiju

Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Ul. Ivana Lučića 3, Zagreb

Predmet: Ocjena doktorskog rada mr. sc. Mirjane Adamović
Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu održanoj 27. listopada 2009. imenovani smo u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Mirjane Adamović pod naslovom Žene i društvena moć. Sociološka obilježja upravljačkih položaja žena u kulturi i kulturnim industrijama. Podnosimo Vijeću sljedeći
IZVJEŠTAJ
Doktorski rad mr. sc. Mirjane Adamović sadrži ukupno 411 stranica, od čega na sam tekst otpada 378 stranica, a ostatak obuhvaća bibliografiju (209 bibliografskih jedinica, 109 na hrvatskom jeziku, a ostalo na engleskom, francuskom i slovenskom jeziku), internetske izvore (48), sažetke na hrvatskom i engleskom i priloge. Tekst je potkrijepljen sa 46 tablica i 9 slika. Pristupnica je svoj rad, nakon kraćeg Uvoda, organizirala u sedam cjelina koje formalno i metodički figuriraju kao dijelovi ili poglavlja.

U prvom dijelu (Odabrane karakteristike ranih koncepcija) ukazuje se na postojanje androcentrične slike svijeta kao jednog od kulturalnih temelja zapadne kulture. Teza o patrijarhalnoj konstrukciji svijeta i androcentričnoj hijerarhiji provlači se kroz simboličku saturaciju mitova i legendi prikazanih na parovima pitagorejskih suprotnosti, a na patrijarhalno utemeljenje grčkog kućanstva ukazuje se u djelima Platona i Aristotela. Aristotelovsko protivljenje istoj vrlini kod žena i muškaraca nalazi svoju potkrepu i u radovima drugih antičkih filozofa. Ukazuje se na subordinaciju žena kao na jedan od ključnih elemenata društvene integracije koji ima svoje vrijednosno opravdanje u karakternim osobinama žena ili ženskoj prirodi. Kandidatkinja zaključuje kako je rod raznoliko saturiran društveni konstrukt, zasnovan na fizičkim karakteristikama, ponašanju i stavovima, ali da opreka između ženske pasivnosti, nježnosti i emocionalnosti, te muške aktivnosti, čvrstoće i racionalnosti, zahvaljuje svoje porijeklo socijalizaciji i da je kao takva ugrađena u rodne ideologije i stereotipe. Nastavak tih ideja kandidatkinja nalazi i u stavovima pojedinih filozofa (Kant, Hegel, Nietzsche, Schopenhauer itd.), ali drži da je tu više riječ o „privatnom“ nego o filozofskom diskursu.

Drugi dio (Sociološke koncepcije) bavi se sociološkim koncepatim moći. Pristupnica pokazuje kako razmotrene starije teorije moći, bilo da se bave statikom ili dinamikom društva, u središtu interesa imaju javnu sferu (političko i ekonomsko) te njihov interes za određenje središta kolektivne moći. Interes je usmjeren prema naciji-državi i elementima koji objašnjavaju način funkcioniranja društva pa je njihov napor logično usmjeren na objašnjenje društvene stratifikacije. Rodno/spolna problematika nije u fokusu interesa starijih koncepcija moći iz najmanje dva razloga; prvo, žene se nije percipiralo potencijalom sposobnima za samostalni doprinos društvenim promjenama, i drugo, na žene se nije gledalo kao na aktere koji bi u kolektivnim, revolucionarnim akcijama trebale imati zapaženo javno mjesto ili udio u vlasti. Osvrćuće se na paradigmatske koncepcije moći, osobito onu Weberovu, i posebno naglašava suvremeni multidimenzioni koncept (određen klasom, rasom te rodnim aspektom). Nešto se više zadržava na Haugaardovu pregledu teorija moći zbog sistematičnog pristupa i interesa za feminističku teoriju. Zaključuje da danas vjerojatno nijedna ozbiljnija teorija više ne može ignorirati društvene akcije i iz njih proizašle rezultate nastale feminističkom zaslugom, što se pokazuje u odabranim primjerima (Giddens, Touraine, Bourdieu itd.). Napominje da Crespijevo viđenje moći stavlja identitet stavi u središte pozornosti, što u osnovi čine i rodne teorije moći.

U trećem dijelu (Rodne teorije moći – teorijske i društvene poveznice) razrađuju se razni aspekti rodne moći, što se prati kronološki (prema feminističkim valovima; prvi, drugi i treći ili postfeminizam) uporedo s odabranim relevantnim društvenim postignućima na polju ostvarivanja ravnopravnosti te s obzirom na najutjecajnija djela nastala u feminističkoj teoriji. Zaključuje se da je za prvi val feminizma karakteristična borba za pravo glasa i osvješćivanje ženskih prava te da su njegova obilježja pluralitet etničkih grupa, klasa i nacija. Kad je riječ o događajima u prvom valu feminizma iznose se teorije subordinacije (Wollstonecraft, Mill) koje na rodnu moć gledaju najčešće sa dva aspekta: neprisutnosti žena u javnom prostoru i nemogućnosti obrazovanja, pa se najčešće upravo u tim segmentima vidi mogućnost za realizaciju oslobođenja žena. U tom se sklopu razmatraju teorije rodne moći nastale tijekom drugog vala feminizma. To je razdoblje zadobilo etiketu radikalnosti pokušavajući izjednačiti privatnu i javnu sferu života žena pa se „problem koji nema ime“ u prvom redu odnosi na kompleksnost zahtjeva koji više nisu uključivali (samo) građanska prava žena nego i disperziju zahtjeva za ravnopravnošću u raznim sferama. Moderna se kapitalistička društva proglašavaju patrijarhalnim društvenim kontekstom u kojem žene ne mogu ispuniti sve zahtjeve za ravnopravnošću. Moć žena promatra se i nadalje u okviru bimodalne, patrijarhalne matrice (Beauvoir, Millett) pa se u svim strukturama upozorava na opresiju. U skladu s novim zahtjevima, rodila se potreba za novim leksikom i novom društvenom teorijom koja neće pratiti dominantne teorije i njihov „muški“ diskurs i koja će znati dati odgovor na pitanje na čemu se zasniva podređenost žena u suvremenim društvima. Već se tada rasno pitanje pojavljuje ravnopravno sa spolno/rodnim, počinju se uvoditi diferencijacije u zahtjeve žena te dovoditi u sumnju postojanje koncepta „generičke“ žene. Uporedo s teorijskim djelovanjem dolazi do stvaranja različitih ženskih lokalnih grupa, najčešće nehijerarhijske i transnacionalne orijentacije, koje vrše pritisak na države u smjeru kreiranja političkih programa. Nastojanja i ideje feministica drugoga vala ogledala su se posebno na područjima kritike potrošačke kulture (natjecanja ženske ljepote, pristajanje žena uz kulturu potrošnje, isticanje seksualnih atributa i slično), ali su se istovremeno u žiži interesa našli problemi jednakih plaća, mogućnosti obrazovanja, slobode korištenja kontracepcije, prava na abortus i slično. Time je domašaj ideje „osobno je političko“ prenesen na područje obitelji, seksualnih odnosa, podizanja djece itd. U radu se upozorava da u teorijama rodne moći ne postoji konsenzus oko temeljnih pitanja. Pokušava se odrediti tko je subjekt feminizma (iz čije nemogućnosti nastaju njegove podvrste) i kakve su njegove karakteristike te se razmatraju u osnovi jednostavna pitanja: mogu li i na koji način žene djelovati. Kandidatkinja, između ostalog, pokazuje kako su važnije analize ženske moći koje su nastale tijekom drugoga vala feminizma baštinile ideje Simone de Beauvoir. Također zaključuje da su teorije rodne moći nastale tijekom drugog vala feminizma prije antropološko – kulturne jer se kolebaju „između konsternacije nad posljedicama utjecaja patrijarhalnih struktura te identifikacije (pra)uzroka podređenosti“. Konstatira da je karakteristika je takvih feminističkih diskursa nezainteresiranost za tumačenje položaja muškaraca ili poprilična statičnost u promatranju njihove svagda prisutne patrijarhalne uloge. U potki tih teorija nalazi se osnaživanje unutarnjeg sebstva kako bi se u konačnici žene potaknulo na interes za vanjsku moć i djelovanje unutar javne sfere.

Nadalje se prikazuje paralelizam zahtjeva za teorijskom i društvenom promjenom. U razmatranju teorijskih djela postfeminizma poseban se značaj pridaje „kulturi razlike“ koja je svoju radikalnu poziciju biologijskog determinizma i esencijalizma dosegla u djelu Lucy Irigaray. Iako je njezino nastojanje bilo povezano s uspostavljanjem novog identiteta žene, ali i muškaraca, njezini su ciljevi bili dalekosežniji u nastojanju da promovira ideju „nove demokratske kulture“. „Kultura razlike“ destruira prava i privilegije jednog spola nad drugim i počiva na ustanovljenju ženske genealogije. Treći val karakterizira revizija leksika, zainteresiranost za položaj žena u drugim kulturama, preispitivanje generacijskog jaza među feministicama drugoga i trećega vala i okretanje „unutrašnjim“ temama, skretanje pažnje na obiteljsko nasilje nad ženama, njihovu autonomiju i odgovornost. Osamdesetih se godina u teoriji odustaje od grandioznih sistema u objašnjenju ženske subordinacije i konstrukcije zajedničkih temelja identiteta. Raste svijest o važnosti empirijskih proučavanja kako bi se dobio što konkretniji uvid u ženska iskustva, čemu je uvelike pridonio razvoj ženskih studija. Dok je drugi val feminizma bio zahtjev za inverzijom hijerarhijskog dualizma pa se potiho stvarala nada kako će to uroditi oslobođenjem žena., postmoderno ili postfeminističko mišljenje ispituje ideološke procese po kojima su žene i muškarci smješteni u binarne kategorije. Dualizam se zamjenjuje raznovrsnošću, a konsenzus različitošću. Postfeminizam nastoji zadovoljiti pluralističke koncepte u koje su ugrađeni zahtjevi marginaliziranih, dijasporičkih i postkolonijalnih subfeminizama koji upozoravaju da se objašnjenju ženske (ne)moći ne može pristupati iz bimodalne patrijarhalne matrice, ne vodeći računa o konkretnim društvima i iskustvima žena Trećega svijeta, kao i klasnoj solidarnosti. Kritizira se „bolovanje“ pojedinih pristupa od sindroma „white–Anglo–Saxon–middle class“. Istovremeno se postfeminizam nalazi na meti kritike s argumentima kako je njegova zainteresiranost samo teorijskog, a ne aktivističkog karaktera, te kako su teme različitosti i identiteta opozicija konkretnoj stvarnosti i potrebama, interesantne samo unutar akademskog kruga.

Pristupnica dosta pažnje posvećuje stajalištu M. Foucaulta da moć kapilarno prožima društvenu strukturu te da postoje različite vrste optpora kao dijela njezina strategijskog piolja. Taj uveliko eksploatirani pristup objašnjenju društvene moći žena našao je sljedbenice u najmanje dva smjera ili strategije. Prvi je smjer došao do izražaja u radovima Judith Butler koji zagovaraju „koaliciju politika“, vodeći računa o različitim klasama, kulturama i seksualnostima te radu. Drugi smjer zastupa Joan Wallach Scott koja upozorava na važnost rasnih, klasnih, etničkih, spolnih i regionalnih modaliteta u tumačenju ženske moći. Važnost ove druge teoretičarke vidi se u konstrukciji političkog identiteta koji treba biti lišen stereotipa o ženama, čime je Scott izrazila zahtjev za odustajanjem od pisanja paralelne, „marginalne“ ženske povijesti. Klasa i rod su neraskidivo povezani a shematski pojam „žene“ je umjetno konstruiran. Druga strategija, kako je uvjetno nazvana u ovom radu, koristi se Foucaultovim neodlučnim odnosom prema državi i zahtijeva vrijednosno određenje prema liberalnom okviru. Počinje se komunicirati terminima političke teorije. Polazi se od stajališta da su društvene prakse vođene normama pa ukoliko ih se zanemari tada se ne zna prema kojem središtu treba postojati otpor moći. To je potaknulo raspravu o tome treba li oslobođenje biti utemeljeno na iskustvu ili ženskoj prirodi. Ima mišljenja da suvremeni feminizam treba ujediniti politiku identiteta i politiku otpora. Teorijsk inzistiranje na određenju ženskog identiteta koji je konstruiran patrijarhalnim praksama smatra se vrstom otpora ili reakcijama na efekte patrijarhalne moći, dok se feministička politika otpora treba temeljiti na zahtjevu onoga što je „dobro za žene“, što zahtijeva preispitivanje političkih normi i osnovnih pojmova. To se smatra važnijim zadatkom od ustanovljenja zajedničkog identiteta. Takva mišljenja također odbacuju potrebu i mogućnost stvaranja zajedničke teorije identiteta i aktivizma, jer drže da analiza moći pokazuje kako juridičko diskurzivni modeli moći ne objašnjavaju način njezina funkcioniranja u suvremenim društvima. Moć je djelovanje, a ne posjedovanje, pa se ni feminizam neće razvijati bude li koristio monolitnu ideju o muškoj dominaciji i iskorištavanju. Nemoguće je uspostavljanje zajedničke teorije temeljene na istom „ženskom iskustvu“ ili postojanju „ženske kaste“, čime se odbacuje pristup Simone de Beauvoir. Feminizam se u ovom tipu mišljenja promatra u svim njegovim ideološkim elementima; smatra se da je on dio odnosa moći kao i svaka druga ideologija. U naznačenom okviru (druge strategije) nalaze se i postkolonijalne teoretičarke koje kritiziraju feminizam i njegovu potrebu da govori u ime „svih žena“. Nadalje, baveći se odnosima moći i seksualnosti u medijima, jedna struja mišljenja, opet na Foucaultovu tragu, zagovara stajalište da su moć i seksualnost središnji problemi modernih društava, odnosno da seksualnost postaje aspektom političke borbe. Također se razvijaju teze o disciplinirajućim tjelesnim praksama (dijetni režimi, plastična kirurgija, vježbanje, norme lijepoga i njegovanoga, mladosti i starosti itd.) koje ženama postavljaju norme podvrgavanja „tipskim estetskim promjenama“, ali i u tom pogledu dolaze do izražaja divergentne pozicije.

Institucionalizacija ženskih znanja odnosno osnivanje ženskih studija i razvijanje izdavačke produkcije u ovom se radu naziva kulturnim trijumfom.. On se uz transdržavni aktivizam ili transnacionalno civilno društvo manifestira kroz organizaciju masovnih okupljanja, odnosno konferencija na globalnom nivou, kao i kroz različite oblike „državnih feminizama“, što podrazumijeva implementaciju raznovrsnog spektra rodnih politika. To se ocjenjuje kao najznačajniji aspekti mobilizacije feminističkih kolektivnih resursa. To je uvelike pridonijelo popularizaciji feminističkih ideja, jačanju samosvijesti polaznica studija, te omogućilo traženje da se feministička znanja počnu proučavati unutar akademskih institucija. Teorija time dobija novi zamah, a kultura se iskazuje kao pokretačka sila, kao sila koja djeluje na socijalno. Ženski se studiji kao mjesta „sigurnih prostora“ konfrontiraju s postojećom raspodjelom društvene moći, s glavnim zadatkom jačanja ženskog subjekta i njegova iskustva. Kritika je, međutim, postavila niz pitanja – od toga koliko su oni uopće kritički, politički i institucionalni izazov „univerzalnom“ kurikulumu do toga je li pokušaj nadmašivanja znanja ostalih disciplina, korištenjem interdisciplinarnog diskursa, suviše pretenciozan zadatak. Zapažen se značaj u radu pridaje i globalizaciji rodnih politika. Takva su politike, izgleda, najučinkovitije u privredi, jer se tržišta rada nastoje učiniti manje diskriminatornima, iako su opće konvencije usmjerene na identificiranje različitih područja na kojima se rodna neravnopravnost očituje. Istovremeno „na feminizmu“ počinje raditi velik broj „kulturnih posrednica“ ili ekspertica, koje su zauzele ključna i utjecajna mjesta u temeljno političkim institucijama. Je li se time dopustilo da „politiku razlike“ oblikuju instrumenti vlasti putem institucionalizacije, ostaje otvoreno pitanje. Jedan dio feminističke teorije vrlo je skeptičan pa se postignuća kvalificiraju kao socijalni inženjering koji smještanjem rodne perspektive u mainstream proglašava samo nominalnom ravnopravnošću.

Dio rada pod naslovom Podjela rada, ženska zanimanja, potplaćenost i upravljanje svojevrstan je teorijski uvod u empirijsko istraživanje, jer se na konkretnim primjerima iz politike i ekonomije pokazuje položaj žena i njihova društvena moć u suvremenim društvima. Pritom je pažnja usmjerena prema upravljačkim aspektima, što je uža tema ovoga rada. U toj se cjelini pokazuje kako su najčešće empirijska istraživanja ženskoga upravljanja opterećena sličnim vrijednosnim pretpostavkama koje se spominju u prvom dijelu rada. U širem kontekstu dotaknuti su problemi s kojima se žene na upravljačkim položajima danas susreću u kontekstu modernog upravljanja i organizacijskih strategija. Od razloga koji se navode kao važni za nedovoljnu prisutnost žena na upravljačkim položajima u organizacijskom kontekstu, navode se neprisutnost žena u neformalnim mrežama, nedostatak uzora, prepuštanje vođenja muškarcima, obiteljske obveze, neiskustvo u provođenju politike tvrtke itd. Kao jedan od problema javlja se i nedostatak povjerenja u ženske kompetencije. Razlozi nepovjerenja prema ženama na upravljačkim položajima najčešće su utemeljeni na mješavini stvarnog iskustva i stereotipa, a kao jedna od ideja pojavljuje se i drukčije poredani vrijednosni prioriteti žena. U svim područjima društvenog života dolazi do redefiniranja hegemonije patrijarhalnih vrijednosti, iako tome najviše odolijevaju obiteljski život, raspodjela kućanskih poslova i upravljačka mjesta, pa pristupnica prihvaća teza Sylvie Walby da unutar domaćinstava još uvijek postoje čvrste patrijarhalne strukture. Pobliže su objašnjene tri prepreke napredovanju žena na upravljačkim položajima. Jedna od najvažnijih prepreka su nevidljive barijere ili „stakleni strop“. Druga je prepreka unutarnja, ženska nepoduzetnost koja najčešće proizlazi iz nesigurnosti povezane s osjećajem nedostatka samopouzdanja te osjećaja o postojanju suptilnih prepreka koje onemoguju napredovanje. Treća je prepreka izvanjske naravi i može se izraziti organizacijskim nepovjerenjem prema eventualnom postojanju ženskog stila upravljanja. Unatoč mogućnostima obrazovanja nema značajnijega rasta u zapošljavanju žena na upravljačkim položajima, što ilustrira podatak o bankarskom sektoru koji u svojem najvišem vrhu (nacionalne banke) oklijeva poslove upravljanja državnim novcem prepustiti ženama.

U istraživačkim dijelovima rada pristupnica iznosi i interpretira rezultate i nalaze svoga empirijskog istraživanja postavljene teme i na osnovi toga pobliže eksplicira „sociološka obilježja upravljačkih položaja žena u kulturnom sektoru“. Nakon objašnjenja metodologije, ciljeva i pretpostavki te prikazane strukture uzorka kandidatkinja prikazuje rezultate analize kulturnog sektora s dva aspekta: a) statističkom analizom spolno/rodne stratifikacije zaposlenih/upravljačica i b) kvalitativnom analizom intervjua. Što se prvog aspekta tiče, potvrđena je pretpostavka o spolno/rodnim specifičnostima kulturnog sektora. Statistička analiza broja zaposlenih u kulturnom sektoru RH ukazuje na veći udio žena (54%) nego muškaraca. Taj je broj znatno veći od udjela žena u ukupnoj zaposlenosti (44,3%). Zapošljavanje u kulturi karakterizira niz osobitosti, što se ogleda u činjenici da je radna snaga visokoobrazovana (45%) u većoj mjeri nego što je slučaj u ukupnom kontingentu zaposlenih (21,4%). Podaci također pokazuju da zapošljavanje u kulturi ne karakterizira visok nivo sigurnosti, što je pokazalo i ovo istraživanje, a često su prisutne različite varijante radnih angažmana (honorarni rad i sl.). Postotak samozaposlenih također je visok i iznosi 25%, što je također više nego među ukupno zaposlenima u RH (13%).

U analizi distribucije radnih mjesta po spolu utvrđene su podsektorske specifičnosti. Primjeri „ženske asimetričnosti“ nalaze se u djelatnostima knjižnica, pučkih učilišta i domova kulture, muzeja i muzejskih zbirki te arhiva, u kojima je zaposleno preko 50% žena. Primjeri „muške asimetričnosti“ nađeni su u područjima u kojima su žene zaposlene s manje od 50%. To su zanimanja koja uključuju profesionalce u kazalištima, zaposlene na radiju i televiziji, zajedničko osoblje radija i televizije, u kinooperaterima i u orkestrima. Iz podataka je vidljivo da, dok je knjižnična djelatnost skoro u potpunosti feminizirana, neki podsektori kulture odolijevaju višoj zastupljenosti žena, najvjerojatnije uslijed tradicionalne podjele zanimanja. Analiza statističkih podataka o zapošljavanju u nakladničkoj djelatnosti koju kandidatkinja uzima kao primjer kulturnih industrija ukazuju također na „žensku asimetričnost“. Naime, u toj je djelatnosti ukupno zaposleno 52,8% žena, dok ih u djelatnosti izdavanja knjiga radi preko 60,9%. Iako nepotpuni, podaci Zajednice nakladnika i knjižara, kao i analiza upravljačkih položaja provedena na Međunarodnom sajmu knjiga i učila – Interliber 2007., pokazuju podreprezentiranost žena u vlasničkoj strukturi nakladništva. Prema podacima prvih, udio žena je oko 24,4%, dok je prema podacima drugih oko 21,4%.

Analiza distribucije ravnateljskih mjesta u institucijama kojima je osnivač Ministarstvo kulture RH pokazuje upravljačku podreprezentiranost – na samo 20 od 62 (32,3%) upravljačka mjesta u 2007. godini bile su zaposlene žene. U institucijama na lokalnoj razini, čemu je primjer Grad Zagreb, situacija je slična. U ukupnom broju ravnatelja/ica žene su 2007. bile zastupljene sa 33,3%. Pristupnica zaključuje da javnim sektorom kulture odnosno nacionalnim kulturnim institucijama upravlja država i njezina politička elita, koja se ponaša prema „svim standardima“ utjecaja u drugim sektorima (politici i ekonomiji). U osnovi se njezine orijentacije nalaze vrijednosti povjerenja u muške upravljačke potencijale. Treba imati na umu da je visoka politika uvijek prisutna u kulturnoj politici te da su visoki položaji u kulturi „političke funkcije“, pa se tako iz korpusa potencijalnih stručnih kandidatkinja izbor sužava na one koje zadovoljavaju (i) kriterije političke bliskosti.

Iza navedenih rezultata istraživanja slijedi i analiza intervjua sa 45 ispitanica zaposlenih na upravljačkim mjestima u kulturnom sektoru. Rezultati analize (obrađeni u programskom paketu za analizu kvalitativnih podataka NVIVO-7) podijeljeni su u pet cjelina: patrijarhalne prakse, odnos prema feminističkim inicijativama i balansiranje privatnog i profesionalnog života; upravljanje i moć, usklađivanje posla s brigom za sebe i raspodjela kućanskih i roditeljskih dužnosti; profesionalne kompetencije i zadovoljstvo poslom/karijerom i karijerna putanja. Naveden je niz primjera koji potkrepljuju tezu da postoje različiti stavovi oko pitanja za koja feministička teorija ponekad predmnijeva konsenzus. Najinteresantniji su oni, s teorijom povezani dijelovi koji pokazuju disperziju mišljenja o spolno/rodnim iskustvima vezanim uz profesiju/posao, te odnos prema feminističkim inicijativama. Zanimljivo je mišljenje koje kulturni sektor izdvaja od ostalih te ga klasificira kao područje društvenog života „izvan stvarne moći“, čime se aludira na njegovu dislociranost s obzirom na političku i financijsku moć, iz čega se tumači postojanje ravnopravnosti. Pristupnica zaključuje da ne postoji potpuni konsenzus, niti se može tvrditi da su visokoobrazovane žene, najčešće društveno-humanističkog obrazovanja, homogenog stava prema postojanju ravnopravnih mogućnosti u profesiji i poslu, iako se može naslutiti da u uzorku preteže diskurs koji nalazi čvrste dokaze o postojanju ukorijenjenih patrijarhalnih struktura i u osnovi bimodalne matrice raspodjele moći (spolno/rodnog karaktera). Iako sve sugovornice nemaju iskustvo ili ne zamjećuju patrijarhalne prakse, gotovo sve upozoravaju na postojanje patrijarhalnih vrijednosti u hrvatskom društvu na mnogim razinama. Neke ističu da su prijelomne godine u retradicionalizaciji ženskog društvenog položaja bile devedesete. Promjene su se dogodile na najmanje dvije razine: s jedne strane javnom hajkom na feministice, a s druge javnom privrženošću političke elite tradicionalnim vrijednostima. To što žena nema u politici tumači se ponekad drukčije vrijednosno poredanim prioritetima, kao i stavom da ženama angažman u politici nije potreban jer su jednostavno za nju „prepametne“.

Prezentacijući iskustava vezana za upravljačku moć ispitanica pristupnica pokazuje da sugovornice navode različita unutarinstitucionalna i vanjska, sektorska ograničenja. Usprkos većinskoj skepsi u ravnopravne mogućnosti profesionalnog razvoja, spolno/rodni faktor se ne ističe kao značajan u opisu provođenja upravljačke moći. Opisani dijagrami utjecaja u privatnom i javnom sektoru ukazuju na složeni splet okolnosti koje utječu na upravljanje. Privatne su tvrtke u donošenju odluka više orijentirane na tržište, kritiku, javne promocije i festivale, odnosno medije, dok javne institucije nemaju toliko izraženu tržišnu orijentaciju zbog djelomičnih ili potpunih državnih i/ili lokalnih potpora. Najveću samostalnost u odlučivanju iskazuju vlasnice odnosno suvlasnice tvrtki. Najveći broj prepreka velika većina nakladnica nalazi u području kulturne politike, dakle u vanjskim faktorima. Problemi se vide u društvenoj atmosferi nesklonoj znanju i knjigama, a ističe se i nedostatak distribucijske i neovisne knjižarske mreže. Također se upozorava na problem nezaštićenih autorskih prava. Općenito se ističe problem potplaćenosti poslova koji se obavljaju u kulturi (autorski, prevoditeljski i suradnički poslovi) kao i nelojalna konkurencija proizašla iz ugovaranja poslova koji nisu dostupni svim izdavačima. Urednice ističu probleme s birokracijom u svim fazama izdavačke djelatnosti, pogotovo u velikim nakladničkim kućama, ideološke prepreke u procesu izdavanja knjiga te sukobe na raznim razinama odlučivanja. U komparaciji sa zanimanjima iz drugih sektora (znanost), procjenjuje se da kulturni ima niži ugled. Zanimanja iz kulturnog sektora često se rangiraju prema značaju kulturne institucije. Smatra se da je u procjeni ugleda bitna medijska popularnost ili eksponiranost, ali se napominje da ona može biti i nositelj lažnog ugleda.

Osim tih nalaza, u radu se konstatira kako je potvrđena je pretpostavka da se u obiteljskom životu održavaju patrijarhalne prakse. One se ogledaju prvenstveno u raspodjeli kućanskih poslova koje, unatoč zahtjevnim radnim mjestima, u većoj mjeri obavljaju ili organiziraju sugovornice. Pokušaji mijenjanja tih praksa najčešće se nisu pokazali uspješnima. U istraživanju je potvrđena i pretpostavka prema kojoj žene ostvaruju raznolike karijerne putanje te se razlikuju s obzirom na određenje profesionalnih kompetencija i zadovoljstva poslom/karijerom. Pristupnica je, na primjeru karijera u javnom i privatnom sektoru, pokušala objasniti posebnost ženskih karijera preko određenja „ključnog događaja“ za prihvaćanje upravljačkog mjesta. Istraživanje karijera određeno radnim trajektorijima otkrilo je postojanje jednosmjernih, mobilnih i paralelnih karijernih putanja. Istaknute osobe u kulturi imaju najčešće paralelne karijere. U javnom sektoru, ključni je događaj u preuzimanju upravljačkog posla određen primanjem ponude za mandatni položaj, spojem sretnih okolnosti te intrinzičnom motivacijom. U privatnom sektoru, događaj ili odluka koji su značajni za upravljačku karijeru nalaze se u sklonosti novim idejama i promjenama, obiteljskom ili partnerskom poduzetništvu, osobnim razlozima, spoju sretnih okolnosti i ponudi za zapošljavanje. U civilnom sektoru, značajnim se pokazuje entuzijazam i sklonost novim idejama.

Istraživanje provedeno za potrebe ovoga rada navodi pristupnicu na jedan važan zaključak. Ono je, po njezinu mišljenu, potvrdilo da je društveni položaj žena potrebno analizirati s obzirom na razne faktore (rasa, klasa, generacija, sektor rada, zanimanje, položaj u upravljanju itd.) te da stvarni životi, problemi i stavovi žena demantiraju pokušaje objašnjenja „položaja generičke žene“. To je stajalište sociološki iznimno važno jer u diskurs o društvenom položaju žena, pa time i u diskurs o upravljačkim položajima žena u kulturi i kulturnim industrijama, unosi teorijsku i empirijsko-istraživačku multidimenzionalnost umjesto homogenih pojmovnih konstrukata ili empirijskih stereotipa. Na toj se crti u radu predlažu i stanovite mjere kojima bi se eventualno moglo utjecati na spolno/rodni aspekt upravljanja u javnom, privatnom i civilnom sektoru.

ZAKLJUČAK I PRIJEDLOG POVJERENSTVA
Doktorski rad mr. sc. Mirjane Adamović pod naslovom Žene i društvena moć. Sociološka obilježja upravljačkih položaja žena u kulturi i kulturnim industrijama bavi se tematikom koja je sociološki osobito relevantna. Relevantna je ponajprije zbog toga što obuhvaća probleme uspostave i distribucije društvene moći, ali još više zbog toga što se karakteristike uspostave i distribucije moći posebno prelamaju preko društvenog položaja žena. Ili, još konkretnije, unutar te tematike, ali na jednom njezinom području, području kulture i kulturnih industrija, postavlja se pitanje kakva je i kolika moć žena s obzirom na njihovu ukupnu društvenu ulogu. Imajući na umu opću i posebnu dimenziju te tematike autorica ovog doktorskog rada obavila je vrlo zahtjevan i kompleksan znanstveni zadatak. Njezin je rad rezultat teorijskog i empirijskog sociološkog istraživanja. U teorijskom dijelu propitane su i interpretirane glavne teorije moći, dakako ponajviše one koje najjasnije otvaraju pitanje položaja žena u razdiobi moći, a u empirijsko-istraživačkom dijelu, na osnovi primjerene metodologije, brojnih činjeničnih podataka i intervjua sa ženama koje djeluju u kulturi i kulturnim industrijama, izneseni su i analizirani pokazatelji i stavovi o stanju problema u hrvatskom društvu. Rad pokazujue da mjesto žena na upravljačkim razinama, a to znači razinama odlučujuće moći u kulturi, zaostaje za njihovom ukupnom društvenom ulogom, ali isto tako pokazuje da se stvarno stanje stvari često odupire određenim teorijskim obrascima ili uvriježenim idejama. Stoga rad pledira za temeljito teorijsko promišljanje i empirijsko istraživanja koja nas pošteđuju od jednoznačnih sudova. Iz teksta ovog doktorskog rada vidljiva je teorijska i istraživačka kompetentnost pristupnice. Možda je teorijski dio rada ponešto preširok u odnosu na empirijski dio, ali to nipošto ne umanjuje njegovu znanstvenu relevantnost. Riječ je, dakle, o doktorskom radu koji je, kao znanstveni doprinos, relevantan za tri sociološke discipline: sociologiju društvene moći, rodne studije i sociologiju kulture.

Ocjenjujući doktorski rad mr. sc. Mirjane Adamović kao vrijedan doprinos znanosti, Povjerenstvo predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da prihvati ovaj izvještaj i kandidatkinji omogući nastavak procedure za stjecanje doktorata znanosti iz sociologije.

ČLANOVI POVJERENSTVA: